Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Lav

Još uvijek me prati njegov pogled.

Ulazim u kafić, a na leđima njegove čudne, fiksirajuće oči (što fiksiraš?) dok biram kolače. Ruke mi drhte, ali pokazujem na crvenu, ljigavu glazuru. Ne znam hoće li mu se taj kolač svidjeti niti kako će izgledati kazna ako mu se ne svidi. U plućima osjetim udisaj koji se još nije probio do kraja. Peče me moj pokušaj stavljanja svega na stol, moje: budimo prijatelji!, moje vađenje unutarnjih organa pred njega i dodavanje žarulje da vidi bolje. I njegovo skrivanje u sjeni.

Izlazim na sunčan dan, terasa kafića, dva kolača u rukama. Ne smijem ispustiti kolače, ali moram izbjeći njegov pogled. Nešto se čudno događa; iz bistrih očiju, spremnih da vide svaki detalj, svaki pomak, počinje izrastati tupost, tvrdoća koja me prikiva za pod. Nespretno stavljam kolače na stol dok me gleda, dok ga želim zamoliti da me gleda kao što gleda nešto drugo, nekog drugog, da makne koprenu koja ga ometa i koja mu servira neki dio mene koji ne postoji. Ali, njegov pogled ustraje. Gotovo retardiran pogled u kojem je nešto gnjilo, bolesno. Promašeno.

Nakon prvog zalogaja kolača, osjetim nalet mučnine koji kao da me odnosi u vis, ptičju perspektivu iz koje nas opet gledam: mirne, za stolom. Njegove oči koje su zamućene do neprepoznatljivosti, sebe koja se savijam pred povraćanjem. Njega, bez milosti prema meni, prema ikome. U tvrdoj potrazi za potvrdom onoga u što neumoljivo vjeruje. S mačem, puškom.

Neku sam noć sanjala da sjedi ispred velikog ekrana, gleda reklame i ljuti se na ono što vidi. To su samo reklame, željela sam mu reći, nebitno je. Ali, njemu je bitno. Njemu je sve. Želi uništiti sve ono za što smatra da ne treba postojati, sve ono što nas je učinilo onakvima kakvi smo (pogrešni). Reklame su šarene, dominira žuta boja i čudni fontovi i odjednom osjećam sažaljenje prema njima, njihovom trudu da nas utope u ono što žele. Njega mi nije žao. Već mi ga dugo nije bilo žao. U snu, dolazim do njega i pogladim ga po glavi. U kosi mu osjetim nešto tvrdo. To su male špange, one koje nose djevojčice od desetak godina. Što pokušava s njima, pomislim, možda dokazati da još nije sasvim odrastao, da se još možeš igrati? Da je ostao u dobi curice? Zamolim ga da se makne od ekrana, ali on to odbija upravo onako kako bi djevojčica odbila. Nedostaje mi njegova pažnja; čekam ga u sobi, u kuhinji, ispred kuće, ali ne dolazi.

Možda, mislim dok se u meni na terasi kafića komeša kolač, nije nikada niti mislio ući, vidjeti, poznavati mene. Mislio je na spajanje svojih bolova sa mnom. Odbacivala sam te bolove kao čudan, problematičan ud koji se gnoji, mijenja boje i ne želi živjeti na svjetlu. Iako sam ih u početku željela prihvatiti, raznobojnim koncem doista privezati za sebe, kao znak otvorenosti, pristupačnosti, nije išlo.

Ono što mogu, ono što ne mogu, mislim. Nikad ne znam dok ne pokušam. Maštam o pretvaranju u malu vilu koja može, ali tijelo se pobuni; ne može. Maštam o ostajanju gore, iznad, lebdenju, promatranju s visine, ali ja nisam više ni od koga. Pogotovo ne od sebe.

Bez žaljenja, konačno bez žaljenja, pomišljam: Nije niti on.

 

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković
Kategorije
Autori

Anica Miličević

Anica Miličević (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka. Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i etnomuzikologija. Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.), Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.), Odjeci grada na Dravi ( Prof&Graf, 2025.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci i objavljen
2025. godine u nakladi Općinske i narodne knjižnice Drenovci, te je njena priča „Zgrada koje nema“ odabrana među 15 nagrađenih priča na Festivalu jednominutne priče u Požegi 2025. godine. Prozne crtice i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora, Časopis Kvaka i Ajfelov most.

Anica Miličević

 

 

Kategorije
proza

Život ispočetka- Anica Miličević

Prelijevam kipuću vodu preko zapržene kave. Kuhinjom se razlije znani miris pripadanja. U našem starom komšiluku kava se uvijek zalijevala sa šalicom viška. Nikada nisi znao kada će Drina naletjeti s kakvim sočnim tračem. Ili će babi Lekuši trebati malo ulja, pa usput i da srkne koju.

Pamtim da se kava samo jednom nije popila. Bilo je to kada sam se skoro utopila u Radobolji. Krenula sam, kao i svakoga jutra, s Filom i Marijom iz susjedne kuće. Voda je bila hladna, kažu da se snijeg na Veležima krenuo topiti. Na kamen sam položila papuče i ručnik. Onda su došli Roba i Alem. Vidjela sam kako me gledaju. Majka kaže da je to zbog rudnika, ono kad je tata završio u svim novinama jer je iz urušavajućeg okna izvukao zaglavljene rudare. Sve će ti ovdje oprostit, osim poštenja, tako je govorila.

„Evo Kalimera, Kalimero ne zna plivati, zovi mamu, ‘ajde, ‘ajde, tužibabo jedna….“, odzvanjalo je uskim zavojcima rijeke.

Ne znam što se točno poslije dogodilo, iako je majka do smrti mislila da joj lažem. Kući me dovela Marija, vukla me za pletenice. I činilo mi se da sam sve zaboravila osim onoga gutljaja kave koji je zastao na majčinim usnama i mirisa razgovora što se zapleo po oguljenoj fasadi kuće.

Žlicom raspoređujem nabubrenu pjenu s vrha džezve u šalice. Danas mi dolaze djeca. Ljeto je započelo naglo. Jednoga jutra mi otkrilo bosa stopala i na korake navuklo iščekivanje. Ženim najmlađega sina. Još uvijek ne znam hoće li i on odseliti preko granice. Ljeto me natjera da želim sve, iako znam da ne bih trebala očekivati ništa. Bitno je da su mi živi i zdravi, ponavljam svakoga jutra. Uvjeravam samu sebe u te riječi.

Na vratima ih grlim i milujem im obraze. Sin me tapše po ramenu, ja mu se smijem široko. Znam da koluta očima, ali pričam ponovno kako su ga gotovo zamijenili u bolnici. Bio je crn kao ugljen i sestra ga je krenula nositi Romkinji koja je sa mnom dijelila sobu.

„To je moje dijete, moje, zvali su me Kalimero kada sam bila mala!“ uspaničeno sam uzviknula, na što je sestra krenula uspoređivati brojeve na narukvicama i ispričavati mi se.

Sjedamo za stol i ja iznosim sve po redu. Kavu, mezu, kolače, uštipke. Govore mi da sam opet pretjerala, da se bez veze mučim. Ali jedu, razgovaraju, smiju se. Mrve rukama sir iz mijeha i ubrusom brišu usne. Šutim i gledam ih, čini mi se da ne dišem. Kćer primjećuje da mi se ruke opet tresu, ništa je to, govorim joj, jučer sam išla vadit šećer, sve uredu. Upijam život što se ponovno nastanio u mojoj kući i ispraćam ih na vratima.

„Vidimo se sutra, mama“, izgovaraju jedno po jedno.

Vidimo se, mislim u sebi. Ljeto je počelo i sve je opet na svome mjestu.

Ne znam jesam li budna. Čujem pištanje monitora i cijelo tijelo mi gori. Ispred sebe vidim neke nejasne slike, obrise. Nešto mi govore, dodiruju me. Želim im reći da me puste, djeca su tu, moram napraviti ručak. Riječi lebde oko mene, nemaju snage ni smjera. Pištanje postaje sve glasnije. Čujem mrak kako mi se prikrada i pomislim da nije strašan kako sam ga zamišljala. Ali, nadolazeći mir učini mi se stran i otvorim oči. U bolnici sam.

