Kategorija: Kratki razgovori

INTERVJU JE PRENESEN S P0RTALA Strane – portal za književnost i kulturu

Autor/ica intervjua:  Suzana Bosnić Majcenić

Objavljeno: 19.05.202

„Jesi li se u međuvremenu klonirala?“ pitala sam Jelenu Zlatar Gamberožić, prilikom našeg posljednjeg susreta u ožujku ove godine, tijekom mog kratkog boravka u Zagrebu. Još uvijek sam bila pod dojmom njezine zbirke kratkih priča Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.), a već je u mojim rukama bila njezina nova knjiga – Knjige u priči (CeKaPe, 2023.).

Nova knjiga Jelene Zlatar Gamberožić posveta je čitanju i pisanju. U knjizi se autorica suočava sa svime onim što kič-čovjek uporno izbjegava. Od samog naslova pa preko uvodnih citata te kroz eseje i intimna pisma, ova knjiga čitatelju ne nudi osjećaj olakšanja, već ga izaziva i navodi na promišljanja. Dok je u društvenim mrežama potenciranoj masovnosti pisane riječi moderno društvo uglavnom zastranilo u održavanju na površini bliještećeg aktualnog populizma, šakom i kapom dijeleći te grabeći ispraznost, patetiku i sve ono masama dopadljivo, milo i nakićeno šarenim emotikonim, kojima se mnogi obilato koriste da bi izazvali instant željenu reakciju, Jelena Zlatar Gamberožić zaranja u mračne dubine sa svrhom analiziranja i propitivanja književnih prostora te njihovih stvaratelja/stvarateljica, odnosno autora/autorica. Od bajke do horora, kroz esejističke prikaze i intimna obraćanja, knjiga Knjige u priči moja je ozbiljna preporuka za preživljavanje u detonacijama emotikona i površnosti.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Tijekom jedne američke radionice kreativnog pisanja stalno su nas navodili da razmišljamo o čitatelju, iznova su se pojavljivala pitanja: Za koga pišete? Tko su vaši čitatelji? Odgovor mi je uporno izmicao jer nikad nisam pisala knjigu razmišljajući o čitatelju. Razmišljaš li o čitatelju dok pišeš? Što bi rekla, za koga je knjiga Knjige u priči?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Također ne razmišljam o čitatelju u smislu ciljane skupine koju svojim pisanjem nastojim zadovoljiti ili zaintrigirati. To mi se čini kao kalkulantski čin koji može imati svoje prednosti ako dobro osluškujemo puls i potrebe društva te ako znamo koje teme, kad i gdje prolaze, ali se može i izjaloviti ako se kroz to odmaknemo od tema koje nas uistinu zanimaju. Tako je i sa zbirkom eseja ‘Knjige u priči“. Reakcije uglavnom dolaze od ljudi koje zanimaju teme koje obrađujem kroz njih: Kič, ženski narativi, bajke kroz psihoanalitičku perspektivu, tema opsesija u književnosti… Ako ih zanima analiza tih tema ili eseji o odabranim knjigama, onda bi im zbirka mogla biti zanimljiva. Mislim da u konačnici svaka knjiga nađe svoju publiku. Također, mislim da bi bilo neispravno reći da pišem za nekoga. Možda je korektnije reći da pišem za ‘nešto’- za ideju koja se dulje ili kraće rađa, bilo da je riječ o ideji za zbirku priča, roman, ili, u ovom slučaju- zbirku eseja. Ideja ili koncept su ono što slijedim, za što se držim i što me vodi u dugim danima, tjednima, mjesecima, a nekada i godinama pisanja neke knjige.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Divne su mi tvoje uvodne riječi s početka knjige, pogotovo onaj prvi dio, sjećanje na ulazak u knjižnicu. Imala si desetak godina kad te pomisao na to da je najgore što u životu nećeš stići pročitati sve te knjige zatekla i pritom rastužila. Ostanimo još malo u knjižnici, u sadašnjosti, i prošećimo među policama knjižnice. Kako biraš što ćeš čitati i s kojom knjigom/knjigama ćeš izaći?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Slična mi se stvar u djetinjstvu i ranoj mladosti događala i u knjižnicama i videotekama (koje mi još uvijek nedostaju): ušla bih i zatim bi mi u pregledavanju knjiga i videokazeta vrijeme jednostavno proletjelo. Sjećam se čovjeka u videoteci koji je nastojao pomoći, ne shvaćajući da ja jednostavno moram dobro proučiti svaku kazetu koja bi me privukla. Danas s vremenom stojim nešto (mnogo) lošije, ali i dalje si dozvoljavam taj luksuz pregledavanja knjiga i filmova (online). I onda biram: prema piscima ili spisateljicama koji su me zadivili prethodnim djelima, prema redateljima koje volim, prema temi, žanru, ponekad prema preporukama, iako rjeđe, ali najtočnije bi bilo reći da biram intuitivno.

Intuicija me nikada nije iznevjerila, kako oko knjiga, tako ni oko bilo čega drugog.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Od svih knjiga Stephena Kinga koje si pročitala, u drugom dijelu knjige koji nosi naziv O knjigama, ti si odabrala osvrnuti se na njegov priručnik O pisanju. Beleške o zanatu. Hvala! Odmah sam je dodala na popis. Koliko su ti takvi priručnici važni i dan danas, nakon svih objavljenih knjiga? Imaš li možda još neki za preporuku?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Ovdje neću moći biti od pomoći jer zapravo takve priručnike ne čitam. Ne kažem da nisu važni, možda će nekome biti neizmjerno važni, nekome će možda pomoći da izađe iz neke spisateljske kaljuže u koju je upravo zaglibio, ali ja sam uvijek radije učila iz knjiga autora koji me zanimaju nego iz priručnika. ‘O pisanju. Beleške o zanatu’ sam pročitala jer je riječ o S. Kingu, čiji me pogled na tu temu zaintrigirao, ali i zato što nije riječ o klasičnom priručniku već zapravo o autobiografiji kroz koju se provlače i neprocjenjivi savjeti o pisanju, pri čemu King greške pokazuje pretežno na primjerima svojih knjiga, što može biti prava poslastica za ljubitelje njegova opusa.

Sjećam se kad sam davno, pišući doktorat, čitala neku knjigu o tome kako napisati doktorsku disertaciju. Mislim da je to prva i zadnja knjiga koju sam čitala na tu temu. Bila je dobra, ali jednostavno me više privlači učiti na konkretnim primjerima.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Iako su u ovoj knjizi, koja nije ni roman ni zbirka kratkih priča, teme koje te intrigiraju i dalje više-manje iste, u tvojim Neposlanim pismima ovaj put imamo, rekla bih, tvoj najintimniji glas do sada. T. Bernhardu se zahvaljuješ na ljutnji. U pismu upućenom F. Sagan očarana si pozdravljanjem tuge. U pismu za L. Carrola dotičeš se osobnog početak pisanja, kako ističeš „Nikad o pronalaženju izlaza. Uvijek o izgubljenima.“ Osjećaš li se ikad izgubljeno na svom putu pisanja, u toj silnoj količini i ljutnje i tuge i ne pronalaženju izlaza?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Rekla bih da je za mene pisanje put. Mislim da sam nevjerojatno povlaštena što imam priliku pisati i objavljivati, da je to gotovo nevjerojatna sreća za mene, uz sve ostale poslove i obaveze, uvijek naći vremena za pisanje. Nije samo sreća već i stalni rad, dakako, ali pisanje za mene jest taj izlaz koji spominješ. Zapravo je ono i smisao, moj poziv. I opet- nevjerojatna je sreća moći se svojim pozivom zaista i baviti u životu. Mislim da sam imala silnu sreću na mnogim životnim poljima, a pisanje je svakako jedno od njih.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Tone su samoće potrebne da bi se čitalo i pisalo. A onda nastupa onaj drugi dio (manje udobna zona?), dio koji uključuje objavljivanje knjige i promociju. Kako balansiraš između te dvije krajnosti: izoliranost u fazi stvaranja vs. izloženost u fazi promocije/samopromocije?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Da, promocije i slično su (za mene) svakako manje udobna zona, ali nije sve ni u udobnosti, nešto je i u dugu koji imamo prema izdavaču, knjizi i vlastitom radu. U znanosti često imam javne nastupe, a tako je i u književnosti. Nastojim to korektno raditi, kad i koliko se od mene zahtijeva i trudim se predstaviti svako djelo na najbolji mogući način. Ponekad nije ni loše reflektirati na vlastiti rad. U intervjuima me najviše intrigira kako je onaj koji radi intervju shvatio knjigu, što ga je zaintrigiralo, koja mu se mjesta čine jačim, a koja slabijim… I volim ući u dijalog temama o kojima pišem, vidjeti i što tko misli o mojim knjigama, čitati kritike. Sve su to načini na koje knjiga komunicira sa svijetom, i dobro je kad postoji interes i prijem za ono napisano.

A samoća? Čovjek na kraju uvijek ostane sam sa sobom, neovisno o eventualnoj medijskoj i inoj pažnji.

Tone samoće su lijepe, blagoslovljen je onaj koji ih ima, bez njih je teško, gotovo nemoguće stvarati. Ako govorimo o samoći, dakako, a ne osamljenosti. (zanimljivo je da si to spomenula, upravo pišem esej na temu razlike samoće i osamljenosti, inspirirana izuzetnom autoricom Otessom Moshfegh).

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Desetljeće si već u pisanju i objavljivanju pa je možda ovo dobar trenutak za nekakav „okrugli“ zaključak ili osvrt. Što se promijenilo u izdavaštvu, na književnoj sceni i na tvom osobnom spisateljskom putu od objavljivanja tvoje prve knjige, zbirke priča Odjavna karta (CeKaPe, 2014.), do danas?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Doista, već je prošlo desetljeće u kojem sam pisala i objavljivala. Ne bih izvodila zaključke o promjene u izdavaštvu i sceni jer mi se čini da bi tu bilo potrebno longitudinalno istraživanje da dođemo do nekih pametnih ili točnih zaključaka, a moji subjektivni dojmovi bi bili iznimno netočni jer 2014., pa i narednih godina, nisam sustavno i detaljno pratila ta događanja. Nisam sigurna ni da bih sada mogla precizno opisati ta kretanja i transformacije…

‘Spisateljski put’, kako to gordo zvuči. Na mom osobnom spisateljskom putu promijenio se moj odnos prema tekstu, prema napisanom. Puno sam kritičnija prema sebi nego prije (a bila sam i prije). Kako čovjek raste i razvija se, tako se više suočava sa svojim greškama, snagama i slabostima- sa samim sobom. Prije sam se mnogo više čudila onome što na papir izlazi, iako je i tada i danas to izlazilo iz područja nesvjesnog, barem u prvoj varijanti. Zatim bi se na tome radilo, uređivalo, dorađivalo, prerađivalo… to je ostalo jednako prije deset godina i danas. Također, danas sam sklonija analizama i sukusima svega pročitanog, zato je i došlo do esejističke forme u mom pisanju. Sada ipak postoji neko znanje koje se dugo prikupljalo i kojim se sada može baratati. Također, prije sam bila jako nesklona kombiniranju onoga čime se bavim u znanosti (urbana i ruralna sociologija i sociologija prostora) s književnim temama, ali kako sam već dugo i u jednome i u drugome (u znanosti gotovo dvadeset godina), sada mi se sviđa kada teme prostora ulaze u teme priča, romana ili eseja. Dapače, mnogo više stvari promatram kroz tu, prostornu dimenziju. Likovi, njihove dileme, priče, ideje, sve se može pokazati i promišljati kroz prostor. Zato sam i osmislila radionicu ‘Prostor i književni tekst’ u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu u kojoj se bavimo prostorom i načinima na koje on utječe na priču.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Čime si zaokupljena ovih dana? Kloniranjem sebe da stigneš još više pisati? Ili bi možda radije posegnula za AI generatorima za pisanje?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Nema potrebe za kloniranjem niti AI, još uvijek sve stignem sama napraviti, iako se doista posljednjih godina za mene zavrtilo jako puno toga i na književnom i znanstvenom, a i ostalim planovima.

Trenutno, osim na znanstvenim projektima i tekstovima te radionicama pisanja itd. radim na zbirci priča ‘Lepet’ koja bi trebala izaći u izdavačkoj kući Jesenski i Turk početkom 2025. godine, a napisala sam i novi roman. Mislila sam da će me sve to umoriti, ali izgleda da nije, i dalje me svašta uzbuđuje i motivira. Radim i na projektu ‘Slika i 1000 riječi’ s kolegom akadamskim slikarom Česijem Novakovićem. On stvara slike, ja tekstove inspirirane njegovim slikama, i obratno. Mislila sam da ćemo se možda iscrpiti, ali svaki novi tekst i slika pune nas novom energijom. I dalje pišem eseje o knjigama za portale (trenutno za portal ‘Kritika h,d,p’). Uređujem i internetsku stranicu ‘Čitaj mi’ (citajmi.org) na kojoj objavljujem prozne i poetske radove različitih autora koji su mi zanimljivi. Pozivam sve koji su zainteresirani da pošalju svoje radove.

Ako osjetim zamor ili kronični pad energije ili ushita prema pisanju, stat ću. Neće mi biti problem stati, pa ni sassvim prestati objavljivati ako procijenim da napisano nije dovoljno kvalitetno. Ne mislim da bi itko time bio zakinut, svi smo i te kako zamjenjivi i u konačnici – nebitni. Ali evo, da ne završim s tom rečenicom koja se čini pomalo defetističnom, recimo da smo mi nebitni, ali pisanje je bitno. Napisano je bitno. Ne sve, pogotovo u ovoj hiperprodukciji tekstova danas, ali nešto ipak može biti kvalitetno. Može promijeniti, usmjeriti, usrećiti, ushititi, motivirati, pomoći. Može nekoga, u nekom trenutku, i spasiti.

Uvijek je moglo, uvijek će i moći.

 

Draga Luca, tvoja prva zbirka priča ‘Važno je imati hobi’ (Jesenski i Turk, 2021.) čini mi se iznimno vješto napisanom kratkom prozom, gotovo kao da si već u prvoj knjizi svladala najvažnije tajne i tehnike zanata. Zanima me sve: kako si je pisala, tko su ti bili (eventualni) uzori u pogledu kratke priče, kako si dolazila do tema/ideja, kako si izbrusila kratkoću, napetost, obrate i otvorene krajeve – sve specifičnosti tvoje zbirke?

Hvala ti puno! Nikad mi neće biti jasno kako dvoje ljudi čita iste tekstove i imaju različita mišljenja o njima – u tim pričama nalazim toliko prostora za još rada, a neke bih sasvim izmijenila! Ali pretpostavljam da je to ona legendarna i pretjerana autorska samokritičnost koja nas spopada kad nešto ne ispadne točno onako kako smo zamislili.

Zbirka je nastajala godinama, dok još nisam ni bila svjesna da će biti zbirka. Naprosto mi je pasala mikro forma. Ne samo zato što sam na radionicama bila “prisiljena” pisati priče koje bi se mogle brzo pročitati naglas, već i zbog ogromnog utjecaja Borgesa i Kafke. Oni su bili prvi kod kojih sam vidjela da je moguće napisati moćnu priču u nekoliko stranica ili čak redaka.

Inače, shvatila sam relativno nedavno da sam tip pisca koji kad pročita nešto što me jako impresionira, dobijem poriv za besramnom imitacijom.

Pa sam tako krenula kopirati Borgesov intelektualni rječnik (zato su mi polaznici radionice i govorili da imam “starinski stil”), obrate pa čak i teme (jedna od prvih napisanih priča prati Židova profesora matematike koji bježi od nekog mafijaša pred II.svjetski rat!). A od Kafke sam naučila kako koristiti atmosferu, otvorene krajeve i naoko banalne, ali poetične detalje.

Npr. priča Zvijer iz zbirke ‘Važno je imati hobi’ je (blago rečeno) inspirirana ovom pričom:

Oni su najviše utjecali na rane verzije priča. Kad sam baš sklapala rukopis i pisala nove priče, puno sam čitala Davida Albaharija, Lydiju Davis i mikro priče u stranim online časopisima.

Osim službenog uredničkog rada (urednik knjige je Kruno Lokotar), priče sam brusila sama i uz pomoć Ružice Gašperov i Sare Kopeczky. One su tip čitateljica i autorica koje bez imalo zadrške ističu nelogičnosti i pogreške u tekstovima. U nekim pričama su mi pomogli i dojmovi prijateljice Višnje koja ih je čitala neopterećena spisateljskim pravilima.

Da nisam dijelila priče s drugima i tražila njihova mišljenja, ostale bi na razini zgodnih anegdotica.

Prevladava mit da su autori antisocijalna bića i da je pisanje strogo individualan čin, a u stvarnosti kvaliteta priča puno ovisi o pomoći drugih ljudi.

Pročitaj samo zahvale na kraju stranih (pogotovo knjiga na engleskom) – jednom sam izbrojala deset ljudi koji su autorici čitali rukopis i davali savjete i povratne informacije.

Inače, shvatila sam relativno nedavno da sam tip pisca koji kad pročita nešto što me jako impresionira, dobijem poriv za besramnom imitacijom.

 

Kad smo kod spisateljskih tema, čitajući tvoju novu priču koja je ušla u uži izbor natječaja ‘Sedmica & kritična masa’, kao i tvoje ostale priče, čini mi se da fokus stavljaš na situaciju, komadić svakodnevice, nečemu što u prvi mah ne bismo primijetili ili čemu ne bismo pridali pozornost koju zaslužuje, no upravo taj trenutak i njegova dinamika u sebi skrivaju nešto važno, možda i presudno za tvoje junake? A i za čitatelje.

Vrag je u detaljima, kako kažu Englezi (ili Ameri)! Pa i u svakodnevnom životu, često su detalji ti zbog kojih donosimo bitne odluke: prekidamo prijateljstva i ljubavne veze, napuštamo poslove, shvaćamo da smo u nečemu pogriješili, itd.

Što se tiče mojih priča, to ne radim s izričitom namjerom. Da nisi istaknula taj detalj (!), ne bih ni skužila 🙂

Zanimljivo je što – kad se sjećam pročitanih knjiga i priča – najviše mi u sjećanju ostane ili osjećaj, tj. atmosfera ili detalji. Npr. scena kad u Go Tell it on the Mountain Jamesa Baldwina otac se tako jako rasplače i naljuti da mu šalica padne sa stola ili scena u Poniženi i uvrijeđeni F.M. Dostojevskog kad Nellinom djedu na pod padne kovanica (ne znam zašto, ali kad sam to prvi put čitala sam se jako rasplakala). A jedna od najdražih scena ikad mi je u Miss Lonelyhearts Nathanaela Westa kad pripovjedač opisuje skidanje odjeće nautičkim pojmovima.

He smoked a cigarette, standing in the dark and listening to her undress.

She made sea sounds; something flapped like a sail; there was the creak of

ropes; then he heard the wave-against-a-wharf smack of rubber on flesh.

Her call for him to hurry was a sea-moan, and when he lay beside her, she

heaved, tidal, moon-driven.

Prevladava mit da su autori antisocijalna bića i da je pisanje strogo individualan čin, a u stvarnosti kvaliteta priča puno ovisi o pomoći drugih ljudi.

 

U nedavnom si intervjuu naglasila da se više pažnje i prostora treba dati mlađim, neafirmiranim autorima upravo zato što se najviše pozornosti pridaje etabliranim autorima i autoricama. Naglasila si i da je to sasvim prirodno, no misliš li da je i zasluženo? Ili, da preformuliram pitanje: misliš li da postoji problem promoviranja istih (priznatih) imena u javnosti koja možda svojom kvalitetom ne dostižu ona ‘nepriznata’ ili ne toliko (samo)promovirana?

Namjerno sam izostavila riječ “Mlađi” jer znam da postoje pisci koji nisu u ranim dvadesetima ili tridesetima, a dovoljno su kvalitetni da bi mogli biti dio mainstreama. Kroz radionice sam upoznala više žena iznad četrdesete koje odlično pišu, iako su počele pisati redovito tek na radionicama.

Što se tiče zasluženosti, mogu misliti da je guranje autorice ili autora X nezasluženo, dok deseci drugih ljudi misle da jest. Ali nije stvar u tome da sasvim ignoriramo afirmirane autore i svu pozornost pridamo nedovoljno priznatima, nego da se napravi malo više prostora za njih. Da im se da prilika da dođu do svojih čitatelja.

Dok ovo pišem, svjesna sam koliko naivno zvuči to -”trebalo bi se dati više pažnje” jer se to ne može napraviti nasilu i odjednom. Živimo u takvom društvu gdje je jako bitno koliko ćeš se kao autor sam promovirati i hoće li tvoje djelo doći do čitatelja koji će svoje oduševljenje širiti dalje.

Živimo u takvom društvu gdje je jako bitno koliko ćeš se kao autor sam promovirati i hoće li tvoje djelo doći do čitatelja koji će svoje oduševljenje širiti dalje.

 

U nedavnom mi je razgovoru jedna kolegica rekla da se za neke autore/ice ne bi niti znalo bez njihove samopromocije po društvenim mrežama i njihovom iznimnom trudu oko izgradnje svog imidža kao spisatelja/ica jer njihova djela/radovi/knjige jednostavno tu poznatost i priznatost ne podupiru (dakako, ne samo količinski nego i kvalitetom). To mi se učinilo kao smiona, ali ne sasvim netočna tvrdnja. Što ti misliš o takvim situacijama i vlastitoj ‘samoizgradnji’ (samoosmišljavanju) autora? Imaju li nepromovirani, a (možda) kvalitetniji autori uopće šanse u takvoj dinamici?

Kolegica je u pravu. To je moć marketinga koji zna dobro naciljati ljude kojima su ti radovi namijenjeni. Možeš biti genij, ali ako se ne možeš istaknuti, tj. promovirati u online svijetu i nemaš dovoljno dobre veze i preporuke uz to, malo tko će te primijetiti. Za ovako malu državu sa zakržljalom navikom čitanja, objavljuje se masu knjiga. Baš sam nedavno čula da će jedna izdavačka kuća objaviti čak dvadeset naslova u jednom mjesecu. I kako se onda istaknuti?

Osim toga, kod nas, ali i u svijetu se sve više podrazumijeva da čak i autori objavljeni u većoj izdavačkoj kući trebaju sami sebe promovirati, dogovarati nastupe i promocije ako se žele istaknuti. Tako da autor više nije samo autor, već marketing, social media manager i PR. A znamo da mnogi pisci zaziru od samopromocije 🙂

Na tu temu ima jedan super video američkog autora Jasona Pargina.

