Vraćao sam se iz bolnice, uvijek istim putem. Izvući će se, neće se izvući, nisam više znao, nitko to više nije znao.
- Izludjet ćemo, stalno mislimo o tome. — rekla je sestra i okretala glavu lijevo desno.
Želio sam je utješiti, uvijek bih je pitao kako je, kako je njezin muž, kako im je bilo na nekom od putovanja na koja su često išli da ‘smire živce’, ali razgovor bi uvijek vraćala na oca. Pokušao sam joj pričati i o sebi, o poslu, tome što sam otkrio u nekom dućanu ili što sam vidio na televiziji, ali moje riječi su prolazile kroz nju i nestajale.
- Moraš misliti na nešto drugo — govorila je zato stalno.
Moj vid se suzio u jednu točku – oca na bolničkom krevetu u malenoj sobi. I na miris koji sam tamo osjećao, i na bijelu boju sa žutim mrljama. Danonoćno sam razmišljao kako se neke mrlje ne daju oprati i kako je takva posteljina zapravo uništena, iako se još uvijek koristi. Ali izvan sobe nisam više osjećao mirise niti vidio boje. Gledao sam se u ogledalo i nastojao nešto razabrati, ali lice mi se pretvorilo u podbuhlu plavo-žutu masu. Pokušao sam mijenjati rutine, prehranu, ubaciti tjelovježbu, izbaciti cigarete. Ništa nije pomagalo. Jedva sam hodao, kao da ću se svaki tren srušiti. Pod kao da je velikim magnetom privlačio moje tijelo i samo sam želio leći, zaspati, izgubiti se. Slušao sam mnogo muzike za smirenje, calm your anxiety, nadao sam se da će to pomoći kao doticaj čarobnog štapića, ali i dalje sam većinom bio u stanju kao da je čitava utroba u žurbi što prije izaći iz mene. Bio sam loš domaćin svojim organima, znao sam to. Nisam imao loše navike, nisam niti gutao mnogo pilula poput moje sestre, ali nisam se mogao smiriti. Moje tijelo je to shvaćalo i nastojalo se spasiti bijegom.
Kad bi došlo vrijeme spavanja, oči kao da bi mi se pretvorile u crne rupe. Nije bilo šanse da me zaskoči san, uljulja, utješi. I tako sam uglavnom šetao okolo kao zombi. Nervozan zombi, spreman planuti, udariti, baciti nešto.
Vjerojatno bih bio i agresivniji da nisam bio prilijepljen, tako sam to barem osjećao, ljepljivom masom koja me ukapala u zemlju. Nijednu misao koja bi se odmakla od te mase nisam uspijevao zadržati. Otrgla bi se od mene kao ptica i odletjela u plavija neba. Sletjela nekom drugom na rame.
A zatim sam morao otputovati u grad na moru na par dana. Uz umor koji sam osjećao i svoju masu koja me držala, nisam bio siguran niti da ću uspjeti sjesti u auto i prevaliti put autocestom. Ništa, mislio sam, stajat ću putem. Popit ću puno kava, pojesti voća, možda to pomogne da ostanem pribran, budan.
Srećom, put je prošao bez incidenata, kao da sam se samo na trenutak spotaknuo o planine i nebo koje je postajalo sve vedrije. Brzo sam pronašao dotad nepoznat hotel i ušao u sobu na petom katu s malim balkonom koji je gledao na more i niz zgrada. Sunce ih je obasjavalo i činilo žutima. Opet žuto i plavo, pomislio sam, ali ne kao na mom licu. Ova je kombinacija bila smirujuća. Spokojna. Skuhao sam kavu i odnio jednu stolicu na balkon. Sjeo sam i promatrao grad u sumrak. Uglavnom su to bile visoke zgrade, nepoznate, ali ne i prijeteće. Nešto je u njima bilo zaštitnički, kao da se trude obujmiti me.
Ujutro ću obaviti sastanke s klijentima pa idem u razgledavanje, pomislio sam s čvorom u želucu. Istog trena me prepolovila krivnja. Otac, nisam nazvao sestru da pitam kako je. Sjene su bivale sve dulje, blagi vjetar me milovao dok sam na balkonu gledao prema horizontu. Odabrao sam sestrin broj.
- Ej — rekao sam. — Kako si?
- Gdje si? — pitala je.
Uvijek: Gdje si, njeno i očevo, naizmjence. Uglavnom sam bio kući ili u dućanu, ali činilo se kako nikada nisam na dobrom mjestu, osim kad sam bio s njima. Nastojao sam i to – biti više s njima, bliže njima. Oca sam u bolnici posjećivao svakodnevno. Donosio sam sve što me tražio. Sestru sam nastojao razonoditi, uliti u nju nešto poput gregorijanskog korala, otkad znam za sebe. Ali mislim da se u njenim očima nisam maknuo dalje od klauna, ponekad patetičnog. I uvijek: gdje si? Uvijek kao da sam kasnio na ono bitno, promašio događaj koji je mogao promijeniti daljnji tijek zbivanja, daljnji tijek naših života.
Sestra je bila jedna od rijetkih osoba s kojima sam komunicirao nakon četrdesete. Ljude s kojima sam se prije družio, prijatelje, kao da su progutale karijere i obiteljski život, dok se ja s poslom nikada nisam zapravo poistovjetio, a bio sam samac. Želio sam više komunikacije, pa i seksa, a danas je bilo i jednostavno započeti razgovor s bilo kim, samo nisam znao što bih točno ikomu ponudio, tako blizu zemlje, u ljepljivoj masi kao u čahuri. Nisam bio toliko star, zapravo nisam bio uopće star, znao sam muškarce svojih godina koji su tek ulazili u punu snagu, ali činilo se da naglo starim, da se savijam. Nešto u meni djelovalo je poput djeda u smeđem kaputu i istom takvom šeširu, guralo me u taj oblik kao da je moj krajnji cilj.
Morao sam odgovoriti na sestrino pitanje.
- Došao sam dolje. Dobro je… vrijeme je lijepo. Hotel je pristojan. Sutra ću malo prošetati nakon posla. Kako je on?
Srce mi je počelo jače lupati. Začuo sam zvuk hitne pomoći u daljini.
- Isto — rekla je.
- Jesu li još nešto rekli? — pitao sam, samo da nešto kažem. Osjećao sam umor u njenom glasu.
- Nisam danas išla, sutra ću.
- Kako si ti? — pokušao sam ponovo.
Vjetar je bio sve jači. Još ću malo biti na balkonu, pomislio sam, a onda idem spavati. Čuo sam neko šištanje, kao da je uzdahnula. Začuo sam i lepet neke ptice ispred balkona.
- Čujemo se sutra — rekla je i spustila.
Navukao sam ljubičaste zavjese i legao na krevet obučen. Zatim sam opet ustao i razgrnuo ih. Nisam više puno vidio, boja neba bila je ljubičasta, slična kao boja zavjesa. Tko zna kupaju li se ljudi već u moru. Ali još je rano, pomislio sam. Proljeće. Čuo sam kucanje sata. Kako ću sutra obavljati posao ako se ne naspavam, pomislio sam. Pitao sam se to tek toliko, da se nešto pitam. Zapravo nisam mislio o poslu nego o ocu, o klatnu koje se ljulja nad njegovom glavom i ne znam na kojoj će se strani zaustaviti niti što će biti s njim. A nakon posla, progutat će me turistička mekoća, zamislio sam. Koliko dugo se to nije dogodilo? Kada sam zadnji put bio negdje, sam, na odmoru? Opušten? Ta riječ – ‘mekoća’ – odvela me u dubok san. Zadnje što sam pomislio je bilo da je se moram sjetiti kad god ne uspijem zaspati.
Sastanci su dobro prošli i, što je bilo još važnije, brzo. Imao sam gotovo čitav dan pred sobom, a onda i večer. Sloboda se širila oko mene kao plava kocka.
Odlučio sam nazvati sestru sada, tako da ostatak dana imam za sebe. Izračunao sam: nakon više od dvije godine otišao sam nekamo sam, negdje drugdje, ne u bolnicu. Morao sam to vrijeme, to jedno poslijepodne koje mi je dano razgrtati oprezno, kao celofan.
- Halo? — javila se.
- Ej, evo završio sam s poslom pa idem u šetnju. Što ima? — pitao sam gotovo vedro.
- Upravo sam u bolnici — rekla je.
Šutio sam i čekao. Sunce je sjalo vrlo jako. Zgrade su bilo toliko više nego u mom gradu da mi se činilo kao da sam u nekoj drugoj dimenziji, negdje gdje su pravila prostora sasvim drugačija.
- Jako teško diše. — uzdahnula je. — Ne znam. Zar si baš sad morao otići na put? Valjda ćeš se vratiti na vrijeme za sprovod.
Prekinula je.
Nastavio sam hod po pločniku pored ceste. Nisam znao kamo točno idem. Možda bih mogao nekamo na kavu. Bijeli kafići su se prostirali ispred mene. Bijelo i plavo. I galebovi. Ili možda neke druge ptice, nisam znao. Nikada nisam proveo puno vremena na moru, možda jedino u mladosti, s prijateljima, kada bi ljeta bila dugačka, prostirala se kilometrima ispred mene, ljepljiva i lijena.
Dok me zemlja još nije vukla prema sebi, nesmiljeno i neumitno.
I dok sam to pomišljao, primijetio sam da mi se disanje otežava. Kao da ga je nešto usporilo i zrak se mora probijati kako bi pronašao put do pluća, a zatim do usta. To je sigurno autosugestija zbog oca, pomislio sam dok sam pokušavao pomoći zraku da pronađe put. Ali zatim, želudac mi je počeo udarati kao šakama, probijati se da izađe na površinu. Ili je to bilo srce, nisam mogao odrediti. Vid mi se počeo sužavati i smanjivati dok sam se pokušao koncentrirati na lupanje. Što se to događa, padam li u nesvijest, pomislio sam. I ta pomisao kao da mi je donijela olakšanje; spotaknut ću se, pasti, sve će se zamračiti i sljedeća hitna pomoć koju ću čuti bit će ona koja će dolaziti po mene. A zatim ću se konačno odmoriti.
No, padanje se nije događalo, mrak me nije obavijao, samo lupanje, kao čudno trganje utrobe i nemogućnost udisaja. Vid se malo popravio pa sam skrenuo s pločnika na neku stazu s travom. Moram pronaći neko mjesto gdje ću sjesti i doći sebi, govorio sam si. Ne mogu sjesti nasred pločnika.
Teturao sam puteljkom koji se spuštao. Ljudi na njemu nije bilo, tko zna kamo je vodio. Čučnuo sam i pokušao umanjiti lupanje tako da sam stavio ruke na glavu, ali želudac (ili je to bilo srce) nisu prekidali svoj ples. Nešto u meni kao da je htjelo pobjeći van. Divlja životinja. Pridigao sam se i nastavio stazom pored koje je sada bio i maleni potok. Voda je tekla prema dolje, plitka i bistra. Podigao sam pogled i ugledao stabla s narančama. Lijep prizor, lijepo je, pomislio sam prije nego me presjekao nalet mučnine. Povratit ću u potok, pomislio sam i nagnuo se, stežući rukama želudac i srce.
Srčani udar, to je to, prostrujalo mi je glavom. Ovdje ću pasti, umrijeti. U stranom gradu, kraj ovog potoka i naranči. Pomisao na naranče me smirila i opet sam sjeo. Mučnina je polako prolazila, ali lupanje je još bilo tu, iako je sada više djelovalo kao kuckanje i otežano disanje. Koji mi se vrag događa, opet sam pomislio i okrenuo se lijevo i desno. Pored mene je projurio jedan motor. Dolje, idem još malo prema dolje, pomislio sam, polako se pridigao i krenuo.
Tišina je bila nenametljiva. Na nebu nije bilo oblaka, tek nekoliko ružičastih pruga. Duboko sam udahnuo nekoliko puta. Zatvorio sam oči i otvorio ih. Počeo sam treptati i u tom trenutku mi se učinilo da u daljini, na kraju ove staze, vidim more.
Potok je vjerojatno vodio do mora, pomislio sam gotovo veselo i krenuo dalje. Hodao sam nepunih pet minuta, krupnim koracima, teturajući nespretno. U svakom trenu bih se mogao strovaliti u potok, zabrinuo sam se, pa sam se malo odmakao od njega i držao desne strane staze.
Noge su mi postajale malo lakše, ali još me mučilo disanje pa sam odahnuo kad sam shvatio da sam došao do plaže posute šljunkom. Bila je velika, prostrana i prazna, izuzev nekolicine ljudi koji su se sunčali ili pili kavu. S lijeve strane vidio sam red tankog drveća, a s desne luku brodova.
Došao sam do šljunka i oprezno sjeo, a zatim legao na njega. Ovdje nikomu neće biti sumnjivo što sam legao, nitko me neće pitati jesam li dobro. Gledao sam u sunce koje je za peti mjesec nemilice pržilo, ali i vjetar je također bio jak. Valjda bura. Skinuo sam jaknu i pokrio njome lice. Bubnjanje u meni još je trajalo, samo stišanije, potmulije.
Začuo sam galeba i zatvorio oči.
Prenuli su me ženski glasovi.
- I sad kaj ja znam. — rekla je prva.
Očito turistice.
- Dodaj mi kremu za sunčanje. — rekla je druga.
Pomaknuo sam jaknu s lica i ostavio je samo na očima. Vjetar mi je hladio nos, obraze i usta i, kad sam ovog puta udahnuo, bilo je to duboko i do kraja.
Osjetio sam miris u zraku. Krema za sunčanje mirisala je poznato, kao da sam je i sam nekada davno upotrebljavao.
- Namaži me — rekla je druga prvoj.
Razmišljao sam da li da skroz uklonim jaknu da ih vidim, ali to se činilo kao nepotreban napor. Zapravo me i nije zanimalo kako izgledaju.
- Kužiš, imam dvadeset i tri godine. — rekla je prva. — Ak sad ne uživam u svemu, kad ću? Znam da je to dobra prilika i da bi mnogi skočili.
Druga je jedno vrijeme šutjela.
- A što on kaže? — pitala ju je zatim.
- A baš me briga — rekla je prva. — Neka kaže što hoće. Ja samo želim, znaš, ono, biti tu na plaži. Za deset godina ću misliti kaj sad neki tamo frajer hoće.
- Pa nećeš ni tad — rekla je druga.
Zrakom se prolomio njihov smijeh.
- Hoćeš i vode? — pitala je prva drugu. — Kužiš, ono, puna usluga.
I dalje su se smijale.
Pomaknuo sam jaknu s očiju i pogledao u nebo.
- Znaš kaj? Boli me briga i za njega i za taj projekt. — rekla je prva.
U zraku sam osjetio nešto veselo. Nisam znao kako to točno opisati, kao da su se boje razigrale, a moja masa koja me vukla prema zemlji na tren popustila stisak.
Još sam par puta duboko udahnuo. Bubnjanje u utrobi kao da je prestalo.
- A što ako se takva prilika više ne pojavi? — pitala ju je druga, ovaj put ozbiljnijim tonom.
Tišina. Opet galebovi i blago zapljuskivanje valova.
Činilo mi se da se tišina i sunce šire oko mene kao pelerina, da se prostor mijenja iz uskog mračnog komadićka zemlje u koji sam bio zagledan posljednjih godina u neki plavo-bijeli, široki i prostrani grad bez ljudi, s puno vode i prekrasnim kulama sa širokim balkonima na kojima noću spavaju ptice.
- I kaj ako se ne pojavi? — odgovorila je prva — neće svijet propasti. Slušaj ovo.
Glas joj je bio dubok i čist, pozivao je na povjerenje. Ja sam joj barem povjerovao. Želio sam da me obavije tim glasom, da me stisne i da zatim otpusti stisak pa da odletim prema nebu lagan, nečujan.
Pustila je neku stranu pop pjesmu s mobitela. Čuo sam je prije, na radiju ili u kafiću, ali nisam znao tko je izvođač niti o čemu je. Zatvorio sam oči i vidio narančasto. Odlučio sam poslušati riječi.
After a year like this one, I’m surprised I love life just as much, uhvatio sam refren.
- Ti si imala super godinu — rekla joj je druga. — Stvarno puno prilika, i s Matijom i sad ovo…
Zvučala je pomalo optužujuće.
- Znaš što? — rekla je prva. Glas joj je djelovao bliže, kao da mi govori u uho. — Nije stvar prilika, uopće nije stvar u tome. Uvijek će biti prilika i neprilika. Stvar je u tome da radiš što hoćeš.
Druga je jedno vrijeme šutjela, zatim je rekla samo:
- YOLO, haha.
I prva se nasmijala.
- E baš si blesava — rekla joj je druga. — Poslije će ti sigurno biti žao.
- Ali sad nije.
Pjesma je završila. Bubnjanje u mojoj utrobi je prestalo. Vjetar me mazio. Osjećao sam kako me drži iznad zemlje, u levitaciji.
- A sad idem umočiti noge u more. — rekla je prva.
Više nisam čuo glasove. Otvorio sam oči i pogledao prema mjestu gdje sam ih čuo, ali nije bilo nikoga. Vjerojatno su obje otišle do mora.
Disao sam mirno i ujednačeno, duboko. Osjećao sam da bih mogao zaspati, potpuno opušteno i probuditi se tek u sumrak.
No kako, pitao sam se, nisam li sjeban, umoran? Sigurno se sada neću moći niti pridignuti iz svoje ljepljivosti, mase koja me guta, od organa koji bježe iz mene, iz svega što me pritisnulo.
Ali sada nije, odgovorio sam sebi riječima prve djevojke.
Gutala me prije pola sata, gutat će me prije spavanja, ali sada nije.
Taj neočekivani prozorčić u slobodu, otvoren kapak, naveo me da podignem glavu, a zatim da se i uspravim u sjedeći položaj.
Žmirkao sam i gledao oko sebe. Plaža je bila jednako pusta, mirna, vjetrovita i tiha. Ove dvije su bile u plićaku, vidio sam im siluete, ali nisam se pažljivije zagledao. Zamislio sam i jednu i drugu, boju njihove kose, tijela, oči, usne i nisam se želio razočarati.
Ustao sam i jaknu svezao oko struka. Odlučio sam se prošetati prema tankom drveću s lijeve strane.
Ovaj grad bio je pust na način koji nisam do kraja razumio. Ili mi se to samo činilo. I visoke zgrade činile su se nenaseljene, mnoge od njih još u izgradnji, ili izgrađene gotovo do kraja, a zatim ostavljene.
Tko sam u ovom gradu, pitao sam se dok sam gledao što se nalazi nakon reda drveća. Plaža se nastavljala i u daljini završavala nekim kafićem. Odlučio sam poći tamo.
Kuckanje u utrobi se smanjilo, osjetio sam nešto što me podsjetilo na glad. Koliko već dugo nisam normalno jeo? Šest mjeseci? Dulje? Nije bila samo stvar žgaravice, hrana nije imala okusa kao ni mirisa. Kao što su i boje bile utišane.
Ali u ovom gradu događalo se upravo suprotno, mislio sam dok sam gazio po šljunku. Sve je bilo jarko, prodorno. Kao da se pojačalo i napuhalo. Nebo je bilo tako plavo da me boljelo gledati u njega, a ptice tako glasne da sam mislio da me napadaju. Vjetar je puhao u mene i čistio me. Barem sam to zamišljao.
Odlučio sam izuti cipele. Bos sam gazio dalje.
Zazvonio mi je mobitel. Sestra. Stao sam usred šljunka i javio se.
- Misle da će se izvući — rekla je.
Osjetio sam njeno ubrzano disanje. Zatim je brzo nastavila.
- Ali tako su rekli i za mamu, pa ništa.
Stajao sam i pokušavao shvatiti je li nebo neprirodno plavo ili je ovo zapravo prirodna plava boja koju ja iz nekog razloga dosad nisam uspijevao doživjeti.
- Da— rekao sam vedro. — Stvari se u svakom trenu mogu okrenuti u bilo kojem smjeru.
Dočekala me tišina.
- Mislim, zar ne? — pokušao sam popraviti stvar.
- Ne znam — rekla je s uzdahom. — Ne znam je li zaista dobio drugu priliku.
- Uvijek će biti prilika — ponovio sam rečenicu djevojke s plaže.
Stvar je u tome da radiš što hoćeš, sjetio sam se drugog dijela rečenice.
- O čemu ti pričaš? — pitala me sestra iznervirano.
- Ništa… — rekao sam, osjećajući da me krivnja napušta. — Ništa, samo sam dobre volje.
- Ne bi trebao biti. Ovo je samo trenutno stanje. Ne znam zašto bi ti bio sretan.
Glas joj je bio hladan.
- Naravno! — viknuo sam. — Nema razloga da ja budem sretan!
Vikao sam vrlo glasno, kao da se borim s vjetrom.
Negdje iznad površine mora, galeb je zakliktao sa mnom.
- A kako si ti? — pitao sam je. — Jesi li ti sretna?
- Kad se ti već jednom vraćaš? — pitala je.
- Sutra popodne — slagao sam.
- Zar ne možeš prije?
Prekinuo sam razgovor i nastavio prema kafiću. Pitao sam se osjećam li olakšanje ili radost zbog očeva stanja. Klatno se zaustavilo nad prognozom: živjet će.
Nazvao sam hotel. Pretpostavljao sam da neće biti problem produljiti boravak na mjesec dana. To bi mogao biti problem u sezoni, kada svi navale i zauzmu ove plaže i prostor, razliju se po njemu i unište ga.
Ali sada nije.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Lepet’, Jesenski i Turk, 2025.)
