Tama se sasvim tiho uvlači u prostor koji gubi poznate konture. Razmišlja kako je san neobičan događaj, čini joj se neprirodnom potreba za spavanjem dok mozak i dalje grozničavo radi, taj odmor koji je prijeko potreban, ali zapravo za nju i nije odmor već pauza, trenutak u kojem će se sve konačno ispreslagati i razriješiti.
Zrak je rijedak, disanje plitko i tjeskobno. Nešto bi se moralo probiti kroz tamu, nešto bi moralo postati svjetlo, misli on. Mislio je da bi to možda mogla biti ona, njen sjaj. Mislila je da bi to možda mogao biti on, njegova toplina.
Ali tišina i tama su joj sada toplije, utješnije ruke.
Nešto se posve neupadljivo uvuklo između njih. Noć koja oblizuje svoj rep kao mačka ili gušter koji je uklizio u nevidljivo polje koje je dotad bilo samo njihovo. Što se to raspalo tako nepovratno da se više ne može sastaviti?
– U jednom trenutku činilo se kao da nikada nećemo prestati trebati jedno drugo- kaže ona- ali u drugom, kao da je sve od jučer bila laž.
– Je li bila?- pita on, u grozničavoj želji za istinom, za onim što se doista dogodilo.
– Ne, nije.
Ona je sigurna da je sve što se događalo bilo stvarno. Važno. Presudno.
On više nije siguran u to. Da je vrijedilo, trajalo bi, misli.
Ona se ne slaže.
Noć prolazi poljima, uz vjetar. Oblaci niču i nestaju u mraku. Njemu je gledanje oblaka utješno, njoj zlokobno. Njemu se čini da nikada neće proniknuti u tajnu njihovog dokidanja, njoj se čini da ta tajna mora ostati skrivena.
On se ne sjeća svojih snova, njoj služe kao putokazi. Njemu je to smiješno. Tragično. Njoj je njegova definicija tragičnoga smiješna.
– Postoji li most kojim sada mogu doći do tebe?- on pita jednostavno.
– Možda.
Ona ne laže, ne skriva, ali isto tako ne zna gdje da ga uputi, kamo da ga pošalje i gdje bi taj most mogao biti.
Njega hvata lagana groznica od nejasnoće, njoj se čini da nejasnoća upućuje na nešto dublje, ali nema snage misliti o tome. Čini joj se da se mora prepustiti noći i mjesecu, snu koji će pokazati stvari, osvijetliti ih poput nebeskog tijela.
Njemu se takav razvoj događaja čini djetinjastim.
Njoj ne.
– Postoji li neki prijezir koji mi nisi otkrila?- on i dalje pita, pokušava dokučiti.
– Vjerojatno.
Ona i dalje ne laže, ali ne može naći riječi.
Ne moći naći riječi je apsurdno, pomišlja on.
Ona pokušava, kao da traži biser u travi, nešto bitno što je izgubila i što je izgleda jednostavno nestalo. Događa se. Dogodilo joj se i prije.
Njemu nije.
– Bolje je ne čeprkati. – ona kaže pomirljivo.
– Kako ti želiš. – on kaže bijesno.
Pomirljivo i bijesno: dvije proturječnosti koje ne mogu naći vlastiti most.
Nju hvata umor. On je sve budniji.
Noć je sve brža, preko mjeseca huje oblaci, vjetrovi, zlokobnosti.
Ona smatra da je to trenutak za zatvoriti oči; on smatra da je to trenutak za držati oči širom otvorene.
Ona se prepušta tihom strujanju; on ga pokušava zaustaviti, uokviriti, staviti u kavez.
Noć oblizuje svoj rep; uživa u razdvajanju onoga što je donedavno bilo spojeno najjačim nitima.
Noć je neumoljiva, želi teći onako kako ona želi.
I on to želi. Želi das u stvari onakve kakvima ih on i ona žele.
Ali ona ne: njoj je svejedno u što će se na kraju razliti.
