Kategorije
poezija

Bruno Ogorelec- izbor pjesama

Crveni svibanj
Ni tugu nemaju zaboravljeni
mali kolodvori. Drže dosadu
da ne uđe u grad. U kratkoj smjeni
među odlascima vrijeme tek kradu– do kasnog proljeća, kad se posrame
i sve nadoknade. Pruge se prenu,
kolosijeci nove pripreme drame,
skretnice im skreću i već u trenurevolucija! I tamo gdje nikom
nikad ne događa se i ne pamti
ništa, tu odjednom crvenom vikom
siv nasip viče i žestoko plamti.Među pragovima i vlakovima
svi kolodvori gore makovima.

 

Fertik štreka

Kat su po skrivečki Mama i Oče
Imeli veselje, a negde f kmici,
Nekaj su fulali; joj to se hoče
Pripetit baš kat ti ne treba. Ftici

Bi sejeno bilo; jajce tam il sim,
Al curi se piše kakva je bila.
Ko te je spreluknjal, moraš biti znjim,
Serdce zaklenut i poštucat krila.

Po skrivečki kat su Japa i Mama
Veselje krali su dobili dreka.
Morda f krivom hipu kakva galama
Ih je zahliknula i fertik štreka.

I sad sam ja tu i merim kak vreme
Plazi kak melasa i vleče breme.

 

kad sam bio mali

kad sam bio mali za vrućeg ljeta
mjerio sam gradu temperaturu
bosim tabanima ništa ne smeta
ako malo peče baka bi kuru

stare šljivovice što na tabane
a što svojim nepcem i opet sve bi
bilo kako treba puno tog stane
u ljetni dan kad si mali al’ ne bi

do večeri bilo ni blizu dosta
nego bih krijesnice po parku kasno
sve dok baka ne bi postala prosta
i promukla a najviše je krasno

kad kiša na vreloj pločnika peći
cvrči šušti nešto želi mi reći

Lojtra do neba
Se je nekak teplo, diši po trulom.
Zdrave nam zime ni. Čez listje suho
papak tapče, šušti. Kosmato vuho
striže. Ajngel črni, rogati, s frulom
fruliče spotiha, duše nam vabi
kaj ih farof privleč ni znal niti štel.
I ja sem taj, kaj vrag bi ga lahko zel
da mu se nisem skril s puta vu grabi.
Ne vleče me farof, al ni žveplena
luknja Dibukova. A ova trula
egzistenca, zima bez zime, kula
na glibu, kaj vredi? Vu serdcu stena.
Zdelal bum si lojtru dolgu do neba
pak grem gor. Bedaka tam navek treba.

 

Malen ispod zvijezda

Kad bolje razmislim, sad za Eostre,
moj je bog veći od tvog sitnog boga.
Toliko je velik, sav kad se prostre
da veći bude od dobrog i zloga.

Toliko velik da mu je svejedno:
statistički ja sam tek mu podatak
u moru gugola — poslanje bijedno,
nikakav domet, poluživot kratak…

Bogu je svejedno turam li mimo
ili u sredini svojega gnijezda,
štujem li il’ vrludam tamo-simo,
i hodam li mu malen ispod zvijezda.

Nikakve upute dao mi nije;
tek stvorio sve je i sad se smije.

 

Nisam nezahvalan

Dragi Djede Mrazu bio sam dobar
— bake preko ceste, svima dao sjesti,
pticama mrvice, nikome grobar;
od deset poštujem šest zapovijesti.

I mislio sam si nekako s nadom
da ovaj put možda u tvom paketu
bit će i ono što želim si kradom
noću, kad blesave misli se pletu.

Da ovu masku što žulja i grebe,
prošlost svu hrapavu, sav teret trajan,
da svu svoju kožu svučem sa sebe;
nov gušter da budem, zelen i sjajan.

Al’ dobra su mi i dva topla šala,
čarape i knjiga; puno ti hvala.

 

Rujan

Vrijeme je postalo teško i bređe.
Ne znam što bih s lišćem. Da iz ormara
izvučem crveno, žuto il’ smeđe?
Koje pristaje kad kora je stara?