Osjetim da moram na WC i molim sestre natiskane oko mene da mi pomognu. Pogledavaju se i nevoljko me ustaju. Samo brzo, govore mi, vizita će. Hodnik lebdi pod mojim koracima i shvatim da neću stići. Niz nogavicu mi curi gusta, ljepljiva tekućina. Nije me sram, pomislih, kako čudno. Uskoro sam natrag u krevetu. Čujem ih kako razgovaraju. Sepsa, septički šok, prvo moramo provjeriti bubrege, bakterija je ušla kroz ranu, trovanje, streptokok…

Odjednom se sjetim. Čistila sam ormar. Trebalo se riješiti dosta stvari prije svadbe, bit će lakše okrečiti. U kažiprst mi se zabola iverica, izvukla sam ju i posisala krv. Zalila sve rakijom i nastavila dalje. Onda vrućica, drhtavica, nemoć. Htjela sam kavu, molila sam ih da mi zaliju kavu, od kave mi je uvijek bolje. I evo me sada tu. Pištanje monitora i ja.

Djeca me zovu na telefon. Čini se da kćer plače. Želim joj reći da sam dobro i da ne brine, ali riječi ne pronalaze put do mojih usana. Skupljam ih sve u grudima. Čuvam kao da su dragulji. Sestra kaže da se ne smijem umarati, da moram čuvati snagu. Da najgore tek dolazi.

Ruka mi je natečena i boli me. Crveni se i ljušti. Usne su mi suhe i lomljive. Svaku noć sanjam isti san. U onoj smo dvorani gdje se Zlatko ženio, kroz prozor se šareni jesen. Ja sjedim na uzdignutoj stolici i pred mene iznose pite, kolače, meso, sarme, juhe. Gledam svu tu raskoš i samo želim uzeti nešto s toga stola. A, ne mogu. Ne mogu se pomaknuti.

Sin dolazi svaki dan i donosi mi vodu i banane. Nedostaje mi kalija, pa se moram natjerati da pojedem barem jednu. Ramena su mu odrasla i svijaju se naprijed. Želim mu reći kako je bio nestašno dijete. Jednom je razbio zube od stolić u dnevnom boravku. Stavljala sam mu kockice leda i govorila da će proći. Gleda me tiho i ponavlja mi isto. Proći će, mama.

Kćer je došla četvrti dan moga boravka u bolnici. U plastičnu vrećicu spremila pileću juhu. Mirisala mi je još iz hodnika. Pribor za jelo umotala je u papirnate ubruse. Pružam ruku prema njoj, ona me jedva dotiče. Stisnula je usne, boji se. Htjela bih jesti, ali mi je teško držati ruke podignutima. Kćer razmata žlicu i grabi sadržaj plastične posude. Zahvalno srčem i gledam kroz prozor.

„Zašto?“ odjednom provali iz nje.

Šutim.

„Zašto si morala čistiti taj glupi ormar? Koga briga ako stan nije okrečen za svatove? Zašto uvijek to radiš, nakuhavaš, pripremaš, iznosiš? Zašto, kada sam ti tisuću puta rekla da sjedneš s nama, da popričamo, da…?“ guta suze i gleda me.

„Zato što vas volim“, šapućem i naginjem se prema ispruženoj žlici u njenoj ruci.

Nakon petnaest dana napisali su otpusno pismo. Liječnica je rekla da čitam samo zadnjih nekoliko redova, dajući mi u ruke snop papira. Kćer me pridržava dok silazim niz stepenice. Sve što imam natrpala sam u malenu, zelenu torbu. Iznenadila me gradska buka i svjetlost što probija kroz teške krošnje. Život koji se nastavio dalje unatoč svemu.

Sjedam na svoj kauč i puštam sina da mi namjesti jastuke. Zidovi su ušutjeli i gledaju me. Osjete da sam drugačija. Spuštam glavu među dlanove i plačem. Suze su tako jednostavne. Miluju me svojom silinom.

„Što god ti treba, tu smo“, govore mi.

„Kava.“

Zaklela sam se onoga jutra kako više nijedna kava neće ostati nepopijena. Majka mi je cijedila pletenice, lica uvenula od straha. Nikada više, ponavljala sam poput molitve. Kava ne smije ostati nepopijena.

