Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Baršun

Ljubav se ne može sakriti tamo gdje je ima, niti stvoriti tamo gdje je nema.

(F. de La Rochefoucauld)

 

Sve se prelijeva u gusto crveno. Negdje je otvor u plavo, u ljuljačku slobode, ali dovoljno daleko da bi bio zanemariv. Osjećam sve i ne osjećam ništa istovremeno. Sve je zaglušeno u dodirima, frekvencija na kojoj inače ne boravim. Duboka, sanjiva, meka. Kao baršun.

On ništa ne zna i ništa ne želi znati. Kod njega je lađa, kod njega je plovidba, stalno lomljenje valova, nemir otvorenog mora.

Ali kod njega je još nešto. Odmak. Nejasan ali velik, mala provalija koja ga razdvaja od trenutka. Od drugoga. Od svega. Je li on tu ili nije? Možda je toliko duboko u sebi da ga nigdje drugdje zapravo i nema.

U meni je kaos, kao i uvijek. Opne otpora. Opne znaju čemu se odupiru, ali ja ne znam čemu se prepuštam, samo znam da bih trebala. Toplo je, ugodno je. I zar nisam, uostalom, to i htjela? A da nije tako toplo i zaista ugodno, možda čak i vrelo, što bih učinila? Vjerojatno ništa.

Nikad ništa ne učinim, samo se kasnije uspijem uvjeriti da nešto jesam.

Kovitlac crvenog se razbuktava, vrti se u zraku kao prašina. Ima nešto utješno u tome. Skriveno, kao utočište. Baršun- on me zadržava. I lagano gurka. I pažljivo vodi, kao dijete preko rijeke.

No vrlo blizu kraja me ostavlja samu. Crveno prelazi u žuto, pa u bijelo. Toplina nestaje. I mekoća. I sanjivost. Jedno po jedno pozdravljaju kratko i brzo odlete sa scene. Druge frekvencije se ponovno uključuju, svi su obrisi opet oštri. I ja i moje tijelo smo opet prisutni. Pomičem se vrlo polako kroz sobu punu bridova. Pažljivo hodam, kao da bih se i na sam zrak oko sebe mogla porezati.

Dodiri su nestali i u zraku ostaje čudna svježina. Pokušavam je progutati, njome se napojiti za svaki budući korak ili je uhvatiti u ruku kao sigu, ali izmiče mi i rasipa se oko mene, želi me okruniti svojim prozirnim konfetima. Izmičem u potrazi za nečim u što bih još besplatno mogla uroniti, ukorijeniti se i utopiti, barem nakratko.

Ulazi topline, drage čahure skrivaju svoje glave natrag u rupe i odlaze na nova putovanja. Prevelika sam za to da ih slijedim po tunelima kojima odlaze. Želim im reći da ih nisam dovoljno cijenila kada su bile ovdje, da mi daju formulu za to kako ih pronaći i kako ih sljedeći put zadržati.

A hladnoća ulazi sve dublje u kosti i sad tek vidim da je to zato što se onaj zanemarivi otvor u plavo širi sve više, u nemirno more, u plovidbu bez kapetana i u (bes)kraj.

 

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković