Svjetla žmirkaju. Vidim samo siluete. Vidim ono bitno, ono što ne mogu isključiti koliko god pokušavao. Podij je sklizak, pun tekućine. Svatko svoj komadić prostora čuva nepovjerljivo, neprestano se krećući po njemu.
Ona pleše.
Ona je tanka, sasvim tanka i sasvim okretna. Njeno tijelo je njen instrument i ona ga koristi kako želi. Savija, širi i skuplja. Ali, ona je i stroga. Ona mu neće dopustiti pogrešku.
Ona ne pleše zato što to želi, osjeća. Kao što ni ja ne gledam zato što volim gledati. Gledam zato što je to jedino što mogu.
Ali ona, ona ne osjeća ples. Ne osjeća tijelo koje klizi po prostoru. Ne osjeća svoju kosu koja kao plašt pada oko nje. Ne osjeća njega pored sebe. Njegovo tijelo strani je predmet za nju i kada ga dotiče, to čini gotovo s gađenjem.
Nešto na licu je odaje. Njeno tijelo je maska. Nešto u kutu usana i u treptaju je odaje.
Ona nije tu jer želi plesati. Ja nisam tu jer želim gledati.
Ja dobro znam kako je biti onaj koji ne treba biti tamo. Zato je prepoznajem. Mi se prepoznajemo. Da nam se pogledi susretnu, sve bi nam bilo jasno. Ali pogledi nam se neće susresti. Ja sam u mraku. Siguran, zaštićen.
Njeno tijelo je poslušno. Ono je podatno. I njoj, i njemu.
On obigrava oko nje kao bumbar. Ponekad se zaustavlja na njezinom tijelu. Liže, plazi, žvače, želi isisati njenu snagu. Ali ona ostaje nedodirljiva.
On je gleda. Ona ga gleda. Ona točno, do najsitnijih detalja zna što želi. Njoj ništa ne promiče. Njoj nikada ništa nije promaklo.
Meni isto ništa ne promiče. Ja gledam nju, njega, njih. Znam da se u tu jednadžbu ne mogu uklopiti pa niti ne pokušavam.
Ja samo znam da ona nije tamo. Njeno tijelo je alat, njen ples je instrument.
Rođena 1972., neafirmirana pjesnikinja. Do sad objavljene pjesme u časopisu za književnost Kvaka, sudjelovala na Riječkom sajmu knjiga i autora Vrisak 2024/’25. godine čitanjem neobjavljene poezije.
Neke su pjesme pohvaljene na natječaju poezije (FB grupa) Pisci i književnost, TheVoiceofPoethry, VII. festivalu poezije Ban Josip Jelačić, pjesničkom natječaju Josip Prudeus.
Piše i kratke priče, također objavljene u časopisu Kvaka, pohvaljene od FB grupe Pisci iknjiževnost.
Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti i knjižničarka. Živi i radi u Zagrebu.
Živim u neboderu od dvadeset katova s pogledom na pučinu.
U daljini: ništa. Samo nebo koje se spaja s morem.
Na njega gledam s balkona na kojem je uvijek vjetrovito. Iako sam visoko, skoro na posljednjem katu, vjetar raznosi čestice pijeska prema mom licu. Zamišljam da je ono uvijek potamnjelo. I zatim zamišljam da je stan do mojeg, iza tankog zida, njihov.
On ujutro ide na pecanje, pogrbljen, nosi samo plastičnu vrećicu i kaže da mu je važno napraviti određen broj koraka po plaži; dugoj, pješčanoj plaži. Plaža za njega postaje samo poligon za korake; pista koju treba obuhvatiti svojim dugim, nestabilnimhodom.
– Moram svoje othodati- često je govorio. Morao je. Je li želio?
Ona ostaje spremati ručak i već oko podne osjetim miris luka, dinstanog, iako se miješa s vjetrom i kapljicama koje nadiru s oceana. Ipak, zatvaram oči i nastojim osjetiti taj miris što dublje, jače. Željela bih pokucati na njihova vrata i zamoliti jeda malo sjedim u kuhinji dok ona radi ručak jer to nikada nisam činila, uvijek sam bježala u svoju sobu, a zatim zamoliti njega da pomognem u pecanju, jer ni to nisam voljela, ali čim izađem iz svog stana, vijugavo stepenište počne me nositi u različitim smjerovima i ja se izgubim u našem neboderu, a zatim naglo nađem vani.
Ali nema mogućnosti sastanka s njima, nema mogućnosti prisustva u međusobnim radnjama; životima.