(Autorica: Anica Miličević) 

 

Kategorije
Autori

Sanja Domenuš

Sanja Domenuš (Sisak, 1966.), predškolski odgoj je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Piše poeziju, haiku poeziju i dječju poeziju.
Poeziju objavljuje u zbornicima, antologijama i raznim časopisima.
Članica je DHK i HDK za djecu i mlade.
Voditeljica tribine“ Zalogaj poezije u Sisku“.
Godine 2019. osvojila je prvo mjesto na 4.međunarodnom haiku natječaju u Bugarskoj u konkurenciji više stotina autora.
Na natječaju za nagradu „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije, 2020.osvaja prvo mjesto za poeziju, u organizaciji Zajednice kulturno umjetničkih udruga SMŽ.
2021.g osvojila je nagradu „ KORZO SLOVA“ Društva hrvatskih književnika za najbolju neobjavljenu knjigu SMŽ.
2023. osvojila je prvu nagradu za haiku poeziju u Ivanić-Gradu i drugu nagradu u Japanu.
2025.osvojila je drugu nagradu u Japanu za haiku pjesmu i nagradu „Kitica“, za zbirku dječje poezije „Veliki zubi malih ljudi“koje joj je dodijelilo DHK za djecu i mlade.

Do sad je objavila:
„ Djevojčica koja je jela kamenje“, zbirka poezije, 2019.g.
„ Čistačica lignji“, zbirka poezije, 2022.g..
„Šetnja sa Szymborskom“, zbirka poezije, 2022.g.
Zbirka „Šetnja sa Szymborskom“ je uvrštena u 6 finalnih naslova nagrade DHK „ Tin
Ujević“ 2023.g.¸
Zbirku haiku poezije „Muha na kruhu“, 2024.g.
Zbirku dječje poezije „Veliki zubi malih ljudi“, 2024 g.

 

Sanja Domenuš
Kategorije
Autori

Marijana Petrović Mikulić

Marijana Petrović rođena je u Sisku. Ljubav prema umjetnosti razvijala je još od malih nogu.
Marijana Petrović dodala svom prezimenu i Mikulić.
U umjetnost povezuje sve ono što voli: boje, duhovnost, fotografiju, igru, kreativnost, mahnitost, glazbu, pjesništvo, tišinu, učenje…
„Umjetnici su poput pustinjaka duhovnika oni istražuju, očekujući duhovno nadahnuće i kreću u ostvarivanje otkrivenog.“-kaže Marijana.
Završila Filozofski fakultet – Pedagogijske znanosti, nakon fakulteta upisuje slikarstvo kod prof. Tanaya, a kasnije i Arthouse-College of visual Arts u Ljubljani, kod prof. Matic Kosa i prof. Mladena Jernejca , Sloveniji gdje je završila kao magistrica likovne umjetnosti smjer slikarstvo. Uz pisanje bavi se slikanjem i dosad je imala 17 samostalnih izložbi, 55-tak grupnih u tuzemstvu i inozemstvu, te sudjelovala u žiriranim izložbama.. Ilustrirala dvije slikovnice: „Šime zvani Mrak“ i „Mračaj“, napisala tri knjige „Siskulje“, „Duhopolis“ i „Mračaj“. Sudjeluje u likovnim edukacijama kao predavač. Na natječaju za nagradu „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije, 2019. osvaja prvo mjesto za prozu „Siskulje“, u organizaciji Zajednice kulturno umjetničkih udruga SMŽ. Knjigu” Siskulje” zbirku poezije i proze objavila je 2019. godine u nakladi Sisačke udruge za promicanje
alternativne i urbane kulture, koja je između ostaloga otkupljena za distribuciju po knjižnicama od Ministarstva kulture i medija. Urednik knjige je Siniša Matasović, predsjednik Ogranka DHK SMŽ. Izdaje u mnogim zbornicima, časopisima, digitalnim stranicama.
Gostovala na Laudato televiziji kao gost Đure Vidmarovića. Na sisačkom radiu Quirinus. U vrijeme rata slala duhovne pjesme na radio Monte Carlo. Član HDLU.

 

Marijana Petrović Mikulić