„Oduzeti si život znači pokazati svoju vrijednost svim idiotima koji ne vide tvoju vrijednost, tako da vide da su sve te godine bili nepravedni prema tebi. A meni se ustvari fućka za to. Ja hoću samo malo mira.“
(iz priče „Noćno kupanje“)

„Zamišlja da taj zrakoplov leti dalje prema jugu, da prelijeće cijelu Europu, leti među zvijezdama, leti iznad mora, polako se spušta kroz mrak, sve bliže tlu i s prozora se mogu vidjeti osvijetljeni bazeni, svi ti plavi pravokutnici usred tame.“
(iz priče „David Hockney na kiši“)

Poznati kratkopričaš Frode Grytten uz prvo je poglavlje svoje najnovije zbirke naizgled vedrog naslova Dečko, cura, lipanj, srpanj napisao listu pjesama koje bi se uz određeni dio tog poglavlja mogle slušati. Početak je to koji sugerira pravu posvetu ljetu; ljetu koje žudi, koje proždire, koje otapa, budi zatomljene strasti, čezne, ali i ljetu koje je prazno, ispunjeno samo suncem, zrakom i napetom tišinom. Slično kao i u svojoj zbirci priča Sobe uz more, sobe u gradu (V.B.Z., 2015.), Grytten prepričava doživljaje koji se pomno i pažljivo uvlače u naš duh i tamo se kreću vrlo sporo i tiho, no ostavljajući duboke tragove.

Motiv bazena

Ljeto je razdoblje godine kada nam se sve čini jednako mogućim, kada ostavljamo po strani svoj dotadašnji život i ostala godišnja doba: radnu jesen, zimu i proljeće. I, kao kroz malen plavi prozor slobode, pokušavamo proviriti u nešto novo, možda zabranjeno, a možda dotad i skriveno. Odnos prema tijelu se mijenja: ono postaje većinom ogoljeno, svima otvoreno na pogled, otvorenije za dodir. „Mi koji dodirujemo jedni druge da budemo sigurni da postojimo. Tijela koja su tako meka da nas mogu spasiti od usamljenosti.“

Gryttenovi likovi su u suprotnosti sa žarom i vedrinom ljeta, ili baš u skladu s njegovom melankolijom. Duboko uronjeni u sebe i vlastite živote, probleme i nedoumice, rade male pomake koji se mogu činiti golom oku nevidljivima, ali unutar kratke priče oni djeluju upravo tektonski. Usamljenost ljeti postaje drugačija. Veća, šira, dulja. Istrgnutost od svakodnevnih obaveza stavlja nas u položaj potrage za nečim za što u svakodnevici nemamo vremena ili svedenosti na nešto što u „uobičajenom“ životu nismo primjećivali. Tko smo mi to uopće, otrgnuti od obaveza, od poslovnih identiteta, od obiteljskih vrtloga, tko smo u onom trenutku kada se približimo rubu plaže, stavljamo dlan nad lice i zagledamo se u daljinu, prema horizontu? Tko bismo željeli biti? Sve se to pita Grytten, koji dobro zna da kratka priča najbolje funkcionira u rubnim situacijama gdje se likovi kolebaju između odlaska i ostanka, života i smrti, mora i kopna, ljubavi i ravnodušnosti.

Ali Grytten jednim zanimljivim motivom također i povezuje svoje priče – to je motiv vode, a vrlo često vode bazena. Poigravajući se s tim motivom, kao da nabraja čemu sve bazen može poslužiti ili što sve možemo promatrati kroz bazen: od ljetnog predaha preko duljeg opuštanja i potpunog otpuštanja, preko učenja plivanja i dramatične geste bacanja u bazen do Hockneyjevog skakača: „ (…) počne pričati o slici A bigger splash, gdje se ne vidi točno tko je skočio, samo dobiješ osjećaj kako je to skočiti s ruba, kad te voda proguta, mjehurići okruže. Čak i ako je sve okolo savršeno, kaže on, čovjek može biti vrlo nesretan.“

