Vjerovao sam da ću se ugušiti od zablude kako je literatura moja nada. Nisam želio više ni čuti za literaturu. Ne samo da me ona nije usrećila, već me je gurnula u sparnu i smradnu jamu, iz koje mi više, pobojah se, nema izlaza.
(Thomas Bernhard: Moje nagrade)
Nakon Dina Buzzatija i Franza Kafke, odlučila sam se posvetiti Thomasu Bernhardu i njegovom maestralnom djelu Brisanje. Raspad (Ausloschung. Ein Zerfall) čiju 40. godišnjicu objavljivanja obilježavamo ove godine. To je također i posljednje veliko prozno djelo pisca kojeg nazivaju jednim od najvećih autora 20. stoljeća.
Olakšanje umjesto očaja
Za pisca poznatog po obračunavanju s društvom, kolektivom, normama, lažnim vrijednostima i malograđanštinom, ovo djelo je na neki način njegov “posljednji obračun” u kojem se hvata u koštac sa svime što je na ključne načine obilježilo njegov identitet i život: s obitelji, prostorom odrastanja, društvom i socio-kulturnim kontekstom koji je godinama upijao i koji je na njega ostavio neizbrisiv trag.
Roman započinje u trenutku u kojem glavni lik, Franz-Josef Murau, dobiva telegram u kojem ga obavještavaju o smrti roditelja i brata poginulih u prometnoj nesreći. Već se u tom trenutku javlja specifičan Bernhardov glas koji odmah iznevjerava očekivanje koje čitatelj ima u situaciji u kojoj netko saznaje za smrt najbližih članova obitelji. Franz-Josef Murau, naime, ne očajava, ne obuzimaju ga ni tuga ni nostalgija, nego, gledajući fotografiju roditelja i brata, osjeća određeno olakšanje. Razmišlja o tome kako su oni na toj fotografiji maleni i bezazleni, ni blizu opsegu u kojem su za njega godinama bili otrovni, opasni i gotovo mučiteljski raspoloženi. U tim trenucima, u kojima on shvaća da se treba vratiti u rodni kraj na sprovod, otvara se i grotlo nedvosmislenog zamjeranja koje Franz-Josef gaji, ne samo prema roditeljima, bratu i sestrama koje su još uvijek žive, već i prema čitavom kontekstu svog djetinjstva i odrastanja, roditeljskim figurama, prostoru i društvenom uređenju rodnog kraja Austrije. Ali Bernhard kritizira i mnogo šire od toga te se na njegovoj meti nalazi i filozofija, način života i razmišljanja koje je taj prostor u njega pokušao uglaviti, a u čemu zapravo nikada nije uspio. Ono oko čega se najviše zadržavaju i šire njegove frustracija i ogorčenost upravo je otuđenost koju je osjećao kroz odrastanje i djetinjstvo: osjećaj da “tamo ne pripada”, što je čest motiv, zapravo najprisutniji motiv u njegovim knjigama. Bilo da se radi o nepripadanju u određenu prostoriju, s ljudima koje smatra artificijelnima, ili šire, o perspektivi, načinu promišljanja svijeta, navika, običaja i vrijednosti, svemu što zapravo tvori nekakav burdjeovski habitus ljudskog postojanja, Bernhard u tome pronalazi duboka proturječja, laži i prazninu. U tom smislu nisu neobične usporedbe njega i Kafke ili Camusa jer u nekom smislu svi oni ukazuju na nemogućnost pripadanja ili nesnalažanje u sredini koja im je na neki način “zadana”, bilo poslovno, obiteljski ili rođenjem. Time Bernhard također često ulazi, prema mnogim autorima, i u područje egzistencijalizma ili apsurda, no nikad pasivno, već uvijek u otporu i pobuni prema represivnom, besmislenom ili jednostavno nezdravom društvu. U samom romanu Brisanje. Raspadnailazimo na Bernhardov pozitivan stav prema Kafki kojeg je jako cijenio: “Namještenik Kafka, rekao sam Gambettiju, jedini nije pisao činovničku i namješteničku, nego veliku književnost, što se za sve ostale takozvane velike njemačke pisce ovog stoljeća ne može tvrditi, ako se ne želimo uvrstiti među milijune feljtonističkih piskarala koja od novina već stotinu godina prave feljtonističku ubožničku kuhinju u kojoj uvijek iznova dosadno podgrijavaju svoje užasne zablude, Gambetti.”