Ptice se prepiru o planu puta.
Pozobale su mi plodove ljeta;
i sad im ne trebam. Sa mojih skuta
sad će na toplije. A margareta

razmišlja o cvatu. Je li još mlada?
Je li vrijeme miru ili još jednom
da proba? Labuđi? Nikad nas nada
ne napusti. Čini budućnost vrijednom

i onda kad znamo, crno na bijelom,
i što ćemo s dušom i kamo s tijelom.

(Autor: Bruno Ogorelec)
Kategorije
poezija

Marina Kuzmić Laszlo- tri pjesme

OSAMDESET DANA

Phileas Fogg u tih osamdeset dana obilazi svijet
Zatim svaka na svoju stranu to isto čine Nellie i Elizabeth
Razlika je u tome što su one žene i što su stvarne
Pola od toga, četrdeset dana gladi, žeđi, pokore ima
Mojsije na Sinaju, Ilija na putovanju, Isus u pustinji
Željko Bebek osamdeset dana nije čašu taknuo
Ja sam osamdeset dana ovo tijelo lijepila i liječila
Ti osamdeset dana nisi prstom ni srcem maknuo
Ezekiel snosi kaznu starog Izraela opet samo četrdeset
Četrdeset je maksimalan broj dopuštenih udaraca bičem
Ti mora da u to nisi upućen, ili sam ja dvostruko kriva
Ne znam, ne vidim dobro odavde, vidam si rane
Osamdeset dana je vrlo konkretna okrutnost
Potpuno nezanemariva

 

MI DJEVOJČICE

Mi djevojčice koje se ne možemo odlučiti jesmo li iz seljačke ili iz radničke obitelji
I koje smo kao djeca živjele u onom čudnom limbu u kojem žive podstanari
Čija je gazdarica blizu i povazdan procjenjuje kolika je gornja granica stanarine
Uvijek godinama razmišljamo o tome smijemo li si nešto priuštiti
Mislim da je to osnovni razlog zašto uvijek toliko zakasnimo s recepcijama
Jednostavno novo nije za nas, novo je za prave građane i za one opravdano intelektualne
Za nas je svaka stvar prikladna tek nakon što je debelo isprana i naslijeđena
Nakon što je požutjela, nakon što je o njoj ispisano pedesetak kritika
Za nas su muškarci koje su drugi dobrano izgazili i izgužvali
Da se u njihove nabore možemo udobno i nježno umotati

 

URBI ET ORBI, FEMINAE

Osjećaj se krivom što si kriva, osjećaj se krivom što nisi, osjećaj se krivom
što se ne osjećaš krivom, ženo, ti si sada majka, ti si sada supruga, ti si
sada ljubavnica, partnerica, ti si čistačica, čistiš prostore, čistiš tijela, tjeskobe,
rublje, posuđe, ti si tješilica, edukatorica, ti trebaš biti korisna, ti trebaš biti
ponizna, ti trebaš biti najsnažnija, za sve najvažnija, osim za sebe jer nemoj biti
bahata, ne misli samo na svoje dupe, novine su skupe, ostani barem duhovita
jer to je na kraju jedini održiv od svih raspoloživih obrambenih mehanizama.

 

(Autorica: Marina Kuzmić Laszlo)

(Fotografija: Meho Mahmutović)

Kategorije
poezija

Josipa Gogić- odabrane pjesme

PREOBRAZBA

Uvijek u svilenkasto jutro osjećam ponos
zbog dostojanstva s kojim sam prošla
kroz neizrečenu, modru večer.
Dodirivala sam uobičajene stvari,
koje su i bez riječi čule moje misli,
staklo, kristal, endemske biljke na vrhovima stopala.
Da sam malo tiša, bila bih sama tišina.

Zemlji trebam ovako bezbrižna.
One koji dožive smiraj prije jeseni,
zemlja preobražava u japanske cvjetove.

 

UVREDA

Preuzimajući tijelo tame,
bundeva živi na zabačenom mjestu,
kao da je moguće sakriti se od pogleda.
Što govori njeno izrezano lice?
Nije li vrijeme da nokti zacijele,
a usta odmore od noćnog grčenja?
Demonske su noći,
u kojima moja glava poprimi stotine oblika,
pa se budim uplašena jer sam uvrijedila jutro.

