Kategorije
Autori

Lucija Švaljek

Lucija Švaljek (Zabok, 1995.) odrasla je u Radoboju, mjestu blizu Krapine. Osvojila je prvu nagradu Gjalski za srednjoškolce 2013. godine s kratkom pričom Ma može!. Sudjelovala je na nekoliko pjesničkih tribina (Učitavanje, Pamela, Govorimo glasnije). Objavljivala je poeziju (časopis Republika, portali ZgKult, Eckermann, Anna Lit) i prozu (portal Booksa i Kritična masa). Otvorila je Noć knjige u Zadru 2021. godine i predstavila kolumnu Kaj ti stara radi Zadar? Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. godine za najbolji neobjavljeni rukopis romana za mlade Uspavanka za Elizu.

Živi i radi u Zagrebu.

Lucija Švaljek
Kategorije
poezija

Lucija Švaljek- pjesme

Ono što je ostalo

Čitamo se,

čitam obrasle ruže prstima.

Krumpirove zlatice nastanile su se u mojim prsima,

u majčinim krpama za stolove izlegle su se ličinke.

Ne padam više na smicalice u kući,

koja se topi kao voštana figura.

Doziva me bunar da mu ispričam,

priče o drvima koje smo slagali,

priče o borovima koje smo sasjekli.

Zapalili smo u kaminu

zadnju slamku spasa.

Životinje se gube pokraj našeg voćnjaka,

vraćamo ih dalje od vidokruga zabrinutosti.

U sjećanju ostaju blijede čarape,

na iznutrice stavljamo božićne mašne.

Grubost nikad nije spavala,

i ruke su bile umorne za nježnost.

Privrženost se taložila na dnu kante,

u nemirnoj vodi koju smo pili,

u nemirnoj vodi gdje ste htjeli utopiti

ono malo zaboravljene nježnosti.

 

Dvije pjesme o suncu

I. Sunce

Dan kad su se žute ljuljačke smijale

u kosi bosonoge djevojčice

Zapisan je negdje u zvijezdama

i ljuljačke su na istom mjestu i čekaju

da djevojčica sasvim polako

otvori oči i potrči prema njihovim

sjedalima od sunca

 

II. Ljeto na dlanu

Djevojčice,

tvoje oči su pahulje

koje na početku zime

prave skokove u dalj

Naoštri svoje nježne nokte

sjeti se kad si sanjala

o dalekim gradovima

koji teku ispod bunara

Tvoja bezbrižna kosa

milovala je travu

dok su kosci sjekli drač

Slušala si kako govore

o ispucanoj koži na rukama

i dugoj zimi bez kraja

Tvoje ruke su žuti jaglaci

a dlanovi mekane jagode

u koje se zavuklo sunce

 

Žena koja je prespavala proljeće

Probudi se

cvjetaju prve

proljetne pahulje

daleko su ostali tvoji snovi

stisnuti u četiri zida

Zle vještice ne postoje

samo u bajkama

hodaju pored tebe

i bacaju ti otrov pred prag

Probudi se, uspavana ženo

ti nisi Trnoružica

oko tvoje kuće

raste bijeli kukurijek

i divlja nabujala rijeka

Neće te probuditi

poljubac kraljevića

Zato sutra

stisni svoje proljeće

na otvoreni dlan

snažno, tako da poleti

visoko iznad šume

 

(Autorica: Lucija Švaljek)

(Fotografije: Meho Mahmutović)

Kategorije
Autori

Dean Trdak

Dean Trdak diplomirao je engleski jezik i književnost i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te zatim završio i dodatni slobodni studij portugalskog jezika i književnosti. Dosad je objavio pedesetak knjiga prijevoda s engleskog, talijanskog i portugalskog jezika, među kojima se ističu autori kao što su Tom McCarthy, Antonio Tabucchi, José Saramago, Jorge Amado, Clarice Lispector i Afonso Cruz, a 2013. za svoj prijevod romana britanskog književnika Toma Mc Carthyja C. (u hrvatskom prijevodu K.) dobio je nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Objavljuje kritike i recenzije knjiga, a autor je i dramaturgije dviju kazališnih predsatava u režiji Morane Dolenc.

 

Dean Trdak
Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja

Stubište

 

            Navečer ne mogu zaspati. Kažu da stari ljudi noću ne spavaju jer čuju glasove svojih mrtvih. Za tebe ne znam jesi li živ ili mrtav, ali ne spavam otkako sam te one noći ugledala u hodniku. I prije toga sam imala lak san, znala bih se prenuti i na najmanji zvuk. Prevrtala bih se po krevetu, po glavi bi mi se vrtjele slike iz noćnih vijesti, toliko se toga užasnog događa u svijetu, ili slike iz svih onih kriminalističkih serija koje su poslije toga bile na programu, srce bi mi lupalo od brige da se Stjepanu ne dogodi isto kao ljudima u tim serijama, i, da, znam da su sve to izmišljotine, da toga ima samo u Americi, makar čovjek nikad ne zna, svašta se danas može pročitati u novinama, i znam da su pravi razlog zašto mi je teško zaspati ti prokleti lijekovi protiv zgrušavanja krvi, ali hoću ti reći jer možda ne znaš, dugo te nije bilo, kako bi i mogao znati, samo sam ti htjela reći kako se bojim da naš Stjepan možda nije dobar čovjek.

Ne znam vjeruješ li u slučajnosti. Ja ne vjerujem. Ja vjerujem da se sve događa s nekim razlogom, to se zove sinkronicitet, znam to zato što je prije neku večer na trećem programu bila emisija o tome, zapamtila sam tu riječ jer mi se učinila neobičnom pa sam ustala, potražila naočale i za svaki je slučaj zapisala, nikad se ne zna. Dakle, ne znam vjeruješ li u sinkronicitet, ali ja sada vjerujem jer, čim sam pomislila na tebe, iako se to dogodilo dok sam već bila u polusnu, u istom tom trenutku učinilo mi se da čujem neki zvuk iz hodnika, možda šuštanje tkanine, kao kad netko navlači kaput. Ustala sam i upalila svjetlo. Stajao si pred vratima, isti kao i kad sam te zadnji put vidjela, u sivom odijelu s kravatom i u kaputu na dvostruko kopčanje, i kao da si se spremao izaći. Zaustila sam da ću te zazvati, a onda da ti kažem da su vrata zaključana i da je ključ u ormariću odmah pokraj njih, ali ti si mi okrenuo leđa i mirno izašao kroz zatvorena vrata. Stavila sam ruku preko otvorenih usta, dotrčala do ormarića, zgrabila ključ, grčevito otključala vrata i izjurila na stubište, ali tebe više nije bilo.  Na stubištu je gorjelo svjetlo, svuda osim na četvrtom i petom katu na kojima su žarulje već mjesecima pregorjele, ali drugdje je gorjelo, što je značilo da ga je netko maloprije morao upaliti. Nagnula sam se na ogradu prema prizemlju, ali nikog nisam vidjela. Zatim sam pogledala uvis i učinilo mi se da kroz strop stubišta na noćnom nebu vidim zvijezde.

Otad sam svake noći, nakon što bih se uvjerila da je Stjepan zaspao u oblaku svojih alkoholnih para, otvarala vrata i ostavljala ih odškrinutima sve dok ne bi svanulo. Neko vrijeme, kad bih se umorila od hodanja po stanu, virila sam kroz odškrinuta vrata i osluškivala zvukove izvana, jedva čujno hrkanje iz stana preko puta, tihi zvuk radija, nešto nalik na zijevanje psa, iznenadan plač djeteta, a odmah za njim prigušeno „ššššš“, jer zidovi su ovdje jako tanki, ali uglavnom sam iz svog skrovišta iza vrata slušala samo tišinu, sve dok jedne noći napokon nisam ispružila nogu i iskoračila na hladno stubište. Kroz staklenu stijenku stubišta vidjeli su se obrisi krošanja i trafostanice iza zgrade. Na parkiralištu s druge strane parkića stao je auto. Njegovo svjetlo obasjalo me kao da sam na nekoj pozornici. Okrenula sam glavu i načas na zidu iza sebe ugledala svoju sjenu.

Tog jutra oko pola šest probudilo me zvonce i lupanje po vratima. Bila je to policija koja je tražila Stjepana. Onako snena odvela sam ih do Stjepanove sobe, ali njega nije bilo, očito te noći nije spavao kod kuće. Policajac mi je rekao da mu, čim ga vidim, prenesem da se smjesta javi u postaju.

Malo kasnije stojim na natkrivenom betonskom platou kod stražnjeg ulaza u stubište i, naslonjena na ogradu, između lončanica oleandra, gledam prema trafostanici. Deset je sati ujutro i kraj mene prolazi Renata s petog kata. Živi sama. Majka joj je umrla prije dosta godina od leukemije. Imala je i groznog oca koji je poginuo u ratu.  Draga cura, uvijek mi se osmjehne kad me vidi. Još sam u spavaćici, ogrnuta ružičastom vunenom vestom.  Čini mi se kao da sam na nekom pristaništu i čekam prekooceanski brod. Zatim prolazi susjed Vukelić iz prizemlja. Njegova izlizana smeđa kožnata jakna smrdi po cigaretama. Jednog dana, sjećam se, bila je subota kao i danas, bilo je to krajem rujna, već je počela jesen, ali još nije bilo toliko hladno pa sam se pitala zašto oblačiš kaput do kioska, ali nisam ništa rekla, možda mi je bilo drago što i ta dva koraka od stana do kioska želiš biti dobro odjeven, jednog dana navukao si svoj sivi kaput na dvostruko kopčanje i otišao po cigarete. Kad se nisi vratio, najprije sam otišla na prozor i pogledala nisi li se zadržao s nekim na ulici, onda sam otišla u dućan, prošla cijeli kvart i na kraju otišla na miliciju. Ispunila sam formular i milicajac mi je rekao da će mi telefonirati čim bude imao bilo kakvih vijesti.

Stjepana nije bilo tri dana. Kad se vratio, nisam ga ništa pitala. Samo sam izvadila sve što je bilo u hladnjaku i stavila pred njega na stol. Prije nego što je otišao u sobu, na stolu mi je ostavio debeo snop novčanica.

Te noći osjetila sam da nisam sama na stubištu. Iz prizemlja je do mene dovijugao tanak snop duhanskog dima. Susjed Vukelić sjedio je pred vratima na niskoj klupici i pušio jer mu žena nije dopuštala da puši u stanu. Nagnula sam se preko ograde, ali ne previše, da me ne primijeti. Onoga dana, sjećam se, stezala sam u dlanu papirić s adresom koju mi je dao milicajac, drugarice moja, mi vam tu ništa ne možemo, rekao je, stežem ja taj papirić i virim iza ugla, ali pažljivo, da me ne primijetiš. Dao mi je adresu neke blatnjave ulice na Trnju s kućama u nizu, ni sama ne znam kako sam je pronašla. Kad sam shvatila o kojoj je kući riječ, sakrila sam se iza ugla na suprotnoj strani ulice i čekala. Iz svog skrovišta osluškivala sam zvukove: motorni šum pile za drva, dječji smijeh, lavež psa i nešto za što mi se učinilo kao njakanje magarca. Prošlo je pet popodne i polako se mračilo, ali sam te ugledala, nije bilo sumnje da si to ti, u sivom kaputu na dvostruko kopčanje i cigaretom u ustima otvaraš dvorišna vrata, pred ulaznim vratima pali se svjetlo, iz kuće izlaze visoka, plavokosa žena s crvenim rupcem oko glave i djetešce kovrčave, plave kose koje je moglo imati dvije ili tri godine. U tom sam trenutku iza sebe začula automobil i okrenula se. Načas me zaslijepilo svjetlo njegovih farova, a onda me blatnjava voda iz lokve zapljusnula po haljini s cvjetnim uzorkom koju sam skrojila kad sam je vidjela na Jane Fondi u ne znam više kojem filmu. Otresla sam blato sa sebe najbolje što sam mogla, poderala papirić s adresom i vratila se kući.

Svake noći izlazim na stubište. Nikad ne palim svjetlo. Ionako ne traje dulje od minute. Stojim u mraku nalakćena na ogradu ili se, za toplijih noći, spuštam do platoa kod stražnjeg izlaza i gledam u trafostanicu. Hodam polako. Ponekad pokraj mene prođe netko tko se vraća iz noćnog izlaska. Onako u bijeloj spavaćici, samo ponekad ogrnuta ružičastom vestom, sigurno im izgledam poput duha koji luta začaranim dvorcem. Znam da susjedi misle da sam ishlapjela. Znam sve njihove tajne. Zidovi su ovdje jako tanki. Prije neku noć vidjela sam Nečastivog. Bio je to jedan od muškaraca koji dolaze Renati. Nosio je kapuljaču, jedino što sam vidjela da je podosta bradat. Kad sam upalila svjetlo, već je skoro bio u prizemlju. Kad god se mimoiđem s Renatom, pomilujem je po modrici na licu. Kažem ti, znam sve njihove tajne. Ali umorila sam se.

Ne znam kako sam zaspala. Usred noći budi me lupanje po vratima. Ustajem i ogrćem se ružičastom vestom. Na dovratku svoje sobe stoji Stjepan. Vidim mu samo obrise. Drži prst na ustima. Krećem prema vratima. On panično odmahuje glavom kao da želi reći, ne, ne. Lupanje postaje sve jače. Palim svjetlo. On šapće, Isuse, mama, koji ti je, i tu ga izdaju riječi. Vadim ključ iz ladice i stavljam ga u bravu. Okrećem se prema njemu. Ništa ne razumije. Nikad nije bio bistro dijete. Ne razumije da je došlo vrijeme. Za koji trenutak otvorit ću vrata i ugledati tebe, istog kao što sam te zadnji put vidjela, u sivom odijelu s kravatom i kaputu na dvostruko kopčanje. Osmjehnut ćeš se, uzeti me za ruku i polako povesti uza stube, uvis, prema zvijezdama.

 

Autor: Dean Trdak, radionica kratke priče Miroslava Mićanovića

(Priča je izvorno objavljena u časopisu Tema 1-2-3, siječanj-srpanj, 2024.)

 

 

Kategorije
Autori

Mateja Jurčević

Mateja Jurčević (Vinkovci, 1995) završila je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu, za rukopis Paranoja koji je 2017. objavljen pod naslovom Bijela vrata. Svoju drugu zbirku, Žene iz Altamire (Meandar Media), objavljuje 2019. godine. Osim pjesama, može se pronaći poneki prijevod s ruskog jezika ili književna recenzija. Radovi su joj objavljivani u časopisima kao što su Tema, Poezija, Republika, Kolo i mnogi drugi.

Mateja Jurčević