– Mjesecima sam sanjala da prolazimo kroz šumu, baš kao sada – kaže mu. – Nisam znala što to znači… ali sam često mislila o tebi.
Gleda njegov profil. Nos mu nije velik kao što je pamtila. Zvala ga je „kljuka“. Sada je to bio samo običan, srednje velik, možda malo stariji nos od onoga kojega se sjećala. Ostario je, to je bilo neupitno, iako nije znala po čemu to konkretno razaznaje. Sitne bore oko očiju i malo slamnatija kosa, bez sjaja. Hod, tek nešto pogrbljeniji. Njegova snaga je još uvijek tu. Sva ta snaga koju je uvijek primjećivala u njemu, a koju nikada nije koristio, koje se čak pomalo i stidio. Zatim, njegova visina, kraj koje se uvijek osjećala zaštićeno. Prekrivena toplim poplunom.
I ona je ostarjela. Njezina je koža sada drugačija. Koža, ako već ništa drugo. Ali i kosa. Ima sijedih. Ima ih sve više. Prije ih je vadila s glave, čupala jednu po jednu. Sada ih ne dira. Nada se da se ne vide previše. Uostalom, čovjek stari, od starenja se ne može pobjeći, bila je floskula kojoj su pribjegavali njezini vršnjaci. Nije to još bilo strašno, znala je da ih starost još nije zahvatila u punoj snazi. Zato su se mogli šaliti, mogli su prikrivati znakove prolaska vremena. Njezin je otac prije smrti imao crnu kosu. Gledala ga je, mrtvog, s tom crnom kosom. Možda to onda i nije pokazatelj, kosa. Ili koža. Ljudi umiru i sa sasvim glatkom kožom. Dakle, smrt nije nešto na što se organizam priprema. Nije tako zamišljeno.
Osjeti brujanje u lišću. Prvo pomisli da je riječ o šuštanju, ali zatim shvati da je zvuk dublji, teži, gotovo kao da se rastvara instrument duboko iznutra. Orgulje ili žice gitare? On je često svirao gitaru, prije sad već gotovo dva desetljeća, kada su bili bezbrižni i kada je sve bilo prazno. Možda ne toliko prazno koliko nepopunjeno. Nije bilo njegovog braka i djeteta, njezinih pokušaja i promašaja. Nije vidjela njegovo dijete, samo je čula da je dobio kćer, od zajedničkog prijatelja, i da se zove Sara. Pitala se kako se osjećao u rađaonici, što mu je prolazilo kroz glavu kada je prvi put primio to biće u ruke. Biće, koje je rodio netko tko nije bila ona. Sigurno ga je kći još više povezala sa ženom koja ju je rodila.
Iako, sada, dok hoda pored nje velikim pažljivim koracima, kao da bi mogao stati u blato iz kojega neće moći izvaditi nogu, u ljepilo koje bi ga zauvijek uvuklo u rupe u zemlji, ne čini joj se sretnim niti povezanim s drugim ljudima. Zapravo, djeluje joj kao biće koje je predugo boravilo u šumi, duboko ispod lišća. Netko koga su zaboravili probuditi onda kada su svi ostali krenuli na put pa ono sada hoda samo, bez suputnika, u smjeru u kojem misli da su ostali krenuli. Postoji u njemu, tom putu koji prelazi, koracima koje čini, nešto čisto, neokaljano. Netaknuto. Ne zna čime točno, valjda svime onim čime se, pretpostavlja, ona u međuvremenu „uprljala“. Svijetom. Ljudima. Svim onim situacijama u kojima nije željela biti, a bila je.
Šutnja među njima, popraćena brujanjem u lišću, postaje gušća. Ona osjeti kako se nešto među njima rastvara i kako nema načina da to spoji.
Nejasno shvati da je jedini način da premosti zjapeću jamu između njih taj da ostanu u šumi. Pogleda prema izlazu – do njega ima barem desetak minuta hoda. Niti drugi izlaz nije bliže. Trebalo bi pronaći klupu i sjesti na nju, klupu u gustom zelenilu koje ih može zaštititi od svega uokolo.
– Nismo se vidjeli koliko… desetak godina? Otkad ti je otac umro? – pita, da prekine šutnju koja se uvlači u zelenilo oko njih.
On ne odgovara već i dalje pažljivo gazi po zemlji, promišljeno, kao što je uvijek bila i svaka njegova rečenica. Nikada od njega nije čula riječ viška, pokret viška. Učinio bi i rekao onoliko koliko bi bilo potrebno, a zatim stao. Savršenu odmjerenost njegovog djelovanja mogla je rezati i slagati u velike pravilne kocke, a zatim čuvati u dubokom smrzavanju.
– Što si sanjala? – pita je sporo.
Ne gleda je u oči, samo uzdahne i pogleda u pod. U njemu osjeti umor i nemoć. Ne zna zašto ga je pozvala ovdje i odjednom se zbog toga osjeti krivom. Nisu se vidjeli toliko godina, nisu se ni čuli, a zatim ga je sanjala, zvala i sada mu želi reći nešto o snu koji njemu ne znači ništa, a ne znači ništa niti njoj ili barem ne razumije njegovo značenje. U tom pozivu sabijena je čitava njezina uzaludnost, pomisli. Dok je on stvarao ono bitno: gradio veze, poslove i, na kraju krajeva, dijete, ona je sanjala, po svoj prilici, ono nebitno. Sporedno. Ono od čega nije napravljena srž.
Šuma, pomisli, gledajući tanke i deblje, isprepletene grane. U šumi je srž. U onome što čuje u lišću. Oni su sada sasvim slučajno, zato što je poželjela da se prošetaju po šumi, bliže srži nego što su to ikada zajedno bili. Šetali su se kroz parkove i šume, naravno, ali tada nisu čuli ovo tiho, a zatim pojačano glasanje lišća. Nitko im se nije obraćao. Nitko ih nije dozivao.
Odluči mu ispričati san, odgovoriti na njegovo pitanje.
– Hodali smo kroz teren pun zmija. Zmijurina. Ljubičastih i zelenih, neprirodnih boja kao u kompjutorskoj igrici. Nisu nas napadale, ali… mogle su. U bilo kojem trenutku. Znala sam to.
Njegove oči su ozbiljne i mirne, kao da promatra svečani događaj dok gleda u lišće. Pogleda u njegovom smjeru i ugleda drvo iz kojeg je, čini joj se, brujanje najjače. Ne vidi ništa.
– Uglavnom, u snu, ja sam stalno željela pobjeći, skrenuti s puta na neki drugi put gdje zmija nema. Ali to je bilo nemoguće, zmije su samo nicale, kao korov… ili kao cvijeće, svejedno. One kao da su bile dio šume.
Dođu do klupe usred zelenila. Osjeti olakšanje. Odluči iskoristiti prijašnju misao i sjesti. Ako je šum u lišću stvaran, možda će se pojačati. Ako je samo u njezinoj glavi, možda će se smanjiti. U svakom slučaju, produžit će joj boravak s njim. Gledat će u njegovo zamišljeno lice barem malo dulje.
– Uglavnom, na izlasku iz šume, do kojeg napokon dođemo, uključi se alarm. On se uključuje onda kada je nekoga ugrizla zmija. Pitam se je li možda ugrizla mene i kako se to moglo dogoditi bez da sam išta osjetila, ali tada shvatim da je ujela tebe. Alarm je crven i snažan i zvoni u predjelu tvog srca. Onako, kao u pjesmama: zmija te za srce ugrizla.
Nasmiješi se, pokušavajući pronaći natruhe osmijeha i na njegovom licu koje sada ozbiljno gleda pred sebe i šuti. Barem je sjeo pored nje na klupu, pomisli. Da je želio da ovo što prije završi, vjerojatno bi joj rekao da produže prema izlazu. Ovo je vjerojatno bila greška, pozvati ga u šumu nakon toliko vremena i prepričavati svoj san, ali zelenilo oko klupe joj djeluje kao da su oduvijek tamo. Poznato, toplo. Isprepletene grančice drača. Divlje jagode s jedne strane, sasvim sitne, kao nokti, a kopriva s druge. Želi dotaknuti i jedno i drugo. Čini joj se da će ruke umočiti u bilje ako mu se približi previše, kao da su na slici u kojoj se mogu utopiti. Ni on ne djeluje kao da želi izaći iz slike. Sjedi pogrbljeno, ali opušteno i još uvijek gleda pred sebe. Možda vidi nešto u lišću, nešto čudno, što ona ne vidi, a o čemu on može samo šutjeti.
– Uglavnom, kako bi izvadio otrov, moraš zarezati, nožem ili skalpelom, u svoje srce. Vadiš plavi džepni nož i radiš dugi rez posred grudi. Bojim se da bi te moglo boljeti, da bi mogao početi vikati, ali ti si savršeno miran. Lice ti ne pokazuje ništa, osim možda umor, potrebu da sve to što prije završi.
Njegov profil i dalje je miran, no sada mu je glava pognuta dok pomno proučava vlati trave. Na njezinu rečenicu o rezanju svojih grudiju, odgovara laganim kimanjem glave, kao da se to stvarno dogodilo.
Ona odluči završiti san.
– Nakon što otvoriš ranu i izvadiš otrov, želim ti pomoći da dio kože koji si razrezao i koji sada visi, vratiš natrag, zalijepiš. Tražim flastere u ladici pored alarma. I stvarno, tamo su. Vadim ih, drhteći, i lijepim na tvoju kožu na kojoj nekim čudom uopće nema krvi. No flasteri otpadaju, previše su vlažni. Otpadaju i raspadaju se pod mojim prstima. Nisam ti uspjela pomoći.
Došla je do kraja i ušuti. On ju pogleda upitno, kao da provjerava je li priča završila, a zatim odmakne pogled.
– Mislila sam da je to možda povezano s tvojim ocem, znaš… da ti nisam uspjela pružiti utjehu nakon…
Njegova šutnja postaje duboka provalija između njih. Više nije pogrbljen, naslonio se na klupu i opustio glavu preko naslona, kao da spava, iako su mu oči širom otvorene. Poželi ga dotaknuti po kosi, možda tek po onim sijedim vlasima kojih, sada joj se učini, ima sve više. „Vidi, oboje smo osijedili“, poželi mu reći. „A imali smo sličnu gustu crnu kosu“.
Sijede vlasi izgledaju opasnije na tamnoj kosi, pomisli. Bore izgledaju različito na svakome. Njega su učinile još dobroćudnijim, još blažim, ako je to uopće bilo moguće. Vjerojatno ga je i obitelj učinila boljom osobom, klišej koji je mnogo puta čula. No u njegovom slučaju, klišeji je nisu činili nervoznom ili svadljivom kao inače. On bi ih učinio dirljivima.
Kako bi bilo da je provela sve ovo vrijeme s njim, da nije otišla nakon smrti njegovog oca i prestala se javljati? Nije mogla zamisliti osjećaj, samo sliku. Bila bi to slika livade danju posute cvijećem, a noću crnim vranama koje bi je čuvale od bilo koga tko bi na njoj želio graditi ili bi je želio oteti. Danju, svi bi na njoj igrali badminton, kao na reklamama za obiteljske izlete. Noću, ne bi bilo nikoga. Možda samo zaljubljenici koje vrane ionako ne bi dirale. Vrane, čiji bi kljunovi bili oštri poput žileta, a oči crne poput sitnih gumbiju.
Teško onome tko bi želio uništiti njihovu livadu.
Lišće oko njih pojača svoje brujanje. Svi trenuci koje je provela s njim, a koji su prošli, učine joj se izvjesnima, potpuno čistima i toplina, omotanima u vunu. Trenuci koji tek trebaju uslijediti djeluju joj hladnima, bolnima, unaprijed nepopravljivima. Izgledaju kao da se nad njih nadvio ledeni strop, a grane kao da su ih počele hladiti. Izvjesnost te spoznaje je prene: učini joj se da se za nju nikada više neće dogoditi ništa pitomo, ništa smirujuće. Vrijeme koje je prošlo, iskoristila je kako je znala. Ono koje još nije došlo, mutno i jalovo, ne želi niti čekati. Ne želi proživjeti.
Zato je jedino važno zaustaviti trenutak u šumi. Izložiti se brujanju, ma kamo je odvelo.
Kao da je pogodilo njezine misli, brujanje se još više pojača, do granice nepodnošljivosti. Ona se uhvati za glavu i spusti je. Osjeti kako joj čitavo tijelo obavija to nesnosno zujanje i zvrndanje, kao da je netko u njezinu lubanju pustio rojeve glodavaca i kukaca odjednom. Pomisli da je gotovo. Tu, na ovoj klupi, u šumi. Nema povratka. Kukci će joj, zajedno s glodavcima, razmrviti mozak i pogostiti se njegovim ostacima. Hoće li to učiniti i njemu, ne zna. Pokuša se okrenuti prema njemu, ali roj se nastavi. Učini joj se da su se i cvrčci pridružili filharmoniji i da će prepiliti sve žile u njezinoj glavi.
Zatim se šum naglo stiša.
Ona oprezno i polako pomakne ruke sa svoga lica i pogleda u njega. Izgleda kao da nije proživio jednaku bol. Ili jest? Gleda je sa smješkom svojim pitomim očima.
– Što je ovo bilo? – pita ga isprekidanim glasom.
Učini joj se da je prošlo jako mnogo vremena između brujanja koje ju je gotovo udrobilo u zelenilo i ovog trenutka. Nešto je drugačije u šumi. Svjetlost? Izgleda kao da je mnogo ranije u danu, rano jutro. I još nešto. Stabla oko njih kao da su… rjeđa? Tanja? Ne može do kraja objasniti. Što se dogodilo? Ponovno pogleda u njega, pokušavajući na njegovom licu pronaći odgovore.
On je i dalje gleda u oči. Djeluje svježe i vedro. Njegov pogled je bistriji, kao da je okupan iznutra. Brada mu je jedva vidljiva. Sijede vlasi u njegovoj kosi više nisu tamo, a lice mu djeluje puno glađe.
Ona se automatski dotakne po licu i kosi. Ne može ništa zaključiti tim dodirom osim da je sve tamo, kao što je i bilo. Jedino, lice joj se učini užim.
– Pogledaj u drveće. Ono brujanje koje smo čuli – kaže on povjerljivo i meko, približavajući joj svoje tople oči – čitavo vrijeme mislio sam da je vjetar, ali nije.
Zatim polako podigne glavu.
I ona uspravi pogled prema granju.
(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA.COM, 2016.)
Fotografije: Meho Mahmutović)