 

Smatraš da je kulturološki utjecaj feminizama koji stalno skreće pozornost na žensko stvaralaštvo nezanemariv. Kako ti vidiš suvremeno žensko stvaralaštvo na našoj sceni? Iako si naglasila da su ti draži strani autori, koje autorice voliš čitati, neovisno radi li se o prozi, poeziji ili možda nekim znanstvenim radovima, esejistici…?

Koliko god da su autori eksponiraniji u javnosti u odnosu na autorice, ipak su one kičma naše književne scene. I ne samo scene koja uključuje objavljene i renomirane autore, već i one koji se pisanjem bave kao hobijem. Kroz radionice naše udruge Pisci za pisce su prošle većinom žene. Isti je zaključak kad se sjetim radionica koje sam i sama pohađala.

Realno, ludo je očekivati da omjer spolova bude 50-50 jer bi to onda značilo da bi se neke autorice trebalo objavljivati i promovirati samo na temelju njihovog spola.

Isto tako, mislim da je puno bitnija točka dnevnog reda kako približiti književnost, kojeg god spolnog predznaka, potencijalnim čitateljima.

Od domaćih suvremenih autorica najviše mi se ističu pjesnikinje iz cijelog regiona – npr. Nada Topić, Olja Savičević Ivančević, Martina Kuzmanović, Selma Asotić, Nikolina Todorović. Poeziju sam zapravo počela pratiti znatno kasnije od proze, ali su se zadnjih nekoliko godina (najviše u Srbiji) javile veoma kvalitetne pjesnikinje.

Od domaće ženske proze koja mi je ostala u ugodnom sjećanju bih istaknula nekoliko knjiga – Fantomska bol Marine Gudelj, Plava ptica Vesne Marić, Vrijeme badema Maje Klarić i obje zbirke priča Lejle Kalamujić.

Ovo je već varanje, ali bih u ovaj popis ubacila još neobjavljene rukopise mojih kolegica po peru i prijateljica Romane Jadrijević, Ružice Gašperov i Sare Kopeczky. Još su u fazi pisanja, ali sam sigurna da će te knjige biti odlične!

Koliko god da su autori eksponiraniji u javnosti u odnosu na autorice, ipak su one kičma naše književne scene.

 

Reci mi nešto o poeziji koju također pišeš, a neke smo pjesme i objavile na stranici ‘Čitaj mi’. Kako za tebe funkcionira pisanje proze naspram pisanja poezije? Čini mi se (slobodno me ispravi ako griješim) da je poezija kod tebe povezanija s nešto intimnijim (osobnijim) iskustvima od proze i da teži takvom izričaju? Pa ipak, to ne znači da ulazi u polje patetike ili (često prisutnog) samosažaljenja, čemu u našoj poeziji katkad imamo priliku svjedočiti…

Sve pjesme objavljene na tvom webu su iz predstojeće zbirke pjesama koja bi trebala izaći ovo ljeto u BiH. To je dio nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike. Pjesme su nastajale kroz duži period, kad sam najviše bila u začaranom krugu prerazmišljavanja iliti overthinkinga. Ali su više potaknute tim mislima nego konkretnim iskustvom.

Od domaće ženske proze koja mi je ostala u ugodnom sjećanju bih istaknula nekoliko knjiga – Fantomska bol Marine Gudelj, Plava ptica Vesne Marić, Vrijeme badema Maje Klarić i obje zbirke priča Lejle Kalamujić.

Isto tako, baš kao i u prozi, volim pisati pjesme na temelju tisuće detalja izvučenih iz svakodnevice i drugih vrsta umjetnosti. Rezultat bude šareni, ali krhki Golem – 3% mene, 97% random detalja.

U trenutku pisanja odgovora na tvoja pitanja sam prošla kroz komentare urednice. Jedan je stih usporedila s Marinom Tucaković. Ne poznajem ni lik ni djelo M.T., ali kad sam je guglala vidjela sam da je napisala stih “pjevat ću dok suze me ne zabole”. Tako da sam se očito na nekim mjestima okliznula na patetiku 😅

Urednici koji te prozovu kad koristiš klišeje i/ili patetiku su zlata vrijedni jer ponekad mi sami nismo svjesni jesmo li zašli na to minsko polje.

 

Kristalnu kuglu nemamo, kao što si par puta napomenula, ali imaš li neke planove za buduće zbirke (poetske ili prozne, formalne ili neformalne)?

Da, prije mjesec dana mi je pred spavanje pala na pamet ideja o novoj zbirci priča. I zamisli, jutro iza nije bila užasna 🙂 Samo ću reći da će krovna tema biti mentalno zdravlje.

Na lageru imam dvije započete zbirke pjesama – jedna o poznatim muškarcima, a druga o suvremenoj poeziji. Doduše, nisam ih takla od 2021. tako da sumnjam da ću ih ikad dovršiti, barem u tom prvom obliku.

 

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Draga Mateja, u knjižarama je tvoja prva zbirka pjesama Iz mraka se bježi ravno u kaktus (Durieux, 2024.) koja me oduševila atmosferom, razigranošću, pjesničkim slikama, autentičnošću i originalnošću… Jednom si mi prilikom rekla da je nastajala u razdoblju pandemijske izolacije pri povratku u obiteljsku kuću…? Pri drugom ili trećem čitanju nekih pjesama činilo mi se kao da je riječ o nekoj vrsti ‘otkopavanja’, kako doslovnog, iz nagomilanih stvari, (kućnih, vrtnih), tako i onih drugih- sjećanja, emocija, davno zakopanih problema, ljutnji, strahova… ?

Draga Jelena, drago mi je čuti da je moja knjiga nekoga oduševila. Nastajala je intenzivnije u tom periodu, kao i u periodu nakon korone, ali zapravo je postepeno stvarana prethodnih desetak godina. Tijekom tih godina pjesme su iz rukopisa brisane ili su u njega dodavane, bilo je perioda intenzivnog nepisanja i bježanja od poezije, gnušanja nad onim što je napisano, odricanja, privremenog osjećaja zadovoljstva, ali većinom jedne velike neodređenosti. S vremenom, u posljednjem i pretposljednjem periodu pisanja, shvatila sam kroz to pisanje da je i moj život tako nekako kaotično izgledao, ali i da se teško pozdravljam s dotrajalim predmetima. Oni mi postvaruju osobe, slike, davno proživljene emocije, ali kada živiš nomadskim stilom života, kao podstanar, kao ja, predmete možeš gomilati samo do određene mjere. Tu se usput javila ideja da u pisanju pođem od pojedinačnoga, od razbijenih čaša, globusa, lustera, da ih pokušam posložiti na obiteljski tavan, u podstanarski podrum, a one koje ne mogu, kao što su vešmašina, izgubljeni lančić ili stari obiteljski kauč, njih je bilo potrebno skladištiti u nečem, nesigurno se nadam, trajnijem, u riječima. Kad se tim predmetima vraćam, bilo kroz sjećanje ili san, vraćam se i svijetu koji ih je okruživao, zagledam u davnu sebe, tražim što je to što me danas pokreće na način na koji me pokreće, što je to što trebam promijeniti. Naravno da još nisam našla odgovore na sva ta pitanja, ali to je u redu, mislim da je poanta u procesu. Velikić bi rekao: “Smisao putovanja je da na odredište stigne neko drugi”.

Velikić bi rekao: “Smisao putovanja je da na odredište stigne neko drugi”

Nabrojat ću samo neke od pjesama iz zbirke koje su mi bile najzanimljivije: Lančić, 1974., Rozi pulover, Orasi, Jamb, Magla, Bora Bora… slike koje vješto slažeš istovremeno sadrže i nešto vrlo jednostavno, gotovo dječje, ali se kroz njih, kao kroz koprenu, naslućuje i opasnost, raspad (Brisanje. Raspad.). Mislim, primjerice, na stihove poput: 

“kad drva dogore do sjaja lokota, bacit ćemo i ruke koje imamo ložištu u zagrljaj. svakodnevno šuteći slažemo se kao drva, pa se rušimo.” 

 Ili:

“zvijer ju nikada nije ulovila, ali ni ona nikada nije pobjegla, i zvijer je to dobro znala”

 Što bi bila, ako postoji, neka osnovna ideja ili koncept koji si osmislila i slijedila ili koji su te vodili u ovoj zbirci?

Slijedila sam ideju asocijacije, sjećanja i nostalgije, ne trudeći se toliko eksplicitno izraziti emociju i čitatelju dati odgovore, koliko posložiti svoje životno iskustvo u neku meni smislenu cjelinu, sliku, kao slagalicu, ali opet ostavljajući prostora za drugačije slaganje. A svako slaganje podrazumijeva povremeni raspad, preslagivanje, ili odustajanje, to je život. Možda je to bila pogreška, možda rezultat arogancije, a možda i neiskustva (ipak je ovo moja prva zbirka), i nije trebalo dugo nakon objavljivanja da krenem preispitivati svaki veznik, bodlju, svaku metaforu, je li ovoga premalo ili je onoga previše? Prepoznala sam simptome, prihvatila situaciju, kažu da se događa svim autorima pa pretpostavljam da je u redu. Sada se još samo pokušavam pomiriti s idejom koju mislim da sam slijedila.

 

Iz mraka se bježi ravno u kaktus začudan je naslov, podložan mnogim interpretacijama, a i stilski (čini mi se) odudara od ostatka zbirke, gotovo kao da navodi na pogrešan trag. U mraku se na štošta neugodno možemo spotaknuti, pokušavamo li na silu pobjeći iz njega… trebamo li uopće bježati? 

(jesam li nešto napipala, ili?) 

Budim se 30.11.2021. u 02:02 i zapisujem u svoj mobitel rečenicu Iz mraka se bježi ravno u kaktus. Inače zapisujem svoje snove, no ovo možda i nije bio san, ne znam, nisam sigurna. Probudila sam se s tom rečenicom u glavi, bila mi je slojevita i intrigantna i znala sam da moram napisati nešto o njoj. Kasnije je od nje nastala pjesma, a onda je moja prijateljica, kad smo zajedno razmišljale o nazivu zbirke dok sam je pripremala za jedan natječaj, rekla: Hej…!

Možda stilski odudara, možda je odgovor na pitanja koja postavlja sadržaj zbirke, možda je pitanje na pitanja koja ona postavlja. Kakav je to bijeg iz mraka i postoji li on uopće? Ponekad mislimo da bježimo, ponekad to samo sanjamo. Moja prva slika kad pročitam taj naslov je: hodam u mraku na putu prema toaletu i zapnem o svoj kaktus koji sam ostavila nasred hodnika. Vjerujem da ni ta slika ne donosi nikakve konkretne odgovore.

Svako slaganje podrazumijeva povremeni raspad, preslagivanje, ili odustajanje, to je život.

S kolegom Pablom Srdanovićem napisala si članak naslova Paradoks književnog polja objavljen u časopisu ‘Croatica: časopis za književnost, hrvatski jezik i kulturu (Vol.47, No.67)’, koji je zapravo esejistički osvrt na suvremena pjesnička strujanja u Hrvatskoj. U njemu se tematiziraju, problematiziraju, ali i ironiziraju društvene mreže, pjesničke tribine, reakcije autora na kritike, podjele publike na događanjima… Što bi zaključno naglasila, do kojih ste novih i svježih spoznaja došli o trenutnom ‘stanju na terenu’ ili- u čemu je paradoks? 