Čak i ako postoji ljeto, ako ono upravo traje, čovjek može biti vrlo nesretan. Može upravo svjedočiti terminalnoj bolesti bližnje osobe ili suicidu brata. Može ulaziti u zrelost na načine na koje to ne želi, ali je primoran, može osjetiti kako se odvaja od samoga sebe i odlazi nekamo kamo ne pripada. Može prolaziti kroz bolan proces razvoda, shvatiti da je nešto u što je vjerovao svim svojim bićem potpuno pogrešno. A može, što je primjerice majstorski napravljeno u priči „Debeli lik na plaži“, doživjeti prvu pukotinu u odnosu koji se dotad činio potpuno novim, svježim i bez mrlja, ali toliko iznenađujuću i duboku da shvati da nema povratka na staro.

Gryttenovi likovi su u suprotnosti sa žarom i vedrinom ljeta, ili baš u skladu s njegovom melankolijom. Duboko uronjeni u sebe i vlastite živote, probleme i nedoumice, rade male pomake koji se mogu činiti golom oku nevidljivima, ali unutar kratke priče oni djeluju upravo tektonski

Show, don’t tell

Sam naslov zbirke Dečko, cura, lipanj, srpanj navodi nas na pomalo pogrešan trag: ljetne bezbrižnosti, nečeg lakonskog u čemu se duh i tijelo rasplinjuju u moru, bazenu ili zraku ljetnih večeri, u čemu se odnosi stvaraju i rastvaraju jednostavno poput ulaska u vodu, skoka u bazen ili sunčanja i joge usred ljetnog dana. Ispod površine je pak nešto mnogo drugačije, kakva obično i jest voda ispod površine: nešto što nas odvodi dalje od očekivanog, zbunjuje svojom povremenom brutalnošću i ne pruža utjehu toplih strujanja. Čak i kada Grytten naoko piše o vlastitom sjećanju ili iskustvu dječjeg, vedrog ljeta, on uz to propituje solidnost vlastitih sjećanja, svoju stvarnost kao i stvarnost minulih ljeta koja se više neće vratiti. „Pedeset ljeta. Sve će biti zaboravljeno. Dečki. Cure. Lipanjski dani. Srpanjski dani. Poljupci. Znakovi ljubavi. Svađe. Rađanja. Smrti. Brakovi. Razvodi. Ljetne pjesme. Eksplozije. Revolucije. Obećanja. Laži.“

Grytten je bez sumnje majstor kratke priče. Svima koji pišu, njegove priče, baš kao i one Raymonda Carvera, mogu poslužiti kao primjeri toga kako ući i izaći iz teksta, kako ga strukturirati, kako dotaknuti onaj događaj koji iz nekog razloga postaje odlučujući za likove, koji ih nepovratno mijenja. Pritom se u ovoj zbirci služi ljetom i kao razglednicom ili fotografijom kojom će taj događaj zalediti u sjećanju čitatelja baš kao što nam se i u stvarnosti neki događaj ureže tako duboko da ga više nikada ne možemo zaboraviti. Možemo ga možda analizirati, pokušavajući u njemu pronaći neki smisao, ali to nije Gryttenova ambicija. On nam nema namjeru poručiti što je želio reći, što trebamo shvatiti ili naučiti iz ovih dvanaest priča. Zaustavlja se (i u tome i jest pravo majstorstvo ove forme) na onome što se dogodilo, na tome kako se dogodilo i na tome kako su likovi na to reagirali. On je time jedan od važnijih primjera „show, don’t tell“ pisca koji ne prepričava, ne analizira i ne objašnjava više od onoga koliko je to nužno. Događaj, pokret, izraz lica i dijalog dovoljni su, tj. govore sami za sebe o onome što je ispod površine, a što bismo možda trebali dokučiti. S čime bismo se, na kraju, trebali pomiriti. Ili o onome što nikako ne bismo smjeli preuzeti, od čega bismo trebali pobjeći, kao što sanjari i planira junakinja priče „Kao što to mladi ljubavnici rade“.

On nam nema namjeru poručiti što je želio reći, što trebamo shvatiti ili naučiti iz ovih dvanaest priča. Zaustavlja se (i u tome i jest pravo majstorstvo ove forme) na onome što se dogodilo, na tome kako se dogodilo i na tome kako su likovi na to reagirali

Što imamo od sjećanja?

Recimo još nešto o Gryttenovim likovima. To su ljudi koji u samom srcu ljeta pokušavaju doprijeti do onoga što im je važno; što su u nekom trenu otkrili i ne žele izgubiti, što upravo otkrivaju i to ih apsolutno zbunjuje i izbacuje iz dosadašnje, uglavnom lažne, ravnoteže. Ono što ne mogu zanemariti, ali pred čijom razornom snagom se također često moraju skloniti na sigurno. To je ono što ih razara, ali i usmjerava u pravcu za koji dosad još nisu znali ili njime nisu imali snage zakoračiti. Možda im ljeto pruži tu snagu ili im je oduzme, što ovisi ne samo o njima već i o nizu faktora i situacija u kojima su se zatekli. Neki će otkriti da žele ostati na mjestu, neki da mjesto, na kojemu su mislili da su ukorijenjeni, nikada nije postojalo.

Grytten je bez sumnje majstor kratke priče. Svima koji pišu, njegove priče, baš kao i one Raymonda Carvera, mogu poslužiti kao primjeri toga kako ući i izaći iz teksta, kako ga strukturirati, kako dotaknuti onaj događaj koji iz nekog razloga postaje odlučujući za likove, koji ih nepovratno mijenja

Zaboraviti ili zapamtiti? I koji dio ćemo zapamtiti, a koji zaboraviti? Naravno, ne samo ljeta, već i života? Je li u tom zapamćenom ono što nam može promijeniti život; situacija, poruka koja je krucijalna za kasnije, ili je samo trenutak koji će se stopiti sa svima ostalima? Čini mi se da je i to – važnost sjećanja – ono što Grytten propituje. Što je od onoga čega se sjećamo bitno, formirajuće za naš život i urezuje li naše nesvjesno to bitno zauvijek u nas, a da se i ne trudimo? Ili nam može jednostavno promaknuti i navesti nas da zaglavimo u beskonačnim petljama ili u velikim životnim tragedijama? Pitanje je, dakle: zadržati ili otpustiti, grčevito pamtiti ili se prepustiti zaboravu? Ili je na kraju doista svejedno, jer sve što imamo je ionako skup sjećanja, ponekad lažnih, iskrivljenih ili banalnih sjećanja na dodir, pogled, na osobu s plaže, maramu, majicu ili kišnu noć s pokojom svjetlećom reklamom.

Vrijedi li pamtiti trenutak kada je prva ljubav umrla ili kada je započela? Kada smo shvatili da ništa neće biti onako kako smo očekivali? I što imamo od tog sjećanja?

Ako to upitamo Frodea Gryttena, možda bismo mogli dobiti vrlo jednostavan, a nevjerojatno moćan odgovor: imamo priču.

Ethan Hawke: „Bljesak tame“; s engleskog prevela Nada Mirković, Media bar, Zagreb, 2024.

Recite što hoćete, najbolji film Ethana Hawkea je Sinister. Šalim se, samo cijenim predanost horror žanru, to jest izvrsnoj glumi u tom žanru i poštovanju koje joj iskazuju glumci i glumice poput Hawkea, Kevina Bacona ili fantastične Mie Goth. Hawkea je nemoguće ne prepoznati kao odličnog glumca, ne samo zbog nagrada koje je dobivao, već i zbog predanosti svakoj ulozi. No ovaj tekst se neće baviti njegovim filmskim opusom, nego najnovijim, petim romanom Bljesak tame, originalno objavljenim 2021. Na samom početku, paralelno čitajući i Vegetarijanku Han Kang i Moramo razgovarati o Kevinu Lionel Shriver, bila sam sigurna da ću pisati o nekoj od potonjih, ali Bljesak tame je na kraju prevladao. Pokušat ću objasniti zašto.

Banalno, a zanimljivo

Radnja romana nije posebno originalna: radi se o raspadu braka poznatog i slavnog filmskog i kazališnog glumca Williama (za pretpostaviti je da Hawke ovdje preuzima elemente iz vlastitog života) s mnogo poznatijom, globalno obožavanom pjevačicom, čija je slava glumca prvo, prema vlastitom priznanju, demaskulinizirala, a zatim odvela i u prevaru, nakon čega slijedi dugotrajan i bolan proces razvoda. U tom se razdoblju odvija i radna knjige. Stvar je dodatno kompleksna i teška zbog dvoje male djece koje glumac obožava i proživljava teške trenutke svaki put kada se s njima rastaje, to jest kada ona odlaze s majkom.
Možda radnja zvuči banalno, ali Hawke je roman uspio učiniti vrlo zanimljivim. Kako? Prije svega, mislim zato što se nije koncentrirao isključivo na sebe, na napad na feminizam ili, što je vrlo čest motiv, općeniti prijezir prema ženskom rodu i onome što i kako danas žene postižu, a muškarci (kao) više ne. Ili: da, roman jest o tome što glavni lik proživljava, introspekcije ima više nego dovoljno, ali glavni su likovi zapravo oni koje on susreće na svom putu (nećemo reći iscjeljenja jer ne želimo upasti u popularnu psihologiju). A ni on, što je vrlo pohvalno, u svom pisanju ne želi ući u popularnu psihologiju putem predočavanja velikih spoznaja, ponovnog upoznavanja i spoznavanja sebe i drugih, praštanja, razumijevana pa ni happy enda. Ono što želi (i čini) je zapravo vrlo iskreno i autentično prikazivanje raspada glavnog lika uslijed okolnosti koje su navele na prijezir i mržnju prema njemu ne samo njegovu uskoro bivšu ženu već i javnost, čitav „svijet“ za koji osjeća da ga, medijski i na sve druge načine, osuđuje i ismijava, iako je i dalje vrlo slavan i tražen. „Kada se sjetim Michaela Jacksona ili Elvisa ili bilo koga od tih ljudi koji su dosegli ekstremnu slavu, čini mi se da su u nekoj vrsti izolacijskog spremnika i da naprosto lude. A mi ih gledamo, na neki način volimo promatrati kako umiru. Kad svi zure u tebe, teško je ne početi zuriti u sebe. Počneš se doživljavati u trećem licu (…) Ali ipak, zabavno je rasprodati predstavu. Zabavno je dobiti ovacije. Zabavno je dirnuti ljude i doživjeti da ti kažu da ih je to dirnulo – rekao je.“

Da, roman jest o tome što glavni lik proživljava, introspekcije ima više nego dovoljno, ali glavni su likovi zapravo oni koje on susreće na svom putu 

Posveta kazalištu

Nisu to velike brige za nekoga njegovog društvenog položaja i statusa, reći će neki od nas, razvodi su svakodnevna stvar, ali on je i toga svjestan pa već na prvim stranicama, kroz prijezir taksista koji ga smatra razmaženom zvijezdom i vrijeđa zbog njegovih postupaka, razrješuje s tim da bi ga čitatelji trebali žaliti. Kao da odmah otvoreno kaže: ne, ne bi. Ne moraju. Bogat je, poznat, slavan, talentiran, ima dvoje predivne djece, roditelji su mu živi… ali i dalje ima namjeru ispričati anatomiju svog pada.

Postupak na koji se Hawke odlučuje je zanimljiv: svog glavnog lika stavlja u stanje „duha“. Ne doista, jer nije doista mrtav, ali je ipak na neki način „umro“ zajedno sa svojim brakom, te osobe više nema i sve što radi kao da se odvija iza stakla ili duboko ispod vode; stanje depresije, defetizma i dubokog očaja. Čitavu knjigu on tako postoji „na pola“, kroz bol, razočaranje i krivnju koja ga izjeda fizički, emotivno, mentalno. Propada, mršavi, drogira se, upušta se u rizične situacije, a jedino što ga na tom putu doista drži i daje mu snagu (osim djece) su kazalište i gluma.

Roman tako možemo čitati i kao posvetu vlastitom radu na strastven i predan način (koji možemo vidjeti i u njegovim filmovima), ali i kao posvetu samom kazalištu kroz mnogobrojne citate koji na iznimne načine opisuju glumu i rad u teatru, primjerice kad mu stariji kolega koji je završio u bolnici kaže: „Zato je za mene gluma u kazalištu tako plemenita profesija. U pokušaju da budemo prisutni na sceni stječemo mogućnost da razvijamo svoju mogućnost da budemo prisutni i u životu… Naši životi sastoje se od bitaka koje se odvijaju od trenutka do trenutka, bitaka da budemo prisutni. Mi rastemo proporcionalno našoj sposobnosti da živimo u istinskoj stvarnosti. Pozornica je naša platforma za razvoj.“

Bogat je, poznat, slavan, talentiran, ima dvoje predivne djece, roditelji su mu živi… ali i dalje ima namjeru ispričati anatomiju svog pada

Izvan sebe

Njegov mu je angažman u Shakespeareovoj drami Kralj Henrik IV spas. Uloga Hotspura, gluma u toj predstavi općenito toliko mu je bitna da ga ni emotivne nevolje ni psihološki raspad, pa čak ni velika zdravstvena tegoba (čir koji mu moraju izrezati) ne zaustavljaju, i on ne propušta nijednu predstavu.

Gluma ili rad na nečemu izvan sebe, kao posljednje uporište onoga kome se sve drugo raspada, koji očajnički želi zadržati svoj mrtvi brak, koji sebe toliko mrzi i omalovažava da ne zna kamo se djenuti, to je osovina romana. U današnje vrijeme, kada se rad na sebi smatra jedinim božanstvom, a svi mi postajemo apostoli različitih vrsta terapija i samoanaliza, osvježavajuće je čitati o tome kako je biti dijelom nečeg većeg od sebe: kazališnog ansambla, u ovom slučaju, ali, kako ćemo vidjeti, ne samo toga. Kako je to biti kotačić u mašini nečeg vrijednog, nečega što ljudima pokazuje vrijednost ispod, izvan i iznad vlastitih problema. A zatim i kako je to prestati misliti da su vlastiti ciljevi jedina vrijednost koja mora biti dosegnuta pod svaku cijenu: „Razumiješ, neki ljudi nikad nisu dostigli svoje ciljeve – i zato oni misle da njihovi ciljevi imaju smisla i mogu prouzročiti promjenu. Ali nekolicina nas koji smo ostvarili svoje ciljeve… mi znamo da je jebeni cilj besmislen. To je naša zajednička fantazija da je bilo što od tog sranja uopće važno. Ljudi se obožavaju truditi u nekim igrama, poslovima, odnosima, politici jer im to stvara iluziju smisla… A možda možemo uočiti da je taj mračni bunar bez dna zapravo spokoj. I nije uopće zastrašujuće što nemamo bitak, to je olakšanje. Kao kad konačno priznaš istinu umjesto da braniš laž… Prestani braniti stvarnost koja ne postoji: sebe.“