Na ovom smo istom mjestu bili prije deset godina – shvaćam i zatim kažem to naglas, iako nisam sigurna da ikoga zapravo zanima, ali nastojim prekinuti razgovor o ponudi i potrošnji svega.
Razgovor se prekida u neočekivanom iščekivanju, iako ne i nestrpljivom. Tema nije zanimljiva niti nezanimljiva. Igor uzima čašu i prinosi je ustima. Je li to znak da trebam nastaviti?
Svi smo bili slobodni, mislim, bez brakova i djece…
I neki bez posla!- Veronika se okreće prema Marku i podrugljivo mu se nasmije. Večeras su se pridružili druženju jer im Veronikina majka čuva sina.
Ali Veronika i dalje nije sretna Markovim izborom posla. Previše je slobode u tome, kaže. Ona nije voljela ikakvu slobodu ni tada. Sada je voli još manje.
Pa, ja sam uskoro opet slobodan. – kaže Igor mirno.
Svi se okrenu prema njemu, a Diana usklikne jedno rastegnuto: Ma daaaaj!
Soba je i dalje prostrana, bijela, Iva nije ništa mijenjala u njoj. Rijetko je u Zagrebu, rijetko se vraća, u Amsterdamu se sada osjeća više kao ‘doma’. Ovo je dakle bio dom, a sada više nije. Po čemu sve to mogu vidjeti, što sve vrišti: ‘dom’, a što mirno tumači: ‘privremeno boravište’?
Balkon je još uvijek isti, i ponovo me privlači mračna razglednica grada, izlazak na zrak, cigareta, omaglica, kao i sve što me privlačilo prije deset godina. Kao i Igor, sa svojim enigmatičnim crnim očima koje nikada ne kažu niti riječ viška, ali vide sve.
I sada me gleda kao da bih upravo ja trebala komentirati njegov skorašnji razvod. Ali, ne znam što reći.
Prije deset godina činilo se nemogućim da bi se itko želio vjenčati, a sada se već razvodimo. – kažem umjesto pitanja.
Ma Igore, što je bilo? – pita Veronika majčinski. – Ajde, pa popravit ćete već to. Sigurno možete izdržati.
Izdržati, pomislim. Zanimljiv izbor riječi. Sloboda naspram trpljenja.
Ja nisam siguran da sam se i tada htio vjenčati. – kaže Igor i gleda me. Nije odgovorio na Veronikino pitanje, ali odgovara na moje.
Zrak je odjednom gust.
Ma svi se kad-tad požele vjenčati – kaže Diana i otpije gutljaj vina.
Ivan ulazi kroz ulazna vrata s još pića i grickalica. Osjetim dodir noćnog zraka na čelu i shvatim da me je oblila vrućina.
Što sam propustio? – pita Ivan vedro.
Igor se razvodi – kaže Veronika gotovo svečano. – A Dorica vam nije napunila niti dvije godine. – doda, okrećući glavom lijevo-desno.
Joj, ne moraliziraj – doda Marko tiho i ustane s fotelje na kojoj je sjedio.
Veronika ostane sjediti i pogleda ga oštro:
Misliš da to nema posljedica na dijete?
Nitko ne odgovara. Igoru, čini se, taj dijalog nije zanimljiv, pitam se čuje li ga uopće jer mu pogled bježi prema balkonu. I ja imam potrebu izaći na zrak, ali sada nije pravi trenutak.
Pa ne mora imati posljedice, dijete je malo. Znam mnogo ljudi koji su se razveli dok je dijete bilo tako malo i ta djeca nemaju posljedice. – kaže Iva i približava se balkonskim vratima. Nadam se da ih neće zatvoriti.
Veronika okreće očima.
Nisam znao da se razvodiš – kaže Ivan.
Ivan i Igor su bliski prijatelji, barem se tako činilo. Ivan je bio Igoru kum na vjenčanju.
