„Može se dogoditi da ću, zbog svog prokletog karaktera, ja umrijeti sam kao pas u dnu nekog starog i opustjelog hodnika. Pa ipak, jedna osoba će se te večeri spotaći o grbicu izraslu u vrtu i spotaći će se i sljedeće noći i svaki put će pomisliti, oprostite mi što se nadam, s tračkom žaljenja, pomislit će na izvjesnog tipa koji se zvao Dino Buzzati.‟

(iz priče Grbe u vrtu)

Odmah ću napisati: u kratku priču sam se zaljubila zbog zbirke Prodavaonica tajni (La boutique del mistero, 1968.) Dina Buzzatija. Tada, kao mala, nisam znala da će me njegov stil, teme, fantastika, magija, simbolika i metafore koje tako vješto koristi pratiti čitav život, ni da će mi ono što sam instinktivno naslućivala kao istinito i od životne važnosti u njegovu pisanju s godinama postajati sve istinitije. Bliskije.

Između jave i sna

Teško je objektivno pisati o nekome koga iznimno cijenimo i tko je na nas ostavio tako dubok trag ako on drugima već nije poznat i blizak. Uz Buzzatija se također, napominju oni koji su ga proučavali, veže dvojnost: ljudi su ga ili čitali i vrlo pomno pratili ili nisu ni čuli za njega. Zato razmišljam što iz Buzzatijeva opusa izdvojiti ili kome ga zapravo „predstaviti‟. Možda nije naodmet upozoriti kome on vjerojatno neće biti zanimljiv: onima kojima nadnaravno ili „magijski realizam‟ u prozi nisu poželjni. Ni onima kojima teme života, smrti, smisla, prolaznosti, duboke samoće i otuđenosti nisu bliske ili intrigantne. No za one kojima jesu, spomenut ću samo jednu od njegovih fantastičnih priča („Ogrtač‟) u kojoj smrt strpljivo čeka ispred kuće da se njen najnoviji odabranik pozdravi s majkom posljednji put. Ili briljantno strukturiranu i osmišljenu priču „Sedam katova‟ u kojoj pacijenti ulaze u bolnicu sa sedam katova, koji označavaju težinu bolesti. Doktor pacijente vodi kroz birokratske zavrzlame, kat po kat, sve do prizemlja, gdje su oni umirući.

Buzzati, možda i to treba spomenuti, nije pisac za one tankih živaca. Njegova djela možemo čitati kao fantastiku, mistiku, filozofska promišljanja, ali u mnogim slučajevima i kao horor. Emocije koje u nama izazivaju kreću se od straha, tuge i zbunjenosti do jeze, oduševljenja, prihvaćanja (ove ili neke druge, jednako opasne i okrutne) stvarnosti. No ono što ga je, čini se, najviše okupiralo, upravo je prostor životnih tajni, taj međuprostor između jave i sna, stvarnog i izmaštanog. Baš poput naslova spomenute zbirke: ono što ne vidimo, ali naslućujemo. Ono što nas sudbinski „prati‟ i čemu ne uspijevamo umaknuti. Ono što nas „čeka‟ i čemu se njegovi likovi u većini slučajeva prepuštaju, nakon neke točke više ni ne pružajući otpor.

Buzzati, možda i to treba spomenuti, nije pisac za one tankih živaca. Njegova djela možemo čitati kao fantastiku, mistiku, filozofska promišljanja, ali u mnogim slučajevima i kao horor