Glumac na putu susreće različite likove koji, svaki sa svojim bogatim životnim iskustvom, imaju ponešto za reći. On pak, uvijek s jednakom prijemčivošću osobe koja je na dnu, sluša sve njih pokušavajući se iskoprcati iz trenutnog stanja. U tom smislu podsjeća pomalo na Alisu u zemlji čudesa ili, još više, iza zrcala, gdje stvari više nisu onakve kakve su bile, dapače, izokrenute su, čudne, mračne i neprepoznatljive, a neobični likovi, uglavnom njegovi kolege, koji kao da doista pripadaju nekoj drugoj stvarnosti, daju svoje viđenje stvari na različite načine: „Svaka je odluka važna. Ponekad vrijeme samo prolazi, trgamo stranice kalendara i uspijevamo se zavarati da ništa od onih sitnih detalja našeg dana nema stvarne posljedice… ili da je sve unaprijed predodređeno. Ali nije tako. Ono što činimo jest tlo po kojem hodamo. Ako Hamletov monolog vježbaš s glumcima, ako ga dugo vježbaš – kad dođe trenutak za to, monolog ćeš izvesti odlično. Ako ne budeš vježbao – nećeš. Sreća je preostatak od plana… Ono što ti želim reći jest sljedeće: da bi čovjek bio u sretnom braku, za to je potrebno dvoje. Da bi bio dobar otac… potreban si samo ti.“

Savjeti, komentari i utjehe služe glavnom liku kao mala, ali beskrajno važna svjetla u mraku koja vode prema nečemu, bio to tek samo još jedan niz stepenica koje treba prijeći, kao što sugerira kraj knjige. A ukazuju i na još nešto: mogućnost povezivanja i pomoći u najtežim trenucima. Ljudsku potrebu za utjehom kad je najteže, savjetom koji, dakako, dolazi iz vlastitog iskustva, ali dan je u najboljoj namjeri i uz najbolje želje.

Glumac na putu susreće različite likove koji, svaki sa svojim bogatim životnim iskustvom, imaju ponešto za reći. On pak, uvijek s jednakom prijemčivošću osobe koja je na dnu, sluša sve njih pokušavajući se iskoprcati iz trenutnog stanja. U tom smislu podsjeća pomalo na Alisu u zemlji čudesa ili, još više, iza zrcala

Sloboda od, sloboda za

Da, nešto se uvijek raspada; odnos, posao, brak, identitet, kritike su negativne (što se dakako u nizu pehova opet događa samo njemu u cijeloj kazališnoj skupini), želja za životom gubi puls. Ali, u mračnoj, ljepljivoj i gustoj noći postoji netko tko može reći nešto što nas može navesti da napravimo još jedan korak. Zatim još jedan. I tako prijeđemo dio puta za koji smo mislili da je neprohodan. Mali mostovi, to su možda ljudi koje srećemo i koji nam uliju nadu da postoji nešto izvan onoga što trenutno vidimo, izvan mračnog horizonta vlastitog čemera. I to je ono što pamtimo kao bljesak tame jer, kao što mu govori i otac koji mu također dolazi pomoći: „Znam da je go još na dugom štapu, ali upravo dok misliš da ti se događaju samo užasi, možda se nešto ‘ispravlja’ u tebi… Sloboda – prošaptao je – o tome ti govorim. Ne sloboda od nečega. To nije važno – ono što želiš je sloboda za nešto… ili ako baš želiš, potrebna ti je sloboda od tvoje vlastite sebične volje za ljubavlju drugih… za stvarnost. Mislim da je zbog nekog razloga koji mi ne možemo razumjeti važno da najdragocjenije životne realnosti ostanu skrivene. Zašto postoji mjesec? – nasmiješio se i citirao: Govorit ću u usporedbama i otkriti ono što je skriveno od postanka svijeta. Matej 13:35.“

Slobodu od krivnje ali i za nju, od onoga što je bilo, ali i za ono što može biti (ili ono što bi i trebalo biti), a i mnogo više od toga, pokušava (i uspijeva) pokazati Hawke u ovom romanu. Možda na mjestima pomalo razvučenom, ponavljajućem ili čak neugodnom za čitanje, ali u konačnici ljekovitom.