Za razliku od Franz-Josefa, njegov brat je zadovoljio roditeljska očekivanja i time potvrdio da su djeca samo figure koje trebaju biti postavljene na pravi način i tako se ponašati da bi zavrijedile tj. zaslužile ljubav roditelja: “On se malo-pomalo približavao idealnoj slici koju su oni uvijek imali o sinu, istom brzinom kojom sam se ja udaljavao od te idealne slike. Stoga su ga sve više voljeli, mene su prezirali i mrzili, čak su me se sve više gnušali, ne priznajući to sebi uistinu, na to se u mnogim neprekidnim samozaštitnim mjerama u svojoj glavi nisu usuđivali.” Upravo se tim neprekidnim samozaštitnim mjerama Bernhard bavi u većini svojih djela, raskrinkavajući kako njih, tako i malograđanske likove koji se njima služe, primjerice, svoju majku. “Ona je u svemu i svačemu stvarala privid i sve je usmjeravala na sebe, razmišljao sam, i bezobzirno je sve krivotvorila, sve to istodobno degradirajući, nije joj bilo dano ni najmanje poštovanje prema duhovnim tekovinama, pomislih. Stoga je mrzila moga strica Georga, iz tog je razloga mrzila mene, mrzila je sve što ima veze s duhom, mislio sam.”
Ovo djelo je na neki način njegov „posljednji obračun‟ u kojem se hvata u koštac sa svime što je na ključne načine obilježilo njegov identitet i život: s obitelji, prostorom odrastanja, društvom i socio-kulturnim kontekstom koji je godinama upijao i koji je na njega ostavio neizbrisiv trag
Odbacivanje tradicije
U takvoj situaciji odrastanja, kao “crna ovca” obitelji, junak se nalazi gotovo u dinamici bajke; mora pobjeći, mora se izvući, mora se suočiti s “demonima” i čudovištima koji ga u tome žele spriječiti te pronaći sasvim nov prostor i ljude da bi mogao nastaviti živjeti ili, zapravo, uopće preživjeti. Bernhard nam vrlo slikovito predočava stupanj gušenja koji Franz-Josef doživljava u sredini koju nikada nije uspio prihvatiti kao svoju; bilo da se radi o običajima koje je morao naučiti, načinu komunikacije koji je morao usvojiti još kao dijete ili ritualima koji su se smatrali normalnima, a on ih nije takvima doživljavao i nije se mogao uživjeti u njih, vrlo je očito koliko i na koji je način sredina u potpunosti otupljivala i uništavala njegov duh. U tom se smislu velik dio romana koncentrira na kritičko-analitičke, minuciozne opise interijera i njegovog mraka, uređenja prostora obiteljske kuće, hobija kojima su se članovi obitelji bavili (poput lova), prehrane ili razgovora koji su se ticali iznimno banalnih i nezanimljivih tema. “Još nisu prošla ni četiri sata otkako sam rekao Gambettiju da najradije više nikada ne bih otputovao u Wolfsegg. Postalo mi je nemoguće. Sve je tamo laž, Gambetti, rekao sam, tamo vlada nepodnošljiva izvještačenost koju Vi sebi ne možete ni predočiti, Gambetti… Ni najmanji razgovor s njima nije moguć, samo onaj koji najviše deprimira. Kažem li nešto, oni ne razumiju o čemu govorim… Sve je tamo paralizirajuće te je na neki način i ljeti hladno, pa se stalno smrzavam. Vi ne znate da ti ljudi nemaju u glavi ništa osim onog najprimitivnijeg. Lov, novac, Gambetti!” U tome je Bernhard možda i najsnažniji: u stvaranju slika koje ostaju s nama kao one koje neminovno izazivaju gađenje, zatvorenost i nemogućnost pomaka (stagnaciju). Temi zatočenosti blizak je i njegov roman Hladnoća. Izolacija iz 1981. godine u kojem se također osvrće na izolaciju, ovaj put u instituciji ‒ klinici za plućne bolesti, prema kojoj također vješto i postepeno razvija otpor kao i odbacivanje dotadašnjih, ustaljenih i neefikasnih načina liječenja i pristupanja pacijentima.
Odbacivanje tradicije s tolikim stupnjem radikalnog gnušanja izuzetno je i čak pomalo kontroverzno, no istovremeno za čitatelja nosi u sebi nešto poput ushićenja i oslobađanja, jer i sam čitatelj navija za junakov veliki bijeg i nada se da će biti uspješan. Gradacija koju autor koristi kao i ponavljanje kroz varijacije na temu otkrivaju nam sve više detalja i zapravo učvršćuju autorov stav pokazujući koliko je duboko promislio sve nijanse proživljenog. Tamo gdje ne pripadamo, gdje smo otpočetka (u ovom slučaju od rođenja) odbačeni i neželjeni, ne možemo pronaći ništa značajno za sebe, ništa što bi pozitivno utjecalo na naš razvoj, što bi nas pomaklo iz djetinjstva u zrelost. A upravo je pitanje ljudskog razvoja i zrenja vrlo bitno za Bernharda, jer on, opet s neumoljivom preciznošću, ukazuje na zastoj u nekom razdoblju odrastanja kod svoje obitelji, primjerice sestara. Nagli prekid prirodnog i smislenog razvoja u psihičkom, pa čak i fizičkom smislu (on tako ukazuje i na njihov nepromijenjeni fizički izgled kroz dugi niz godina) indikativan je i upućuje na prostor odrastanja u kojem je nemoguće napredovati. A ako ne idemo prema naprijed, što se onda s nama događa? Stagniramo li ili čak regresiramo? Da li se to dogodilo, iz očišta njegovog junaka, i ostatku Murauove obitelji? Što ih je tako neumoljivo zadržalo na mjestu? Bernhardov Franz-Josef za to okrivljuje cjelokupnu klimu: kako onu vremensku, tako i klimu čitavog društva te tadašnje političke situacije, ali i klimu duha: skučenu, neobrazovanu, bez želje za učenjem i ulaženjem u dublje duhovne sfere. Onaj koji se toliko izdvaja, koji “nije kao oni”, vidi i osjeća to već od malih nogu: “Ali ja nisam ratar, ja nisam onaj koji sjedne na traktor poput oca. Nisam ja nikakav traktorist i nemam se volje s direktorom skladišta umjetnog gnojiva gnjaviti oko vreće umjetnog gnojiva jer je ta vreća umjetnog gnojiva samo dopola napunjena, a ja sam platio punu vreću. Ja nisam Johannes, rekao sam. Roditelji su previdjeli da ja nisam Johannes.”
Tamo gdje ne pripadamo, gdje smo otpočetka (u ovom slučaju od rođenja) odbačeni i neželjeni, ne možemo pronaći ništa značajno za sebe, ništa što bi pozitivno utjecalo na naš razvoj, što bi nas pomaklo iz djetinjstva u zrelost
Prijelaz iz mraka u svjetlo?
No, izlaza ipak ima. On se ponajprije pojavljuje u liku druge crne ovce u obitelji: strica Georga, koji Franz-Josefu pokazuje da postoji nešto sasvim drugačije od onoga na što je navikao. Nešto, ne samo u duhovnom već i u fizičkom smislu u potpunom kontrastu spram njegove postojeće situacije. Ono što je dosad bilo mrak, ima mogućnost prijeći u svjetlost, ono što je bilo zatvoreno, zagušljivo, staro i neupotrebljivo, postaje otvoreno, prozračno, novo, iznimno korisno za um, duh i tijelo. U konkretnom fizičkom smislu tu se rastvaraju opozicije sjever-jug, austrijsko-mediteransko, Wolfsegg-Rim. I upravo se u Rimu rađa “pravi” Franz-Josef, onaj koji ne boluje, ne stagnira, ne guši se, ne umara, ne propada niti fizički niti psihički u tjeskobu, depresiju i beznađe. Rim, Vječni grad, konačno pruža prozor u toliko dugo iščekivanu slobodu. Slobodu koja izvire iz samog načina razmišljanja, govora, analiza književnosti i umjetnosti, gledanja umjetničkih djela i beskrajnih šetnji po tom prostoru koji je zavolio gotovo istog trenutka kada je u njega stigao. Sukob između njegovog “starog” i “novog” svijeta očituje se u momentu kada mu u posjetu dolazi majka i ni na koji način ne može sudjelovati u njegovom oduševljenju. Ni simbolički, ni konkretno: ono što njegov junak ima za podijeliti ne ulazi u prostor i ljude s kojima je dotad proveo život. Njegov stric, upravo kao ni Rim, ne dijele ni vrijednosni ni intelektualni kapital i sustav iz kojeg je Franz-Josef potekao. “Baš zato što je Italija najkaotičnija zemlja u Europi, vjerojatno i najkaotičnija zemlja u cijelom svijetu, rekao sam im, to je moje prebivalište. Rim, središte kaosa, nisu to razumjele, a ja nisam imao nikakva užitka davati im daljnja objašnjenja o svojim tamošnjim interesima. Nije mi dostatan samo velegrad, često sam im govorio, on mora biti kaotičan, kaotičan svjetski grad. No s tim pojmovima, kao i sa svim mojim pojmovima uopće jedva da su i mogle štogod početi.”