Puno je tu paradoksa. Paradoksalno je to da se unatoč hiperprodukciji određeni korpusi ne dovode u pitanje, nego se njihova kvaliteta često uzima kao autoritativna. Kada netko kaže književna scena, prvo pomislim na društvene mreže, scena je tamo, reflektori su tamo, u ekranima. Prema tome, što se tamo kaže, lakše će odjeknuti, a što odjekuje, to je glasno i teže se ruši ako je problematično. Paradoksalno je i to da je kritika u isto vrijeme i poželjna i nepoželjna. Mnogi su svjesni da je ona potrebna i da je nema dovoljno, ali ispada ipak da je najpoželjnija filtrirana, s vrlo pomno biranim usporedbama, ispozirana i pisana oprezno, iz određenoga kuta, baš onakva kakvima se i mi ponekad volimo predstavljati na društvenim mrežama, a još k tome i potplaćena. Ne bih rekla da su to novi i svježi uvidi, to su sve javne tajne kojih se često dotiče na raznoraznim književnim razglabanjima, ali se svakako bilo zanimljivo esejistički poigrati njima.

Paradoksalno je to da se unatoč hiperprodukciji određeni korpusi ne dovode u pitanje, nego se njihova kvaliteta često uzima kao autoritativna. Kada netko kaže književna scena, prvo pomislim na društvene mreže, scena je tamo, reflektori su tamo, u ekranima.

Kako se ti vidiš i/ili trenutno pozicioniraš unutar pjesničke scene?

Teško mi je reći da se uopće vidim. Pjesnička je scena, kako sam već rekla, na društvenim mrežama, tamo uglavnom podijelim neki link ili objavim fotografije. Ponekad to ima veze s književnošću. Ne razmišljam previše o tome kako me netko vidi kao autoricu, ni sama se ne osjećam kao pjesnikinja. Ne sviđa mi se naročito čak ni riječ pjesnikinja. Nemam neke velike želje za samopromocijom iako sam svjesna toga da nitko neće umjesto mene. Vidljivost ovisi i o tome koliko “dijelimo” ili “lajkamo” druge, pa stvar funkcionira po principu ti meni – ja tebi. Recimo da se time puno manje opterećujem danas nego prije u životu, zato mi je drago da moja knjiga nije došla ranije. Veseli me kad primijetim malu recepciju nečega što sam napisala, kada se ta recepcija dogodi spontano, nenametnuto. Jedan mi se takav moment dogodio na gostovanju na jednoj tribini. Došla sam, recimo, ne baš previše motivirana, ali to je proizlazilo isključivo iznutra, iz mojega nezadovoljstva i sumnje u ono što donosim. Nakon tribine javlja mi se majka djevojčice koja je bila u publici i govori mi kako je njezina kći oduševljena mojom poezijom, kako je zbog mene odlučila početi čitati i pisati poeziju. Ovakav mi je događaj donio više radosti nego što bi mi donijelo tisuću lajkova na objavi na društvenoj mreži ili neka nagrada. Nije poanta niti u njezinoj percepciji mene niti u mojoj poeziji kao takvoj, nego u momentu kratkog spoja koji ne očekujemo, kada ono što smo rekli i način na koji smo rekli dotakne nešto u drugoj osobi, u djetetu, i pomakne joj putanju prema nečemu što će je formirati, a to nešto na kraju uopće ne mora biti književnost. Tu sam negdje pozicionirana – doživjelo me dijete, dakle postojim. 🙂

 

Paradoksalno je i to da je kritika u isto vrijeme i poželjna i nepoželjna. Mnogi su svjesni da je ona potrebna i da je nema dovoljno, ali ispada ipak da je najpoželjnija filtrirana, s vrlo pomno biranim usporedbama, ispozirana i pisana oprezno, iz određenoga kuta, baš onakva kakvima se i mi ponekad volimo predstavljati na društvenim mrežama.

U nekom od naših razgovora spomenula si da te zanima pisanje kritike, a i velik se dio spomenutog eseja tiče upravo kritike i toga kako je ona ‘živa zakopana’. Slažem se da s time da je mjesto prave, stručne kritike posljednjih godina donekle ‘ispražnjeno’, no i popunjeno mnogim vrsnim mladim kritičarima (npr. na portalu Kritika h,d,p spomenimo samo M. Skočibušić ili P. Srdanovića). Koga ti čitaš i pratiš od kritičara (bilo koje generacije), a koga od kolega pjesnika? Kako bi željela da tvoje potencijalno bavljenje kritikom izgleda?

Pojavilo se u posljednje vrijeme nekoliko zanimljivih beskompromisnih imena od kojih bih posebno istaknula baš kolege Pabla Srdanovića, s kojim sam napisala spomenuti esej, koji je osvojio drugu nagradu Bookstanove radionice za književnu kritiku i već pridonio solidnim brojem kvalitetnih kritika, te Mariju Skočibušić, ništa manje odvažnu i borbenu, izvrsnu autoricu. Divim im se prije svega na hrabrosti da pišu kritike renomiranim i iskusnim književnicima, a da im pritom ne podilaze. Mislim da je za to potreban jak karakter. Pratila sam i kritike Davora Ivankovca koji je od kritike opravdano odustao, Mateje Jurčević koju planiram pitati gdje je…

Moje bavljenje kritikom samo je ideja, nemam neku posebnu percepciju toga, kao što je i moje pisanje poezije bila ideja koja je potrajala više od jednog desetljeća. Možda se jednom i dogodi, ako nađem dovoljno hrabrosti da u tom poslu istupim iskreno, kao kolege i kolegice koje sam maločas spomenula.

Poeziju u posljednje vrijeme pratim na kapaljku, jako je teško kombinirati ljubav prema književnosti i posao koji nema veze s njom, a pritom i održavati redovit kontakt s prijateljima, skuhati zdrav obrok i posjećivati obitelj koja živi 300 km od Zagreba. U fokusu mi je bilo nešto bugarske (Georgi Gospodinov, Marin Bodakov, Nadežda Radulova) i srpske poezije (Suzana Džuver, Radmila Petrović). Zadnje sam čitala nekoliko djela Annie Ernaux te zbirku poezije Temeljenje kuće Marije Andrijašević, kojoj ću se definitivno opet vratiti.

Pojavilo se u posljednje vrijeme nekoliko zanimljivih beskompromisnih imena od kojih bih posebno istaknula baš kolege Pabla Srdanovića, s kojim sam napisala spomenuti esej, koji je osvojio drugu nagradu Bookstanove radionice za književnu kritiku i već pridonio solidnim brojem kvalitetnih kritika, te Mariju Skočibušić, ništa manje odvažnu i borbenu, izvrsnu autoricu. Divim im se prije svega na hrabrosti da pišu kritike renomiranim i iskusnim književnicima, a da im pritom ne podilaze. Mislim da je za to potreban jak karakter.

Pišeš i prozne tekstove. Osjećaš li se (ne)ugodnije u poeziji ili u prozi? Imaš li ambicije okrenuti se prema nekim konkretnim proznim formama i što bi, da možeš birati, bio tvoj sljedeći korak (i djelo)?

Ovisi iz koje pozicije gledam. U poeziji mi je neugodno zato što izvlači sve najgore iz mene, u prozi mi je neugodno zato što mi je to nepoznat teren, većinu svog života ipak pišem poeziju. Pišući prozne fragmente i prozne pjesme za svoju zbirku, primijetila sam da mi se i proza sviđa i da tu možda ima nekog potencijala na kojem bi se dalo raditi. Ako mi ikad proza i postane poznatiji teren, opet će mi biti neugodno jer će onda i proza izvlačiti sve najgore iz mene. Onda, kad objavim ili samo pošaljem negdje, neugodno mi je zato što netko drugi sad to čita i vrednuje. Moju unutrašnjost, moj istup, ogoljavanje, sada je to negdje i netko potencijalno može reći da je to loše. Neugodnije od stvaranja književnosti jedino mi je zapisivanje snova. 🙂

 

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Draga Ana, nedavno sam se vratila tvojoj posljednjoj zbirci pjesama “Vuk i breza” (HENA COM, 2019.). Ponovno me iznenadila ‘bezvremenost’ (ili ‘svevremenost’?) te poezije koja kao da progovara o arhetipovima: prirode, majčinstva, zvuka. I, dodat ću ono što mi se osobno čini bitnim- mira. Nedavno smo razgovarale o toj zbirci, kao i o tvojim drugim djelima te osjećaju smirenosti i ‘izdvojenosti’ u njima od užurbanosti svakodnevice, poslova, obaveza i hipertrofije informacija s kojima se moramo nositi na dnevnoj bazi. U nekim pjesničkim slikama čak doživljavam i svojevrsnu ‘zaleđenost’, pri čemu kao čitateljica imam dojam ‘zaustavljenog’ vremena.

Zanima me tvoj način dolaženja do tog ‘mirnog’ prostora (fizičkog, ali i mentalnog, emotivnog, duhovnog?) u kojem je zbirka nastala ili pak prostora u tebi u kojem su nastali uvjeti, predispozicije za nju?

Zbirka „Vuk i breza“ formirala se u šetnjama šumom, u različitim periodima i okolnostima, s prijateljima, s malenim djetetom, sama. Sve riječi koje si upotrijebila, ‘izdvojenost’, ‘zaleđenost’, ‘zaustavljenost’ dobro opisuju stanje u kojem sam se nalazila u takvim šetnjama. Nakon zbirke „Uzbrdo“ ponovno sam tražila neko mjesto koje bi precizno uokvirivalo pisanje i koje bi služilo kao okvir za sve teme o kojima sam htjela pisati, i ako je u toj prethodnoj zbirci bilo puno sitnog bilja i puno biofilnih metafora, ovdje su se odjednom kao ključna pojavila stabla. Stabla su postala neplanirani protagonisti i veznici. Kad je taj dogovor sa stablima bio zaključen, u ranom napipavanju rukopisa, imala sam dojam da se stvorio neki zaštićeni prostor, u koji sam uvijek, bez obzira na okolnosti i zadaće svakodnevnog života, mogla ući i nastaviti pisati gdje sam stala. Kao neka vrsta prijenosne vlastite sobe.

Književnica Dorta Jagić koja je također i urednica spomenute zbirke, u pogovoru piše da se tvoje pjesme “Čitaju više puta- sve dok ih napokon ne čujemo. I zamuknemo. Čudimo se. Možemo se mi buniti što njen glas traži nemali zalog čitateljskog napora, ali ako nismo bili dovoljno dugo nasamo s njom u tišini, nismo je mogli zaista čuti.” 

Čini mi se da smo se u nedavnom razgovoru dotakle i teme čitateljskog napora koju mi je ovdje zanimljivo izdvojiti (iako čitav ovaj tekst zapravo prodire u bit tvog pisanja). Ako promatraš svoje pjesme objektivno (ukoliko je to, naravno, moguće), čini li ti se da zahtijevaju poseban mentalni ili možda emotivni napor, koji od njih u većoj mjeri i u čemu se on zapravo sastoji?

Ako postoji urednica koja može uspješno voditi urednički proces bez ijedne (suvišne) riječi onda je to Dorta. Idealna čitateljica koja tekst vidi iznutra i izvana, a zna voditi i poticati. Naš dijalog oko rukopisa nisam doživljavala izvana, kao službene razgovore s urednicom, već kao nastavak naših pradavnih razgovora, druženja, sanjarenja i putovanja, uz nastanak i tesanje rukopisa na toj podlozi prijateljskog povjerenja i inspiracije.

Kad je taj dogovor sa stablima bio zaključen, u ranom napipavanju rukopisa, imala sam dojam da se stvorio neki zaštićeni prostor, u koji sam uvijek, bez obzira na okolnosti i zadaće svakodnevnog života, mogla ući i nastaviti pisati gdje sam stala. Kao neka vrsta prijenosne vlastite sobe.

 

Što se tiče čitateljskog napora, nije mi prirodno distancirati se u ulozi čitateljice u odnosu na svoje pjesme i sagledati u kojoj se mjeri one opiru čitanju. No sada, zbog tvog pitanja, to pokušavam i evo, neke pjesme (objektivizirano) vidim kao Miyazakijeve nenarisane kuće, koje nemaju ni odgovarajuća vrata, tek možda neki prozorčić. A druge mi se čine baš vrlo gostoljubive i jasne (iako su možda takve samo meni). Činjenica je da pjesma po sebi iziskuje veću čitateljsku koncentraciju zbog gustih i višesmjernih veza između pojedinačnih elemenata i da pjesma zapravo ne voli lijene čitatelje.

Možda je za napor koji neki kritičari pripisuju pristupanju mojim tekstovima kriva moja vlastita naklonost prema tekstovima drugih, koji, barem na prvu, zahtijevaju napor i trud, pa se u nekom međuprostoru i moje pisanje osovilo u dijalogu s takvim otpornim i tvrdim pismima. Ali to je samo nagađanje. I navela si me da o tome sada naglas razmišljam. Npr., u ranoj zbirci „Valcer zmija“ iz 2005., pisala sam hermetične pjesme u prozi (parafraziram kritiku). Nakon te zbirke počela sam intenzivnije čitati mlađu svjetsku poeziju prevedenu na hrvatski zahvaljujući tadašnjem međunarodnom zagrebačkom pjesničkom festivalu Brutal (vodio ga je Silvestar Vrljić) i družiti se (dakle, neminovno i otvarati kroz razgovore o pisanju) s pjesnicima svoje generacije koji na svojim jezicima na zanimljive načine hermetički i nehermetički pišu i sama si tako dopustila da izađem iz prečvrste kukuljice u pokušaje različitog pisanja. Tako je nastao „Postanak ptica“, treća zbirka, koju moja mama najviše voli, jer je prvi, „američki“ ciklus u njoj posve razumljiv i komunikativan. No nikad nisam napustila biofiliju ni metaforu, od ptica i niskog bilja do stabala, jer tek u tom kontekstu i s tim alatom mogu početi razmišljati o tijelu, o ljubavi, o prijateljstvu i odnosima, o starenju… I, bez obzira na teme kojima sam se u poeziji bavila, mislim da nikad nisam svjesno razmišljala o tome koliki će napor ili trud čitateljica ili čitatelj morati u te pjesme uložiti. Valjda me to ne brine (imam povjerenja u čitatelje), nego mi je stalo do toga da pjesma bude, uz sve svoje mijazakične elemente, dobro temperirana i da „radi“.

Činjenica je da pjesma po sebi iziskuje veću čitateljsku koncentraciju zbog gustih i višesmjernih veza između pojedinačnih elemenata i da pjesma zapravo ne voli lijene čitatelje.

 

A. B. Šimić nas ‘uči’ da je golotinja svake stvari zvuk. Završen studij violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (uz studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti) tvoju poeziju obogaćuje ritmičnošću i melodičnošću koje možemo susresti samo kod profesionalnih glazbenika. Ponekad mi se i tvoje pjesme čine složenima u neku vrstu instrumentalnog oblika: koncert, sonatu, suitu… Imaš li katkad u glavi, dok pišeš, osim riječi i melodiju? Ako da, kako je povezuješ ili pretačeš u tekstualnu cjelinu- pjesmu?

Nisam sigurna da bih pisala poeziju da nisam krenula u glazbu, rano u djetinjstvu. Prve istinske epifanije doživjela sam s glazbom, a zatim s poezijom, i imam dojam da je glazba ta koja je u poeziju unijela razumijevanje, da je bila ključ za ulazak u čitanje poezije. Pokušat ću (si) to sada objasniti uz mali osvrt na prošlost. Učila sam svirati violinu i borila sam se s njom. Škripala je, prsti su bili neposlušni, učiteljica je bila stroga, ali prkos da savladam instrument bio je jači. A bilo je i nečeg magičnog (neću reći mračno-privlačnog) u tome da uz uobičajen happy-go-lucky svijet škole i dječjih igara postoji još jedan svijet smješten u sisačkoj bivšoj sinagogi, naime muzička škola gdje se djeca bore s čudovišnim klavirima, pokušavaju uvesti ispravan dah u flautu, i ukrotiti cvilež struna na žicama ili od trome i zadihane harmonike stvoriti živahnog ptića. Negdje pod tim spiralnim stepenicama u zgradi, koje su vodile na najviši kat s violinom, stvorila se podloga za poeziju, koja se sve čvršće vezala uz zvuk, škriput, uzdah, lijepu glazbenu frazu.

Znala sam imati glazbu u glavi dok bih pisala pjesmu. Ali to kao slučaj, manje ili više sretan u ishodu (pjesmi). Više je riječ o dubokom utisku tih prvih, ranih bljeskova, doživljaja glazbe kao nečeg vanvremenskog, koji bi onda utjecali, u toj svoj povišenosti, na početak pisanja, smještanja u neki tekstovni oblik. Postupak privođenja neke teme određenom obliku pjesme zasigurno je u mom slučaju povezan s iskustvom učenja i „slušanja“ glazbenih oblika, tj. s vremenom koje sam provela učeći o načinu ustroja zvukova u neku smislenu ritmiziranu formu. A glazbu utjeranu u tekstovni oblik čitajući sam nalazila i kod mnogih drugih pjesnika, Paula Celana, Adama Zagajewskog, Anke Žagar, Anne Carson, Gorana Čolakhodžića…

Bilo je nečeg magičnog (neću reći mračno-privlačnog) u tome da uz uobičajen happy-go-lucky svijet škole i dječjih igara postoji još jedan svijet smješten u sisačkoj bivšoj sinagogi, naime muzička škola gdje se djeca bore s čudovišnim klavirima, pokušavaju uvesti ispravan dah u flautu, i ukrotiti cvilež struna na žicama ili od trome i zadihane harmonike stvoriti živahnog ptića.

 

Uzbudljivo je voditi razgovor s autoricom jedne od mojih najdražih pjesama. Riječ je o pjesmi “Prijatelj”* iz tvoje zbirke “Uzbrdo” (VBZ, Zagreb, 2015.).

Koliko su se tvoje pjesničke ideje izmijenile od tada? Kad bi pokušala dati kratki pregled svoje poezije od prve zbirke (“Pisaljka nekog mudraca” (SKUD IGK, Zagreb, 1998.), preko “Valcera zmija” (Matica hrvatska, Sisak, 2005.) “Postanka ptica” (HDP, Zagreb, 2009.) i “Uzbrdo” (VBZ, Zagreb, 2015.) pa do “Vuka i breze”, kako bi opisala transformacije i kretanja u svom izričaju, tematskim preokupacijama, idejama i procesu stvaranja?

Moja prva zbirka „Pisaljka nekog mudraca“ nastala je u čitanju suvremene hrvatske poezije, na čijem vrhu je tada, u mom kanonu, stajala Anka Žagar. Njezine „Nebnice“ (Zagreb, 1990), meni s nekih šesnaest, sedamnaest godina, djelovale su kao naglo otvorena vrata kroz koja je u dotadašnji neodređeni mrak ušla zaglušujuća svjetlost. Dotad sam mislila da je poezija dosadna i naporna (ali ne na način napornosti koja mi je poslije postala izazovna). Da nije bilo moje tadašnje profesorice hrvatskog, Tee Benčić Rimay, koja mi je na sat hrvatskog donijela Andrianu Škuncu, Alysiusa Bertranda i Françoise Sagan ne bih na ovaj način zavoljela književnost. Digresija – zato jako volim raditi u žiriju Goranovog proljeća za osnovnoškolce i srednjoškolce i to pogotovo u dijelu gdje razgovaramo s učenicama/ima, zajedno čitamo poeziju i otkrivamo imena i tekstove na koje možda oni ne bi naišli ali bi im u ovom formativnom razdoblju mogli – tko zna – biti presudni.

Glazbu utjeranu u tekstovni oblik čitajući sam nalazila i kod mnogih drugih pjesnika, Paula Celana, Adama Zagajewskog, Anke Žagar, Anne Carson, Gorana Čolakhodžića…

 

U „Valceru zmija“ sam se borila sa samom sobom, tražila sam glas, ispitivala načine pisanja poezije, otišla u pjesmu u prozi (tražeći slobodu, ali zapravo zatvarajući teška vrata za sobom). Dakle, faza hermetizma. U „Postanku ptica“ – otvoreni, durski tonalitet zbirke; raskrstila sam s pjesmom u prozi jer mi se slobodnijim i poštenijim prema sebi činilo izražavati u kraćim stihovima, a dosegla sam i odgovarajuću dozu autoironije koja mi je falila da se dobro osjećam u poeziji. Tad sam počela uživati u pisanju. U „Uzbrdu“ blagi povratak u hermetičnost. Ideja je bila pritom da ostanem maksimalno blizu izričaja „Postanka“, jer mi se to sviđalo, ali opet, bila sam druga, i starija i novija „ja“, pa to nije ni bilo moguće posve imitirati. Na koncu „Vuk i breza“ – meni je ta knjiga, kao neobjektivnom procjenitelju, sinteza svih prošlih, kao izmirenje svih borbi, trauma, zvukova, cvileži i ljepota u neku cjelinu koja može stajati samostalno i dobro. Na sve te transformacije presudno utječe i lektira i novi ili stari autorski glasovi među kojima neki zasvijetle istim onim svjetlom lučonoše Žagar. No ne samo lektira; i glazba, slikarstvo, ljudi, krajolici… sve nosi sjemenku otkrovenja.

Zanimljivo mi je koliko se razlikuje „osjećaj“ drugog, u smislu zamišljene čitateljice ili primatelja teksta, kad pišem pjesmu ili kritički tekst. U prvom slučaju, ta idealna druga ili drugi je… teško je reći, neki možda letač ili letačica poput književne Margarite, „nevidljiva i slobodna“, a u drugom slučaju, to je ipak veća i konvencionalno zamišljena publika, koju želim pridobiti u zajednički prostor jasnoće i komunikacije.

 

U procesu si pisanja zbirke eseja, što je u smislu forme, a vjerujem i sadržaja, podosta velik odmak od tvog dosadašnjeg stvaralaštva. U svojoj nedavno objavljenoj zbirci eseja razmišljala sam što zapravo tvori najveći dio esejistike; je li to možda vrijednosni sud autora ili potreba za analizom određenih djela ili se upravo u esejistici otkrivaju naši osnovni ‘alati’ koje preferiramo koristiti. Kod mene su to možda filozofija i psihologija. Što su kod tebe i možeš li nam reći nešto više o tom djelu u nastajanju? 

Na pisanje te knjige eseja vrlo me jednostavno potaknuo moj glazbenopjesnički kolega Damir Šodan, naime, da napišem, kako je on rekao, free style tekst o poeziji i glazbi za časopis Poezija. Tekst je nastao na podlozi mog diplomskog rada na Muzičkoj akademiji o glazbenim idejama Oliviera Messiaena, ali je raspisan uz intenzivno iščitavanje i prepuštanje esejističkim zapisima Anne Carson, kao i uz odavno inspirativnu Simone Weil, koju Carson re(de)kreira. Napisala sam ga i shvatila da bih rado pisala dalje.

Esej me zanima kao vrsta u kojoj je omjer subjektivnog, afektivnog i emotivnog dopušten u određenoj mjeri, u kojoj ne škodi vidljivosti rahlih granica žanra koje čuvaju kontrolu, omogućuju refleksiju, pogled sa strane ili odozgo, pogled drugog što se priziva kao korektiv razuzdanog zapisivanja, kako bi se postigla preglednost i jasnoća i očuvala jezgra ove književne vrste.

Ako ću pisati npr. o Franzu Schubertu – želim istražiti i zašto želim pisati o Schubertu i zadržati se na kontingencijama koje su mi Schuberta učinile tako privlačnim za pisanje i zahvaljujući kojima je možda on stupio u poeziju drugih pjesnika (npr. Tomasa Tranströmera) ili u filmsko djelo redatelja (npr. Stanleya Kubricka). U tvojoj knjizi eseja i pisama Knjige u priči posebno me raduju dijelovi u kojima se javljaš kao spisateljica koja isto tako (i samoj sebi) objašnjava spisateljska polazišta i naklonosti, ali diskursom ipak upravlja objektivni, distancirani glas koji zagovara razlog, analizu i postupno vođenje k zaključku – u plesu ta dva „nastrojenja“ nastaje esej.

Esej me kao oblik počeo zanimati na početku studija komparativne književnosti, kad sam vjerovala da će se barem dio studija zasnivati na usavršavanju esejističkog pisanja – na taj krivi put zaveo me dragi profesor Milivoj Solar koji nam je na prvoj godini priuštio zadovoljstvo izražavanja u toj formi, kao ispitni zadatak. Puno poslije, usprkos mojoj ljubavi prema ispisivanju pjesničkih metaforičkih tekstura, i dalje osjećam veliki užitak u pokušajima da što preciznije rastumačim i rasvijetlim neki, recimo pjesnički tekst  – pa zato povremeno, a nadam se da ću i češće, pišem književnu kritiku – u mom slučaju preciznije je reći interpretaciju. Zanimljivo mi je koliko se razlikuje „osjećaj“ drugog, u smislu zamišljene čitateljice ili primatelja teksta, kad pišem pjesmu ili kritički tekst. U prvom slučaju, ta idealna druga ili drugi je… teško je reći, neki možda letač ili letačica poput književne Margarite, „nevidljiva i slobodna“, a u drugom slučaju, to je ipak veća i konvencionalno zamišljena publika, koju želim pridobiti u zajednički prostor jasnoće i komunikacije.

 

U intervjuu na Modernim vremenima (2020.) s Monikom Herceg kažeš da je “poezija lijek koji nije za sve, u svakoj prilici.” Nakon toga se nadovezuješ na različite pisce i prevoditelje (a i sama se baviš prevođenjem) koji su na tebe djelovali ljekovito. Doista, mnogo je tvojih pjesama zaista blagotvorno i pružaju smirenje, utjehu, ‘ozdravljenje’. Osim spomenute pjesme “Prijatelj” za mene su to i pjesme poput “Slučajno drvo”, ”Prije zime”, “Rame” ili stihovi poput “Ako urone u čaj, oči preuzmu blijedu zelen; Sjemenke se raspu u oba koljena.” Ili: ” Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri; Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen; čijih pet prstiju viri iz zemlje za njena mala stopala.” Ili: “Stopalima sviram po hladnim tipkama; i znam da je to jedna obična, blaga sreća.” Ti i pjesnik Davor Ivankovac za mene ste u tom smislu u poeziji doista ‘ljekoviti’. 

No, zanima me i drugi dio te misli, a to je da poezija nije lijek za sve, u svakoj prilici. 

Može li se u tom kontekstu, osim na individualni ukus i to što će u kojem trenutku na nas djelovati kao lijek, misliti i na hiperprodukciju poetskih tekstova danas, kako na mrežama tako i šire? Kako bi opisala takve pjesničke tendencije današnjice? 

Tri stvari mi se prve nametnu kod pitanja o društvenim mrežama i poeziji. Prva, da su društvene mreže proširile publiku za poeziju. Recimo da u tome nema ničeg problematičnog. Drugo, da su potaknule ljude da redovito objavljuju vlastite tekstove – bilo da objavljuju pjesme u statusima ili statuse koje će naknadno nazvati pjesmama.

Ono što mi se čini  loše jest što nema kritičke instancije kod onih koji objavljuju na mrežama, ni internalizirane, niti u samom sustavu koji ih uokviruje, koji briše potrebu i čak sprečava mogućnost kritičkog odabira ili stava prema objavljenom sadržaju, i to na mnoge suptilne načine. O tome si uostalom i sama pisala, kao i Davor Ivankovac, sa sebi svojstvenim suptilno-ubojitim humorom, u još uvijek vrlo aktualnom osvrtu na Facebook na portalu Kritika HDP.

 

Ovdje se krije hiperprodukcija koju spominješ, ali ono što mi se čini da je u tome loše jest što nema kritičke instancije, ni internalizirane kod onih koji objavljuju niti u samom sustavu koji ih uokviruje, koji briše potrebu i čak sprečava mogućnost kritičkog odabira ili stava prema objavljenom sadržaju, i to na mnoge suptilne načine. O tome si uostalom i sama pisala, kao i Davor Ivankovac, sa sebi svojstvenim suptilno-ubojitim humorom, u još uvijek vrlo aktualnom osvrtu na Facebook na portalu Kritika HDP. Treće, da društvene mreže, kao ni neke vrste poezije, da prepišem citat iz pitanja, nisu za svakog (ni u kojoj prilici). Zbog načina na koji se isporučuje, sadržaj na Facebooku – da se zadržim na društvenoj mreži kojoj generacijski pripadam – kao i cijeli taj zadani sustav samoreprezentacije mi je cringy. No, u konačnici, možda je zato nezahvalno komentirati život na društvenim mrežama kad u njemu ne sudjelujem, ali ne mogu reći da me ikad dosad privukao da postanem njegova aktivna sudionica. Draže su mi pojedinačne web-stranice, blogovi ili portali koji imaju instanciju urednice/ka i koji podrazumijevaju izbor i kritički pogled na stvari, a društvene mreže, mogu tim uređenim virtualnim prostorima služiti kao oglasni prostor i povezivanje publike s mjestom gdje je taj sadržaj cjelovit i kompleksan.

Društvene mreže, kao ni neke vrste poezije nisu za svakog (ni u kojoj prilici). Zbog načina na koji se isporučuje, sadržaj na Facebooku – da se zadržim na društvenoj mreži kojoj generacijski pripadam – kao i cijeli taj zadani sustav samoreprezentacije mi je cringy.

 

*Prijatelj 

Prvi je dan na sebi imao željezni oklop za letenje.
Ispod oklopa bila je hrpa mekog perja, a svaka riječ u njegovim ustima
imala je par bodlji, kljun ili dirigentsku iglu.
Otvorila sam mu usta i sve riječi pažljivo izvadila na kaveni stolić.
Našiljila sam malo posustale kljunove i vratila mu ih.
Sve to proteklo je u šutnji, prvih nekoliko godina.
Niz stolić na kojemu su bile izložene njegove riječi
slijevala se višnjevača. Silazili smo pod stol da bismo je oblizali
netremice se gledajući, jer sve će se uskoro završiti.
Bile su zime, sve bijele odreda, dolazile su u cipelama na kat.
Bili su svatovi, krošnje, drveni kreveti i njihove brige i kolodvori.
Njegov oklop skrivao je golemu mašinu koja je ispuštala
duboke zvukove pod zemlju. Njegove silne ptice, korablje, klice muha,
drvenaste etide, patetične sonate marširale su ispred nas noćnim cestama.
Kad se sve završilo proglasio me bližnjom.
Pospremio je sve oči u pretince i ostavio jedan povjerljivi par.
Nosim ga sa sobom u gradove, tornjeve, u bolest i ranu zoru,
povjerljivi par glavica planinskog cvijeća.

 

Intervju vodila: Jelena Zlatar Gamberožić

Fotografije: Meho Mahmutović

Zanimljiv glazbeno-pjesnički projekt Hortus deliciarum nazvan je ‘svirka’ (svirati + zbirka), a knjiga je objavljena u sklopu projekta book&zvook, 2023. (produkcijska kuća Audio Store Transonica). U njoj, ti si i pjesnik i glazbenik. Koristiš različite instrumente i ambijentalnu muziku. ‘Zvuk dopire gdje pogled ne može’, piše na stranici book&zvook. Je li ideja za ovakvu knjigu nastala iz toga što sam tekst nekad doista nije dovoljan za pružanje cjelokupnog čitateljskog doživljaja ili si želio podijeliti i svoje bavljenje glazbom s čitateljima (slušateljima) ili pak spojiti to dvoje kako bi zbirka dobila sve dimenzije koje si u njoj zamislio…?

Draga Jelena, hvala na pitanjima. A kako su pitanja ozbiljna, pokušat ću odgovoriti primjereno, s nadom da ću biti koncizan. Objasniti genezu umjetničkog projekta je teška stvar, jer su u igri mnogo niti koje se u nekom trenutku spajaju prema zajedničkoj točki.

Kažeš u Hortus Deliciarum si pjesnik i glazbenik, a ja ću krenuti odavde, od ove nijanse: naime, izvan ove knjige ne smatram se ni pjesnikom ni glazbenikom, ili, bolje rečeno: kreativni projekt zapravo je prilika da se duhovno razviješ i tehnički poboljšaš, nisi nužno nešto, već postaješ. Nakon što plod ove potrage sazrije, možeš eventualno biti prodavač svog proizvoda, njegov marketinški strateg. Uspjeh, ukoliko se dogodi, potvrđuje ti da ono što radiš nije hir, monolog, ali i neuspjeh ima svoju dobru stranu: čini te sposobnim da počneš iznova, mijenjaš jednadžbu, algoritam. Mislim da je to najopipljiviji korijen ovog projekta, ako mi je dopušteno da se ozbiljno shvaćam kao autora: shvatio sam da više ne mogu, ne želim više pisati kao u prethodnoj zbirci poezije, Krajolici, ljudi i ptice.

Nažalost, većina pjesama koje sam napisao nakon ove knjige bile su preblizu po stilu, po sadržaju, onima koje su već bile u njoj. Nisam tada imao potrebne alate za bijeg, barem djelomičan, od vlastitog svijeta, od vlastitog stila. Tako sam odlučio pustiti vrijeme da odradi svoje (odnosno vrijeme je odlučilo umjesto mene), a to je značilo da sam praktički prestao pisati poeziju. Počeo sam se baviti drugim stvarima i malo-pomalo se moj interes za glazbu vratio u fokus. Uzimao sam satove klasične gitare, došao do starije glazbe, baroka, ali i još dalje, do renesanse. Kupio sam lutnju, pokušao razumjeti nekoliko stvari iz teorije glazbe. Fragmenti studija, naravno, koji ne mogu zamijeniti dugotrajno obrazovanje, ali ipak korak naprijed.

