“Neki smatraju da je tretman šutnjom najteži oblik emocionalnog zlostavljanja. To je kazna koju koriste zlostavljači kako bi se žrtva osjećala nevažnom, bezvrijednom, nebitnom i potpuno odsutnom iz zlostavljačevih misli. Drugi smatraju da je šutnja najbolje rješenje u situacijama kada nikakav razgovor ne pomaže. Ona potiče osobu s kojom se ne razgovara da razmisli zašto je došlo do te situacije te kako ispraviti nastalo stanje.”
(medikus.hr)
Zimski krajolik stvara neodređenu, ali snažnu bol, dok se u njemu sakupljaju nepripadajuće boje, odvodeći je u stanje utrnulog smrzavanja. Zadnjim snagama želi produbiti to bolno, doći do prave slike toga što je šutnja otvorila u njoj, jer sama šutnja je maskirano ništa – rupa u koju treba skočiti, ako ima hrabrosti. Rupa u kojoj je stvaran odgovor.
Ima li hrabrosti uskočiti ili će samo gledati u nju i pustiti da ona gleda natrag, pokušavajući je usput začepiti sa šibljem i blagoglagoljivošću? I ne uspijevajući, jer nema načina da se zatvori rupa. Šutnja će se neometano protezati satima, danima i godinama, ako se nešto ne poduzme. Otvorila se prvo polako, poput procjepa, tankog potočića, da bi se zatim širila. Brazda od potresa koja se povećava dok je ne odgurne u sasvim različit kraj postojanja od onog u kojem je bila i u kojem je željela nastaviti biti prije šutnje. Rupe. Zaleđivanja.
Uz potočić, nagruvale su se ptice; crne vrane. Otvorile su kljunove i čekale. Kada hranu i vodu nisu dočekale, osušile su se i s njih je spalo perje. Čak se i njih moglo umoriti čekanjem i šutnjom, te žive, žilave sile. Kljun koji ništa ne prima, uši koje ništa ne čuju, oči koje ništa ne vide, ostavljeni su da trunu u zaleđenom krajoliku.
Snijeg koji je prekrio sve tragove koji su postojali, sve izgovorene riječi, kao i učinjene pomake i dodire služi upravo tome: da poništi dotad ostvareno i izgrađeno. Guste pahulje preuzimaju funkciju poništavanja, a šuma poprima funkciju odbačenih organa: boju osušene krvi.
Što bi se trebalo događati?
Pored potoka trebala bi rasti mala biljka. Iznad potoka trebali bi se gomilati oblaci. U potoku, trebao bi šuštati šaš.
Što rade umjesto toga?
Stoje.
Slika je zaleđena. Ništa se ne pomiče. Šutnja je zaleđenost.
Što želi učiniti onaj koji šuti?
Zaustaviti kretanje. Šutnja nije samo kazna, nije samo zlostavljanje, nije samo kontrola i nije samo poduka koja se koristi da bi se druga osoba zapitala. Ona je puno opasnija, ali to je shvatila tek kad više nije mogla pomaknuti sliku duboke zime.
Kad je shvatila da je u zamci.
Šutnja se uspješno koristi za zaustavljanje tokova: toplih strujanja. Plime i oseke. Dana i noći. Godišnjih doba. Ciklusa krvi. Šutnja nastoji, šutnja često i uspijeva, zaustaviti životni tok. Žrtvu uvuče u stagnaciju. Dok promatra i analizira rupu, procjep koji šutnja vješto stvara, ona ne shvaća da je onaj koji je kaznio šutnjom već daleko, da je to samo zamka koju je postavio da umrtvi reakcije i onemogući pomicanje.
Da usmrti.
A ona ne vidi dobro jer je u zaleđenoj slici, u toku bez toka, u slici bez tona. U tijelu bez pulsa. Koliko je dobro uspio ugravirati šutnju, uokviriti je njome, tako da glas više ne izlazi iz njenih usta, zrak je obustavljen, a sve ptice miruju kao preparirane? I što je jedino što može učiniti ona koja je kažnjena?
Zabarikadirana u organizmu u kojem se ne može pomaknuti, kao u utrnutosti, nesvjestici, treba ipak pokušati, u toj silnoj zimi i ledu, pomaknuti dio po dio. Prvo udahnuti. Zatim izdahnuti. Pustiti da dah pokrene prvo pluća.
Zatim treba pokušati pomaknuti prste. Netko te želi zadržati u staklu, pauzirati te na neodređeno, to je cilj i na to isprva, ne shvaćajući, pristaješ. Ali ne moraš nastaviti.
Postoje razne moći. Šutnja je jedna od najjačih, ali kada naučiš kako je nadmašiti, tvoje moći postaju mnogo veće od nje.
Miče li se jadna biljka u zaleđenom krajoliku? Vrti li listiće lijevo ili desno, iako nema vjetra i nema strujanja?
Čini se da se savija prema rječici, pukotini niz koju je prije tekla voda, ali sada samo stoji. Čini se da je moguće.
Što još radi biljka?
Pruža ruke kamo može- prema vodi, svakako, al i prema zraku jer želi disati, prema zemlji jer se treba ukorijeniti. Potrebna joj je i vatra raspuknutog, nepomičnog sunca koju joj ono trenutno ne može dati, ali uskoro će moći.
Zašto?
Jer krajolik i dalje ima oči, iako ne smije govoriti. I kada vidi da se biljčica pomakla, pokušat će i on.
Dakle, prva je kretnja najvažnija. Upri. Sve ostale će slijediti, iako se bojiš da će za svaku sljedeću trebati jednaka snaga. Neće.
Jednom se jednostavnom kretnjom uništava šutnja. Kretanje uništava zaleđenost.
Šah mat.
Krajolik je razbijen. Smiješ izaći.
SLIKA: ČESI NOVAKOVIĆ
TEKST: JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ
