Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Zakon

Povraćam te, naglo i silovito.

Praznim dijelove sebe koji su se počeli pretvarati u mrak iz kojeg si došao i u koji ćeš se sada vratiti. Godinama zaključana u tihoj sobi tvoje očajne nutrine, obojana tvojim urinom, prejedala sam se tobom.

Svaka moja želja se sada ispunjava, a niti jedna više nije ti, nepopravljivo oštećena igračko za koju nema povrata.

Skupo održavanje koje nisi tražio, ali si zahtijevao, svršeno je. Nepovratno je sve što sam odbacila utrkujući se s tvojim demonima. Gledam u paljevine onoga što sam uništila i odnijela na deponiju kako bih se vinula u ono što si cijenio.

Sjedila sam u prvom redu, s kokicama, i gledala te, navijajući. Bacala se na svakoga tko se usudio dovesti te u pitanje.

Prva linija obrane tvoje vojske.

Uvijek spremna, nikad umorna. Plitke, duboke rane, nema veze. Na psu rana, na psu i zarasla. Ne brini se.

Ne brini se za mene. Ne trebam ništa.

A zatim si se narugao. Onome što je bezuvjetno nastojalo biti tu. Nasmijao si se u lice tom krhkom čovječuljku, nepriličnom za svijet, nespretnom, izrađenog od mekane smjese mog tkiva. I doista smiješnom.

Posrdno si mu pljunuo u začuđene, razroke oči.

Zakotrljao se u pijesak, posramljen, mokar, iznenađen. On ne bi stao, sveudilj pokušavajući. Naviknut. Nenametljiv. Tih.

Vratili bismo se na staro, da ne postoje mnogo viši zakoni od njegovih. Mojih. I tvojih.

Svemir nema oprosta.

Toliko znam čak i ja, iznimno glupa, dok se previjam u bolovima i povraćam zadnje dijelove tebe. Ostaju samo sitni komadići.

Zatim kiselina. Zatim ništa.

I sada si ti u prvom redu mračne dvorane. Gledaj.

Tako ti tvoj mrak pomogao.

 

Slika: Česi Novaković

Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Neboder

U međuvremenu si se pretvorio u neboder s dvanaest katova.

Stajala sam u podnožju i brojala balkone. Primijetila sam nekoliko mjesta na kojima se fasada para, odvaja od tvrde površine zgrade i pada na cestu. Pitala sam se je li to neki znak i je li ti to bolno. Provjeravala sam imaš li dovoljno trave i drveća u malom zelenom prostoru oko sebe.

Zavrtjelo bi mi se u glavi od tvoje visine i onoga što bi se moglo sručiti na mene, iznenadno i snažno. Ali bio si tih i miran; samo si upijao tišinu oko sebe i njome odzvanjao u mene. U zrak oko sebe.

Još sam uvijek imala u džepovima kamenje za razbijanje izloga u tvom prizemlju, vatru kojom sam mogla potpaliti nedužna drva. Potres koji te je mogao uzdrmati, ako ne i pretvoriti u prah.

Ali ništa nije moglo pobiti ono nepobitno: Pretvorio si se u neboder. Iza prozora, noću obojenima žutom svjetlošću, odvijali su se razgovori i dodiri po obrazima. U mračnim hodnicima bez jeke skutrile su se cijevi i promrzle životinje. Na tvom krovu vijorile su nejake stabljike biljaka pod vjetrom. Liftovi su se penjali i spuštali, punili i praznili, svjetlost je u njima ponekad treperila.

A ja sam sve to mogla samo zamišljati.

Jedno sam vrijeme samo stajala i promatrala ono što se dogodilo: Pretvorio si se u neboder. Nisam se pomicala s mjesta odakle sam te promatrala, sluteći da ću možda tako proći neprimjetnije ili se jednog dana možda i sama pretvoriti u stabljiku ili drvo ispred tebe, i nadajući se da ćeš ovakav u konačnici zaboraviti da sam tamo. Da te nisam izgubila iz vida.

Puštala sam da preko mene prolaze kiše, noći i vjetrovi. Sve sam propuštala pored sebe, ne obazirući se. Zanimalo me što se čuje u tebi noću, koji se mirisi probijaju kroz ustajali zrak stepeništa. Kako iz tebe iznose otpad. Kanalizacija i puštanje vode u utrobama stanova.

Prošle su godine i pomirila sam se s neumitnim: Pretvorio si se u neboder. Nisam sigurna što su od tvojih instalacija sada tvoja usta, što oči, što ruke. Ništa ne raspoznajem, ni u što se ne razumijem. Jezik s kojim smo se dodirivali sada je daleko, mutno sjećanje.

Vratila sam se kući odakle još samo ponekad promatram mračnu panoramu grada, pokušavajući naučiti njegov jezik kako bih ti znala nešto reći. Premda je sve jasnije da više nikada neću moći razgovarati s tobom.

Nastojim ne očajavati zbog toga dok se u daljini naziru obrisi katedrale. U mirnim noćima se pitam kakvog je okusa kamen i jesam li upravo prečula nešto što sam ipak morala čuti.

 

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković

Česi Novaković

 

 

 

 

 

Kategorije
Kratki razgovori

“Pod spiralnim stepenicama koje su vodile na najviši kat s violinom, stvorila se podloga za poeziju” – intervju s Anom Brnardić

Draga Ana, nedavno sam se vratila tvojoj posljednjoj zbirci pjesama “Vuk i breza” (HENA COM, 2019.). Ponovno me iznenadila ‘bezvremenost’ (ili ‘svevremenost’?) te poezije koja kao da progovara o arhetipovima: prirode, majčinstva, zvuka. I, dodat ću ono što mi se osobno čini bitnim- mira. Nedavno smo razgovarale o toj zbirci, kao i o tvojim drugim djelima te osjećaju smirenosti i ‘izdvojenosti’ u njima od užurbanosti svakodnevice, poslova, obaveza i hipertrofije informacija s kojima se moramo nositi na dnevnoj bazi. U nekim pjesničkim slikama čak doživljavam i svojevrsnu ‘zaleđenost’, pri čemu kao čitateljica imam dojam ‘zaustavljenog’ vremena.

Zanima me tvoj način dolaženja do tog ‘mirnog’ prostora (fizičkog, ali i mentalnog, emotivnog, duhovnog?) u kojem je zbirka nastala ili pak prostora u tebi u kojem su nastali uvjeti, predispozicije za nju?

Zbirka „Vuk i breza“ formirala se u šetnjama šumom, u različitim periodima i okolnostima, s prijateljima, s malenim djetetom, sama. Sve riječi koje si upotrijebila, ‘izdvojenost’, ‘zaleđenost’, ‘zaustavljenost’ dobro opisuju stanje u kojem sam se nalazila u takvim šetnjama. Nakon zbirke „Uzbrdo“ ponovno sam tražila neko mjesto koje bi precizno uokvirivalo pisanje i koje bi služilo kao okvir za sve teme o kojima sam htjela pisati, i ako je u toj prethodnoj zbirci bilo puno sitnog bilja i puno biofilnih metafora, ovdje su se odjednom kao ključna pojavila stabla. Stabla su postala neplanirani protagonisti i veznici. Kad je taj dogovor sa stablima bio zaključen, u ranom napipavanju rukopisa, imala sam dojam da se stvorio neki zaštićeni prostor, u koji sam uvijek, bez obzira na okolnosti i zadaće svakodnevnog života, mogla ući i nastaviti pisati gdje sam stala. Kao neka vrsta prijenosne vlastite sobe.

Književnica Dorta Jagić koja je također i urednica spomenute zbirke, u pogovoru piše da se tvoje pjesme “Čitaju više puta- sve dok ih napokon ne čujemo. I zamuknemo. Čudimo se. Možemo se mi buniti što njen glas traži nemali zalog čitateljskog napora, ali ako nismo bili dovoljno dugo nasamo s njom u tišini, nismo je mogli zaista čuti.” 

Čini mi se da smo se u nedavnom razgovoru dotakle i teme čitateljskog napora koju mi je ovdje zanimljivo izdvojiti (iako čitav ovaj tekst zapravo prodire u bit tvog pisanja). Ako promatraš svoje pjesme objektivno (ukoliko je to, naravno, moguće), čini li ti se da zahtijevaju poseban mentalni ili možda emotivni napor, koji od njih u većoj mjeri i u čemu se on zapravo sastoji?

Ako postoji urednica koja može uspješno voditi urednički proces bez ijedne (suvišne) riječi onda je to Dorta. Idealna čitateljica koja tekst vidi iznutra i izvana, a zna voditi i poticati. Naš dijalog oko rukopisa nisam doživljavala izvana, kao službene razgovore s urednicom, već kao nastavak naših pradavnih razgovora, druženja, sanjarenja i putovanja, uz nastanak i tesanje rukopisa na toj podlozi prijateljskog povjerenja i inspiracije.

Kad je taj dogovor sa stablima bio zaključen, u ranom napipavanju rukopisa, imala sam dojam da se stvorio neki zaštićeni prostor, u koji sam uvijek, bez obzira na okolnosti i zadaće svakodnevnog života, mogla ući i nastaviti pisati gdje sam stala. Kao neka vrsta prijenosne vlastite sobe.

 

Što se tiče čitateljskog napora, nije mi prirodno distancirati se u ulozi čitateljice u odnosu na svoje pjesme i sagledati u kojoj se mjeri one opiru čitanju. No sada, zbog tvog pitanja, to pokušavam i evo, neke pjesme (objektivizirano) vidim kao Miyazakijeve nenarisane kuće, koje nemaju ni odgovarajuća vrata, tek možda neki prozorčić. A druge mi se čine baš vrlo gostoljubive i jasne (iako su možda takve samo meni). Činjenica je da pjesma po sebi iziskuje veću čitateljsku koncentraciju zbog gustih i višesmjernih veza između pojedinačnih elemenata i da pjesma zapravo ne voli lijene čitatelje.

Možda je za napor koji neki kritičari pripisuju pristupanju mojim tekstovima kriva moja vlastita naklonost prema tekstovima drugih, koji, barem na prvu, zahtijevaju napor i trud, pa se u nekom međuprostoru i moje pisanje osovilo u dijalogu s takvim otpornim i tvrdim pismima. Ali to je samo nagađanje. I navela si me da o tome sada naglas razmišljam. Npr., u ranoj zbirci „Valcer zmija“ iz 2005., pisala sam hermetične pjesme u prozi (parafraziram kritiku). Nakon te zbirke počela sam intenzivnije čitati mlađu svjetsku poeziju prevedenu na hrvatski zahvaljujući tadašnjem međunarodnom zagrebačkom pjesničkom festivalu Brutal (vodio ga je Silvestar Vrljić) i družiti se (dakle, neminovno i otvarati kroz razgovore o pisanju) s pjesnicima svoje generacije koji na svojim jezicima na zanimljive načine hermetički i nehermetički pišu i sama si tako dopustila da izađem iz prečvrste kukuljice u pokušaje različitog pisanja. Tako je nastao „Postanak ptica“, treća zbirka, koju moja mama najviše voli, jer je prvi, „američki“ ciklus u njoj posve razumljiv i komunikativan. No nikad nisam napustila biofiliju ni metaforu, od ptica i niskog bilja do stabala, jer tek u tom kontekstu i s tim alatom mogu početi razmišljati o tijelu, o ljubavi, o prijateljstvu i odnosima, o starenju… I, bez obzira na teme kojima sam se u poeziji bavila, mislim da nikad nisam svjesno razmišljala o tome koliki će napor ili trud čitateljica ili čitatelj morati u te pjesme uložiti. Valjda me to ne brine (imam povjerenja u čitatelje), nego mi je stalo do toga da pjesma bude, uz sve svoje mijazakične elemente, dobro temperirana i da „radi“.

Činjenica je da pjesma po sebi iziskuje veću čitateljsku koncentraciju zbog gustih i višesmjernih veza između pojedinačnih elemenata i da pjesma zapravo ne voli lijene čitatelje.

 

A. B. Šimić nas ‘uči’ da je golotinja svake stvari zvuk. Završen studij violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (uz studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti) tvoju poeziju obogaćuje ritmičnošću i melodičnošću koje možemo susresti samo kod profesionalnih glazbenika. Ponekad mi se i tvoje pjesme čine složenima u neku vrstu instrumentalnog oblika: koncert, sonatu, suitu… Imaš li katkad u glavi, dok pišeš, osim riječi i melodiju? Ako da, kako je povezuješ ili pretačeš u tekstualnu cjelinu- pjesmu?

Nisam sigurna da bih pisala poeziju da nisam krenula u glazbu, rano u djetinjstvu. Prve istinske epifanije doživjela sam s glazbom, a zatim s poezijom, i imam dojam da je glazba ta koja je u poeziju unijela razumijevanje, da je bila ključ za ulazak u čitanje poezije. Pokušat ću (si) to sada objasniti uz mali osvrt na prošlost. Učila sam svirati violinu i borila sam se s njom. Škripala je, prsti su bili neposlušni, učiteljica je bila stroga, ali prkos da savladam instrument bio je jači. A bilo je i nečeg magičnog (neću reći mračno-privlačnog) u tome da uz uobičajen happy-go-lucky svijet škole i dječjih igara postoji još jedan svijet smješten u sisačkoj bivšoj sinagogi, naime muzička škola gdje se djeca bore s čudovišnim klavirima, pokušavaju uvesti ispravan dah u flautu, i ukrotiti cvilež struna na žicama ili od trome i zadihane harmonike stvoriti živahnog ptića. Negdje pod tim spiralnim stepenicama u zgradi, koje su vodile na najviši kat s violinom, stvorila se podloga za poeziju, koja se sve čvršće vezala uz zvuk, škriput, uzdah, lijepu glazbenu frazu.

Znala sam imati glazbu u glavi dok bih pisala pjesmu. Ali to kao slučaj, manje ili više sretan u ishodu (pjesmi). Više je riječ o dubokom utisku tih prvih, ranih bljeskova, doživljaja glazbe kao nečeg vanvremenskog, koji bi onda utjecali, u toj svoj povišenosti, na početak pisanja, smještanja u neki tekstovni oblik. Postupak privođenja neke teme određenom obliku pjesme zasigurno je u mom slučaju povezan s iskustvom učenja i „slušanja“ glazbenih oblika, tj. s vremenom koje sam provela učeći o načinu ustroja zvukova u neku smislenu ritmiziranu formu. A glazbu utjeranu u tekstovni oblik čitajući sam nalazila i kod mnogih drugih pjesnika, Paula Celana, Adama Zagajewskog, Anke Žagar, Anne Carson, Gorana Čolakhodžića…

Bilo je nečeg magičnog (neću reći mračno-privlačnog) u tome da uz uobičajen happy-go-lucky svijet škole i dječjih igara postoji još jedan svijet smješten u sisačkoj bivšoj sinagogi, naime muzička škola gdje se djeca bore s čudovišnim klavirima, pokušavaju uvesti ispravan dah u flautu, i ukrotiti cvilež struna na žicama ili od trome i zadihane harmonike stvoriti živahnog ptića.

 

Uzbudljivo je voditi razgovor s autoricom jedne od mojih najdražih pjesama. Riječ je o pjesmi “Prijatelj”* iz tvoje zbirke “Uzbrdo” (VBZ, Zagreb, 2015.).

Koliko su se tvoje pjesničke ideje izmijenile od tada? Kad bi pokušala dati kratki pregled svoje poezije od prve zbirke (“Pisaljka nekog mudraca” (SKUD IGK, Zagreb, 1998.), preko “Valcera zmija” (Matica hrvatska, Sisak, 2005.) “Postanka ptica” (HDP, Zagreb, 2009.) i “Uzbrdo” (VBZ, Zagreb, 2015.) pa do “Vuka i breze”, kako bi opisala transformacije i kretanja u svom izričaju, tematskim preokupacijama, idejama i procesu stvaranja?

Moja prva zbirka „Pisaljka nekog mudraca“ nastala je u čitanju suvremene hrvatske poezije, na čijem vrhu je tada, u mom kanonu, stajala Anka Žagar. Njezine „Nebnice“ (Zagreb, 1990), meni s nekih šesnaest, sedamnaest godina, djelovale su kao naglo otvorena vrata kroz koja je u dotadašnji neodređeni mrak ušla zaglušujuća svjetlost. Dotad sam mislila da je poezija dosadna i naporna (ali ne na način napornosti koja mi je poslije postala izazovna). Da nije bilo moje tadašnje profesorice hrvatskog, Tee Benčić Rimay, koja mi je na sat hrvatskog donijela Andrianu Škuncu, Alysiusa Bertranda i Françoise Sagan ne bih na ovaj način zavoljela književnost. Digresija – zato jako volim raditi u žiriju Goranovog proljeća za osnovnoškolce i srednjoškolce i to pogotovo u dijelu gdje razgovaramo s učenicama/ima, zajedno čitamo poeziju i otkrivamo imena i tekstove na koje možda oni ne bi naišli ali bi im u ovom formativnom razdoblju mogli – tko zna – biti presudni.