Čekajući Tatare

U tom smislu, možda je najbolji primjer njegov najpoznatiji roman Tatarska pustinja (Il deserto dei Tartari, 1940.). Radnja je vrlo jednostavna: vojnik Giovanni Drogo odlazi na službu u zabačenu tvrđavu Bastiani, koja je jednom navodno bila pod najezdom neprijatelja, kako bi je branio. Nakon dolaska shvaća, ili tek naslućuje, uzaludnost takvog formalnog služenja, kao to i da u tvrđavi ne želi provesti nimalo vremena. Nastoji se odmah vratiti u grad, ali prema preporuci nadređenog ostaje u službi četiri mjeseca. Drogo potom dobiva mogućnost povratka u grad uz liječničku potvrdu da mu zdravstveno stanje ne dopušta ostanak, što je mala varka koju koriste mnogi vojnici koji se žele vratiti, no u tom trenu se u njemu javlja suprotna težnja – ona za ostankom. U promjeni Giovannijeve želje i načinu na koji prikazuje nemogućnost uzmicanja svojoj sudbini vidi se Buzzatijevo spisateljsko umijeće. Giovanni, dakako, sudbini ne uspijeva umaći te ostaje u utvrdi do kraja službe, još tri desetljeća, proživljavajući tako usud protiv kojeg se u početku namjeravao boriti. U tome je okosnica Buzzatijeva stvaralaštva: način na koji čovjek „potroši‟ svoj život misleći da ga iza sljedećeg zavoja čeka nešto uzbudljivo i važno te da ima vremena, no na kraju svog putovanja otkrije zabludu. Drogo tako čitav život priželjkuje braniti utvrdu, no Tatara nema. U trenutku kada ipak dolaze, on više nije sposoban za borbu jer je obolio od teške bolesti i umire.

Slike kojima Buzzati dočarava ovu, možda najveću i najvažniju zabludu našeg života, rezoniraju sa svima, pogotovo onima koji su znatan dio života već prošli.

„Na nekoj točki, gotovo nagonski, osvrnemo se i ugledamo kako su za nama neka željezna rešetkasta vrata već zakrčena i sprječavaju nam put natrag. Tada čovjek osjeti da se nešto izmijenilo, sunce više nije nepomično na nebu već se kreće brzo, jao, jedva ga možeš sagledati, već se vrtoglavo spušta prema obzorju: opažaš da oblaci više ne zastajkuju na plavom prostranstvu neba, nego bježe gomilajući se jedni na druge kao da se, puni strepnje, žure: čovjek spozna da vrijeme prolazi i da put jednog dana mora završiti… Negdje na tom putu zatvaraju se za našim leđima neka teška vrata, zabravljuju ih munjevitom brzinom, i nema više vremena za povratak.“

U tome je okosnica Buzzatijeva stvaralaštva: način na koji čovjek „potroši‟ svoj život misleći da ga iza sljedećeg zavoja čeka nešto uzbudljivo i važno te da ima vremena, no na kraju svog putovanja otkrije zabludu

Poigravanje nadnaravnim

O toj temi progovara i odlična priča „Djevojka koja pada‟ u kojoj djevojka iz naslova s vrha nebodera pada sasvim polako, promatrajući usput što se događa u stanovima: ljudske aktivnosti, intrige ili svakodnevne situacije koje su sve užurbanije kako se spušta niže. Ta priča je također metafora za prolazak vremena ili neumitan put prema smrti iz višeg, čistog, nevinog stanja prema onom nižem, donjem, „prljavijem‟. A u prodavaonici tajni to se otkriće plaća životom.

Buzzati tako u Prodavaonici kroz događaje iz svakodnevnog života istražuje ono nadrealno i alijenaciju. Čini to pokazujući apsurd i besmisao života, odnosno pokazuje kako nama upravlja sudbina na koju ne možemo utjecati. Priče su ispunjene fantazmagorijama, simbolima, čak i hororom, jer je akcent na onome što se nalazi iza pojavnog. Posljedično, Prodavaonica traži od čitatelja angažman, preispitivanje vlastitog postojanja i društva kao takvog.

Najupečatljiviji, a možda i najvažniji aspekt njegovog opusa upravo je poigravanje nadnaravnim. Život i smrt, prolaznost i postojanje dublju dimenziju imaju u onom što ne možemo opipati, što možemo samo naslutiti i osjetiti kao silu koja je prisutna i prati nas kroz život. Možemo je nazivati sudbinom, Bogom, onostranim, ezoterijom, nesvjesnim, a možemo je i u potpunosti osporavati svodeći cjelokupnu stvarnost na zakone mehaničkog materijalizma. No Buzzati se bavi upravo „pukotinama‟ između opipljive stvarnosti i onog iza nje pa se tako njegov junak Drogo, u trenu kada se treba vratiti u grad, naglo predomišlja i ostaje u dvorcu. Što je uzrok predomišljanja i možemo li navesti samo jedan razlog, primjerice da je želio pokazati snagu i izdržljivost? Ili da ga je u tom trenu navika života u dvorcu već preuzela? Sve je to, dakako, moguće, i Buzzati ništa od toga ne osporava, no dodaje zbivanjima još jednu dimenziju: svog junaka stavlja uz prozor kroz koji mu se učini da je tvrđava nešto veća nego što je dotad mislio, a i da ga neka nevidljiva „sila‟ s pustopoljine koja se naziva Tatarska pustinja na neki način usmjerava k ostanku. Pogledajmo koliko je zanimljiva i višeznačna ta situacija. U prvom redu, sugerira nam da su odluke koje donosimo, a koje možda određuju i ostatak našeg života, često nesvjesne, iracionalne i proizvoljne, bez obzira na njihove dugogodišnje posljedice. Zatim nas navodi na razmišljanje da je naša slobodna volja, ili ono što pod njom smatramo, zapravo u velikoj mjeri određena i nekim drugim, prirodnim ili natprirodnim zakonima. Ako je tome tako, zaključuje Buzzati, možda i nemamo šanse pred onim što bismo mogli nazvati svojom „sudbinom‟, odnosno njome ne možemo upravljati.

Buzzati tako u „Prodavaonici‟ kroz događaje iz svakodnevnog života istražuje ono nadrealno i alijenaciju. Čini to pokazujući apsurd i besmisao života, odnosno pokazuje kako nama upravlja sudbina na koju ne možemo utjecati

Snatrenje i čekanje

Uza sve ovo, treba spomenuti i element snatrenja kojim se Buzzati često poigrava. A možda se tu uopće ne radi o igri, nego o ključnom elementu kojim junaci dolaze do spoznaja, kroz integraciju svjesnog i nesvjesnog. Drogo u snu vidi kolegu Angustinu kao dječaka kojeg nose na nosilima (što prvo djeluje kao iskazivanje časti, a zatim kao posmrtna povorka), a Angustina to prihvaća ozbiljnošću starijeg čovjeka. Prihvaćanje upućuje na njegovu pomirenost sa sudbinom ili s činjenicom da su stvari zapravo čitavo vrijeme izvan naše moći, koliko god ih nastojali kontrolirati. Neki se protiv toga bore, drugi prihvaćaju dostojanstveno.

Sama tvrđava Bastiani može predstavljati i metaforu za granicu između stvarnog i nestvarnog, između poznatog (opipljivog) i nepoznatog (neistraženog, nevjerojatnog ili onoga što tek trebamo spoznati). „Tatarska pustinja u romanu ostaje do kraja gotovo apstraktna, daleka, ili barem udaljen pojam, možda tek samo ime koje odjekuje u nepreglednom prostoru što ga ipak posve plastično možemo zamisliti… Upravo tim vidikom tvrđava Bastiani opčinjava došljake, jer se otuda otvara pogled na ono transcendentno, nedohvatljivo.“ (Sanja Roić, iz pogovora Tatarskoj pustinji).

Sljedeći važan element romana je čekanje. To je jedino što Drogo zapravo čini, ali i nešto što Buzzati oslikava kao ljudsko stanje koje svi prolazimo, u kojem svi zapravo čitavo vrijeme svojih života postojimo, čekajući kraj.

Poznata je izreka da je laž vjerodostojna tek onda kada u njoj ima nešto istine. Slično razmišljanje nudi Buzzati u svojim djelima. U predio koji možemo s pravom smatrati fantastičnim (poput same tvrđave Bastiani, Tatarske pustinje, bolnice u njegovim pričama itd.) postavlja elemente stvarnosti i njihove zakonitost, pretvarajući time ove prostore u neobičnu mješavinu realnog i nadrealnog. U Tatarsku pustinju, primjerice, unosi realistične elemente zakonitosti vojne službe i svakodnevice vojnika. U tome je zapravo, čini se, bit Buzzatijeva umijeća: on uspijeva spojiti stvarno i nestvarno, realno i nadrealno, na način koji se čitatelju čini posve opravdanim i zapravo korespondira i s našim shvaćanjem svijeta, koji je rijetko jednodimenzionalan te često obuhvaća i elemente nadnaravnog. U priči „Sveci‟ on tako u običan razgovor dvojice „svetaca‟ na samom kraju uvodi element božanskog, završavajući priču ovako: „Ušli su, nacijepali malo drva i upalili vatru, zaista s izvjesnim naporom jer su drva još bila vlažna; ali puhali su, puhali, i napokon se podigao lijep plamen. Tada je Gancillo stavio na vatru lonac pun vode za čorbu i, dok su čekali da provri, obojica su sjedili na klupi grijući koljena i učtivo ćaskajući. Iz kamina je počeo izlaziti tanak trak dima, a i taj dim je bio Bog.“

U tome je zapravo, čini se, bit Buzzatijeva umijeća: on uspijeva spojiti stvarno i nestvarno, realno i nadrealno, na način koji se čitatelju čini posve opravdanim i zapravo korespondira i našim shvaćanjem svijeta koji je rijetko jednodimenzionalan te često obuhvaća i elemente nadnaravnog

Paralele i original

Kada govorimo o Buzzatiju nije naodmet spomenuti paralele između njega i autora poput Franza Kafke, Jorgea Luisa Borgesa ili Edgara Allana Poea, pa su Buzzatija tako zvali „talijanskim Kafkom‟, pogotovo zbog Kafkinog Zamka koji se svakako može i stilski i sadržajno usporediti s tvrđavom Bastiani, ali i zbog šire kafkijanske atmosfere. Ili su ga uspoređivali s Borgesom i njegovim magijskim realizmom. No Buzzatijevo stvaranje može se promatrati i neovisno o ovim autorima. Kut pod kojim ulazi u opise, teme i razgrađivanje atmosfere doista je originalan, odlikuje se samosvojnim stilom i autentičnošću. A ukoliko govorimo o Buzzatijevom stilu, treba primijetiti da je on vrlo „novinarski‟ (u skladu s njegovim radom u novinama), povremeno esejistički i faktografski, što odaje dojam “normalnosti” fantastičnih ili nadnaravnih pojava, čineći atmosferu još više uznemirujućom.

Velik dio opusa Buzzatijevih priča i romana na vrlo zanimljiv način dotiču se prirode: pejzaža i prirodnih mijena. On precizno i opširno opisuje prostor i vrijeme pa tako, primjerice, opisom godišnjih doba uspijeva pokazati upornost i nadmoć vremena nad ljudima, ali i postojanu ravnodušnost prirode prema onome kroz što čovjek prolazi, suočavajući se naposljetku s konačnim sucem: smrću. Drogo se tako na samom kraju romana hvata upravo u koštac sa smrću, osjećajući to kao zadnju priliku za junačko suočavanje s opasnošću kakvo je čitav život čekao. U mraku, u nepoznatoj gostionici, on se smiješi, smiren, prihvaćajući ono što je otpočetka bilo neumitno.

On precizno i opširno opisuje prostor i vrijeme pa tako, primjerice, opisom godišnjih doba uspijeva pokazati upornost i nadmoć vremena nad ljudima, ali i postojanu ravnodušnost prirode prema onome kroz što čovjek prolazi, suočavajući se naposljetku s konačnim sucem: smrću

Grbica u vrtu

Što nam je ostavio Dino Buzzati 120 godina nakon svog rođenja? Putokaz o tome kako pisati na sasvim originalan način, kroz ono i zbog onoga što nas drži budnima noću, bile to naše najveće strasti ili naši najveći strahovi. Svijeću u mraku. Putokaz prema sudbinskom, božanskom, prema spajanju onoga što možemo osjetiti, vidjeti i čuti s onim što tek naslućujemo, s onim što ne možemo vidjeti, ali ne možemo ni poreći da postoji. Primjere toga kako iz opipljivog ući u neopipljivo, neopaženo poput sjene.

Ili – samo tu jednu grbicu u vrtu. Na koju se, osobno, stalno spotičem.

Dino Buzzati (16. listopada 1906. Belluno – 28. siječnja 1972. Milano) nije se samo bavio pisanjem romana i priča. Njegovo raznoliko djelovanje obuhvaća slikarstvo i pjesništvo, bio je i novinar u listu „Corriere della Sera‟ te se tako u njegovom djelovanju ogledala širina ne samo različitih interesa već i širina duha i shvaćanja stvarnosti. Unatoč tome, otvoreno je izjavljivao da „čita samo ono što ga zabavlja i zanima, i šalio se s ljudima koji tvrdoglavo čitaju nemoguće tekstove kao da hoće, govorio je, zapasti u ‘mentalnu komu’ u nadi da će to donijeti tko zna kakve plodove kad se probude. Ovakav stav bio je oblik poštenja prema sebi, onemogućavao mu je da iznevjeri vlastiti stil i senzibilitet povodeći se za nekim pomodnim trenutačnim ukusom.“ (Cvijeta Jakšić, iz pogovora „Prodavaonici tajni‟).

Osim spomenute zbirke i romana, treba izdvojiti i njegova djela „Tajna stare šume‟ („Il segreto del Bosco Vecchio‟, 1935.), „60 pripovijesti‟ („Sessanta racconti‟, 1958.), „Jedna ljubav‟ (Un amore‟, 1963.), „Pjesma u stripu‟ (Poema a fumetti‟, 1969), „Čuda u Val Morelu‟ („I miracoli di Val Morel‟,1971.) te drame „Klinički slučaj‟ („Un caso clinico‟, 1953.) i „Svršetak građanina‟ (La fine del borghese‟, 1968.).

Pred smrt je objavio posljednju zbirku priča „Teške noći‟ („Le notti dificili‟, 1971.) u kojima se bavi strahom i tjeskobom pred smrću, suočavanjem s noćnim morama, nesvjesnim, strahovima, ponovo i prepoznatljivo spajajući svakodnevno i nadnaravno, svjesno i nesvjesno, vješto prelazeći iz naizgled realnih elemenata i situacija u one nadrealne.

Nakon Stephena Kinga i komparacije njegovih starijih i novijih strahova, odlučila sam se još malo zadržati na žanru horora. Iako je moje proučavanje žanra vrlo široko i zanimaju me i manje poznata djela kao i ona koja prolaze ispod radara, kako u filmu tako i u literaturi, ovaj put se vraćam klasiku koji je nedavno doživio novo izdanje. Riječ je o knjizi poznatog pisca Ire Levina Rosemaryna beba. Ovaj je autor poznat i po drugim djelima koja su na mnogo načina odredila žanr, pa tako primjerice njegove Stepfordske supruge iz 1972. na sasvim novi način osvjetljavaju ulogu žene koja u razdoblju kad je knjiga napisana nije još ni približno bila na taj način bila preispitivana.

Horor-realizam

Kao i Stepfordske supruge, Rosemaryna beba je originalno djelo za svoje doba (1967. godina). I u toj knjizi Levin promišlja ulogu žene (i supruge), ali i Boga (i sotone), baveći se različitim idejama o tome postoji li Bog ili ne, kao i načinima na koje se prema tome odnose likovi u romanu.

Knjiga i film Rosemaryna beba su nakon čitanja/gledanja neodvojiva cjelina, budući da je Roman Polanski napravio briljantan posao prvenstveno pri odabiru glumaca (Mia Farrow i John Cassavetes u glavnim ulogama), a zatim i vjerno slijedeći knjigu te majstorski režirajući. Neki autori Rosemarynu bebu tako nazivaju upravo savršenim prikazom horor-realizma, kao i najboljom filmskom adaptacijom svih vremena.

No nijedan dobar ni odličan horor, kao što znamo, ne počiva na užasnim scenama ni gadnim prizorima, nego na onome oko toga, onome što slijedi i prethodi, a ponajviše onome „ispod“ – a što u nama budi istinsku jezu. Takvih elemenata u Rosemarynoj bebi ima više nego dovoljno i približavaju nam se na vjerodostojan način jer, kao što također zna svaki ljubitelj horora: da bi funkcionirao, užas mora biti dovoljno stvaran.

Čitajući knjigu te naknadno gledajući film, učinilo mi se tako da je sve ono što nam je svima poznato u vezi radnje samo površina, vrh ledenog brijega, a da je ono što je redatelj doista htio reći i poručiti skriveno mnogo dublje.

Dakle: bračni par se useljava u kuću u kojoj su se dogodila brojna neobjašnjiva samoubojstva i nesreće. Rosemary je udana za čovjeka koji se nastoji dokazati u glumačkom svijetu, iako mu to vrlo teško polazi za rukom, dok je ona sama ostavila svoj posao. Zbliže se sa susjedima, starijim bračnim parom. Zatim Rosemary zatrudni u neobičnom snu (za koji će se kasnije ispostaviti da je bilo grozna realnost), slijedi mučna trudnoća u kojoj se odvaja od sviju koji su joj bili bliski i maestralna završnica u kojoj saznaje za demonsko/đavolje porijeklo svog djeteta.

Nijedan dobar ni odličan horor, kao što znamo, ne počiva na užasnim scenama ni gadnim prizorima, nego na onome oko toga, onome što slijedi i prethodi, a ponajviše onome „ispod“ – a što u nama budi istinsku jezu

Ne nasjedaj!

Levin gradi priču na pametnim i realističnim dijalozima koji nas polagano vode u ono nezamislivo. Manipulacija koju nad Rosemary vrše sotonistički bračni par i njen vlastiti suprug vrlo je suptilna i pametna te bi se mogla nazvati vrhunskim gaslightingom. Bračni par je tragično izgubio svoju prethodnu štićenicu i samo žele nekoga o kome će brinuti, a tu je upravo savršeno „uletjela“ Rosemary. Muž samo želi uspjeh, tašt je kao i svi glumci, barem ga Rosemary tako opravdava, a nagodba koju sklopi sa srdačnim starim susjedima ne čini se toliko vjerojatnom, pogotovo zato što svi sa smijehom opovrgavaju svaku njezinu sumnju ili upit.

Sumnje se, dakako, ne javljaju odmah, već postepeno, sumorno i u neočekivanim trenucima. Muž koji nije želio bebu, sada je želi. On, koji je stare susjede ismijavao, sada jedva čeka otići do njih. Prijatelj koji je posumnjao u susjede i njihovu dobronamjernost završava u bolnici, u komi.

A Rosemary ostaje trudna, potpuno sama i ranjiva, u stalnom, jakom i bolnom nastojanju da sačuva bebu, trpeći nepodnošljive bolove za koje svi oko nje tvrde da su normalni: doktor, muž, bračni par koji se vrlo brzo pretvorio u nove roditelje. Svi osim Rosemarynih prijateljica od kojih je, dakako, odsječena. U hororima obično vičemo „Nemoj ući!“, „Nemojte se razdvajati!“ ili već nešto slično, ali u slučaju Rosemaryne bebe želimo povikati: ne nasjedaj na manipulaciju!

Jer ono što se njoj zapravo događa jest sve dublje i dublje zapletanje u mrežu manipulativnih taktika u koju su uključeni svi s kojima komunicira, dok joj ostali jednostavno nisu na raspolaganju ili nisu dovoljno blizu da bi bilo što mogli poduzeti. To je Rosemaryna tragedija: dugo je nesvjesna mreže koju predatori pletu, a onda kada u njoj završi dovoljno duboko nema više mogućnost izbora ni izlaza.