Pokušam zamišljati što ona radi. Jede. U miru, sama. Zatim sjedne na balkon. Ja sam na svom balkonu i naslućujem njezinu prisutnost, zamišljam njenu dugu crnu kosu kako leti na vjetru, zapetljava se, a ona je pokušava popraviti rukom, barem šiške. Ne uspijeva. Vjetar joj ponovo remeti posao. Što je obukla? Prozračnu ljetnu haljinu, njezinu najdražu, bijelo-ružičastu, zamišljam. Dovoljno je široka i ugodna. Ionako je nitko ne može vidjeti. Gleda li u pučinu? O čemu razmišlja? Ako se jako napregnem, mogu začuti šumove s druge strane zida. Mogu čak čuti nešto; predmet koji je ispao, a koja se ona zatim podiže podignuti. Nekada, boljela su je leđa pri sagibanju. A sada?
– Moram nešto pojesti- često je govorila. I ona je morala, kao i on. Je li željela?
On? Vjerojatno je već na pola puta svoje piste. Možda je već ubrzao korak. Gledam kroz balkon i uvjeravam se da ga mogu vidjeti; da, to je on, ta crna točka koja grabi prema istoku. Ili zapadu. Možda jugu? Strane svijeta ovdje nisu najjasnije, aprostor kao da se pomiče, premješta po nekom nevidljivom nalogu. Ali, to je sigurno on; njegovi koraci, ritam, pokušaj ostvarivanja cilja, prelaženja određenog broja koraka. Ne hoda kao da uživa, nikada i nije. uvijek je hodao kao da mora. No, ovdje nitko ništa zapravo ne mora, sloboda je jača nego na drugim mjestima, ako postoje.
Što da radim danas? Postoje dani u kojima me stepenice vrlo brzo propuštaju do dna, bez bauljanja po zgradi, i uskoro se nađem na plaži. Mirna sam na njoj. Uvijek u moru tražim ribe; nikada ih ne vidim. Gdje on odlazi na pecanje? Možda postoji neka uvala malo niže gdje sve buja od života? Ja vidim samo golo kamenje koje izgleda plastično i vodu koja ga dodiruje. Ponekad se skinem i uđem u vodu. Topla je, mlaka. Plivam. Kamo god otplivam, uvijek se brzo vratim na obalu, obala kao da pliva za mnom, sigurna da je neću napustiti, da neću otići predaleko.
– Moram malo otplivati- kažem sama sebi kad god se uspijem domoći plaže. Moram. Želim li?
Stavljam vodu u usta. Gutam je. Nije slana, nije gorka. Nije niti slatka. Okus najbliže kloru, iako, možda i to umišljam. Ipak, negdje duboko u sebi, sigurna sam da voda nije morska, da je neka vrsta imitacije i to me puni tugom, dubokom, mekom tugom u kojoj razočaranje obuzima moje udove i još im neko vrijeme dopušta da kruže po toj gustoj tekućini, azatim me vodi na obalu.
Jedno vrijeme sam nastojala otplivati ili otrčati za njim. Kad bi mi se učinilo da ga vidim iz nebodera, malu crnu točkicu, pojurila bih niz stepenice. Liftova nije bilo, ali nije bilo niti bitno. Na dnu bih često bila za par sekundi, ako je stepenište bilo dobre volje. Niz stepenice bi se letjelo, barem sam ja letjela. Nije da sam ikada vidjela nekog drugog. Mogla sam ih samo naslućivati.
I tako sam se u prvo vrijeme bacala niz stepenice i pokušavala dostići svoju zamišljenu točku.
– Heeeeej! Heeeeej! Stani! Idemo skupa!!! Hodajmo zajedno!!!– vikala sam iz sve snage.
Nitko nije stao, nitko odgovarao. Vjetar me je sve jače šibao po licu. Činilo mi se da trčim satima, danima, ali uvijek bih bila jednako udaljena od nebodera. Kad bih se umorila od vikanja, od pokušaja, vratila bih se. Stepenice su tada bile prijazne, za par sekundi našla bih se ispred ulaznih vrata svog stana.
Nekoliko sam puta ostala ispred nebodera noću. Ne bi zahladnjelo, ništa se ne bi promijenilo; djelovalo je kao slika kojoj si samo dodao malo više tamno plave boje. Zatim bih zaspala. Bilo je mekano, ugodno; kao da spavam u svom toplom krevetu. A zatim, opet- jutro.
