Čitaj miFarah je rođena 2003. godine u Sarajevu, gdje je i završila fakultet Vizualnih umjetnosti i dizajna vizualnih komunikacija. Trenutno radi na projeku koji nastoje Sarajevo učiniti zelenijim i boljim za sve njegove građane i goste. Pored trenutnog rada, ima iskustvo i u marketinškoj agenciji, Al Jazeera Balkans, kao i drugim poslovima. Puna života i želje za promjenama, aktivno učestvuje u mnogim aktivnostima van poslovnog, pa je tako često možete sresti na radionicama i treninzima.
Često poželim
biti malen
sasvim smanjen
(Marinela, ‘Lift bez kabine’)
Sasvim smanjena, razmišlja o tome kako je svijet sada velik, i što sada znači dlaka, a što travka. Koliko pauk ima očiju. Stvari koje prije nije primjećivala, roje se oko nje kao divovske pčele.
Nemoguće je preživjeti, ili je možda moguće, ako upotrijebi ono u sebi čime se prije nije zamarala. Ono divlje.
Oružje može biti bilo što, sada. Igla. Komadić drveta za koji nije niti znala da postoji. Najmanji dio Lego kompleta.
Vodi li smanjenost nestajanju ili samo promjeni? Koliko se mora smanjiti da bi sasvim nestala ili postala nešto drugo? I što će to biti? A da je postala veća, svake minute veća, svakog dana sve veća, bi li je mučila ista samoća?
Što je bolje, biti malen, sasvim smanjen ili sve veći, poput Sunca?
U svemiru je sigurno jako hladno, mislila je. Ali ništa manje izolirana nije niti u ovom svijetu velikog, u svijetu zamki, tepiha poput džungle, kapi vode kojima se boji približiti. Neravninama na tlu koje golim okom nije uviđala. Nikada nije razmišljala o svemu što je izbočeno, ispupčeno, udubljeno, napuknuto. Svemu što je može progutati.
Nestajati. Gledati kako su stvari sve veće i kako bespomoćnost preuzima. Kako ne postoji više mnogo stvari protiv kojih se može boriti.
Nestajati. Gledati kako još uvijek postoji nešto manje, trun, komadić prašine, ali sve je više toga jednostavno preveliko za sagledavanje. Ne zna više što su ti predmeti i što znače.
Što mora izvući iz sebe da se smanjivanje prekine?
Zatvara oči da se skloni od svijeta koji nestaje. Da se skloni od novog svijeta koji nastaje: izobličen, neumjeren, neprijateljski.
Što će joj pomoći da izdrži još malo, da učini još nešto?
Borba. Možda samo borba. Ono divlje kojim se prije nije zamarala; koje je uvijek spremala u najdonju ladicu i šuljala se oko njega da ga ne probudi.
A sada ga mora probuditi.
Više se boji probuditi ga nego biti smanjena, shvati.
Pa odluči još malo držati oči zatvorenima.
(Ilustracija: Farah Muftić
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
Rođen 13.03.1951. u Zagrebu.
Hrvat, katolik — ali nevjernik
Sve školovanje obavio u Zagrebu – osnovnu, zagrebačku 5. gimnaziju i Visoku školu za vanjsku trgovinu. Ovu posljednju nisam završio, već samo apsolvirao. Ostalo mi je bilo par ispita, ali me, vrtirepa, ‘škola života’ više privlačila od diplome.
Od studentskih dana pa do pred rat radio sam kao turistički komercijalist (organizator putovanja) u tri različite putničke agencije; zadnja od njih bila je Generalturist. Naputovao se širom svijeta.
Paralelno s time bavio sam se pisanjem (za razne novinske publikacije) i prevođenjem, kao privatni izdavač izdavao znanstvenu fantastiku, dizajnirao lutke i druge igračke itd.
Za rata, nakon vrlo kratke epizode nošenja oružja kao dragovoljac, radio sam za tokijski Asahi Shimbun kao njihov ‘fikser‘ i dopisnik iz Zagreba, a zatim za UNPROFOR vodio dnevni bilten na engleskom jeziku s pregledom pisanja hrvatskog tiska.
Nakon rata takvu sam publikaciju, pod imenom MediaScan, pokrenuo nezavisno, kao izdavač i urednik. Izdavao sam ju od 1996. do 2012. za potrebe pretplatnika, uglavnom diplomatskih i poslovnih predstavništava u Hrvatskoj i niza međunarodnih organizacija. 2012. sam izdavačku firmu prodao i otišao u mirovinu.
U mirovini se bavim pisanjem i prevođenjem poezije, prevođenjem proze i stručnih tekstova (do sada šest romana i golem niz različitih drugih publikacija), te vođenjem turista na razglede Zagreba. I jamranjem na društvenim mrežama.
Literarno pisanje uvijek mi je isključivo bilo hobi. Napisao sam nekoliko pripovijetki, te stotinjak soneta, od kojih nekoliko na kajkavskom. (Zagrebačku urbanu kajkavštinu smatram materinskim jezikom.) Formalno nikad nisam objavljivao literarne radove. Prisutni su samo u raznim inozemnim fanzinima i na internetu.
Osim pisanja poezije, ponešto sam ju i prevodio, posebno domaću poeziju na engleski: Cesarića, Vidrića, Nazora, Dizdara… Najviše sam ponosan na engleski prepjev Nazorovog ‘Cvrčka’ objavljen u časopisu ‘Most’ 2021. godine.
Fertik štreka
Kat su po skrivečki Mama i Oče
Imeli veselje, a negde f kmici,
Nekaj su fulali; joj to se hoče
Pripetit baš kat ti ne treba. Ftici
Bi sejeno bilo; jajce tam il sim,
Al curi se piše kakva je bila.