Levin gradi priču na pametnim i realističnim dijalozima koji nas polagano vode u ono nezamislivo. Manipulacija koju nad Rosemary vrše sotonistički bračni par i njen vlastiti suprug vrlo je suptilna i pametna te bi se mogla nazvati vrhunskim gaslightingom

Manipulativne taktike

Time Levin zapravo briljantno opisuje svaki manipulativni proces. Roman možda i nema toliko veze s đavoljom bebom ili sotonskim ritualima i kultovima koliko s onim što se događa kada dopustimo (odnosno, kada ne znamo prepoznati ili kada iz bilo kojeg razloga ne zaustavimo) manipulaciju. Da je Rosemary bila zaposlena, da je imala širi krug prijatelja, kolega i poznanika, možda na svijet ne bi donijela demonsko dijete. Metaforički, ako u manipulaciju uđemo dovoljno duboko i ako se u gaslightingu izgubimo toliko da više ne znamo gdje smo ni zašto, moguće je da će u nama nastati abominacija od koje se nećemo znati, moći ili – kao što je slučaj s Rosemary na kraju romana – htjeti odvojiti. Kakva god beba bila – žute oči, mali rogovi, ručice koje djeluju kao kandže – još uvijek je njezina i ona će joj biti majka. U prijevodu: kakva god abominacija u koju smo se pretvorili ili koju smo stvorili bila, mi ćemo je prigrliti i opravdavati („beba nije ništa kriva“) jer je postala toliko „naša“, jer smo za nju pretrpjeli toliko boli i patnje, jer smo je mjesecima ili godinama čekali.

Gledamo li Rosemarynu bebu kao niz manipulativnih taktika, mogli bismo osjetiti veliki strah. Tada to prestaje biti priča o mladoj ženi koju su muž, ginekolog i stariji bračni par uvjerili da je sve u redu i da samo treba slušati njihove savjete i pravila. Tada to postaje priča koja opisuje bilo koga tko je podlegao manipulaciji.

Pa čak i kada se Rosemary pokuša vratiti svojem prvom doktoru, ona to više ne uspijeva jer njezina je priča za njega sada postala suviše nevjerojatna. Ovaj je moment također vrlo zanimljiv: kada smo već jako duboko u manipulativnoj matrici, jako je teško nekoga „izvana“ uvjeriti da se sve to doista odigralo onako kako smo napokon shvatili da se odigrava.

Kakva god abominacija u koju smo se pretvorili ili koju smo stvorili bila, mi ćemo je prigrliti i opravdavati („beba nije ništa kriva“) jer je postala toliko „naša“, jer smo za nju pretrpjeli toliko boli i patnje, jer smo je mjesecima ili godinama čekali

Što na kraju?

I tu se nazire koban kraj: posljedice manipulacije. Gaslighting koji uspijeva u tolikoj mjeri da žrtva postaje zločinac ili barem luđak koji na mnogo načina pokušava reći ono što je istina. A što se na kraju događa? U trenutku kada izmanipuliranoj osobi više nitko ne vjeruje, ni manipulator za njom više nema potrebe. Rosemary može jednostavno otići nakon što je napravila ono što su za nju pripremili i što su od nje tražili. Nema je potrebe zadržavati, nema je potrebe čak ni ubiti. Ona je bila ono što su zapravo sve žrtve manipulacije: potrošno dobro.

Postala je beskorisna, a time i nepotrebna.

Sjajan je ciklus manipulacije prikazao Levin, pomno se koncentrirajući na svaku fazu: zavađanje, privolu, iskorištavanje, odbacivanje. I zato je vrlo jednostavno izvana komentirati kako je i što Rosemary trebala napraviti da se izvuče iz užasa. Nemoj! Pobjegni! Odseli se! Ne vraćaj se!

Teže je prihvatiti da smo nekada Rosemary možda mi sami.

I da tada ne znamo što učiniti.