Nisam mnogo sanjala ili se nisam sjećala snova. Noć bi prošla u trenu; blago, bezbolno, indigo boje. Protegnula bih se i vratila na stepenice. Nekada su me sporije nosile do stana.
– Ima li koga?!- vikala samtada po njima, dotičući i ostala vrata u zgradi. Sva vrata na koja sam naišla bila su zaključana i nije bilo mogućnosti ulaza.
Tko zna je li stan do mojeg uopće njihov? Miris luka mogao je također biti samo moj zamišljaj; ovdje su mirisi varljivi, dolaze kroz sjećanja, a sjećanja su jedino što imamo. Ili što imam- jer tko može garantirati da nas ovdje ima više?
Hrana me svakodnevno u isto vrijeme, barem mi se tako čini. Dočeka na stolu. Ne znam tko je donosi. Jedno sam vrijeme jurila do vrata čim bih je ugledala, dežurala kraj stola, ali ona bi se tada pojavila na drugim mjestima u stanu i to uvijek u trenucima kada bi moja pažnja popustila.
Stan je- priznajem- ono što sam oduvijek zamišljala da ću imati kad porastem. Osim balkona, tu je i duguljasta žuta kuhinja- pomalo nalik onoj u kojoj smo živjeli; dnevna soba s plavim zidovima i svjetiljkama, namještajem koji se nikada nije prljao niti se na njega hvatala prašina te slikama na zidovima.
Jedno sam vrijeme bila sretna zbog slika; na jednoj, plavoj, bio je dio grada uz neku rijeku. Slika je predstavljala prošlost; prošlo ili čak pretprošlo stoljeće. Većina je ljudi bezbrižno hodala uz nju, s djecom, partnerima, šeširima. Sporost je bila prva riječ koja mi je padala na pamet kad sam gledala u tu sliku. Sporost, isto kao i u mojem neboderu, iako je on bio moderan, plavo-žut, čudo tehnike, sa stepeništem koje me jeza nekoliko sekundi prenosilo do prizemlja i natrag do mogkata, a on je stvarao obroke ni iz čega, kao i nepostojeće mirise. Zašto su postavili baš tu sliku? Kao podsjetnik da je nekada sve bilo puno ljudi koji su hodali jedni kraj drugih, družili se i poznavali, komunicirali, mogli se dotaknuti i zagrliti?
Druga slika bila je portret. Umjetnički, bez sumnje, sa stilom koji je podsjećao na Picassa. Voljela sam Picassa, učili smo o njemu u školi. Njegovi su crteži djelovali kao da ih je nacrtalo dijete, zato mi se možda toliko i svidio. Žena je mirnim, velikim, pomalo izvitoperenim očima gledala ravno u onoga tko je gledao u nju. Smješkala se poput Mona Lise, ali je u njenom pogledu bilo i nešto konačno; neumitno. Govorila je da je to to. Nema natrag, nema naprijed. Trebam se pomiriti s ovom nagradom.
Nagradom ili kaznom? Prije nebodera, često sam se žalila; na buku, ljude, gužve, a najviše, naravno, na njih dvoje. Na manjak prostorau našem malom stanu koji je mama uvijek željela preurediti iako nije znala kako. Sprječavali su je zidovi koji kao da su je željeli spljoštiti. Na mali balkon iznijela bibiljke koje je morala unositi natrag u stan s prvim hladnoćama. Činilo mi se da se uvijek izvijam između biljaka, kao zmija, pazeći da ih ne dotaknem ili ne uništim, što bi mama smatrala neoprostivim. Biljke su imale veću vrijednost od mene, činilo mi se.
No sada, voljela bih imati barem jednu biljku. Veliku, poput palme, na sredini dnevne sobe. Svako jutro bih joj se približila, dodirivala njene listove, opipavala zemlju u koju je zasađena. Zatim bih, ako je zemlja presuha, iz kuhinje donijela vodu i davala joj da pije. Bile bismo same, biljka i ja, ali ipak dvije.
Ovako, sve je prazan prostor. Nebo je i svod i daljina. Stoje lijedrilice na horizontu? Nekada sam sigurna da su tamo, ali to je kao i s crnom točkicom za koju mi se čini da je on. Čestosam sigurna da ipak nije.
***
Okus napolitanki koje smo mama, tata i ja u autu bio je sladak. Bili smo na putu prema odredištu. Taj put je već mnogo putabio prijeđen. Oko nas su bile livade, šume, rani studeni. Jesen se razmahala u svojim bojama i udisala sam kestenje. Putovali smo u malen grad pored našega, kamo smo obično išlivikendom. Tata je vozio, mama pjevala i, začudo, nisu se svađali. Još uvijek vidim njezinu crnu kosu i mogu namirisati kremu za lice. Napolitanke su bile previše slatke, ali ipak sam ih jela, nisam ih željela razočarati, nisam željela ništa odbiti,želim samo da sve ostane ovako: mirno, ugodno, nasmiješeno. Kada dođemo u gradić ručat ćemo, naručit ću ražnjiće s lukom. Već znam što ću jesti pa neću morati mnogo razmišljati kad me mama pita.
Tata je imao sunčane naočale i činio se veseo. Rijetko se smiješio, ali ovog puta jest. Dragi tata. Prosijed, ali još uvijek mladolik, vitalan, spreman na putovanja, uvijek na putovanja.
– Jedva čekam da krenemo!- znao je govoriti noć prije polaska na neki put kad bi mi došao poželjeti laku noć.
– I ja, tata- rekla bih mu. To sam i mislila.
Tata je prije putovanja bio kao dječačić, pogotovo ako smo išli nekamo gdje je mogao pecati. I prohodati svoj broj koraka.
U noćima prije putovanja osjećala sam mu se najbliže. Tada smo bili dva kompanjona, on i ja, Tom Sawyer i Huckleberry Finn, na putu u nepoznato.
Mama se u autu okrenula prema meni i nasmiješila.
– Hoćeš li još napolitanki?
Njezina mala ruka s kratko odrezanim i uređenim noktima potapšala me po kosi i nastojala mi zagladiti i urediti frizuru, kao i sebi, kao i uvijek.
Sljedeći ugriz u napolitanku bio je ugriz u nešto gorko, kao da mi je usta ispunila neka gusta, gorka tekućina.
To je zadnje čega se sjećam.
***
U prostoru cesti i gradovanjih već dugo nema, kao ni mene. Ne znam koliko je moglo proći; godine, desetljeća. Ostali smo negdje između; nepovezani, nepomični. Na prijelazu između onoga što je bilo i onoga kamo smo trebali stići. Osim ako ovo nije naše odredište i njegov mir, ako smo osuđeni na promatranje mora i horizonta, ako smo njime nagrađeni, obuhvaćeni, zaštićeni.
U tom slučaju: živim u neboderu s dvadeset katova s pogledom na pučinu. U stanu pored mojeg, zamišljam, žive moji roditelji. Kuhaju, šetaju se, razmišljaju o meni i vole me.
U daljini, u mojoj budućnosti, u danima, mjesecima, godinama, stoljećima i vječnosti koja dolazi i prolazi pored mene: ništa. Samo nebo koje se spaja s morem.
Što nam je ostavio Dino Buzzati 120 godina nakon svog rođenja? Putokaz o tome kako pisati na sasvim originalan način, kroz ono i zbog onoga što nas drži budnima noću, bile to naše najveće strasti ili naši najveći strahovi. Svijeću u mraku. Putokaz prema sudbinskom, božanskom, prema spajanju onoga što možemo osjetiti, vidjeti i čuti s onim što tek naslućujemo, s onim što ne možemo vidjeti, ali ne možemo ni poreći da postoji. Primjere toga kako iz opipljivog ući u neopipljivo, neopaženo poput sjene
Teško je objektivno pisati o nekome koga iznimno cijenimo i tko je na nas ostavio tako dubok trag ako on drugima već nije poznat i blizak. Uz Buzzatija se također, napominju oni koji su ga proučavali, veže dvojnost: ljudi su ga ili čitali i vrlo pomno pratili ili nisu ni čuli za njega. Zato razmišljam što iz Buzzatijeva opusa izdvojiti ili kome ga zapravo „predstaviti‟
„Može se dogoditi da ću, zbog svog prokletog karaktera, ja umrijeti sam kao pas u dnu nekog starog i opustjelog hodnika. Pa ipak, jedna osoba će se te večeri spotaći o grbicu izraslu u vrtu i spotaći će se i sljedeće noći i svaki put će pomisliti, oprostite mi što se nadam, s tračkom žaljenja, pomislit će na izvjesnog tipa koji se zvao Dino Buzzati.‟
(iz priče Grbe u vrtu)
Odmah ću napisati: u kratku priču sam se zaljubila zbog zbirke Prodavaonica tajni (La boutique del mistero, 1968.) Dina Buzzatija. Tada, kao mala, nisam znala da će me njegov stil, teme, fantastika, magija, simbolika i metafore koje tako vješto koristi pratiti čitav život, ni da će mi ono što sam instinktivno naslućivala kao istinito i od životne važnosti u njegovu pisanju s godinama postajati sve istinitije. Bliskije.