Glazbu utjeranu u tekstovni oblik čitajući sam nalazila i kod mnogih drugih pjesnika, Paula Celana, Adama Zagajewskog, Anke Žagar, Anne Carson, Gorana Čolakhodžića…

 

U „Valceru zmija“ sam se borila sa samom sobom, tražila sam glas, ispitivala načine pisanja poezije, otišla u pjesmu u prozi (tražeći slobodu, ali zapravo zatvarajući teška vrata za sobom). Dakle, faza hermetizma. U „Postanku ptica“ – otvoreni, durski tonalitet zbirke; raskrstila sam s pjesmom u prozi jer mi se slobodnijim i poštenijim prema sebi činilo izražavati u kraćim stihovima, a dosegla sam i odgovarajuću dozu autoironije koja mi je falila da se dobro osjećam u poeziji. Tad sam počela uživati u pisanju. U „Uzbrdu“ blagi povratak u hermetičnost. Ideja je bila pritom da ostanem maksimalno blizu izričaja „Postanka“, jer mi se to sviđalo, ali opet, bila sam druga, i starija i novija „ja“, pa to nije ni bilo moguće posve imitirati. Na koncu „Vuk i breza“ – meni je ta knjiga, kao neobjektivnom procjenitelju, sinteza svih prošlih, kao izmirenje svih borbi, trauma, zvukova, cvileži i ljepota u neku cjelinu koja može stajati samostalno i dobro. Na sve te transformacije presudno utječe i lektira i novi ili stari autorski glasovi među kojima neki zasvijetle istim onim svjetlom lučonoše Žagar. No ne samo lektira; i glazba, slikarstvo, ljudi, krajolici… sve nosi sjemenku otkrovenja.

Zanimljivo mi je koliko se razlikuje „osjećaj“ drugog, u smislu zamišljene čitateljice ili primatelja teksta, kad pišem pjesmu ili kritički tekst. U prvom slučaju, ta idealna druga ili drugi je… teško je reći, neki možda letač ili letačica poput književne Margarite, „nevidljiva i slobodna“, a u drugom slučaju, to je ipak veća i konvencionalno zamišljena publika, koju želim pridobiti u zajednički prostor jasnoće i komunikacije.

 

U procesu si pisanja zbirke eseja, što je u smislu forme, a vjerujem i sadržaja, podosta velik odmak od tvog dosadašnjeg stvaralaštva. U svojoj nedavno objavljenoj zbirci eseja razmišljala sam što zapravo tvori najveći dio esejistike; je li to možda vrijednosni sud autora ili potreba za analizom određenih djela ili se upravo u esejistici otkrivaju naši osnovni ‘alati’ koje preferiramo koristiti. Kod mene su to možda filozofija i psihologija. Što su kod tebe i možeš li nam reći nešto više o tom djelu u nastajanju? 

Na pisanje te knjige eseja vrlo me jednostavno potaknuo moj glazbenopjesnički kolega Damir Šodan, naime, da napišem, kako je on rekao, free style tekst o poeziji i glazbi za časopis Poezija. Tekst je nastao na podlozi mog diplomskog rada na Muzičkoj akademiji o glazbenim idejama Oliviera Messiaena, ali je raspisan uz intenzivno iščitavanje i prepuštanje esejističkim zapisima Anne Carson, kao i uz odavno inspirativnu Simone Weil, koju Carson re(de)kreira. Napisala sam ga i shvatila da bih rado pisala dalje.

Esej me zanima kao vrsta u kojoj je omjer subjektivnog, afektivnog i emotivnog dopušten u određenoj mjeri, u kojoj ne škodi vidljivosti rahlih granica žanra koje čuvaju kontrolu, omogućuju refleksiju, pogled sa strane ili odozgo, pogled drugog što se priziva kao korektiv razuzdanog zapisivanja, kako bi se postigla preglednost i jasnoća i očuvala jezgra ove književne vrste.

Ako ću pisati npr. o Franzu Schubertu – želim istražiti i zašto želim pisati o Schubertu i zadržati se na kontingencijama koje su mi Schuberta učinile tako privlačnim za pisanje i zahvaljujući kojima je možda on stupio u poeziju drugih pjesnika (npr. Tomasa Tranströmera) ili u filmsko djelo redatelja (npr. Stanleya Kubricka). U tvojoj knjizi eseja i pisama Knjige u priči posebno me raduju dijelovi u kojima se javljaš kao spisateljica koja isto tako (i samoj sebi) objašnjava spisateljska polazišta i naklonosti, ali diskursom ipak upravlja objektivni, distancirani glas koji zagovara razlog, analizu i postupno vođenje k zaključku – u plesu ta dva „nastrojenja“ nastaje esej.

Esej me kao oblik počeo zanimati na početku studija komparativne književnosti, kad sam vjerovala da će se barem dio studija zasnivati na usavršavanju esejističkog pisanja – na taj krivi put zaveo me dragi profesor Milivoj Solar koji nam je na prvoj godini priuštio zadovoljstvo izražavanja u toj formi, kao ispitni zadatak. Puno poslije, usprkos mojoj ljubavi prema ispisivanju pjesničkih metaforičkih tekstura, i dalje osjećam veliki užitak u pokušajima da što preciznije rastumačim i rasvijetlim neki, recimo pjesnički tekst  – pa zato povremeno, a nadam se da ću i češće, pišem književnu kritiku – u mom slučaju preciznije je reći interpretaciju. Zanimljivo mi je koliko se razlikuje „osjećaj“ drugog, u smislu zamišljene čitateljice ili primatelja teksta, kad pišem pjesmu ili kritički tekst. U prvom slučaju, ta idealna druga ili drugi je… teško je reći, neki možda letač ili letačica poput književne Margarite, „nevidljiva i slobodna“, a u drugom slučaju, to je ipak veća i konvencionalno zamišljena publika, koju želim pridobiti u zajednički prostor jasnoće i komunikacije.