Ko te je spreluknjal, moraš biti znjim,
Serdce zaklenut i poštucat krila.
Po skrivečki kat su Japa i Mama
Veselje krali su dobili dreka.
Morda f krivom hipu kakva galama
Ih je zahliknula i fertik štreka.
I sad sam ja tu i merim kak vreme
Plazi kak melasa i vleče breme.
kad sam bio mali
kad sam bio mali za vrućeg ljeta
mjerio sam gradu temperaturu
bosim tabanima ništa ne smeta
ako malo peče baka bi kuru
stare šljivovice što na tabane
a što svojim nepcem i opet sve bi
bilo kako treba puno tog stane
u ljetni dan kad si mali al’ ne bi
do večeri bilo ni blizu dosta
nego bih krijesnice po parku kasno
sve dok baka ne bi postala prosta
i promukla a najviše je krasno
kad kiša na vreloj pločnika peći
cvrči šušti nešto želi mi reći
Malen ispod zvijezda
Kad bolje razmislim, sad za Eostre,
moj je bog veći od tvog sitnog boga.
Toliko je velik, sav kad se prostre
da veći bude od dobrog i zloga.
Toliko velik da mu je svejedno:
statistički ja sam tek mu podatak
u moru gugola — poslanje bijedno,
nikakav domet, poluživot kratak…
Bogu je svejedno turam li mimo
ili u sredini svojega gnijezda,
štujem li il’ vrludam tamo-simo,
i hodam li mu malen ispod zvijezda.
Nikakve upute dao mi nije;
tek stvorio sve je i sad se smije.
Nisam nezahvalan
Dragi Djede Mrazu bio sam dobar
— bake preko ceste, svima dao sjesti,
pticama mrvice, nikome grobar;
od deset poštujem šest zapovijesti.
I mislio sam si nekako s nadom
da ovaj put možda u tvom paketu
bit će i ono što želim si kradom
noću, kad blesave misli se pletu.
Da ovu masku što žulja i grebe,
prošlost svu hrapavu, sav teret trajan,
da svu svoju kožu svučem sa sebe;
nov gušter da budem, zelen i sjajan.
Al’ dobra su mi i dva topla šala,
čarape i knjiga; puno ti hvala.
Rujan
Vrijeme je postalo teško i bređe.
Ne znam što bih s lišćem. Da iz ormara
izvučem crveno, žuto il’ smeđe?
Koje pristaje kad kora je stara?
Ptice se prepiru o planu puta.
Pozobale su mi plodove ljeta;
i sad im ne trebam. Sa mojih skuta
sad će na toplije. A margareta
razmišlja o cvatu. Je li još mlada?
Je li vrijeme miru ili još jednom
da proba? Labuđi? Nikad nas nada
ne napusti. Čini budućnost vrijednom
i onda kad znamo, crno na bijelom,
i što ćemo s dušom i kamo s tijelom.
Nesnosna buka koju je nastojala uzeti u obzir širila se njenim žilama poput ugrušaka. Glasovi, boje. Disanje joj je otežavao metež. Osjećaj napadnutosti. Bijeli kipovi u njenoj nutrini prestravljeno su buljili. Zaleđena limfa prvo se kretala sve teže, a zatim je samo stala.
Šetnja je mogla izbrisati kaos. Možda. Noga pred nogu i otežano disanje. Tenisice istrošene. Nabrajanje pet stvari oko sebe da se mozak smiri, usredotoči na ono neposredno: Travnjak. Kuća s rozom fasadom. Kiosk koji nikada nije bio obnovljen. Kontejneri s rasutim smećem. Raznolikim, tvrdim i mekanim.
Nije dovoljno. Vodoskoci i slapovi glasova još plivaju u njenom krvotoku. Ne može se odmaknuti, ne može preusmjeriti. Udarci u grudima ne smiruju se. Nesnosna zaglavljenost u utrobi.
Hod se nastavlja. Uporan hod, poput hodočašća, mora pokrenuti limfu, mora pročistiti, mora voditi ka iskupljenju. Mora li? I mora utišati glasove. Mora li?
Hod se pomiče s kolnika na travu. Trava mekše dočekuje korake, toliko mekano da se boji da će u nju jednostavno propasti i da će je progutati; ili da će trava početi urastati u nju i u njen krvotok, još jače zakrčiti žile.
Zatim ugleda nju. Gospođu koju poznaje odnekud, ali sada se ne može sjetiti gdje je susreće.
Gospođa se kreće sporo, u skladu s godinama. Pripijena crna majica i tajice ističu njenu tanku figuru i crnu gustu kosu. Njeni koraci su odmjereni i uporni. Njena pojava čista, neoštećena. Oko gospođe lebdi i nešto nevidljivo: trunovi jasnoće, kristalni i nedodirljivi.
Gleda u nju netremice i to gledanje konačno smanjuje trzaje i titranje bez prestanka, otkucaje koji se stapaju u vibrirajuću nasrtljivost.
Udisaji se polako šire plućima.
Limfa će se možda isto uskoro pokrenuti, veselo zaploviti tijelom.
Ne zna objasniti što se događa kada gleda gospođu.
Najbliže odgovoru što može dati jest da je gospođa bliže kraju nego početku. Bliže onome gdje buka prestaje biti faktor. Onome gdje se uranja u crni cvijet shvaćanja.
Bliže onome što joj kima sa strane dok dubokim, svevremenim glasom izgovara:
– Samo dvije stvari postoje na svijetu. Buka i bitno.
Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