Između jave i sna
(Wikimedia)
Teško je objektivno pisati o nekome koga iznimno cijenimo i tko je na nas ostavio tako dubok trag ako on drugima već nije poznat i blizak. Uz Buzzatija se također, napominju oni koji su ga proučavali, veže dvojnost: ljudi su ga ili čitali i vrlo pomno pratili ili nisu ni čuli za njega. Zato razmišljam što iz Buzzatijeva opusa izdvojiti ili kome ga zapravo „predstaviti‟. Možda nije naodmet upozoriti kome on vjerojatno neće biti zanimljiv: onima kojima nadnaravno ili „magijski realizam‟ u prozi nisu poželjni. Ni onima kojima teme života, smrti, smisla, prolaznosti, duboke samoće i otuđenosti nisu bliske ili intrigantne. No za one kojima jesu, spomenut ću samo jednu od njegovih fantastičnih priča („Ogrtač‟) u kojoj smrt strpljivo čeka ispred kuće da se njen najnoviji odabranik pozdravi s majkom posljednji put. Ili briljantno strukturiranu i osmišljenu priču „Sedam katova‟ u kojoj pacijenti ulaze u bolnicu sa sedam katova, koji označavaju težinu bolesti. Doktor pacijente vodi kroz birokratske zavrzlame, kat po kat, sve do prizemlja, gdje su oni umirući.
Buzzati, možda i to treba spomenuti, nije pisac za one tankih živaca. Njegova djela možemo čitati kao fantastiku, mistiku, filozofska promišljanja, ali u mnogim slučajevima i kao horor. Emocije koje u nama izazivaju kreću se od straha, tuge i zbunjenosti do jeze, oduševljenja, prihvaćanja (ove ili neke druge, jednako opasne i okrutne) stvarnosti. No ono što ga je, čini se, najviše okupiralo, upravo je prostor životnih tajni, taj međuprostor između jave i sna, stvarnog i izmaštanog. Baš poput naslova spomenute zbirke: ono što ne vidimo, ali naslućujemo. Ono što nas sudbinski „prati‟ i čemu ne uspijevamo umaknuti. Ono što nas „čeka‟ i čemu se njegovi likovi u većini slučajeva prepuštaju, nakon neke točke više ni ne pružajući otpor.
Buzzati, možda i to treba spomenuti, nije pisac za one tankih živaca. Njegova djela možemo čitati kao fantastiku, mistiku, filozofska promišljanja, ali u mnogim slučajevima i kao horor
Čekajući Tatare
U tom smislu, možda je najbolji primjer njegov najpoznatiji roman Tatarska pustinja (Il deserto dei Tartari, 1940.). Radnja je vrlo jednostavna: vojnik Giovanni Drogo odlazi na službu u zabačenu tvrđavu Bastiani, koja je jednom navodno bila pod najezdom neprijatelja, kako bi je branio. Nakon dolaska shvaća, ili tek naslućuje, uzaludnost takvog formalnog služenja, kao to i da u tvrđavi ne želi provesti nimalo vremena. Nastoji se odmah vratiti u grad, ali prema preporuci nadređenog ostaje u službi četiri mjeseca. Drogo potom dobiva mogućnost povratka u grad uz liječničku potvrdu da mu zdravstveno stanje ne dopušta ostanak, što je mala varka koju koriste mnogi vojnici koji se žele vratiti, no u tom trenu se u njemu javlja suprotna težnja – ona za ostankom. U promjeni Giovannijeve želje i načinu na koji prikazuje nemogućnost uzmicanja svojoj sudbini vidi se Buzzatijevo spisateljsko umijeće. Giovanni, dakako, sudbini ne uspijeva umaći te ostaje u utvrdi do kraja službe, još tri desetljeća, proživljavajući tako usud protiv kojeg se u početku namjeravao boriti. U tome je okosnica Buzzatijeva stvaralaštva: način na koji čovjek „potroši‟ svoj život misleći da ga iza sljedećeg zavoja čeka nešto uzbudljivo i važno te da ima vremena, no na kraju svog putovanja otkrije zabludu. Drogo tako čitav život priželjkuje braniti utvrdu, no Tatara nema. U trenutku kada ipak dolaze, on više nije sposoban za borbu jer je obolio od teške bolesti i umire.
Slike kojima Buzzati dočarava ovu, možda najveću i najvažniju zabludu našeg života, rezoniraju sa svima, pogotovo onima koji su znatan dio života već prošli.
„Na nekoj točki, gotovo nagonski, osvrnemo se i ugledamo kako su za nama neka željezna rešetkasta vrata već zakrčena i sprječavaju nam put natrag. Tada čovjek osjeti da se nešto izmijenilo, sunce više nije nepomično na nebu već se kreće brzo, jao, jedva ga možeš sagledati, već se vrtoglavo spušta prema obzorju: opažaš da oblaci više ne zastajkuju na plavom prostranstvu neba, nego bježe gomilajući se jedni na druge kao da se, puni strepnje, žure: čovjek spozna da vrijeme prolazi i da put jednog dana mora završiti… Negdje na tom putu zatvaraju se za našim leđima neka teška vrata, zabravljuju ih munjevitom brzinom, i nema više vremena za povratak.“
U tome je okosnica Buzzatijeva stvaralaštva: način na koji čovjek „potroši‟ svoj život misleći da ga iza sljedećeg zavoja čeka nešto uzbudljivo i važno te da ima vremena, no na kraju svog putovanja otkrije zabludu
Poigravanje nadnaravnim
O toj temi progovara i odlična priča „Djevojka koja pada‟ u kojoj djevojka iz naslova s vrha nebodera pada sasvim polako, promatrajući usput što se događa u stanovima: ljudske aktivnosti, intrige ili svakodnevne situacije koje su sve užurbanije kako se spušta niže. Ta priča je također metafora za prolazak vremena ili neumitan put prema smrti iz višeg, čistog, nevinog stanja prema onom nižem, donjem, „prljavijem‟. A u prodavaonici tajni to se otkriće plaća životom.
Buzzati tako u Prodavaonici kroz događaje iz svakodnevnog života istražuje ono nadrealno i alijenaciju. Čini to pokazujući apsurd i besmisao života, odnosno pokazuje kako nama upravlja sudbina na koju ne možemo utjecati. Priče su ispunjene fantazmagorijama, simbolima, čak i hororom, jer je akcent na onome što se nalazi iza pojavnog. Posljedično, Prodavaonica traži od čitatelja angažman, preispitivanje vlastitog postojanja i društva kao takvog.
Najupečatljiviji, a možda i najvažniji aspekt njegovog opusa upravo je poigravanje nadnaravnim. Život i smrt, prolaznost i postojanje dublju dimenziju imaju u onom što ne možemo opipati, što možemo samo naslutiti i osjetiti kao silu koja je prisutna i prati nas kroz život. Možemo je nazivati sudbinom, Bogom, onostranim, ezoterijom, nesvjesnim, a možemo je i u potpunosti osporavati svodeći cjelokupnu stvarnost na zakone mehaničkog materijalizma. No Buzzati se bavi upravo „pukotinama‟ između opipljive stvarnosti i onog iza nje pa se tako njegov junak Drogo, u trenu kada se treba vratiti u grad, naglo predomišlja i ostaje u dvorcu. Što je uzrok predomišljanja i možemo li navesti samo jedan razlog, primjerice da je želio pokazati snagu i izdržljivost? Ili da ga je u tom trenu navika života u dvorcu već preuzela? Sve je to, dakako, moguće, i Buzzati ništa od toga ne osporava, no dodaje zbivanjima još jednu dimenziju: svog junaka stavlja uz prozor kroz koji mu se učini da je tvrđava nešto veća nego što je dotad mislio, a i da ga neka nevidljiva „sila‟ s pustopoljine koja se naziva Tatarska pustinja na neki način usmjerava k ostanku. Pogledajmo koliko je zanimljiva i višeznačna ta situacija. U prvom redu, sugerira nam da su odluke koje donosimo, a koje možda određuju i ostatak našeg života, često nesvjesne, iracionalne i proizvoljne, bez obzira na njihove dugogodišnje posljedice. Zatim nas navodi na razmišljanje da je naša slobodna volja, ili ono što pod njom smatramo, zapravo u velikoj mjeri određena i nekim drugim, prirodnim ili natprirodnim zakonima. Ako je tome tako, zaključuje Buzzati, možda i nemamo šanse pred onim što bismo mogli nazvati svojom „sudbinom‟, odnosno njome ne možemo upravljati.
Buzzati tako u „Prodavaonici‟ kroz događaje iz svakodnevnog života istražuje ono nadrealno i alijenaciju. Čini to pokazujući apsurd i besmisao života, odnosno pokazuje kako nama upravlja sudbina na koju ne možemo utjecati
Snatrenje i čekanje
Uza sve ovo, treba spomenuti i element snatrenja kojim se Buzzati često poigrava. A možda se tu uopće ne radi o igri, nego o ključnom elementu kojim junaci dolaze do spoznaja, kroz integraciju svjesnog i nesvjesnog. Drogo u snu vidi kolegu Angustinu kao dječaka kojeg nose na nosilima (što prvo djeluje kao iskazivanje časti, a zatim kao posmrtna povorka), a Angustina to prihvaća ozbiljnošću starijeg čovjeka. Prihvaćanje upućuje na njegovu pomirenost sa sudbinom ili s činjenicom da su stvari zapravo čitavo vrijeme izvan naše moći, koliko god ih nastojali kontrolirati. Neki se protiv toga bore, drugi prihvaćaju dostojanstveno.
Sama tvrđava Bastiani može predstavljati i metaforu za granicu između stvarnog i nestvarnog, između poznatog (opipljivog) i nepoznatog (neistraženog, nevjerojatnog ili onoga što tek trebamo spoznati). „Tatarska pustinja u romanu ostaje do kraja gotovo apstraktna, daleka, ili barem udaljen pojam, možda tek samo ime koje odjekuje u nepreglednom prostoru što ga ipak posve plastično možemo zamisliti… Upravo tim vidikom tvrđava Bastiani opčinjava došljake, jer se otuda otvara pogled na ono transcendentno, nedohvatljivo.“ (Sanja Roić, iz pogovora Tatarskoj pustinji).
Sljedeći važan element romana je čekanje. To je jedino što Drogo zapravo čini, ali i nešto što Buzzati oslikava kao ljudsko stanje koje svi prolazimo, u kojem svi zapravo čitavo vrijeme svojih života postojimo, čekajući kraj.
Poznata je izreka da je laž vjerodostojna tek onda kada u njoj ima nešto istine. Slično razmišljanje nudi Buzzati u svojim djelima. U predio koji možemo s pravom smatrati fantastičnim (poput same tvrđave Bastiani, Tatarske pustinje, bolnice u njegovim pričama itd.) postavlja elemente stvarnosti i njihove zakonitost, pretvarajući time ove prostore u neobičnu mješavinu realnog i nadrealnog. U Tatarsku pustinju, primjerice, unosi realistične elemente zakonitosti vojne službe i svakodnevice vojnika. U tome je zapravo, čini se, bit Buzzatijeva umijeća: on uspijeva spojiti stvarno i nestvarno, realno i nadrealno, na način koji se čitatelju čini posve opravdanim i zapravo korespondira i s našim shvaćanjem svijeta, koji je rijetko jednodimenzionalan te često obuhvaća i elemente nadnaravnog. U priči „Sveci‟ on tako u običan razgovor dvojice „svetaca‟ na samom kraju uvodi element božanskog, završavajući priču ovako: „Ušli su, nacijepali malo drva i upalili vatru, zaista s izvjesnim naporom jer su drva još bila vlažna; ali puhali su, puhali, i napokon se podigao lijep plamen. Tada je Gancillo stavio na vatru lonac pun vode za čorbu i, dok su čekali da provri, obojica su sjedili na klupi grijući koljena i učtivo ćaskajući. Iz kamina je počeo izlaziti tanak trak dima, a i taj dim je bio Bog.“
U tome je zapravo, čini se, bit Buzzatijeva umijeća: on uspijeva spojiti stvarno i nestvarno, realno i nadrealno, na način koji se čitatelju čini posve opravdanim i zapravo korespondira i našim shvaćanjem svijeta koji je rijetko jednodimenzionalan te često obuhvaća i elemente nadnaravnog
Paralele i original
Kada govorimo o Buzzatiju nije naodmet spomenuti paralele između njega i autora poput Franza Kafke, Jorgea Luisa Borgesa ili Edgara Allana Poea, pa su Buzzatija tako zvali „talijanskim Kafkom‟, pogotovo zbog Kafkinog Zamka koji se svakako može i stilski i sadržajno usporediti s tvrđavom Bastiani, ali i zbog šire kafkijanske atmosfere. Ili su ga uspoređivali s Borgesom i njegovim magijskim realizmom. No Buzzatijevo stvaranje može se promatrati i neovisno o ovim autorima. Kut pod kojim ulazi u opise, teme i razgrađivanje atmosfere doista je originalan, odlikuje se samosvojnim stilom i autentičnošću. A ukoliko govorimo o Buzzatijevom stilu, treba primijetiti da je on vrlo „novinarski‟ (u skladu s njegovim radom u novinama), povremeno esejistički i faktografski, što odaje dojam “normalnosti” fantastičnih ili nadnaravnih pojava, čineći atmosferu još više uznemirujućom.