 

PRISUTNOST

Nekoć izrazito bliska suncu,
kamilica otpušta svoj blagi miris
u prastaroj keramičkoj šalici.
Sve bijelo što sam imala
preko noći se pretvorilo u žuto.
Kada kiša obriše prošle užitke,
sjetit ću se ponovno, kako ispravno čitati
znakove sve prisutnijeg Boga.

 

DOKAZ

Tama nam se nudi kao grožđe i sir
na srebrnom pladnju,
ali grijeh je predati joj se svjesno,
kao ptice zraku, od kojeg žive.
Odsječena od grada koji propada,
ljubav čezne za dušama
koje su nepovratno izgubljene.

Iako nemamo vidljiv odnos,
ona nas u potpunosti poznaje;
majka svjedoči krhkom,
magičnom domu djeteta,
prvi dokaz našega postojanja.

 

(Autorica: Josipa Gogić, pjesme iz iz zbirke pjesama „Prisutnost“, Društvo hrvatskih književnika, 2024.)

Fotografije: Meho Mahmutović 

Kategorije
poezija

Marijana Petrović Mikulić- dvije pjesme

CJENKAM SE, BOŽE

Cjenkam se Bože za nešto malo
ali ne znam što bih Ti dala?
Svjesna sam da nema ništa bez svega.
Onaj cinker u meni Ti cinka
sve u valovima nepotkupljivosti i
vrlo otvorene rječitosti, što mimike,
što pantomime, a poneka se nađe i mimikrija,
-ali posebne zahvalnosti što me čuješ.

Ti izvlačiš sve iz mene reciklirajući
u podatnost stvarnosti
bez vrijeđanja ili mržnje

sa porukom
kako haker može upasti i nadgledati,
a ponekad i hakirati program
kako bi dao novu šansu
novom programu
ako ima dovoljno memorije za nove riječi:

Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš;
ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna,
bit ćeš usta moja

 

SAMO NIT

I opet će izgledati jednako
početak jutra uz pjev ptica
ali dan je novi,
svježina u njemu čisti misli.
Dok skidaš slojeve noći sa svoga kreveta
i dotičeš stvarnost materije
još se čudiš buđenju
i snovima.
Temperatura drvenog poda
na koji stavljaš bose noge
uvijek je ona iz djetinjstva
ona topla i meka, obiteljska.
Dotičeš zid pri ustajanju
tek da ne izgubiš ravnotežu
ali to je zid končanih tapeta
koje izdužuju prostor.
Sve je isto.
Nerazmjer jučerašnjeg moranja
i današnjeg nemoranja.
Sunce ti otvara oči
piljeći kroz onu jednu malu
rupu na roletama nalazeći baš tebe.
I ti pomisliš sve je isto.
Nije isto.

 

(Autorica: Marijana Petrović Mikulić)

Kategorije
poezija

Krtice- Sanja Domenuš

krtice kopaju tunele
u voćnjaku mojih roditelja
kreću prema kupinama
koje majka bere plavim prstima
i stavlja u široke staklenke sa šećerom
otac kupinovo vino pije
svako jutro
nedostaje mu željeza
kako su otkrili u bolnici
gdje je boravio gotovo mjesec dana
ipak, 82. rođendan je proslavio
u svojoj kući
punoj afričkog pijeska
koji se zavukao u zidove i paučinu
više ga ne uznemiravaju košmari
nesvjestan je sparine koja prodire u sobu u kojoj leži
majka je preko štrika rasprostrla plahte
kojima je isprala znoj i smrtnu tišinu
otac se nasukan na fotelji
hladi ventilatorima
kad zadrijema
ulazi u krtičnjake
i u njih stavlja kosu svoje djece i unučadi
netko mu je rekao kako ih to smeta
i zbog toga će pobjeći
na neko drugo mjesto
daleko od njegovog voćnjaka
majka više ne spava
prestala je spavati od kad se otac razbolio
pa sad cijelu noć oko njegovog kreveta
razgrće krtičnjake
nasmrt prestrašena
u njih gura strahove
i pali ih
kleči ispred rupa i puše dim i njihove tunele
kako bi protjerala krtice
koje oca uporno žele uvući pod zemlju
i odvesti
prema dnu
(Autorica: Sanja Domenuš)
(Autor fotografije: Meho Mahmutović)