Ima posljedice, kako ne bi imalo – Veronika ne popušta. – I Ines ima malo dijete pa sigurno zna.
Okreće se prema meni.
Ti se nikada ne bi razvela, zar ne? – gleda me s iščekivanjem.
Ona nema razloga, njen je muž odličan. – upliće se Diana i dolije vino u čašu.
Pa, ali da i nije, ne bi, zar ne?
Gleda me kao zadnju liniju obrane strahote razvoda. Očima tražim Igorove. Odjednom je nešto u vezi njega gotovo utješno.
Ma pusti Ines, ona je zbunjena, nisam mogao vjerovati da se uopće udala. Kad sam čuo, mislio sam da je to neka practical joke – kaže Marko. Ostali se nasmiju. Svi osim Igora.
Ne znam- konačno odgovaram. – Možda i bih, zašto ne.
Zvučim kao da biram štrudlu koju bih mogla probati. Ili novu vrstu sira.
Spuštam pogled.
Na kraju ste svi u kurcu u tim brakovima! – zaključuje Diana i iskapi čašu do kraja.
Osim nas, jelda? – cvrkuće Veronika i gleda u Marka.
Želim još nešto reći, ali nisam sigurna što. Sviđa mi se prigrliti šutnju, u zadnje vrijeme shvaćam da to radim sve češće. Prije deset godina sam pričala više, ali sam znala mnogo manje. Ne, znati nije prava riječ, iskusiti možda jest. Možda sam znala čak i više, ali nisam mnogo doživjela. Voljela bih da nisam niti kasnije, ali sada je gotovo, što je proživljeno, proživljeno je. Urezano je duboko pod kožu. Nema natrag.
Onda Igore, nisi nam rekao što je bilo?
Diana ga fiksira plavim očima. Nitko ga ovdje nema namjeru pustiti na miru ili barem prijeći preko toga što je rekao.
Odjednom shvaćam da ne želim znati što je bilo s Igorovim brakom. Ili, konkretnije, ne želim čuti odgovor koji će ponuditi bliskim prijateljima koji nisu niti znali da se razvodi.
Ustajem i izlazim na balkon. Sve je kao prije deset godina, identična razglednica grada. Prije braka, prije trudnoće, prije poroda, prije svega onoga što se dogodi gotovo nepozvano.
Nepozvano. Još jedna riječ koja ne pripada ovom kontekstu.
Osjetim da nisam sama. Igor se nalaktio na balkonsku ogradu pored mene.
Ovako smo stajali i prije deset godina, sjećaš li se? Pitala si me što je intimnost. Jesi li otkrila?
Okrenem se prema njemu i blago otvorim usta. Sjećam se toga, ali nikada ne bih pomislila da se i on sjeća.
Rekla si da misliš da je to reflektor koji pokazuje sve ono što želimo da se vidi, ali i ono što ne želimo. Da je to nemogućnost skrivanja, zapravo. Još uvijek tako misliš?
Pa da… možda. – kažem.
Igor gleda u mrak.
Zbilja se nisam htio oženiti. – kaže jednostavno. – A ti?
Još sam uvijek okrenuta prema njemu. Trenutak je odjednom oslobađajući.
Ni ja.- kažem.
Osjećam da bih trebala opravdati to što sam se na taj korak ipak odlučila, ali čini se da Igor to ne traži.
Mislim da jednostavno nisam za to. Obitelj. Brak.
Sada se on okreće prema meni i nasmiješi, gotovo ispričavajuće.
Znam da sam na to vjerojatno trebao prije misliti.
Nitko to ne zna dok ne proba – kažem.
Ali ti si se snašla? Dakle, drago ti je što si probala?
Zrak oko mene opet postaje gust. Slegnem ramenima.
Jesi li sada sretnija nego prije deset godina? – pita on opet.
Ne znam, trebalo bi sve zbrojiti i oduzeti. – kažem.
Ne seri.
Odgovori, i opet se zagleda u mrak.
Dobro, nisam. – kažem. – Mnogo sam nesretnija.
Igor ne osuđuje i to je opuštajuće. Istina mu ne služi kao oružje.
S Lucijom mi je kao to s reflektorom… sve vidi, i to je nesnosno.
Stojimo u tišini.
Što bi ti napravila na mom mjestu?- pita. – Ostala bi?
Pitam se trebam li odabrati riječi, ali one već izlaze iz mene.
Pa, to s reflektorom nikad mi nije zvučalo primamljivo. Napravila bih ono što i ti planiraš, vjerujem. Ono što radim najbolje.
Okrenem se i leđima naslonim na ogradu. Bio bi dovoljan jedan nespretan pokret i sve bi moglo brzo završiti. Mrak je uvijek jako blizu.
Pobjegla na balkon?
Igor se smiješi u tami, ne vidim, ali osjećam.
Ako imaš gdje pobjeći, da. Što prije.
Hej, vas dvoje? Što to radite vani?
Veronikina čula su se izoštrila. Pauza je gotova. Treba se pristojno vratiti u sobu, ali Igor i ja se ne pomičemo.
Gledam njegov profil.
Ne slušaj mene.- kažem. – Nemam ništa pametno za reći. Ne znam ništa o tome.
Ne želim biti odgovorna za ono što će napraviti. Ne želim niti znati zašto odlazi. Možda je reflektor, ali vjerojatno je i još nešto.
Igor se lagano odgurne od ograde i gotovo ukliže u sobu.
Čujem njegovo objašnjavanje, zatim smijeh. Veronika se smije najjače, zatim Marko, a slijede ih Diana i Iva. Ivana ne čujem. Pitam se je li još uopće tamo.
Prolaz prema sobi se smanjuje i udaljuje od mene. Pitam se izgleda li tako reflektor o kojem sam pričala prije deset godina, reflektor kojeg se Igor sjeća. Reflektor na koji, srećom, još nisam naišla. Koji uspješno izbjegavam kad god ga naslutim.
Htjela sam ti reći, ali nisam mogla. Pozvati, ali nisam mogla. Činilo se tako jednostavno, kao rukom obuhvatiti čašu, i vježbala sam to s čašom i gledala sam kako voda ulazi u staklenu posudu i mislila sam da će biti tako jednostavno. Samo sam čekala pravi trenutak, da u sebi prestanem osjećati otpor, da sve uklizi unutra, isklizne van, znaš već, kao nekada davno, kada su noći prolazile blago i toplo, ljetno, s tek malo vjetra na koži, a ta koža je bila mlada, snažna, sve je mogla podnijeti.
Htjela sam da sve bude pitomo, ali okamenila sam se. Ili ne, jednostavno više nisam bila ja: nisam bila ona koja je imala ruke, glas kojim je mogla nazvati, pozvati. Možda sam postala trava, možda neko obično drvo, nešto u čemu me više nikako ne bi mogao prepoznati, možda je bilo jednostavno tako.
Oprosti: da sam mogla, svakako bih prošla rukom kroz tu tanku opnu između nas, pozvala bih te i ti bi se odazvao, to bi bilo tako jednostavno, ali nešto se ispriječilo i mislim da više nisam ono što sam bila (nešto se dogodilo) i mislim da više nikada neću biti ono što se traži, a to sam jedino dobro znala biti.
Zaista mi jest žao, ali niti ja ništa ne shvaćam pa ne mogu nikome objasniti što se dogodilo: jednostavno, u jednom trenutku me je bilo, u drugom sam bila samo obiteljska grobnica s malo zelenila oko nje (ali bijela, ali lijepa), i malo neba iznad. Uglavnom: bijelo, plavo i zeleno.
Da sam mogla biti nešto drugo, pretvoriti se ponovo u ljudsko biće ili (nepovratno) sebe, učinila bih to, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog tebe. Samo vidiš, problem je to kad više ne možeš odabrati što učiniti, kada si izmijenjen nepovratno (nadam se da ti se to nikada neće dogoditi).
Uživaj u tijelu; u onome što znaš da jesi. Uživaj u mislima; u onome što znaš da znaš. Ne prepuštaj se kaosu, drži se onoga u što si uvjeren. Odlično je ne biti zbunjen, nesiguran, lelujav kao zelenilo oko grobova, odlično je biti čovjek: koliko mogućnosti. Ali kad sam samo trava.
No znaš što, nije loše biti ni samo malo zelenila. Ljudskost je precijenjena. I sam znaš; sve te obaveze, sva ta pravila, svi ti imperativi. Zelenilo nema toliko zadataka, a i rast je poprilično bezbolan, zapravo bol je u svakom slučaju mnogo manja.
Zato shvati: ovo nije bio moj izbor, kao ni što ono nije bio moj izbor, i da mogu birati, izabrala bih biti netko tko bi te bio dostojan. Ovako, moram se pomiriti s onim što jest.
Konačno sam barem shvatila što je to.
Moraš priznati, za travu je i to napredak.
Ponekad ćeš možda proći pored mene. Ja ću tebe prepoznati, ali ti mene nećeš.
U to se vrijeme razredom proširilo neobično praznovjerje. Nitko se nije usuđivao otvarati usta jer se govorilo da ćeš, ako ti Ciganka krene brojiti zube, umrijeti za točno onoliko dana koliko ih je ona uspjela prebrojiti. Meni je to bilo zabavno. Pod odmorom bih stao pred neku od djevojčica i rekao joj, ajde kaži aaa, će da ti brojim zube.
Zovem se Alija i mrtav sam, iako mi nijedna Ciganka nikad nije prebrojila zube. A nije da mi ih je nedostajalo. Ima jedna fotografija na kojoj smo svi, tata, mama, Fikret, Kemo, Murke, Šabi, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja. Kemo i Murke već su odrasli i smiju voziti tatinog polovnog fiću. Lijepa je dobila to ime jer je bila prekrasno dijete kad se rodila, a i poslije je izrasla u pravu ljepoticu. Tata je rekao da je već spremna za udaju. Ja sam u prvom redu jer sam najmlađi i najmanji. Imam osmijeh od uha do uha i dva reda bijelih zubi i, tko zna, da mi ih je netko u tom trenutku prebrojio, možda bi uspio točno izračunati koliko mi je još ostalo od života.
Došli smo iz Bosne kad sam bio još mali, još manji nego sada, pa se toga i ne sjećam. Jedino što pamtim je naša kuća i ono što se tada zvalo šumica. Tada su postojali šumica i potok, a s druge strane potoka bile su velike limene zgrade koje su se sjajile na suncu. Kad god bih prešao na drugu stranu činilo mi se kao da sam u New Yorku ili nekom drugom američkom velegradu koje sam vidio u filmovima kad bi me Kemo i Murke subotom poslijepodne prošvercali u kino preko pruge, u pravome gradu.
Poslije su posjekli šumicu, zatrpali potok i sagradili zgrade. Ali prije toga, dok smo još postojali i šumica i potok i ja, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja igrali smo se skrivača među drvećem. Fikret, Šabi, Kemo i Murke govorili su da su to igre za djecu. Ja bih se uvijek tako dobro sakrio da me nikad ne bi uspjele pronaći. Ponekad sam ih znao zazvati i brzo se premjestiti u neko drugo, još bolje skrovište. Iako malen, bio sam spretan pa bih se na kraju uzverao na neko stablo i odatle ih promatrao kako me traže i viču: ne vidimo te, Alija. Gdje si? Ne čujemo te. Gledao sam svijet sa stabla i mislio kako odatle svi izgledaju mali kao ja. Gore, u krošnju iznad mene, ponekad bi sletjela vrana. Perje bi joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula bi se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda bi ponovno uzletjela. Sjedio sam na svojoj grani sve dok nebo iznad limenih zgrada s druge strane potoka ne bi postalo ljubičasto, a onda sam se vraćao kući.
Kod kuće bi tata zarežao s ono malo zubi što mu je preostalo zato što me toliko dugo nema i već se spremao dignuti ruku na mene, a onda bih mu se ja nasmiješio, razvukao usta u svoj najljepši osmijeh, pokazao mu od prvog do zadnjeg sve svoje bijele zube i, kao nekom čarolijom, njegova bi se ruka zaustavila kao da ga je neka druga, nevidljiva ruka, iznenada uhvatila za zapešće. Mama mi je govorila da moram biti dobar, inače će po mene doći Yalik, stari brkati Ciganin s crvenom maramom i odvesti me na svom konju na beskrajne livade po kojima lutaju konji, a ljudi žive pod vedrim nebom, tamo gdje svi Romi odlaze kad umru.
Taj moj osmijeh znao me izvući i iz drugih nevolja. Jednog dana, u razredu se pjegava Višnja, kojoj je bilo dovoljno pokazati prst da se rasplače, potužila učiteljici, drugarice, drugarice, Alija mi opet hoće brojati zube. Alija, dođi ovamo, rekla mi je drugarica Ružica. Bila je gotovo već potpuno sijeda i imala naočale s debelim staklima. Kao i mi ostali, i ona je svakog dana nosila plavu kutu. Prišao sam njezinom stolu i široko joj se nasmiješio. Znaš da nije lijepo plašiti svoje drugarice, rekla je i tobože mi priprijetila prstom, ali već sam vidio da se i njoj lice razvuklo u osmijeh. Pomilovala me po kosi svojim hrapavim dlanom i poslala natrag na mjesto. Debeli Nikola iz prve klupe gledao me s mržnjom jer sam se opet izvukao bez kazne.
Nisam bio dobar đak. Nikad nisam pazio na satu. Dok bi drugarica Ružica nešto govorila, ja bih vukao za kosu Višnju i Marinu koje su sjedile u klupi ispred mene ili ih gađao u vrat kuglicama papira koje sam ispuhivao iz puhaljke kao Indijanci u kaubojskim filmovima. Nisam bio dobar ni u jednom predmetu. Računanje mi je još išlo kako-tako, ali hrvatskosrpski nikako. Rukopis mi je bio sav nakrivljen, miješala su mi se slova, a kad je trebalo nešto pročitati, jedva bih, slog po slog, došao do kraja rečenice.
Sad ćete reći: ali kako nam onda sve ovo govoriš? Ali u tome i jest stvar, ne govorim. Mrtvi nemaju jezik. Moje se misli, ni sam ne znam kako, jedna za drugom, automatski prevode u riječi i slova koja se, čim ih pomislim, počnu redati po ovoj stranici, ali to više nije onaj jezik kojim sam govorio za života, da govorim tako ne biste me ništa razumjeli.
Tako nikad nećete čuti ni boju moga glasa. Glas mi je bio hrapav, možda čak kreštav, posebno u rijetkim prilikama kad se stari hvatao za remen a meni ne bi uspjelo pridobiti ga svojim osmijehom. Nemoj stari, svega ti, zapomagao bih. Ali to se događalo doista rijetko.
Mislim da su me zapravo svi voljeli. Svi, osim Nikole. Ne znam zašto, ali on me stvarno uzeo na zub. Kao da je stalno pokušavao zapodjenuti svađu. Odgurnuo bi me u prolazu, viknuo, ej, šta se guraš i unosio mi se u lice. Ja bih mu se nasmiješio kao svima drugima, ali nije pomagalo. Kemo i Murke su govorili, samo nam reci ako te bude dirao. Ali mislim da je bio prevelika kukavica da me napadne, to se kod njega svodilo samo na zlobu. Tako je, recimo, jednom donio bananu u školu. Za vrijeme odmora hodao je uokolo i pravio se važan, a onda je stao pred mene, ogulio je dopola, zagrizao vrh i, otvorenih usta, počeo glasno mljackati. Meni je navrla slina i onda sam, da bih to prikrio, povukao hračak i pljunuo ravno u njegovo okruglo, debelo lice koje se na trenutak zaledilo od zaprepaštenja, a onda rastopilo u plačnu grimasu kao da je od voska koji se topi na vatri.
Nije lijepo pljuvati drugove, rekla je drugarica Ružica. Nije lijepo rugati se drugima zato što imaju manje od tebe, rekla je drugarica Ružica. Obojicu neka vas bude sram, rekla je i poslala nas na mjesto. Ovaj put me nije pomilovala po kosi.
Sutradan, kad je zazvonilo za odmor, Nikola je zavukao ruku u torbu. Neko je vrijeme opipavao po njezinoj unutrašnjosti, zatim izvadio jednu pa drugu knjigu, bilježnice, bojice, majicu i dres za tjelesni i na kraju izvrnuo torbu naopačke i počeo je grčevito tresti kao da istresa ugljen iz vreće. Kad u njoj nije pronašao to što je tražio, s istom onakvom grimasom kao prethodnog dana, viknuo je: Nema banane! Mama mi je spremila bananu. Gdje mi je banana? Drugariceeeee, Alija mi je ukrao bananu!
Drugarica Ružica pokušala ga je smiriti, rekla mu je kako nije lijepo optuživati druge bez dokaza, predložila mu da malo bolje potraži, možda ju je negdje zametnuo, možda ju je mama zaboravila staviti u torbu, ali on je bio uporan, njegova mama nikad ništa ne zaboravlja, ukrao ju je Alija, ne može biti nitko drugi. Svi su se okrenuli prema meni, ja sam probao razvući onaj svoj osmijeh, ali nije išlo, umjesto osmijeha razlile su se suze i počeo sam se opravdavati, govoriti da nisam ni prismrdio toj njegovoj torbi, nisam ukro, što bi ukro, majke mi, neka me odmah odnese Yalik ako lažem, ali riječi nisu izlazile, samo neki kreštavi glasovi pa je cijeli razred prasnuo u smijeh, slušaj ga, grakće kao vrana, gledaj ga kako mlatara rukama, još će mu izrasti krila, Alija je vrana, ha ha, Alija je vrana!
Nije bilo mnogo bolje ni sljedećeg dana. Koliko god da sam se trudio, iz mene više nisu izlazili ljudski glasovi. Što god bi me pitali, uspijevao sam reći samo: gra! Tako je i direktorica škole, kad mi je u svom uredu pred Nikolinim roditeljima, mojim starim i drugaricom Ružicom rekla – slušaj, Alija, reci mi iskreno, ništa ti se neće dogoditi, jesi li ukrao bananu? – sigurno mislila da sam bezobrazan, da joj se rugam, kad sam otvorio usta i, nakon malo oklijevanja, rekao: gra! I poslije, kod kuće, kad me stari opalio remenom po guzici, ali samo jednom, ne zato što sam ukrao bananu, nego zato što ga sramotim, što pravim budalu od njega: gra gra gra! Svi su se sjatili oko mene, Alma i Džena plaču, Fikret i Šabi vuku me za ruku svaki sa svoje strane, smiju se i govore, ajde, Alija, kaži nešto. Ja: gra? Kemo i Murke sve sumnjičavo promatraju sa strane, Lijepa me grli, privija uza se i kaže: pustite ga. Mama me sažalno gleda, ali se ne miješa. Ja se otimam Lijepoj iz zagrljaja i trčim prema potoku, prema svom drvetu.
Odlučili su da me neko vrijeme neće slati u školu. Na mene više nitko nije obraćao pažnju. Imali su druge stvari na pameti. Trebalo se pripremati za Lijepinu svadbu. Meni je bilo prepušteno da radim što god želim, da idem kamo želim, kući sam se vraćao samo na spavanje i u vrijeme obroka. Sve su češće počinjali jesti bez mene, kao da su me zaboravili. Vidjelo im se to na licima. Kemo i Murke međusobno su se došaptavali o svojim poslovima, Fikret i Šabi jedan su drugoga tužakali mami, mama i tata razgovarali su o hrani, piću, muzici, uzvanicima, ogovarali mladoženjinu obitelj, Alma, Azra, Džena i Jasmina uzbuđeno su komentirale Lijepinu haljinu za svadbu. Jedino bi se Lijepa ponekad nasmiješila prema meni kao da me pita, kako si? Uzvraćao sam joj osmijeh i u mislima odgovarao: gra gra.
Lutao sam velegradom od lima, promatrao svjetlo kako se ljeska u naborima njegovih zgrada i svako toliko činilo mi se da ću iza neke od njih ugledati veliku vodu. Dolazio bih do pruge i gledao u obiteljske kuće preko puta, ali se nisam usuđivao prijeći na drugu stranu.
Jednog poslijepodneva, bila je nedjelja i sparno, kroz otvorene prozore čuli su se naizmjenično glazba i prijenosi nogometnih utakmica, sunce se čudno probijalo kroz oblake i sve je bilo žuto, zgrade, asfalt, trava. Iz daljine sam ugledao Nikolu koji je u ruci držao sladoled. Kao opčinjen, krenuo sam brzim korakom prema njemu, privučen svjetlucanjem folije njegova korneta. I on je ugledao mene, na trenutak zastao, a onda i on krenuo prema meni. Hodali smo stazom sa stražnje strane zgrade pred kojom je bio travnjak, a posred travnjaka šipka preko koje su ljudi prašili tepihe. Susreli smo se otprilike na pola staze, u ravnini sa šipkom preko koje je bio prebačen tepih, a odmah do njega, u travi, ležao je klofer. Stali smo jedan nasuprot drugoga kao revolveraši pred dvoboj. Ja sam i dalje zurio u njegov sladoled. On je to primijetio, oblizao kornet i nacerio se. Zatim je rekao, sestra ti je kurva, jebali su je svi u kvar…Ne stiže do kraja izgovoriti, a ja sam već na njemu. Graaaa. Graaaa. Grebem ga i grizem njegovo debelo meso, hoću ga rastrgati. On se koprca, otima, kotrljamo se amo-tamo po tlu, sve bliže šipki za klofanje tepiha. On plače, zapomaže, u ustima osjećam njegovu krv pomiješanu sa svojom slinom. Iznenada, uspijeva me zbaciti sa sebe. Dugi trenutak letim unatrag – gra! – i udaram glavom o šipku preko koje je prebačen tepih.
Čuje se tup, prigušen zvuk, a onda sve staje. Nikola se uspravlja, dašće. Njegova crna majica i kratke hlačice bijeli su od prašine. Ne znam kako, ali prvi put, a da nije na fotografiji ili u ogledalu, vidim sebe. Pokušavam se osmjehnuti samom sebi. Zubi mi više nisu bijeli nego crveni. A onda i Nikola i ja, i šipka i tepih na njoj i klofer pokraj njega, postajemo sve manji. Pogled mi se penje uzduž prozora limene zgrade, a onda, kao da se želi odmoriti, zastaje u visini jablanove krošnje. Dolje, netko nam prilazi. Odavde se zgrade i travnjak između njih čine kao žuti i zeleni kvadrati kakve smo crtali na likovnom. Staza uz zgradu je dugačka crta, a šipka i tepih prebačen preko nje smeđa mrlja. Ljudi su točkice. Malo-pomalo, sve ih je više. Jedna od točkica je i stari, čiji urlik dopire do mene. Druga treća četvrta peta točkica moje su sestre koje kroz suze govore, gdje si, Alija? Više te ne čujemo. Više te ne vidimo. Na krošnju pokraj mene slijeće vrana. Perje joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda je ponovno uzletjela.