Velik dio opusa Buzzatijevih priča i romana na vrlo zanimljiv način dotiču se prirode: pejzaža i prirodnih mijena. On precizno i opširno opisuje prostor i vrijeme pa tako, primjerice, opisom godišnjih doba uspijeva pokazati upornost i nadmoć vremena nad ljudima, ali i postojanu ravnodušnost prirode prema onome kroz što čovjek prolazi, suočavajući se naposljetku s konačnim sucem: smrću. Drogo se tako na samom kraju romana hvata upravo u koštac sa smrću, osjećajući to kao zadnju priliku za junačko suočavanje s opasnošću kakvo je čitav život čekao. U mraku, u nepoznatoj gostionici, on se smiješi, smiren, prihvaćajući ono što je otpočetka bilo neumitno.
On precizno i opširno opisuje prostor i vrijeme pa tako, primjerice, opisom godišnjih doba uspijeva pokazati upornost i nadmoć vremena nad ljudima, ali i postojanu ravnodušnost prirode prema onome kroz što čovjek prolazi, suočavajući se naposljetku s konačnim sucem: smrću
Grbica u vrtu
Što nam je ostavio Dino Buzzati 120 godina nakon svog rođenja? Putokaz o tome kako pisati na sasvim originalan način, kroz ono i zbog onoga što nas drži budnima noću, bile to naše najveće strasti ili naši najveći strahovi. Svijeću u mraku. Putokaz prema sudbinskom, božanskom, prema spajanju onoga što možemo osjetiti, vidjeti i čuti s onim što tek naslućujemo, s onim što ne možemo vidjeti, ali ne možemo ni poreći da postoji. Primjere toga kako iz opipljivog ući u neopipljivo, neopaženo poput sjene.
Ili – samo tu jednu grbicu u vrtu. Na koju se, osobno, stalno spotičem.
Dino Buzzati (16. listopada 1906. Belluno – 28. siječnja 1972. Milano) nije se samo bavio pisanjem romana i priča. Njegovo raznoliko djelovanje obuhvaća slikarstvo i pjesništvo, bio je i novinar u listu „Corriere della Sera‟ te se tako u njegovom djelovanju ogledala širina ne samo različitih interesa već i širina duha i shvaćanja stvarnosti. Unatoč tome, otvoreno je izjavljivao da „čita samo ono što ga zabavlja i zanima, i šalio se s ljudima koji tvrdoglavo čitaju nemoguće tekstove kao da hoće, govorio je, zapasti u ‘mentalnu komu’ u nadi da će to donijeti tko zna kakve plodove kad se probude. Ovakav stav bio je oblik poštenja prema sebi, onemogućavao mu je da iznevjeri vlastiti stil i senzibilitet povodeći se za nekim pomodnim trenutačnim ukusom.“ (Cvijeta Jakšić, iz pogovora „Prodavaonici tajni‟).
Osim spomenute zbirke i romana, treba izdvojiti i njegova djela „Tajna stare šume‟ („Il segreto del Bosco Vecchio‟, 1935.), „60 pripovijesti‟ („Sessanta racconti‟, 1958.), „Jedna ljubav‟ (Un amore‟, 1963.), „Pjesma u stripu‟ (Poema a fumetti‟, 1969), „Čuda u Val Morelu‟ („I miracoli di Val Morel‟,1971.) te drame „Klinički slučaj‟ („Un caso clinico‟, 1953.) i „Svršetak građanina‟ (La fine del borghese‟, 1968.).
Pred smrt je objavio posljednju zbirku priča „Teške noći‟ („Le notti dificili‟, 1971.) u kojima se bavi strahom i tjeskobom pred smrću, suočavanjem s noćnim morama, nesvjesnim, strahovima, ponovo i prepoznatljivo spajajući svakodnevno i nadnaravno, svjesno i nesvjesno, vješto prelazeći iz naizgled realnih elemenata i situacija u one nadrealne.
Jelena Zlatar Gamberožić je znanstvena savjetnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i poslovna tajnica Centra za kreativno pisanje. Autorica je znanstvene knjige “Urbane transformacije suvremenog Zagreba”, romana “Slijepa točka”, zbirki priča “Odjavna karta”, “Ticala”, “Strani gradovi”, “Svijet je gladno mjesto” i “Lepet” te knjige eseja “Knjige u priči”.