“Bernhard je najzanimljiviji kada ne generalizira, nego kada dirljivom analitičnošću secira pojedinačnu ljudsku prirodu, ali nikada u suhoparnim apstraktnim sferama, nego u konkretnim životima, sa svim svojim uzletima i svim svojim padovima; također, kritičku analitičnost koju pokazuje prema svijetu što ga okružuje na još izravniji način iskazuje i prema samome liku, koji je u ovome djelu nositelj antitradicionalističke i antistereotipne modernističke s(a)vjesti u jednoj dirljivoj i na momente strahotnoj obiteljskoj priči/tragediji”, piše Dario Grgić. No, kao što Grgić ističe, Bernhard to radi s puno humora, pa uz sve ono što je u njegovom pisanju zapravo tragično “ne znači da kod ovog namrgođenog pisca treba zanemariti humoristični, kako to kritika voli reći, diskurs, budući je Bernhard parodičan i sklon šali kao sam đavol, šali koja uopće ne umanjuje ozbiljnost dijagnostike nego je portretira u realnom osvjetljenju groteske, oštrica koju u najboljoj maniri narator često okreće i protiv sebe.” U ovakvom kontekstu, Bernhard je, zahvaljujući svojoj popularnosti, dobivao mnoge “oponašatelje”, djelujući kao da je otkrio formulu za pisanje o sebi: “Njegovi su naratori često opsjednuti sobom, društveni samotnjaci koji sve vrijeme provode kipeći od bijesa prema društvu, a njegov je uspjeh legitimirao ideju da roman može biti toliko samodostatan, toliko fiksiran na jednu osobu da isključuje potrebu za mnogim uobičajenim obilježjima realističke književnosti poput dramske napetosti i ekspozitorna dijaloga. Suvremeni pisci ne bi se trebali sramiti crpiti inspiraciju iz njegova djela. Ipak, toliko oslanjanje na njega ne funkcionira… Izravno oponašanje velikog pisca u pokušaju približavanja njegovoj genijalnosti jednostavno je neučinkovito rasipanje talenta. To stvara loše štivo. Najbolji suvremeni romani bit će oni koji se ne boje suočiti s krizom forme, nastojeći pronaći nešto novo umjesto da se vrate u siguran, utješan zagrljaj klasika, te koji svijet oko sebe ne vide kao scenografiju koju treba preurediti prema tuđim pravilima, već koji očajnički pokušavaju pronaći nova pravila usred kaosa.”
Ono što je dosad bilo mrak, ima mogućnost prijeći u svjetlost, ono što je bilo zatvoreno, zagušljivo, staro i neupotrebljivo, postaje otvoreno, prozračno, novo, iznimno korisno za um, duh i tijelo
Kako brisanje i raspad vode u katarzu?
Upravo se to ‒ preuređenje i pokušaj pronalaženja novog svijeta usred kaosa ‒ događa na posljednjih stotinjak stranica romana Brisanje. Raspad, gdje Franz-Josef odlučuje započeti pisati knjigu. Čitav sprovod smješta u ideju kulise i kazališta s kojima više ne želi imati ništa te shvaća da je velika prisutnost ožalošćenih zbog smrti njegovih roditelja i brata zapravo izvještačena: “Roditelji više nisu tu, u oranžeriji, rekoh, leže tijela prepuštena raspadanju, tijela koja s ljudima što su ih jednom predstavljala nemaju, rekoh, više nikakve veze. Sve je to sada još samo kazalište.” Čitav sprovod tako poprima oblik kulise, još jednom se poigravajući s očekivanjima čitatelja, kao i onih koji su na sprovod došli. Oni glavnom junaku ne znače ništa, kao niti sam čin sprovoda. “Svim bih tim ljudima, rekoh sestrama, rado platio odmor negdje drugdje, samo da ih ne moram gledati, a sad ih imam u kući, nisam rekao a sad ih imamo u kući, nego sam rekao a sad ih imam u kući, posvema jezikom sveposjednika. Ništa se mi tu ne trebamo prenemagati, rekoh, pogrebi su uvijek samo kazalište.”
