Dragi Prijatelju,
ne bi vjerovao koliko sam priča u sebi posvetila tebi, ili u koliko si njih bio glavni lik. Ali, ono što djetinjstvo sastavi, niti četrdeset godina ne rastavi. Čula sam da si otputovao daleko, jako daleko. Nisam mislila da to imaš u sebi, dugo vremena, a onda sam shvatila da sam pogriješila; da samo to imaš u sebi. Snagu, koja će te nemilosrdno tjerati dalje. Neobičnu izdržljivost. O tome je na neki način uvijek pričalo tvoje vižljasto, vretenasto tijelo, svi strahovi koji su se u tebe ukotvili tijekom godina, ali i sav bijes.
Sjećaš li se kada si ostao bez zraka? Mislim da je to bilo na tehničkom odgoju, predmetu koji se sada čini izvučenim iz prapovijesti. Pratila sam te do kuće, dan je bio vruć i nisam znala što se događa. Tek je kasnije bilo jasno da je to bio jedan od tvojih napada panike, tako rano, tako neumoljivo. Sve što te tada mučilo, samo se nagomilavalo i pojačavalo narednih godina.
Ali, nisam se odmicala od tebe. Još dugo, nisam. Tvoja neiscrpna kreativnost, prošarana naletima padova, nesanicom, budnošću cijele noći i dnevnim spavanjem, posteri na tvom zidu, a zatim film; sve me to fasciniralo dok sam poslušno kročila ne toliko uzbudljivim školskim hodnicima. Nisam pružala otpor nikada, ne namjerno, nikada kao ti, iako sam često proglašavana buntovnom.
Tvoj je otac jednom rekao da se ja, kada se naljutim, samo povučem u drugi kraj sobe, namrgođena. Sjedim i šutim. No, tada smo bili samo djeca. Na tebe se nikada nisam mogla ljutiti, ne zapravo. Počela sam te se pomalo bojati, ali to je bilo tek kasnije, kada je tvoja ljutnja na neki način preuzela prostor. Ljutnja zbog toga što nisi tamo gdje si želio biti, gdje si smatrao da trebaš biti. I gdje si možda zaista pripadao: u svijet gdje bi tvoja strast bila cijenjena, poticana, osnaživana.
Znala sam jedno: kada dođem do tebe, uvijek kada pozvonim na tvoja vrata, dočekat će me miris tvoje sobe, i tvoj miris: svježeg rublja, novih ideja. Toplina onoga koji je za mene bio najbliže bratu od svih ljudi koje sam ikada upoznala.
Možda smo jednostavno tako srasli i odrasli: priljubljeni jedno uz drugo. Možda je to jednostavno utjecaj: ogroman utjecaj onoga koji se utisnuo u mene prije svih ostalih.
Odrastali smo prilično bešumno, i u zadnjim susretima nismo se više doista vidjeli: tvoje ideje su obojile prostor tamnoljubičasto (uvijek ću misliti da je to tvoja boja) i potpuno ga zauzele. Osjećala sam se izbačeno, istisnuto, pogrešno, u tvojoj sobi, na bijelom, čupavom tepihu, s čašom vode ispred sebe.
Ovako, iz daljine, čini mi se da me nisi više imao niti kamo uključiti: prostor je jednostavno postao samo tvoj: pun tvojih demona, tvojih anđela koji su te nekako iznijeli daleko iz te sobe, daleko iz ovog grada.
Nekada zamišljam da će mi zadnja misao pred smrt, zadnje što će moj mozak moći dohvatiti iz ovog ogromnog pusto-punog života biti ova slika:
Izlazim iz nebodera na parkiralište, nosim rozu loptu s vagom naslikanom na jednoj strani, dok su na drugoj datumi tog horoskopskog znaka. Dan je plav, prozračan, sunčan, bez oblaka.
Ti me čekaš ispred, smiješ se i mašeš, a zatim zajedno otrčimo na livadu.
Dragi Vjetre,
istina je, vrijeme liječi sve rane. Izgleda. Osim što te redovito sanjam. I u svakom smo snu ti i ja, isprepleteni prsti, pokušavamo ostvariti još jednu vječnost. Mladi smo, puni snage i novih ideja kako ovaj put sve urediti tako da se ne pretvorimo u prašinu. Barem si u tim snovima pun ideja: nagovaraš me da budemo zajedno, pitaš kad mi je nekad s nekim bilo bolje, a naša tijela su nerazdvojna.
I tvoji su argumenti nepobitni.
Ne znam zašto te sanjam. Kad smo se rastali, bila sam ljuta, ostala je samo dugačka terasa u snijegu i mjesto gdje je stajao tvoj bicikl. A zatim si uzeo i njega. Nije ostalo ništa. I bila sam bijesna jer mi nisi nedostajao ti, nedostajalo mi je što ja tebi ne nedostajem. Što si nekako uspio jednostavno uzeti sve svoje stvari i otići. Ipak, nešto si ostavio: krevet. Naš sveti krevet, ‘o moj bože!’ krevet, na kojem se prepuštalo i otpuštalo sve ono što nije moglo nigdje drugdje.
I sada? Vjerujem da si dobro, sigurna sam da jesi. Stalno se pitam kako bi to bilo da smo uspjeli zadržati isprepletenost, ali nismo imali šanse. Sve što nam je bilo dano, sva ta kemija, oduzeto nam je s drugih strana, i zapravo nismo imali kamo. Slijepa ulica.
Možda ne razmišljam o tebi: možda razmišljam o razdoblju.
Prvi, mali stan, drugi, malo veći, ti i ja i ja pratim svaki tvoj korak, svaki tvoj dah. I pitam se što da radimo, kako da povežemo nepovezivo, kako da smjestimo trokut u krug. Postajem sama sebi neprepoznatljiva: ružna, odbojna, nesigurna u sve što se događa oko mene i u meni. Želim se vratiti onome prije, ali povratka nema, to ću učiti još godinama. Jednom kada nešto napustimo, ono ostaje napušteno.
Nisam sigurna, tada, volim li te ili ne, čini mi se da (ipak) ne.
Volim nekog drugog, shvaćam s velikom boli; ali povratka nema.
Lekcije su taj put bile teške za dokučiti. S tobom je sve prštalo, ali sam te s vremenom prezirala sve više. Sada vidim da za to nije bilo pravog razloga. Oprosti.
Sjećam se naših putovanja brodom. Sve je bilo uzbudljivo i novo i znala sam da je to samo tada, da nikada više neću putovati na taj način, izlagati svoju kožu na taj način, pustiti sve na taj način i žudjeti na taj način. Možda sam pomalo žudjela biti kao ti: neopterećena, vedra, laka. Da smo se sada upoznali, mislim iz ove neopisive daljine, možda bih tu lakoću znala cijeniti mnogo više. ili bih te samo mnogo brže odbacila.
Ali, tvoji bjesovi kada stvari ne bi klizile kako si zamislio bili su nevjerojatno snažni. Sjećaš li se kad sam pobjegla iz stana u zimsku noć, samo u trenirci i nekim starim čizmama, sjela u prvi kafić na koji sam naišla i razmišljala kamo da se sklonim od tebe? Vjerojatno si mislio da ću se vratiti iste noći, ali nisam.
Nisam se vratila niti danima kasnije. Dio mene je to želio: pobjeći od svega i tako opet biti kao ti, ali drugi dio mi to nije dopuštao. Sjeo je za kompjutor i rješavao zadatke, malo po malo. Kompjutor je bio jako star, velik, spor. I ja sam osjećala, gledajući kroz prozor, da sam stara, velika, spora. Da više nikada neću postići onu pokretljivost i veselje koje sam imala s tobom. Nikada više tako vedra, tako bezbrižna, tako nesnosno prkosna. Obijesna.
Uvijek kopanje u središte zemlje, uvijek dolje u trenutku kada ti ideš prema gore, kada polijećeš, kada se zalijećeš u prazno plavo nebo, lagan kao pero.
Ali ipak pazi, upozoravam te na kraju: na ono što viri iz dubine, iz onog bunara u koji si se bojao pogledati.
Ono te čeka.
Draga,
sjećaš li se kako smo se rugale tome ‘draga’?
Sjećaš li se kako si nadmoćno gledala na svijet oko sebe, umjetnički svijet, ‘običan’ svijet, svaki svijet koji nije sadržavao dah tvoje samorazumljive, a sasvim izmaštane beskonačne empatije i bezgranične ljubavi prema čovječanstvu?
Hej. Poslušaj me barem sada. Nisi znala utješiti niti prijateljicu, zašto misliš da možeš davati savjete, roniti i duboko orati po ljudskoj psihi? No, te iluzije nisu zapravo važne bile važne, bile su samo pomalo tužne.
Ono što jest bilo važno, što se nakupljalo kao korov, raslo, obrastalo, uništavalo svaki naš susret, svaki razgovor, bilo je tvoje nadmoćno mišljenje o svemu. O tome kako i što treba raditi, kako se tko treba osjećati, tvoja presuda o tome kakve su stvari doista, jer mi ostali to jednostavno nismo bili u stanju vidjeti. Niti shvatiti.
Duhovnost, duhovnost, zvone zvona. Kako si se uopće usuđivala dati si toliko na važnosti? Tko ti je rekao da smiješ hodočastiti, da smiješ docirati, tko si zapravo zamislila da si?
Ovako, iz daljine, čini mi se da si bila uvjerena da propovijedaš o onome za ono što si zacrtala kao dobro. Ono što si mislila da trebaš. Ne, mišljenje je pogrešna riječ. Ti nikada nisi mislila, zar ne? Ti si osjećala. Vodili su te tvoji osjećaji, samo oni, danonoćno.
No, niti to nije bitno.
Bitno je samo to da si zamijenila ‘hendlanje’ za intimnost. Jedno sam vrijeme mirno promatrala kako usmjeravaš kormilo odnosa, svih svojih odnosa onako kako ti odgovara, kako mudrim riječima objašnjavaš, pojašnjavaš kako i kamo bismo trebali, a kako i kamo nikako, kako se povlačiš i frkćeš nosom na ono što ti nikako ne paše, a zatim se približavaš i grliš ono što ti jako ugađa. I kako u svemu tome ne postoji dijalog, diskusija. Ništa te od toga ne dira. Samo tvoja pravda, tvoje ‘dobro’.
– … taj posljednji humanist koji se bori za dobro… – tuširala su me tvoja samougađanja, tvoja ljubav prema sebi. Prema čovječanstvu. Ljubav ili manipulacija, u kojoj svakim danom otkrivaš nove slojeve te divne, nježne, posebne sebe.
Rekla si da moram naučiti oprostiti, da nema smisla zauvijek zamjerati.
Nakon što si već previše puta zafrktala nosom na mene, na moju, što drugo nego očitu zlobu, na moj pokušaj kritike, na moju potragu za istinom (jer svatko, naravno, ima svoju istinu, zar ne, to je bio ključan dio tvojih propovijedi), na moju strogost prema sebi, a možda i prema drugima, nakon što je nos postao vrlo osjetljiv na mene i ljude poput mene pa se od njih trebalo pažljivo odvojiti, nakon što si se odvojila, bila sam izbačena iz onoga nad čime imaš moć.
Kao i mnogi prije mene koji su se usudili povrijediti tvoj divni, humanistički, osjetljivi duh.
Rekla si da treba razgovarati, da je komunikacije malo, da je treba biti više, da nema smisla zauvijek otpustiti.
Shvaćaš li sada konačno da ima?
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Tekst je originalno objavljen u Književnoj republici 2026., 1.-6.