 

U intervjuu na Modernim vremenima (2020.) s Monikom Herceg kažeš da je “poezija lijek koji nije za sve, u svakoj prilici.” Nakon toga se nadovezuješ na različite pisce i prevoditelje (a i sama se baviš prevođenjem) koji su na tebe djelovali ljekovito. Doista, mnogo je tvojih pjesama zaista blagotvorno i pružaju smirenje, utjehu, ‘ozdravljenje’. Osim spomenute pjesme “Prijatelj” za mene su to i pjesme poput “Slučajno drvo”, ”Prije zime”, “Rame” ili stihovi poput “Ako urone u čaj, oči preuzmu blijedu zelen; Sjemenke se raspu u oba koljena.” Ili: ” Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri; Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen; čijih pet prstiju viri iz zemlje za njena mala stopala.” Ili: “Stopalima sviram po hladnim tipkama; i znam da je to jedna obična, blaga sreća.” Ti i pjesnik Davor Ivankovac za mene ste u tom smislu u poeziji doista ‘ljekoviti’. 

No, zanima me i drugi dio te misli, a to je da poezija nije lijek za sve, u svakoj prilici. 

Može li se u tom kontekstu, osim na individualni ukus i to što će u kojem trenutku na nas djelovati kao lijek, misliti i na hiperprodukciju poetskih tekstova danas, kako na mrežama tako i šire? Kako bi opisala takve pjesničke tendencije današnjice? 

Tri stvari mi se prve nametnu kod pitanja o društvenim mrežama i poeziji. Prva, da su društvene mreže proširile publiku za poeziju. Recimo da u tome nema ničeg problematičnog. Drugo, da su potaknule ljude da redovito objavljuju vlastite tekstove – bilo da objavljuju pjesme u statusima ili statuse koje će naknadno nazvati pjesmama.

Ono što mi se čini  loše jest što nema kritičke instancije kod onih koji objavljuju na mrežama, ni internalizirane, niti u samom sustavu koji ih uokviruje, koji briše potrebu i čak sprečava mogućnost kritičkog odabira ili stava prema objavljenom sadržaju, i to na mnoge suptilne načine. O tome si uostalom i sama pisala, kao i Davor Ivankovac, sa sebi svojstvenim suptilno-ubojitim humorom, u još uvijek vrlo aktualnom osvrtu na Facebook na portalu Kritika HDP.

 

Ovdje se krije hiperprodukcija koju spominješ, ali ono što mi se čini da je u tome loše jest što nema kritičke instancije, ni internalizirane kod onih koji objavljuju niti u samom sustavu koji ih uokviruje, koji briše potrebu i čak sprečava mogućnost kritičkog odabira ili stava prema objavljenom sadržaju, i to na mnoge suptilne načine. O tome si uostalom i sama pisala, kao i Davor Ivankovac, sa sebi svojstvenim suptilno-ubojitim humorom, u još uvijek vrlo aktualnom osvrtu na Facebook na portalu Kritika HDP. Treće, da društvene mreže, kao ni neke vrste poezije, da prepišem citat iz pitanja, nisu za svakog (ni u kojoj prilici). Zbog načina na koji se isporučuje, sadržaj na Facebooku – da se zadržim na društvenoj mreži kojoj generacijski pripadam – kao i cijeli taj zadani sustav samoreprezentacije mi je cringy. No, u konačnici, možda je zato nezahvalno komentirati život na društvenim mrežama kad u njemu ne sudjelujem, ali ne mogu reći da me ikad dosad privukao da postanem njegova aktivna sudionica. Draže su mi pojedinačne web-stranice, blogovi ili portali koji imaju instanciju urednice/ka i koji podrazumijevaju izbor i kritički pogled na stvari, a društvene mreže, mogu tim uređenim virtualnim prostorima služiti kao oglasni prostor i povezivanje publike s mjestom gdje je taj sadržaj cjelovit i kompleksan.

Društvene mreže, kao ni neke vrste poezije nisu za svakog (ni u kojoj prilici). Zbog načina na koji se isporučuje, sadržaj na Facebooku – da se zadržim na društvenoj mreži kojoj generacijski pripadam – kao i cijeli taj zadani sustav samoreprezentacije mi je cringy.

 

*Prijatelj 

Prvi je dan na sebi imao željezni oklop za letenje.
Ispod oklopa bila je hrpa mekog perja, a svaka riječ u njegovim ustima
imala je par bodlji, kljun ili dirigentsku iglu.
Otvorila sam mu usta i sve riječi pažljivo izvadila na kaveni stolić.
Našiljila sam malo posustale kljunove i vratila mu ih.
Sve to proteklo je u šutnji, prvih nekoliko godina.
Niz stolić na kojemu su bile izložene njegove riječi
slijevala se višnjevača. Silazili smo pod stol da bismo je oblizali
netremice se gledajući, jer sve će se uskoro završiti.
Bile su zime, sve bijele odreda, dolazile su u cipelama na kat.
Bili su svatovi, krošnje, drveni kreveti i njihove brige i kolodvori.
Njegov oklop skrivao je golemu mašinu koja je ispuštala
duboke zvukove pod zemlju. Njegove silne ptice, korablje, klice muha,
drvenaste etide, patetične sonate marširale su ispred nas noćnim cestama.
Kad se sve završilo proglasio me bližnjom.
Pospremio je sve oči u pretince i ostavio jedan povjerljivi par.
Nosim ga sa sobom u gradove, tornjeve, u bolest i ranu zoru,
povjerljivi par glavica planinskog cvijeća.

 

Intervju vodila: Jelena Zlatar Gamberožić

Fotografije: Meho Mahmutović

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Greška

Pokucam na tvoj prozor, kao što sam to uvijek činila.

Iznad njega je cvijeće, ispod njega ukrasni grmovi, oprezno i pažljivo uređeni, rad tebe i tvoga oca. Cvatući grmovi, tako se zovu, naučila sam. Sitne glave crvenih cvjetova proviruju i promatraju me pozornim očima, kao što si i ti uvijek činio.