Teorija me dovela do softvera za notni zapis, program reproducira ono što si zapisao sa zvukovima instrumenata koje odabereš. Uneseš dvije note, okomito ili vodoravno, i čuješ kako zvuče zajedno ili uzastopno. To je, na neki način, početak tvoje skladateljske “karijere”. Iz svijeta renesansne lutnje vratio sam se u svijet današnje glazbe, svijet programa, plugina, MIDI klavijatura i tako dalje. Na kraju sam uspio prikupiti ono najnužnije za kućni studio, što mi je zauzvrat tehnički omogućilo rad na ovom projektu. Slučaj je htio da sam otkrivajući glazbu ponovno uhvatio nit poezije, koji sam u međuvremenu potpuno napustio. Jednostavno zato što sam u jednom trenutku na stolu imao otvoren laptop s glazbenim programima, dostupan mikrofon i Word dokument s nekoliko neuspjelih pjesničkih pokušaja. No činilo mi se da dobivaju novu dimenziju ako ih recitiram preko glazbenog podloška. Tako se pojavila želja da se tekst i glazba razvijaju paralelno, organski, kao da su dvije grane istog debla. Hortus Deliciarum je rezultat ovog puta. I da, to je također rezultat frustracije koju sam oduvijek osjećao vezano uz mogućnosti jezika, kao što pretpostavljaš (potreba za pojačavanjem poruke kroz zvuk tamo gdje se riječ više ne probija), kao i želje za dijeljenjem s nekim ono što sam neko vrijeme radio samo privatno: glazba.

Ali ne mogu završiti, a da ne spomenem nešto što je, izvan mog prvotnog plana, postalo središte gravitacije projekta: tuga, frustracija, osjećaj bespomoćnosti, tjeskoba zbog rata, zbog njegovih zločina. To je na kraju i tema albuma, kako je ja vidim: odnos prema povijesti, nasuprot odnosu prema prirodi, prema obitelji, prema onome što voliš. Vanjski svijet nasuprot unutarnjeg svijeta. Potreba da zaštitiš voljene i spoznaja da može doći dan kada to više nećeš moći. Nažalost, još uvijek svjedočimo događajima koji su previše slični onima koje smo proučavali i za koje smo bili u iluziji da više nisu mogući.

I budući da je došlo do toga, ako bih morao sažeti nastanak knjige na jedan trenutak, na jednu emociju, bio bi to trenutak kada sam sa suprugom prevodio knjigu o armenskom genocidu koju je napisao rumunjski pisac armenskog porijekla (Knjiga šapata Varužana Vosganjana), došao do odlomka o ubijanju djece, fantastičnog odlomka upravo zbog realističnog opisa. Držao sam dijete u naručju dok sam ulazio u žestinu teksta, ne mogavši ​​podjednako razumjeti ta dva svijeta, tu neizmjernu okrutnost povijesti.

 

Tema prostora često se provlači kroz tvoje pjesme, primjerice, u zbirci Krajolici, ljudi i ptice (Meandarmedia, 2017.), U prvom su redu tu prostori gradova, ali i manje naseljenih predjela i krajolika te raznoliki život koji buja u njima. Spomenuta zbirka, primjerice započinje Ovidijevim citatom “Ti ćeš ići, malena moja knjigo, bez mene u grad, ali ne zavidim ti, idi – pođi u grad meni zabranjen – zabranjen tvojem gospodaru.” Pjesma gradovi pak završava s “gradovi koje sam volio, gradovi u kojima želim i u kojima ne mogu živjeti”.

Koliko na tebe kao autora utječe prostor, također i s obzirom da ne živiš u svom rodnom gradu, osjećaš li se izmješteno ili otuđeno u stranim prostorima (gradovima), još jače privučen njima ili oboje? 

Postoji, naravno, ta objektivna činjenica, biti stranac, živjeti u drugoj zemlji, u drugom gradu od matičnog. To je bogata tema, ali prvo bih se vratio malo unatrag.

Rođen sam 1980. u komunističkoj državi u istočnoj Europi. Dakle, nosim sa sobom ovu priču s jedne strane, o određenom režimu s dubokim utjecajem na svakodnevan život, koji prekriva određenu povijest i kulturu, kao i otiske onoga što definira moju generaciju, u suprotnosti, na primjer, s onima rođenima nedavno, u digitalnom dobu. U mom su djetinjstvu radio i magnetofon bili prije televizije. Nikada nisam imao video, kompjutor se u mojoj obitelji pojavio kasno, kino također, a televizija nije značila ništa sve do revolucije 1989.: nekoliko sati propagande dnevno. Odrastao sam u malom gradu, tako da sam imao slobodu nesmetano ići bilo gdje, ali i na selo, u planine. Potom sam se kao student preselilo u Bukurešt, nakratko vratio u rodni grad, a kasnije stigao u Zagreb, gdje živim od 2009. To bi bilo, ukratko, moje geografsko putovanje.

Mislim da je otuđenje ipak više vezano uz vrijeme, ono dolazi s rastom, sazrijevanjem, s određenim etičkim ili duhovnim profiliranjem, s prvim protivljenjem poretku svijeta. Može se ili ne mora podudarati s geografskim premještanjem. Ali što se mene tiče mogao bih zamisliti neki silazni put, barem u igri: od planine do ravnice, razne stepenice pada u vremenu, da se poslužim naslovom knjige Emila Ciorana. Tako da odnos prema određenom prostoru, bio on grad ili ne, više ovisi o tome u kojoj mjeri jesi ili nisi u ratu sa samim sobom, jesi ili nisi u nekoj duhovnoj ravnoteži. Naravno, vanjski i unutarnji svijet dvije su posude koje komuniciraju, utječu jedna na drugu. Zabranjeni grad, iz citata koji otvara Krajolike, bio bi Bukurešt, gdje mogu reći da je osjećaj otuđenosti postao akutan, što se mene tiče. Koliko to ima veze sa samim gradom ili nečim u mom unutarnjem svijetu, teško je reći. Kao stranac ponekad volim pomisliti da sam počeo shvaćati prednosti “egzila” – činjenicu da je čovjekova dužnost živjeti nekako okomito, u području duha, a ne horizontalno, u području ​povijesti. Riječ je, naravno, o naglasku.

No taj stav ne podrazumijeva nepoštivanje pripadnosti, on samo nameće određena ograničenja. Ja sam, htio-ne htio, most između dvije zemlje, između dvije kulture (službeno imam dvojno državljanstvo). Ali kao što most svojim krajevima dodiruje dvije obale, tako postoji i dio mosta, središte, koje je iznad ili ispod nekog ponora. Srećom, mi smo malo složenije organizacije materije od betona. I možemo se kretati, možemo putovati. To je očita, gotovo trivijalna stvar: u mjeri u kojoj se stapamo s krajolikom u kontemplativnom činu, nekako zaboravljamo sami sebe, tako istodobno u sebe dublje uranjajući.  Odavde sam krenuo u Hortus, suprotstavljajući krajoliku – povijest. Suprotstavljajući povijesti unutarnju slobodu. Old school. Puno sam meditirao o citatu iz Lao Zija, koji sam uključio u knjigu: Tko slijedi Put nečinjenja, ništa ne ostavlja neučinjenim. Možda je to iluzija, ne znam. “Rješenje” koje vrijedi samo u Hortusu. U svakom slučaju, argument na koji se ponekad pozivam kako bih okrenuo leđa povijesti.

 

Za prijevode tvojih knjiga zaslužni su Ana Brnardić Oproiu, Goran Čolakhodžić, a i sam prevodiš. Što je ono što se u prijevodu (konkretno u tvojim pjesmama) gubi, a što dobiva? Pišeš li ponekad (i razmišljaš) na hrvatskom jeziku ili uglavnom predvodiš s rumunjskog?

Mislim da postoji velika razlika u tom pogledu između posljednje moje dvije knjige. U knjizi Krajolici, ljudi i ptice pjesnički tekst sam shvatio i kao medij, alat, ali i kao jezičnu igru, pritom sam težio i samom estetskom cilju. Bio sam dakle malo razigraniji ali i „barokniji“ nego sada. Ali kad bih gledao malo dublje, ovu knjigu vidim kao analizu melankolije. Istovremeno, opisivati ​​melankoliju, objektivizirati je, znači i izbaciti je iz sebe na neki način, dakle izliječiti se od nje što je više moguće. Analitika šamana – dobro je to primijetio Marko Pogačar u svom prikazu te knjige. Zbog ove složenosti, odnosno opskurnosti, imam dojam da postoji više mjesta u Krajolicima koja mogu stvarati probleme prevoditeljima nego u Hortusu. Ali ne mislim da je to knjiga teška za prevesti, jer se u osnovi oslanja na spoj između racionalnog i poetskog diskursa. Osim toga, imao sam tu sreću da su prevoditelji knjige dvoje pjesnika, dvoje izvrsnih prevoditelja, kao štu si već spomenula, moja supruga Ana Brnardić i moj prijatelj Goran Čolakhodžić. Teža smo mjesta rješavali zajedno.

S druge strane, u Hortusu, možda i zbog proteka godina, drugačije teme, kontakta s glazbom što je značilo da je glazba preuzela dio odgovornosti teksta, ne osjećam da je bilo problema s prijevodom. U svakom slučaju, prevoditelji mi nisu označili ništa što bi bilo teško rješivo, a ni ja kao prevoditelj nisam imao problema. Sam tekst je postao prilično pojednostavljen, esencijaliziran, ponekad gotovo do te mjere da, u nekim slučajevima, čak ni sam nisam više siguran može li se definirati kao pjesma, ili jednostavno kao tekst, kako na engleski govorimo lyrics kad pomislimo na kantautora.

Kad bih od svih tekstova Hortusa morao birati one koji bi mogli biti objavljeni samostalno kao pjesme, u zborniku, vjerojatno bih ostao pri dva ili tri. To ne znači da su ostali slabiji, već samo da su u ovisnom odnosu sa zvučnom podlogom, bez kojeg nemaju smisla. Postoje naravno iznimke, kada sam u početku imao glazbeno djelo za koje sam potom napisao tekst ili kada sam imao gotovu pjesmu za koju sam skladao glazbu. Ali cilj je bio da ih se dizajnira paralelno. Većina tekstova je napisana na rumunjskom i potom prevedena, ali neke fragmente sam napisao i na hrvatskom, ili sam ih improvizirao, jednostavno zbog toga što su ponegdje bile potrebne promjene ili izravne intervencije glasom preko glazbenog dijela. Međutim, nije imalo smisla navoditi gdje su se te intervencije dogodile. One ne predstavljaju dovoljno materijala da bih se smatrao dvojezičnim autorom. Bilo bi lijepo, ali to je težak put u određenim godinama.

 

Magistrirao si filozofiju na sveučilištu u Bukureštu. Koliki utjecaj filozofsko razmišljanje ima na tvoje pisanje? Razmišljaš li češće kao profesor filozofije ili kao pjesnik i dolaze li nekada logika i poetika u koliziju ili se pak nadopunjuju? 

Prošlo je dosta vremena otkako sam diplomirao na Filozofskom fakultetu (skoro dvadeset godina) i otkako sam bio učitelj u svom rodnom gradu, gdje sam radio ipak dosta kratko, bio sam tek na početku. Odlaskom iz Rumunjske i nastanjivanjem u Hrvatskoj je počelo polagano, ali sigurno odvajanje od filozofije. S obzirom na to da iz objektivnih razloga nisam mogao nastaviti svoj rad kao učitelj u Hrvatskoj, morao sam uložiti vrijeme i energiju u pribavljanje sredstava za život. Donio sam mnoge knjige od kuće sa sobom, ali polako te knjige više nisu bile na mom popisu za čitanje, barem one sa specijaliziranim jezikom. Težak je to teren, ne možeš se baš baviti filozofijom u slobodno vrijeme. Da biste ostali aktivni, potrebni su vam drugi ljudi s kojima možete razmjenjivati ​​ideje, informacije, na kraju i knjige. A kupnja knjiga iz vlastite domovine postaje prilično skup sport.

Ali naravno, postoji nešto što ostaje: određeni način pristupa problemu, bavljenja tekstom, određena gimnastika uma. Mislim da mi je ta pozornost na tekst, na njegove detalje, na njegove mogućnosti značenja, pomogla ne samo kao pjesniku, nego i kao prevoditelju. S druge strane, potreba da se govori sa smislom, da se označava može biti prepreka oslobađanju jezika jer ona odbija avanturu, odbija ono što nije potrebno. Poezija i logika se mogu nadopunjavati, ali se mogu i suprotstavljati, mislim da to ovisi od slučaja do slučaja, od doba do doba, a možda se unutar svake pjesme vodi gluha borba između to dvoje. Općenito mislim da ti logika može pomoći da esencijaliziraš svoj govor, čini te sklonijim uklanjanju nepotrebnih materija, tog nečeg “baroknog” što može postati dosadno, a dolazi jednostavno iz želje da pišeš poeziju, da pišeš bilo što. To ne znači da sam i uspio. Gledajući unatrag, vidim mnoge tekstove koji se mogu očistiti od mučnog viška. No ipak, za to ne morate biti filozof. Vrijeme ima svoje noževe.

 

Miroslav Kirin u pogovoru zbirke  Krajolici, ljudi i ptice piše: “Pjesniku ostaje snažna energija riječi, njegov istodobno ‘mračni i pitomi jezik’ i stalna težnja da ga ukroti, ili da mu se poda”. Ova rečenica vrlo dobro opisuje tvoj ‘pjesnički svijet’ u kojem katkada dominiraju blage, gotovo ugodne slike ali češće u njih prodiru zastrašujući fiktivni likovi i slike (pjesme crno sunce, ćoro, štakac, večera s orlanom). Ponekad me te pjesme podsjećaju na rad sna, nešto gotovo nesvjesno; san koji počinje pitomo, ali se pretvara u nešto zloslutno, opasno, prijeteće. Kako ti vidiš spajanje oprečnih elemenata jezika, slika, doživljaja, opažaja…?

Mislim da sam uglavnom već odgovorio na ovo pitanje. Teško mi je išta dodati izjavi Miroslava Kirina koja vrlo jezgrovito sažima moj odnos prema jeziku, odnosno prema poeziji. Možda Hortus u ovu jednadžbu unosi nešto novo utoliko što riječi daje ono što pripada riječi, a ne-riječima ono što pripada ne-riječima. Ovdje se barem više ne borim protiv jezika, jer mi je na raspolaganju ovo dodatno sredstvo: zvuk. U svakom slučaju, da se vratim na tvoje pitanje, ujedinjavanje disparatnih, oprečnih elemenata u diskurs čini se dobrom stvari s estetskog gledišta. Ove bizarne asocijacije, na rubu logike, ili u naopakoj logici, čine te dijelom uzbudljivog putovanja. One su male eksplozije na platnu mašte i izazivaju estetsko, pa i duhovno zadovoljstvo. Naravno, to nije i ne bi trebao biti jedini način pisanja poezije.

Ali budući da si spomenula ovu stranu mog stila, onu nalik snu, ili bolje reći noćnoj mori, zbog čudne putanje njegovih događaja ili rečenica, moram spomenuti nešto što, naravno, ne objašnjava prethodnu knjigu, već dodaje začin na ovu usporedbu teksta i sna: većina pjesama je nastala u vrijeme kad sam imao noćni posao. U vrijeme Krajolika imao sam takav ritam života: došao bih kući u sedam ujutro i umjesto da se bacim u krevet skuhao bih si kavu i nastavio raditi još nekoliko sati. Nije ni čudo što pjesme imaju nešto od neugodnih snova. Ta nit također se proteže kroz Hortus, ali mislim da u blažem, smanjenijem obliku, kao što si primijetila. Barem se tako nadam. Ali ne znam, možda sam na koncu tek neki noir pjesnik ma što radio.

 

Iz mog iskustva i projekata koje sam nedavno započela (primjerice projekt Slika i tisuću riječi), slika i tekst ili fotografija i tekst mogu se spojiti na kreativne načine; jedno može biti inspiracija za drugo. Umjetničke suradnje su mi uvijek uzbudljive i dobrodošle. Za kraj, zanima me kako ti vidiš različite umjetničke suradnje koje si ostvario s, primjerice, gostujućim glazbenicima na tvojoj zbirci? Planiraš li nešto slično u budućnosti?

Ovu sam knjigu naslovio prema srednjovjekovnom rukopisu dovršenom 1185., iluminiranoj enciklopediji koja je imala za cilj sintetizirati sve znanje tog vremena, dakle pravi interdisciplinarni projekt, prva enciklopedija koju je sastavila žena, Herrada od Landsberga. To je polazište za koje mislim da nešto govori, implicira neki stav, iako moja poezija zapravo nije militantna. Enciklopedija je, između ostalog, sadržavala pjesme, ilustracije s teološkom ili filozofskom relevantnošću, ali je i jedna od prvih poznatih izvora polifonske glazbe. Naravno, ja sam svoj projekt poveo u drugom smjeru, definiranja svog odnosa prema svijetu i povijesti, prema svemu što je izvan, bez pretjeranog naglašavanja veze s početnom enciklopedijom.

U mom je planu, međutim, bilo i to da uključim neke ilustracije. U jednom od svojih mnogih ili manjih prošlih života bavio sam se, ili želio sam se baviti slikanjem. Ali sada nisam više imao vremena i energije potrebne da se posvećujem i toj svojoj strani. Nisam imao ni neku logističku potporu da izdajem takvu knjigu, koja bi trebala izaći u fizičkom obliku, u tisku, s ilustracijama (pod pretpostavkom da sam ih mogao napraviti) i s CD-om unutra, što je vrlo očito skupa stvar. U svakom slučaju, meni je blizak takav tip srednjovjekovnog imaginarija, zanimljiv mi je. Doticaja s tom vrstom stila imao sam u razdoblju kada sam pokušavao svirati renesansnu lutnju. Pretražujući tadašnji repertoar pronašao sam i ovaj vrlo zanimljiv rukopis koji nosi ime Vincenza Capirole, talijanskog skladatelja, lutnjista i renesansnog plemića. Među rijetkim je rukopisima za lutnju, ako ne i jedini (ne mogu se sjetiti) koji sadrži rubne ilustracije u boji u stilu tog razdoblja. Zanimljivo, negdje sam našao tu priču – taj tko je napravio ilustracije imao je na umu praktičan, a ne ezoteričan cilj: učenik je mislio da ako ukrasi rukopis slikama, u slučaju da ga netko pronađe, čak i ne shvaćajući o čemu se radi, možda ga ne bi bacio upravo zbog ljepote slika. Ilustracije su stoga predstavljale dodatnu šansu da glazbeni rukopis preživi.

Izvan ove anegdote, vrlo jasno vidimo kompatibilnost, komplementarnost između različitih umjetničkih formi. Poeziju promatramo, na primjer, pod njezinim zvučnim aspektom, govorimo o muzikalnosti jezika, njegovom ritmu, govorimo o slici u poeziji kao što u slikarstvu govorimo o muzikalnosti, a ako ćemo razmišljati o glazbi, možemo je vidjeti ne samo s vremenskog aspekta, već i prostorno. Pada mi na pamet ime ruskog skladatelja Modesta Petroviča Musorgskog i njegova klavirska suita pod naslovom Slike s izložbe koja je za polazište uzela svako djelo s pojedine izložbe arhitekta i slikara Viktora Hartmanna povodom otvorenja u Carskoj akademiji umjetnosti iz Sankt Peterburgu.

Što se mene tiče, ako razmišljam o Hortusu kao hibridnom žanru, među prvim stilskim utjecajima čak bih naveo ploče iz svog djetinjstva s radijskom produkcijom poznatih univerzalnih bajki, ili onih rumunjskih. Imamo glas pripovjedača, glazbu, zvučne efekte, ambijentalne zvukove. S druge strane, što se tiče kasnijih rock stvari, iz doba adolescencije, spomenuo bih album War of the Worlds Jeffa Waynea, jer tu, izvan pjevanih pasaža, postoji i narator čiji glas prolazi kroz cijelu priču. Ali nedavno sam otkrio izvrstan album Civilization Phase III, Franka Zappe, objavljen posthumno, distopiju u kojoj kao likove imamo skupinu ljudi koji žive, zbijeni unutar klavira, i koji se ovdje suočavaju s prijetećom stvarnošću svijeta oko sebe. No, nema smisla sada produžavati ovaj popis, ima mnogo autora na području ambijentalne glazbe, ili onoga što se zvalo musique concrète, kojima puno dugujem. I aktualna elektronska glazba, naravno. U svakom slučaju, Hortus Deliciarum izgrađen je oko ove umjetničke vrste pod nazivom radiodrama, samo što tekst nije epski, već isključivo poetski.

Ali baš zato mi je u Hortusu bilo važno pronaći način da sve te stvari povežem tako da to rezultira jedinstvenom cjelinom, nečim što ima početak i kraj, nekakav dramski luk. Koliko sam u tome uspio, ne znam. Sigurno je da je, nakon što je izašao iz mog računala, projekt dobio drugu dimenziju kroz suradnju s drugim glazbenicima. Prije svega tu je producentski zvučni otisak, a tu sam jako zahvalan Nenadu Kovačiću, on je dobro shvatio kamo želim ići s ovim projektom, znao je izvući na površinu ono što je vrijedilo, i očistiti cjelinu od onih stvari koji su predstavljali višak. Nenad je na ovoj razini imao dovoljno prostora za vlastitu kreativnost, pa smo osim dizajna zvuka podijelili i mnoge glazbene aranžmane. Ono što sam smatrao važnim na kraju ovog puta, gdje su neke skladbe bile „strože“, napisane u notama, druge imale tu improvizacijsku prirodu, je da je projekt na neki način postao ponešto veći od mene. Činjenica da sam autor i u isto vrijeme u umjetničkom zajedništvu s drugima – to me čini sretnim: ono što je bilo tamo na početku dobiva više jasnoće, više zaokruženosti u kontaktu s drugima. Da li će biti još jedan sličan projekt, ne znam. Kako ne znam hoću li to zapravo i mogu li još (živim radeći 8 sati dnevno u firmi, obitelj, prijevodi itd.). Ali volio bih se nastaviti baviti glazbom. To je ono što trenutno i radim, ali kamo će me to odvesti, ne znam. Ono što se nadam jest da je ovo što sam dosad napravio dobro napravljeno, da ima smisla za druge. Jer bez obzira bila niša ili ne, umjetnost mora komunicirati. Lopta je sada u terenu čitatelja/slušatelja.

https://www.bookzvook.com/knjige/hortus-deliciarum

 

Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracije: Meho Mahmutović