Drugačije rečeno, nečija smrt ne znači brisanje onog lošeg što ih je pratilo za života, kao što ne čini nečiji karakter prijatnim ili čak podnošljivim. U tome je Bernhard neumoljiv i ostaje pri svojem doživljaju roditelja, pogotovo majke, čak i kada oni koji su došli na sprovod o njoj lijepo govore. “Ali Spadolini nije prijetvoran nego je skroz-naskroz u svemu proračunat čovjek, razmišljao sam. Kako je samo rekao to duša od čovjeka, zbilja se ne da oponašati. Nitko koga poznajem ne bi to bio u stanju izgovoriti s takvom samorazumljivom blagošću i otmjenošću.” Pri tome on izvrće i poništava uzrečicu “o mrtvima sve najbolje” te čitav sprovod posljedično gubi svoj smisao. Sličan ispraćaj smo gledali u seriji The Sopranos u kojoj sprovod majke Tonyja Soprana započinje s mogućnošću prisjećanja lijepih stvari o pokojnici i stvaranja sentimentalno-nostalgične atmosfere, no prekida se kroz nepobitnu istinu da o pokojnici nitko nema za reći ništa lijepo, koliko god se trudili. Ritual žalovanja je time prekinut i dolazi do promjene paradigme u kojoj smrt ne pobija činjenično stanje stvari ni istinu te ni u jednom trenu ne prelazi u isprazni ili izvještačeni sentimentalizam. Možemo reći da time Bernhard ostaje dosljedan svom raskrinkavanju lažnog i prijetvornog čak i (pogotovo) u slučaju smrti.
Bernhard jednako tretira i sam prostor djetinjstva kojem se također ne vraća u trenucima nakon roditeljske smrti. “Djetinjstvo sam izrabio do kraja. Svuda tražimo djetinjstvo i svuda nalazimo samo čuvenu zjapeću prazninu, razmišljao sam, kad uđemo u kuću u kojoj smo proveli tako sretne sate ili čak dane djetinjstva, gledamo u to djetinjstvo, ali gledamo samo u tu čuveno ozloglašenu zjapeću prazninu.”
Potraga za prošlošću ne može uroditi plodom: ne možemo se vratiti u ono što je bilo na isti način na koji smo tamo bili, niti možemo pronaći ono što smo tamo ostavili. Možemo osjećati potrebu, nostalgiju, snažnu želju za vraćanjem u sretne i sunčane sate i dane, ali ne možemo im se vratiti jer ih više nema, kao što nema niti tadašnjih nas koji bi u taj prostor “pristajali”. To podsjeća na čuveni Kierkegaardov citat: “Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumjeti samo unatrag.” U tom smislu i Bernhardov junak odlučuje živjeti unaprijed; razumio je sve što je bilo potrebno, a sada ga čeka pisanje knjige kojom će napraviti potpuni rez s onim što je shvatio i što ga je oblikovalo na način na koji to nije želio.
Roman Brisanje. Raspad stoga i dalje ostaje junačko djelo suočavanja, prevazilaženja i otpora, kao i Bernhardova vječna i zauvijek aktualna ostavština nemirenja s postojećim stanjem i pronalaženja pripadnosti onda kada se to čini nemogućim i utopijskim. Unatoč sveprisutnoj mizantropiji, pesimizmu i fatalizmu, ovaj roman u sebi ipak ‒ neočekivano ‒ sadrži izuzetan optimizam, svjetlo na kraju tunela koji nije vlak koji kreće prema nama već novootkriven prostor (fizički prostor, ali i prostor duha i uma) koji nas, odbacujući ono lažno, licemjerno, malograđansko i prijetvorno, sigurnom rukom odvodi u slobodu.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Esej je originalno objavljen na portalu Kritika h,d,p,)