Ti otvoriš i pogledaš me kao da vrijeme nije prošlo, kao da te nisam razočarala i kao da se prostor između nas nije pretvorio u vakum već je i dalje topao krvotok, žile koje teku iz mene u tebe i iz tebe u mene.

Pogled ti je nevin; kao da ne znaš tko sam i kakva sam. Kao da mirišem na novo, uzbudljivo, napeto i opasno u najboljem smislu riječi, i ništa te na meni ne umara, ne iscrpljuje, nepovratno ne odbija. Nigdje se između nas nisu uvukle pukotine, fasada je neokrznuta, staklo blistavo. Zavjese na tvom prozoru oko kojih si često dvojio, djeluju kao naš početak: bijela haljina ručno izrađene lutke porculanskog lica.

Obilazio si oko mene kao planet u svojoj orbiti i samo se ponekad približio previše pa sam osjetila tvoju vrelinu od koje mi se koža istapala.

Griješila sam jer sam mislila, nadala se, zamišljala, maštala o tome da te privlači moja jezgra, ono kruto i istovremeno goruće u meni; koncentrat mene oko kojeg sam se rastvarala u ovo postojanje koje vidiš, a koje je samo varljivi, a često i lažni produžetak tog čvrstog, osnovnog, primarnog u meni.

Griješila sam jer zapravo te privlačilo to okolno, varljivo i plutajuće. Fatamorgana mene.

Pružiš ruku kroz prozor i dotičeš me. Zatim se okreneš i odlaziš u tamnu unutrašnjost, do vrata koja mi namjeravaš otvoriti.

Čekam ispred, nestrpljivo. Zadržavam dah. Uvijek zadržavam dah kad se radi o tebi, kao da će dah koji ostane u mom tijelu pojačati i moj doživljaj tebe, a tvoju žudnju za mnom učiniti svevremenom. Bezvremenom.

Okreneš se i odlaziš mi otvoriti kao da me nisi napuštao, prvo povremeno iskušavajući nova tla, a zatim češće, dulje, sigurnije. Kao da me još nijednom nisi povrijedio, iskoristio bolna mjesta, zadao udarac koji ne mogu zaboraviti, iako ću se iz noći u noć truditi, uporno stavljajući gaze, izravnavajući staze.

Tvoje je lice na otvorenim prozoru blago prema meni, usne se smiješe, oči kao da me pokušavaju obuhvatiti, uokviriti i postaviti na zid kao sliku i želim pitati, samo pitati, neobavezno, usputno, što sam napravila pogrešno. Koji je to bio pokret, rečenica, djelo koje me raskrinkalo, razvodnilo i oštetilo. U kojem si to trenutku shvatio da sam za tebe bezvrijedna, da sam bila samo kratkotrajna i besmislena pojava. Munja koja nije najavljivala ništa.

I koje si se zatim dugo; mjesecima, godinama, morao rješavati, čisteći svoju nutrinu od nje, čisteći glavice cvjetova koje si tako brižno zasadio od njenog mirisa, prisutnosti, pitanja i čežnje kojima ih je uprljala.

Ako treba, kleknut ću i tražiti i ispipavati i napraviti istraživanje, upregnuti vojsku detektiva da saznam gdje je bila greška, taj prvi pogrešan pokret iza kojeg se sve počelo kotrljati sve brže prema dnu. I zatim učiniti sve da ga ne ponovim.

Gledam čvrsto u vrata na kojima se trebaš pojaviti i otvaram usta.

Pitat ću i odgovorit ćeš; naše su vene spojene, bitna sam ti, dragocjena i ponovo, iz nekog razloga, neprocjenjiva. Možda zato što si mi sve oprostio. Možda zato što se ne sjećaš. Možda ti više nije niti važno, ali meni jest. Odgovorit ćeš jer moraš, nemaš izbora, odgovorit ćeš naivno, iskreno, i ja ću znati kako dalje.

Ugledam tvoju siluetu na vratima. Glas izlazi iz mene: molećljiv, oprezan. Očajan.

– Što sam napravila krivo?

Zatim se budim.

 

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Česi Novaković
Jelena Zlatar Gamberožić

 

Kategorije
proza

PAUČINA (neobjavljena priča Viktorije Majačić)

Gladni pauk strpljivo promatra svoju gustu mrežu raširenu između tankih grana tek procvalog jorgovana. Nožice crnog kukca grčevito se izdižu i spuštaju, naglim pokretima sićušnog tijela nastoji se osloboditi iz svjetlucave smrtnonosne stupice skrivene među blijedoljubičastim cvjetovima, ali svaki njegov trzaj je bezuspješan. Isti nagon za preživljavanjem upravlja Martinim disanjem, odmjerenim pokretima tijela pokušava ukloniti razgranatu povijušu zabrinutosti koja se šulja kroz njezino grbavo srce i spušta do ukočenih stopala kao pauk prema svojoj lovini. Glava s tisuću okašaca, zbijeni prsni kolutići i hitinski zadak polako nestaju ispod bjeline posmrtne kukuljice. Pauk ubrizgava probavne enzime u letne mišiće metalnocrnog kukca, dok proljetni vjetar odnosi slatkasti miris cvijeća visoko prema nebu kao bezglasnu molitvu. Marta duboko udahne i nježno spusti dlan na majčino koljeno.

Martina majka sjedi u invalidskim kolicima i raduje se svakoj ptici koju dotakne pogledom. Nekoliko trenutaka zadivljeno promatra divljeg goluba u krošnji obližnjeg drveta, zatim usmjeri svoje sivkaste oči prema vrapcima. Maleni mužjak sivog tjemena i ženka sa svijetlosmeđim vratom neprestano skakuću po tlu i čiste perje u prašini uz rub ceste. Majka znatiželjno širi zjenice i uživa u njihovoj skromnoj sreći, sve dok piskutava pjesma lastavica ne usmjeri njezin pogled prema krovu zgrade u kojoj živi već tri godine. Spretne ptice selice iscrtavaju nevidljive krivulje u zraku, majčine usne mreškaju se kao morski valovi i radost se širi, izdiže i pjeni na košćatim obalama njezinog lica prošaranog sitnim borama. Osmijeh joj nije ispunjen zubima, nego dječjom nevinosti. Prije nekoliko mjeseci prestala je nositi plastično zubalo, žuljalo joj je desni i otežavalo gutanje i govor. Bez zubi izgleda kao krhki ptić bez perja. Njezina paperjasta sijeda kosa prorijeđena je na tjemenu, staračke pjege raširile su se preko čela, vrata i nadlanica, nekoć široka bedra sada su dvije suhe bedrene kosti koje strše ispod kućnog ogrtača kao drveni kolci. Okomite brazde s obje strane majčinih usana široke su kao Martin kažiprst. Ostarjelo tijelo pamti svaku neisplakanu suzu i neuslišenu molitvu, ali njezin um je brzi potok zaborava. Svaki njezin novi dan je svjež i čist, prazna ploča koja se svakog dana iznova ispisuje i svake večeri briše. Jučer je otisak svoje bezube čeljusti ostavila na podlaktici njegovateljice. Bilo je vrijeme ručka i njegovateljica je žlicom pažljivo zagrabila malo povrtnog variva s usitnjenim komadićima piletine, ali Martina majka nije željela jesti. Usne su joj bile čvrsto stisnute i drhtavom rukom odgurnula je tanjur i prosula varivo po sebi, krevetu i podu, zatim je naglo nasrnula na njegovateljicu i kao zmija riđovka ugrizla je za ruku. Njegovateljica je zaprepašteno jauknula, ali Martina majka toga se ne sjeća.

Pauk zaborava neprimjetno se ušetao u njezin mozak i između krvnih žila, živaca i moždanih ovojnica ispleo široku mrežu. Ljepljiva paučina prekrila je većinu dugoročnog sjećanja. Zaboravila je sve udarce šakom u stomak i ostale dijelove tijela koje uvijek prekriva odjeća, zaboravila je zadah suprugovog mamurluka i smrad isprika, prekršena obećanja i prljave prijetnje. Zaboravila je laži, psovke i šamare, ali još uvijek se sjeća dugačkih čipkastih rukava svoje vjenčanice i njegovog pepeljastosivog svadbenog odjela. Pod blagoslovom zaborava nestala je njezina bračna nesreća, ali i sva majčinska sreća. Zvuk razigranog smijeha plavokose djevojčice s dugačkim pletenicama iščeznuo je iz njezinih uspomena. Dlan ove sredovječne žene s dubokim podočnjacima položen na njezino koljeno nema nježnost dječjeg dodira. Neugodan je i nepoželjan.

Martina majka jezikom obliže suhe usne i brzim pokretom ruke, kao da tjera dosadnu muhu, ukloni prste nepoznate žene sa svog koljena. Marta se uplašeno trgne i proguta gorku slinu. Majčino mršavo lice je namršteno, djeluje prijeteće kao očeve oči nakon nekoliko dana apstinencije. Nervozna svjetlost njegovih zjenica uvijek je nagovještavala novi pad na dno čaše, pad u boce alkohola, lažnu hrabrost i izobličenu snagu, ali svilenkasta praznina u očima Martine majke nema dno. Gusta je i neprobojna. Ne može se zaliječiti žlicom soda bikarbone rastopljene u vodi. Kiselina majčinog zaborava ne može se neutralizirati kao očeve želučane tegobe nakon višednevnog opijanja.

Dva vrapca slete na tanku granu obližnjeg javora, živahno zacvrkuću i brzo odlete natrag u prašinu. Majka šuti i promatra vrapce, ne sluša kćerkine riječi. Marta jezikom grebe po dnu nade, kao pomahnitali čarobnjak iz neukrotivih rukava izvlači pitanja o današnjem ručku, sunčanom vremenu i oblacima, o ptičjim krlima i mirisu jorgovana. Ali majka šuti i promatra sićušne ptice, ne primjećuje da se slova koja Marta izgovara pretvaraju u kamenje koje zastaje u grlu poput prevelikog zalogaja hrane. Marta osjeća mučninu, ali neutaživa glad iznova je napada. Rukama skuplja prašinu sadašnjosti, pretresa po džepovima prošlosti, izmišlja riječi i sastavlja nervozne rečenice, ali majka joj ne odgovara. Paučina je pregusta i ubrzo ih obje proguta tišina.

***

Nekoliko trenutaka kasnije, kćerka i majka sjede na istom mjestu u dvorištu. U tišini, pokraj vitkog stabla jorgovana. Vrapci još uvijek čiste perje u prašini, Martin želudac drobi i razgrađuje neodgovorena pitanja, a jedna starija žena, kratke sijede kose, izlazi iz glavne zgrade staračkog doma. Srdačno im uputi pozdrav i naglo se zaustavi ispred klupe.

– Ja ovo lice poznajem – izgovori sjedokosa žena i netremice promatra Martinu majku.

– Sjećam Vas se iz rodilišta – svečano uzvrati majka i odgonetne zagonetku iz prošlosti.

Razgovor dvaju starijih žena potekne u neočekivanom pravcu. Prije četiri desetljeća zajedno su boravile u bolničkoj sobi. Marta s nevjericom sluša kako se majčine misli s lakoćom pretvaraju u rečenice, teku kao neustrašiva rijeka koja čezne za zagrljajem širokog ušća. Slike iz prošlosti otimaju se iz paukovog stiska i lete okolo kao mnoštvo vinskih mušica.

– Bile smo istog dana u rađaoni. Na Jurjevo. Vi ste rodili dječaka od 3300g, a ja djevojčicu od jedva 2500g. – žubore kapljice sjećanja s majčinih usana, dok se u uglovima Martinih očiju nakuplja slana voda.

– Da, tako je – s osmijehom na licu potvrdi sjedokosa žena – Imate dobro pamćenje.

– Hvala Vam – ponosno izgovori majka.

– Je li ovo Vaša kćerka? Ona mala djevojčica s rodinim ugrizom na potiljku?

Toplina proljetnog dana spusti se s Martinih ramena duboko ispod rebara i ugnijezdi se u koštanu krletku njezinih prsa kao vruća strepnja. Srce joj je sunčeva baklja. Utroba joj podrhtava, dok iščekuje majčin odgovor.

– Ne, ne znam tko je ova žena – majka nezainteresirano slegne ramenima.

– Jako ste slične, pa sam pomisli… – riječi sjedokose žene grubo zaustavi Martina majka.

– Moja kćerka nije ovdje. Umrla je nedugo poslije rođenja.

Elektroni, protoni i ioni Martinog srca se ubrzavaju, plazma osjećaja se miješa i brzo zagrijava. Marta nervozno pogleda prema svojim neurednim noktima. Suha ispucana koža njezinih prstiju žudi za mekoćom, nježnost majčinih zagrljaja koju je kao djevojčica željno upijala nestala je s jagodica njezinih prstiju i raspršila se kao jutarnja rosa. Kao da nikada nije postojala. A postojala je.

Martina majka je na oltar suprugove strahovlade svakodnevno stavljala svoje kucajuće srce, svoje meso i kosti, ispod tople i mekane kože skrivala je kćerku od psovki, pijanih riječi i teških šaka. Iz njezinih napuknutih rebara i polomljenih zubi izrastalo je lažno cvijeće novih početaka. Zatvorena vrata spavaće sobe uvijek su donosila slanu kišu i prigušene jecaje, nakon kojih bi se pojavila duga pokajanja i očevih obećanja, krhka i kratkotrajna kao leptirova krila.

– Ah, žao mi je – odgovori sjedokosa žena i sućutno pogleda prema Marti.

U kćerkinoj nutrini otvara se crna rupa, nestabilna supernova užasa i srama. Majčina usta bez zubi smiju joj se u lice. Marta ne može učiniti ništa da se otrgne iz ljepljivog zagrljaja. Čelo joj je orošeno kapljicama znoja, kosti su joj teške i ispunjene kajanjem i tugom, njezini okrugli obrazi bolno se rumene. Osjeća pritisak teških nevidljivih niti oko svojih zglobova i ukrućene mišiće još jednog poraza. Nepomična je kao mrtvi kukac u paukovoj mreži među mirisnim cvjetovima jorgovana. Poput onih kukaca koje je često sanjala u djetinjstvu.

Svaki put kad bi očevo pijanstvo ostavilo modre tragove na koži njezine majke, Marta je imala noćne more. U snovima je trgala gustu paučinu u koju je bila upetljana i panično skidala ljepljive niti i mrtve kukce sa svojih ramena i iz kose. Ponekad bi joj se brzo približavao neobično veliki pauk s krupnim žutim očnjacima i dvometarskim nogama. Ponekad bi pokušavala pobjeći od stotina sitnih crnih paukova koji su joj se penjali uz noge ili bi joj se prema ustima penjala dlakava tarantula, ali svaki taj san završavao je isto. U trenutku najvećeg straha, Marta se ne bi mogla pomaknuti s mjesta. Tada bi iznenada osjetila čvrsti dodir majčinih ruku koje bi je s lakoćom oslobodile od okova straha i nadolazeće prijetnje. Nakon toga bi se pomokrila u krevet i uplašeno probudila. Kad bi osvanulo jutro, majka bi ušla u sobu i promijenila posteljinu. Tamnožuta mrlja na plahti uvijek je nalikovala na tamne kolutove oko majčinih očiju, a one bi ostatak prijepodneva provele hodajući po stanu kao dvije oprezne mačke, trzajući ušima na svaki šum i pazeći kako ne bi nepromišljenim zvukom probudile mamurnu zvijer.

– Danas je baš lijep dan – neočekivano izgovori Martina majka.

– Da, jeste – plaho doda sjedokosa žena.

– Drago mi je što smo se srele.

– I meni isto. Vidjet ćemo se opet uskoro, moja majka u četvrtak slavi 98. rođendan.

– U četvrtak dolazi i moj suprug. Rekao je da će mi donijeti buket ruža. Moći ćete ga onda upoznati.

Divlji golub iznenada prhne s grane drveta visoko prema proljetnim oblacima, dva vrapca glasno zacvrkuću. Martina majka smiješi se veselo kao djevojčica s novom lutkom i sjedokosoj ženi prstom pokazuje prema prašnjavoj ptičjoj kupki. Svilena čahura u potpunosti je prekrila kćerkin lik, paučnjak je iz vrha šiljka ispustio otrov, a iz čvrste vrećice za jajašca izašao je trijezan i ljubazan suprug, izmaštan muškarac, nježni zaštitnik stvoren od dubokih ožiljaka i neispunjenih nadanja. Žena se nervozno osmjehne i uputi prema širokim vratima ukrasne željezne ograde, prije nego izađe iz dvorišta zastane i osvrne se. Pokraj bezube starice u invalidskim kolicima na drvenoj klupi sjedi prozirna žena. Bijela mrlja bez oblika. Bez imena. Žena zarobljena u stupici iz koje nema izlaza.

Marta poraženo pogleda prema krupnim cvjetnim grozdovima jorgovana. Srebrna paukova mandala u svom središtu ima bijelu nepomičnu kuglicu. Pauk proždrljivo isisava njezin sadržaj.

Viktorija Majačić

(Autor ilustracije: Meho Mahmutović)