Kategorija: poezija

Biram

moram ti reći, meni se ona jako sviđa
sva od kose i usta i brzih, vrckavih ruku
traži nekakve sretne pjesme
(ona kaže srećne i onda mi se učini kao da
opet čitam Beleške jedne Ane
ispod orahove ljetne krošnje
u dvorištu djeda i bake)
zamisli samo ideju
kao da pjesme od sreće nastaju
ali dobro

(skrećem s teme, ma znaš ti mene,
misli vrludaju kao vrutci u kamenu)

evo prebirem po arhivu naših sretnih dana
bijel je poput šlajera koji nikada nećes nositi
i snijega u kojem smo stajale one zime kada je naša kujica
trčala vlažnog nosa i mekog, bijelog trbuha oko snjegovića koji smo
pravile od velikih gruda, crvene mrkve i kariranog šala
na rubu onog parka gdje se staze u livade savijaju
i debele ovce tumaraju svojim praznim licima
da njega biram
i još biram tvoj osmijeh što se
cakli
kao dragulj izgubljen u snijegu

Bol

na obali rijeke čovjek sjedi i plače
u krilu mu pištolj crn i sjajan kao oblutak
pitam se da li plače što nije uspio ili što je želio uspjeti
iz očiju mu svijetli mjesec

taj čovjek sam ja

preko rijeke maglena se povjesma uzdiže kao pjesma
na drugoj obali moja se bol u svilene halje oblači
zajedno gazimo rijeku

Put u središte sebe

prvo
moram dinamitom
probiti put
kroz planinu
otvrdnulu od svega neizrečenog
kroz klisuru
hladnu i golu
u kojoj se dijete boji
zaplakati
kroz prašumu
u kojoj nijedno drvo
ne zna moje ime
kroz kanjone s vukodlacima
koji znaju gdje sam se skrivala
prvo,
kažem, trebam probiti put.
ako uspijem
i na drugu stranu stignem
na livadi od ljeta i suncokreta
naći ću dvije
djevojčice,
tebe
i sebe
i odmah ću nas obje poznati;
tebe
po malenom ožiljku ispod desnog oka
sebe
po pletenici što mi je baka isplela

Kad pomislim na tebe

kad pomislim na tebe, Charles, što je gotovo
svakog radnog dana, počevši od ponedjeljka

nazovem te starim, ružnim gadom
jer sam ljuta i
jer si to i bio
i ne samo bio, nego svjesno bio

više nego svjestan, zar ne?
napravio svoj brand

kojim si hranio umrtvljene mase koje su uvijek (čak
i tada) tražile luđaka, luđakinju za
osobnu zabavu

u metroima na putu ka svojim uredima,
sadeći pelargonije u košare obješene po balkonskim ogradama,
mijeseći tijesto u kuhinjama s prozorima otvorenima
prema vrtovima zasađenima oko kipova
dječačića koji piške u ribnjake,
čitajući Essential Bukowski u dnevnim sobama sa zelenim i ljubičastim foteljama
i podnim lampama sa dugim vratovima

ljuta sam što si mrtav

umro si iste godine kad se rodila
moja kći

ljuta sam što je i ona mrtva

ljuta sam što te otac tukao

ljuta sam što si znao sve ono što si
morao znati da bi napisao A Smile To Remember

ljuta sam što su te djeca zlostavljala

što si imao akne i naglasak i strano ime

nijemac u americi nakon rata
kakvo je to sranje moralo biti

ljuta sam što kurve nikada nisu bile dovoljne
kao ni alkohol, ni konji, ni bijes

ljuta sam što ništa nije stalo između tebe i
the Genius of the Crowd

između tebe i The Crunch

ljuta sam zbog svih staraca
svih starica

koji trunu u sobama,
kašljući u rupčiće, između
mlohavih dlanova izbrazdanih plavim venama
poput ptičjeg mladunca što leži na pločniku

Ljuta sam zbog svih migranata, izbjeglica, bjegunaca
koji hodaju, hodaju
beskrajno
preko Europe, preko Sredozemlja
preko Balkana
spavajući pod drvećem, u šatorima od
plahti, kartonskih kutija, deka

pijući snijeg
s djecom u naručju
pokraj
vatri potpaljenih šibicama, kravljom balegom i smokvama
pokraj
bodljikavih ograda, betonskih zidova
tipova s pendrecima, suzavcem i
pancir prslucima

ljuta sam, Charles,
toliko ljuta da bih zagrizla vlastitu ruku
isklesala ružu iznad lijeve dojke, a zatim
gledala kako cvjeta.
grimizna. poput krvi

So Now

 

(Autorica: Danijela Dragaš)

 

 

 

 

Strah od (ne)poznatog

Nećemo pričati o tome
koje je ljetovalište bolje
ni gdje se može naći
ljepši pogled,
nestaće čarobni trenuci za tebe i mene
prošarani mirisom cimeta
u kuvanom vinu,
nestaće bezbrižnost subotnje večeri
koja ne zna za rokove i ustajale fraze,
divićemo se lažnom sjaju
izdaleka
jer smo prokockali pravi,
i žalićemo se kako je sve bilo bolje
kada smo bili djeca
(iako je istina da je svijet oduvijek bio loš),
pisaćemo jedno drugom
spiskove za kupovinu,
slaćemo saldo na računima
i plaćati kredite,
jer tako svi rade,
izgubićemo spontanost ljudi
koji se ljube
jer na svijetu od toga nema ništa važnije,
nećemo više nestrpljivo čekati
da se sretnemo nakon radnog dana,
zajedničke kese vući ćemo
bezvoljno iz predimenzioniranih marketa
u kojima radnice nemaju
stolice ni pauze
(a nesrećni ljudi na njih viču jer im naplaćuju kese),
gledaćemo iste filmove i serije
kao naši poznanici,
komentarisaćemo izbore
i crkve,
pričaćemo o tome kako smo se
odrekli pravih vrijednosti,
nakon kakve teške nesreće
ili bolesti dragih ljudi
pričaćemo kako je samo zdravlje važno
(i zaboraviti to nakon dva dana),
ljetovaćemo po programu,
zimi ćemo možda skijati,
pratiće nas sjajni ljudi
koji će se diviti našim
sjajnim fotografijama,
srešćemo nekadašnje prijatelje
i kolege, obećati im kafu –
ovog puta stvarno –
plakaćemo kada život postane previše
za izdržati
(o, kakva tuga!),
lako ćemo otpisivati sistematske preglede
na koje znamo da treba da idemo,
nećemo umjeti da prepoznamo
simptome umora i nezadovoljstva,
pisaćemo kratke poruke, duge poruke,
ješćemo brzu hranu
za spore bolesti,
sastavljaćemo iskrivljene slagalice stvarnosti,
javljaćemo se svima,
a nikoga nećemo poznavati,
plašim se:
nećemo umjeti da se otgrnemo
od svega
i da od strasti drhtimo
negdje gdje nas ne mogu dotaći
prstima olovnim i zabraniti nam
da budemo
ljudi.

 

Kad voliš

Kod ljudi sam uvijek voljela
ono što su mogli postati,
uvijek u zametku,
u pokušaju,
u niskom startu.
Kod godina nikad
nijesam voljela zime
uvijene u tamu,
proljeća koja kasne
i nema ih u martu.
Kod knjiga sam uvijek voljela
stranice zbog kojih sam drhtala,
koje su pjevale o čudacima,
kod svijeta nijesam voljela gužve,
tražila sam puste plaže,
leđa okretala ludacima.
Kod glasnika sam najviše voljela
da me mimoiđu,
kod gomile sam voljela kad ode
na drugu stranu, da me svi
zaobiđu.
Kod sebe nikad nijesam voljela
iskrenost,
opijenost,
u parčad razbijenost.
Kod tebe sam najviše voljela
ono što nikad nijesam preboljela:
kako ti sijaju oči
kad voliš.

Au revoir

Kažem svom očaju:
Idi, prošetaj malo,
nemam ja vremena
da ti život posvetim,
na kraju,
mogu da te oslobodim bremena,
da ti se za sve pakosti osvetim,
ti biraš.

Kažem svom strahu:
Idi igraj se s drugima,
ja sam gvozdena vrata
na plućima otvorila,
i ušle su ptice koje pjevaju,
i u jednom dahu,
u kameni kip sam te pretvorila,
Meduza sam očešljana.

Kažem svojim nesanicama:
nađite bolje jastuke,
nađite veće mrakove
i mjesec koji bolje šapuće,
ja spavam u gnijezdima,
ja se grlim s pticama,
biram uvijek raspuće,
vidite – opet svanuće.

Kažem svojim bolovima:
vi nemate plamen
koji je potreban za život,
ni oči, ni srce, ni ruke, ni usta,
i kad pomjerim kamen
ispod njega nema zmija,
samo zemlja pusta

–
ali, iz nje će ponovo
cvijeće rasti,
zemlja pamti
i traži proljeće.

 

Autorica: Aleksandra Vujisić
(Iz zbirke pjesama u pripremi)

PJEGAVA LEĐA HODAJU MRAKOM

Epoha je pornografije.
A renesansi umjetnici mrtvi su svi .
Na ničijoj zemlji

u današnjoj kulturu
nema mjesta za pubične dlake
i djecu Vudstoka.
Buletovi gulići umorni
od nepravde – digli su ruke već.
Ispitivati postojanost dva tijela
uplitati se u istoriju sladostrašća
nema smisla,
stoljeće su prozirna i kratka.
Pjegava leđa bacaju
odbljeske  po parketu
hodaju štraseom
emigrant sam
u tim dugim nogama
prljavi Jugos ,
tvoja Njemačka se opet sprema za rat.

U OHRIDU OŽIVLJAVAM LJUBAVI MRTVE

Pokušavam apsorbovati
mutne volšebnike
nagomilane kalendare prošlosti.
Prošlost koja uvjek juri za nama.
Noć pada nad vodom i harpije se bude.
U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve.
Idem protiv zaborava prelazim Rubikon.
Odjekuje klopot tačke bez povratka,
niz nepregledne stepenice grada.
Mrak grli ispupčene figure, miluje-
prstima po vazduhu; tvoje sjenke u njemu.
Siluetu novog svijeta obrglila je praznina.
Mramorni kipovi i opsene u tvom telefonu ćute.
Krastava koža slična slonovoj otpada,
pijani goropad se budi i ne poznaje strah,
sve ono što je nekad bilo uspavano
sad vrišti na sav glas.
U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve
još ovaj put…

TURISTIČKI VODIČ

Polako se približavamo gradu.
Sa vaše desne strane nalazi srednjevjekovno
utvđenje Lekureši.
U Đirokastri je rođen diktator Enver Hodža.
Na povratku sa Krfa upoznao sam Saru.
Mršavu djevojku bledunjavog lica

i bademaste kože.
Blijedo žuti pogledi su opominjali na
na jedan grad, ostrvo i godinu vodenog tigra.
Na drugog čovjeka, na drugu ženu, na ono treće…
Sara i Saranda su uvjek isto počinjale,
obećavajući nov  početak. Koji nikako nije dolazio.
Preskačem velike riječi, značenje kalendara i urokljivo plavo oko.
I sve što bi imalo sličnosti sa sadašnjim trenutkom.
U meni još leže četrdeset velikomučenika Sarande
i njena zlatna kosa koja se preliva po suncu.
Te godine sam odlučio
da prestanem da budem turistički vodič.

TREĆI PUT TI GOVORIM O LJUBAVI

Treći put ti govorim o ljubavi
pred tvoj rođendan.
Obična, gluva, februarska noć,
ždralovi se povlače pred osjekom.
Sakriven među papratima,
ne osjećam ljubav prema aristokratiji.
T. S. Eliot stoji mrtav u mojim rukama.
Pokušavam oživjeti sudar čeonih kostiju,
dok vašarište mediokriteta maršira ispod tvog prozora.
Nove umjetnosti u razlomljenim riječima se ponavljuju.
Paukovi, rakovi i crvi na slikama.
Arijadna je pomogla Tezeju sa izađe iz lavirinta,

kada je udarao glasom niz pješčano kupatilo.
I nije nijema stajala kao ti na obalama Krita.
Sakupljam godine, traženja, granitne stijene…
Nikada ne dovodim sebe u zabludu
da sam ja, onaj kojeg na liticama čekaš.
Zaglušiti sve nepodnošljive promaje.
Tvrdnja da je neko slobodan. Onaj koji nema znaka.
Onaj koji je udešen prema sopstvenoj sposobnosti razumijevanja.
Arhivar. To je laž! Sva vještina pamćenja je preslikani bol,
na praznom papirusu. Na vjetru leprša svila iz Smirne
i grčki bog Arej koji prijeti da prekine užas sna…

Treći put ti govorim o ljubavi pred tvoj rođendan…
Zar ne čuješ?…

 

(Autor: Pavle Gligorović, iz zbirke pjesama ‘Treći put ti govorim o ljubavi’, Nova POETIKA, 2026.)

Proljetna pjesma

U proljeće kišem
I pjesme pišem
O svemu, samo ne o tebi
U tuđim pjesmama
Mravi umiru na pločicama
I nema preživjelih
U mojima
Ne dotaknem te se ni kvačicama
Nestaješ
Stih po stih
Neću koristiti riječi poput agonije
Očaja, sjećanja, čamotinje
Suze su samo od alergije
I vjetra, obećajem

Praznik, vrijeme ručka

Stol je postavljen.
Zajedno mu prilazimo držeći se za ruke.
Glava stola govori, i govori, i govori.
Kada se druga glava digne, u čelo
Pogodi ga rajčica.
Gledamo u crveni sok
I zamišljamo okus.
Na tanjur kaplje, i kaplje, i kaplje.
Glave se više ne podižu.
Frižider, u pozadini,
Zuji.

Tri kofera

Kada ti idući put vidim zube
U osmijehu, ili kroz poluotvorena usta
Usanjani dah
Dobro ću razmisliti
U kojem koferu ja želim spavati
Na biranje imam ljubičasti
Tvoj
U njemu vidim ratovanje
I ruke čvrsto stisnute oko baterijske lampe
Ili tamnocrveni,
Opet tvoj
Svjetlo je ugašeno
Ali znam da su vrata sobe otškrinuta
I čekaju
Znam da, kada ti idući put vidim zube,
Zaželjet ću zeleni kofer
U njemu ću biti samo ja
S uspomenom na jeziku kao komad kruha
Donesenog tvojim rukama
(Kako si znao da mi je taj najdraži)
Tu se vrata mogu zatvoriti
A ja ti nježno palim lampu
I pokrivam, pokrivam, pokrivam

 

(Autorica: Katarina Tuftan) 

Pjesme su nastale na radionici poezije u CeKaPe-u, voditeljica: Martina Vidaić