Često se vraćam tvojoj odličnoj zbirci priča ‘Pod zemljom u velikim cipelama.’ Kako bi opisala svoj razvoj i razmišljanja o pisanju, odabiru tema i forme od te zbirke preko romana okarakteriziranog magičnim realizmom ‘Tolba’ do romana ‘Gruba ljubav’? Što si čime željela pokazati, izbaciti, napraviti? Kako si odabirala žanr?
Hvala ti! Razvoj je u tijeku. O pisanju se trudim što manje razmišljati, a što više pisati i čitati. Vjerujem da kroz sam proces pisanja i čitanja dolazim do malog pomaka i uspinjem se na stepenicu više. O pisanju sam najviše razmišljala dok sam pohađala radionice u CeKaPe-u, dok je nastajala prva zbirka priča. I mislila sam da roman nikad neću moći napisati, da svi pišu bolje, da je bolje odustati. I dalje sumnjam, svakodnevno, ali ipak, danas smatram da samokritičnost i sumnja dovodi do razvoja, pomaka, u krajnjoj liniji rezultata.
Uglavnom, na početku pisanja nemam jasno zacrtanu ideju što želim, odnosno što planiram pokazati ili izbaciti ili napraviti. A tema i ja, to ti je kao s plesom dok su se još nosile krinoline i korzeti – pisac zrihtan i spreman, ali Tema je ta koja bira. Pisanje je proces koji se u mom slučaju najbolje razvija bez striktnog zacrtavanja, bez forme, bez žanra jer sve to imam tendenciju vizualizirati kao blokade i ubojice kreativnosti. “Tolba” je krenula od jednog sna, magični realizam se sam nametnuo. Sve je s tom knjigom bilo pomaknuto i čudesno. Nakon objave su neki mještani Blata rekli da sam u romanu “omaškarala Blato“, a Ministarstvo kulture me nagradilo stimulacijom za najbolja književna ostvarenja u 2015.
Roman “Gruba ljubav“ je počeo kao zbirka kratkih priča iz Doma za starije i teško bolesne odrasle osobe naziva “Zadnja stanica“. Toliko me razvoj situacije zatekao i satrao, da sam u više navrata odustajala od knjige. Pisanje je pobijedilo. Ispisala sam kraj. I završila na antidepresivima. Zacrtavanje jednako zabluda jednako – nastavi niz…
Što se pomaklo/promijenilo u tvom pisanju i odnosu prema pisanju odlaskom u Meksiko? Kako je različitost svjetova utjecala na tvoju kreativnost, potrebu za stvaranjem, identitet sebe kao spisateljice?
A što nije?! Ako krenem nabrajati, možemo zaboraviti na kratki razgovor haha. Sve je znatno intenzivnije. Svaki dan, riječ, zarez, točka. Meksiko je moj učitelj na svim nivoima. Mijenja me. Otpor je uzaludan. Meksiko me izaziva i iznenađuje na dnevnoj bazi. Lomi me, ali i nagrađuje. Daje mi do znanja koliko sam mala i slaba. Utapa me u svoju kulturu, u novi jezik, u kreativnost. Progutala me njegova veličina, ne mislim samo na površinu. Nešto divno i zastrašujuće u isto vrijeme. I kako onda da sve to ne utječe na pisanje?! Sve utječe, na ovaj ili onaj način. A identitet… Uh, to je minsko polje. Identitet kao kriza. Kao sukob. I bitka. Kao jedno pitanje s više odgovora. Korijeni sežu duboko u prošlost. Ono što je izbilo na površinu sadašnjosti, još se nije razvilo u puni oblik. Možda nikad neće. Mozak mi svaki dan radi na tri jezika. Nikad neću zaboraviti trenutak oduševljenja kad sam se probudila jednom i shvatila da sam prvi put sanjala na španjolskom. Inače, u Blatu na Korčuli sam mješanka (majka Makedonka, otac Hrvat). U Zagrebu sam Dalmatinka, a u Meksiku sam Strankinja. Sve sam. A ništa u cijelosti. Fragmentirana ličnost u svakom slučaju. Dođe mi ponekad da pišem i objavim nešto pod pseudonimom samo da vidim kako bi se to razvijalo. Sve se neminovno isprepliće kroz pisanje.
U novim kratkim pričama ispisuješ sudbine raznih ljudi. Njen radni naslov je “Muzej običnih ljudi”. Smatraš li se promatračicom, analitičarkom, gradiš li na tome velik dio svoga pisanja?
Norveški pisac Frode Grytten u jednom je razgovoru rekao da je jedan od najvećih tabua upravo svakodnevica, život običnih ljudi. Njegova izjava je bila okidač za zbirku “Muzej običnih ljudi”. Priče su to o mojim Mumijama, da, svojatam ih jer su me proganjale od prvog susreta u Muzeju Mumija, u Celayi (država Guanajuato) sve dok nisam počela pisati o njima. Osnova u tkanju priča su postojeće crtice o Mumijama, potka je moja mašta. Moje Mumije itekako imaju priče i žele ih ispričati i tako se sad družimo…
U pisanju sam prvo promatračica. Pa dođe analitičarka, a s njom kaos i zaplet. Može se reći da na tome gradim pisanje koje u nekom trenutku može donijeti rasplet, ali ne nužno. Pitanja se nižu, a neka ipak ostanu neodgovorena. Ponekad manjka činjenica. Previše je praznina i bezbroj mogućnosti. Zato je mašta moje najomiljenije ljepilo koje u pisanju izdašno koristim.
Uz pisanje, zanima te i fotografija, zar ne? Pratila sam tvoje fotografije Meksika koje, poput tvog teksta, djeluju savršeno uređeno, izbrušeno i precizno do najmanjeg detalja. Na koji način fotografiraš, možeš li povezati procese fotografije i pisanja? Razmišljaš li o spoju te dvije umjetnosti?
Fotografija me zanima kao amatera. Fascinantno je to što nitko određenu fotografiju ne gleda i ne vidi na isti način. Ja samo uočim dobar kadar, pazim na svjetlost i okinem. Uređivanja ima malo, uglavnom izostane. Eventualno po potrebi poravnam horizont, „kropam“ i izoštrim. Te fotke meni osobno predstavljaju neku vizualno dokumentiranu priču ili barem isječak iz naših dana: intrigantan, poučan, lijep, tužan… U suradnji s Knjižnicom Staglišće i koordinatoricom Aleksandrom Franković 2020. godine bila je postavljena virtualna izložba mojih fotografija naziva „Meksiko bez Photoshopa“. Toliko o uređivanju. Na sve ostale potencijalne spojeve sam za sada pritisnula kočnicu.
Kako izgleda tvoja svakodnevica? Čime se najviše baviš i na koji se način čitanje i pisanje uklapaju u nju?
Ima boljih i lošijih dana, kao svugdje, ali uglavnom izgleda kao u nadrealnom filmu snimljenom prema istinitoj priči s eklektičnom glazbenom kulisom te finim mirisom u kuhinji, npr. sope de tortilla. Buđenje u 6 ujutro. Doručak i kava s mužem. On na posao odlazi u 7 i vraća se doma oko sedam navečer. U Meksiku radni tjedan po zakonu traje 48 sati. A ja uopće ne moram izići iz stana da bi se dogodilo nešto značajno, dobro, loše dramatično ili apsurdno. Da samo vidiš poruke i prepiske WhatsApp grupe “Vecinos” – saga svakodnevice u kojoj su svi likovi glavni i svi su u pravu. Općenito me zaokuplja krhkost svega, sve me više brinu ignorancija i efekt forsiranja sreće. Inače se ovih dana najviše bavim prašinom i čišćenjem. Traje sušna sezona, tu i tamo popraćena vjetrom. I misli su mi pune prašine. Bavim se traženjem novog izdavača. Također se bavim zglobom lijeve ruke i sindromom karpalnog tunela. Slavim pranje suđa bez bolova. I dan u kojem imamo vodu slavim. Bavim se i meksičkom birokracijom/zakonima, prijavama i pozivanjem inspektora gradnje zbog suludih situacija koje već mjesecima imamo na gradilištu gdje živimo. Inspektori konačno izašli na teren, ali nisu obavili posao jer nisu mogli pronaći adresu pa su zaključili da ne postoji. (Nastavlja se…) Vikendima smo svugdje: od monstruoznog Mexico Cityja do zabačenih i „zaboravljenih“ sela u kojima je vrijeme stalo, ili uživamo negdje u tišini i nevjerojatnoj prirodi, ili čekamo vučnu službu na parkiralištu šoping centra jer naš dragi auto, Candy White, s kojim smo po Meksiku do sada prošli 96.000 kilometara, neće upaliti (upravo, dok odgovaram na ovo pitanje i zahvalna sam na tome što se nije dogodilo usred ničeg, gdje nema signala)… U svoj nepredvidljivosti i promjenama, čitanje i pisanje su moja konstanta. Prvi put se nalazim u ulogama kućanice i pisca. Zato se i jesam razletila s pisanjem, toliko započetih projekata… Pritom se ponekad pitam ima li smisla. Život nepovratno curi i ne pita te za mišljenje. Svaku tvrdnju: „Život je lijep“ u svakom trenutku može zatrpati odron nimalo lijepe realnost.
Što trenutno čitaš? Koga voliš čitati?
Trenutno čitam knjigu “Everything, All the Time, Everywhere: How We Became Postmodern” autora Stuarta Jeffriesa. Čitam je polako jer mi od erupcija super zanimljivih informacija proključa mozak pa prekidam čitanje jer se uhvatim za nešto o čemu želim znati više, a što je u knjizi tek okrznuto, pa završim gledajući virtualne izložbe ili dokumentarce… Usput me zaskoči neki detalj koji na mene djeluje kao okidač za ispisivanje pa ga razvijem u priču ili dio romana. A koga volim čitati… Previše ih ima za nabrajanje živih i mrtvih, stranih i domaćih, mlađih i starijih, ne bi bilo fer navesti samo neke. Ovo inače smatram “trik-promo-favorizirajućim” pitanjem/odgovorom. E, baš neću. “Što trenutno čitaš?” e, to je odlično pitanje i svi bi ga svima u svakom trenutku trebali postavljati umjesto “Što ima?” Kako bi to dobar uvod za kvalitetan i opširan razgovor bio! Zar ne?
(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)