Kategorije
poezija

Navikavanje na mrak- neobjavljene pjesme Predraga Radića

Mi radimo kao da ništa nije bilo
To je bio moj moto
Tri godine
Kao da ništa nije bilo
Pre tri godine
Odjednom
Umrla je mama
Žena
Ljubav
Ali mi radimo
Vozimo se u školu
Na posao
Prostiremo veš
Slažemo suđe
Tri godine mi ne stajemo
Upoznajem žene
Jednu sam poželeo
Da bude sa nama
Da budemo porodica
Radili smo sve
Kao da ništa nije bilo
Vozili se
Prostirali veš
Slagali suđe
Kad je i ona umrla
Više ništa nije
Kao što je bilo
Život je napravio dvostruki salto
Preskačući preko mojih
Istegnutih prepona
Odjednom
Želim samo da pišem
Dišem
Osećam
Konačno sam shvatio
Bol mi sasvim dobro ide
*
*
*
#bogami_je_svasta_bilo


Neko je sedeo na mojoj stolici
i slomio joj noge!
Neko je škrabao mojom olovkom
i slomio joj srce!

Neko je jeo iz mog tanjira!
Neko je smazao moj musli!
Neko se tuširao u mom kupatilu!
Neko je spavao u mom krevetu!

Neko i dalje spava u mom krevetu…

Nastala je velika buka.
Riđokosa se uplašila
pobegla
i nikada se više nije vratila.

Medvedi popravljaju slomljene stvari
žive srećno
i dvaput zaključavaju vrata.
*
*
*
#vise_niko_ne_spava_u_mom_krevetu

 

Nikad više
Urla moj razum
Samo još jednom
Preklinje moje srce
Miris razigranih usana probudio je Zlatoustog u meni
Pozlaćeni nemir ukotvljen pre 40 godina
Dečak kog su davno ubedili da je zemlja pustinja
Postavljen na presto sa kojeg mu vise noge
Nije bio dorastao da ikome bude Kralj
Sad je toj šaradi kraj

Napuštam Narcisa raskovitlanih čula
Napuštam manastir u kom je izatkan džemper moje patnje
Dobrodošao tamni, opaki, slasni svete
Neki bi rekli da sam okasnio
Preskočili su deo koji kaže da najbolje rađa kesten koji poslednji ozeleni

Napevajući i moleći za ljubav
Jedno sam naučio
Nema Kralja bez Ratnika
Ni Ratnika bez Ljubavnika
Zaglavljena duša mora krenuti ispočetka

Ako me nekada na putu sretneš
I čuješ da nešto preklinje
To više nije ono moje srce
To samo odjekuje bol zapaljivih vremena
Dok sasušena sloboda bukti željna potopa
Prospi se tada po meni
Ugasi me još jednom
Samo još jednom
I nikad više
*
*
*
#jesam_to_rekao_nikad?

Da li ljubav potone zbog stotinu crnih mrlja
ili stotinu crnih mrlja ispliva kada ljubav potone?
Na kraju da li je i bitno
kad ljubav potone?
*
*
*
#nije_bitno

 

Mesecima rudarim
Ruke sam zacrneo, na lice ugljen kidiše
Kopam kanale arhetipskih nalazišta
Olistali skelet u njima se skriva
Stvarni život
Neobasjan bleštavilom izlizanog podneva
Pod prstima nazirem zlatnu žilu kucavicu
Njene niti se šire po neprohodu
Pratim ih, kopam
Zasukanih golorukava
Puženje je jedini način da prohodam
Poderana ruka pulsira
Naslućujete li tajmer koji odbrojava?
Neki to zovu paklom
Može i tako
U ispodzemlju pojmovi svetla su nevažni
Evo moje definicije:
Pakao je blagosloveni prostor u kom nepostojeći život nastaje
I u kom se postojeći život razbluđuje
Ne brinem
Kada se oči potpuno naviknu na mrak
Nijedna eksplozija nije smrtonosna
*
*
*
#zilav_sam

 

(Autor: Predrag Radić

Fotografije: Meho Mahmutović)

 

 

 

 

 

Kategorije
poezija

Luca Kozina – neobjavljene pjesme

Akatalepsija

Liječnički konzilij je došao do jedinstvenog zaključka:
radi se o teškom slučaju akatalepsije,
nesposobnosti obuhvaćanja svijeta, objasnili su mojim roditeljima.

U strahu od te nepoznate riječi
Odveli su me kući i zatvorili u sobu.
Kroz prozor sam vidjela galebove s rukama,
raspuknuti mjesec je nalikovao na Budhu
i obasjavao ljuljanje zlatnih zubiju na stablima.

Okrenula sam dlanove prema sumraku
i očima zamolila nebo za još ljepote koju neću razumjeti.

 

Vjera

Tko će oguliti oblake s neba i iscijediti sunce na prozor?
Tko će mi skinuti haljine sa štrika?
Tko će biti povjetarac u noćima uzavrelim od pijanstva?

Sinoć je gorila borovina i dim mi se privijao uz pluća,
ali sam revno gledala titranje neonske reklame preko puta
kao da ću iz nje pročitati nečiju prisutnost.

Jutros, kad je ljeto isušilo svu vjeru koju sam imala,
želudac mi je postao kamen i preselio se među noge
da me podsjeti da sam još u svom tijelu.

Možda je to prosvjetljenje koje sam tražila.

Biti mjesečina

Osjetila sam se sveto.
Svila na prsima je zadrhtala u ritmu tektonskih ploča
i dunje su pale s ormara.

Ulična lampa se utopila u mjesečinu,
konstelacije su se sakrile pod skute Mliječnog puta,
nestalo je mlijeka u frižideru.

Duhovi su proglasili šah – mat,
vraćaš nam se.

O,ne,
bit ću mjesečina, zasiktala sam
i vratila se na početak neba.

 

 

(Autorica: Luca Kozina

Rukopis je nagrađen nagradom ‘Mak Dizdar’ za mlade pjesnike)

Kategorije
poezija

Neobjavljene pjesme Nikole Lučića

SUSRET

Bila su detinjstva
Švarcenegeri, šut za pobedu i lastavice
Šta bismo rekli jedan drugom
Nakon toliko godina
To da znam da mu se majka udavila
Da mu otac s nekim rakom
Uz prozor peca kriške sunca
Ili da sam jedva preživeo Ameriku
Pa me svako malo žiga kičma od tone kubika
Teške estetike i da mnogo pijem
Da se klonim žena iako on čuo sam
Ima ženu da se kloni svega ostalog
Da, bolje što se nije desila razmena
Priča o tome kako Beograd više nije isti
Nepopijena piva, rakije nenaručene
Lamenti nad onima koje nismo ni voleli
Laž poput čujemo se obavezno tebra
Ovako nam koraci dresirani
Jer bolje da ostane neotkriveno
To što je u srcu zaigralo
U tim sekundama mimoilaženja
Da ne kvarimo takve retkosti
Susretom

 

DAN U LJUBAVI

Jedeš grožđe
S pijace
Sveže
Zatim ne uspevaš da svršiš
Tamna
Pored mene
Iznova ležeš
Novca ima za još mesec
Dva je pučina
Detinjstvo nas buni
Ali ipak te veseli
Kad ne odlazim u grad
Kad ptice gnezduju
Ispod napuklih crepova
Kad kiše
Začudo
Ne padaju

 

RUŠEVINE

Učen sam da znam dosta o Rusiji
Drago mi je da je tako
Ono što je ostalo
Da mi je važno
Jesu tri pesnika;
Jedan je sebi probušio glavu
Drugi je nestao u logoru
Trećeg su proglasili društvenim parazitom
Znam i za svog oca
Koga smo 2010. spasavali iz Sibira
U čijem je snegu umalo skončao
Od oligarha i lokalnih batinaša
Vratio se mršav, bez prebijene pare
I bio srećan jer se vratio
Sada sedi pored mene, raspričao se
Hvali rusku vojnu tehnologiju
Navija da im tenkovi ne ostanu bez goriva
Jebaće im Putin milu majku govori
A ja smušen, povratnik u porodično jato
Gde je sve nekako komplikovanije
Osim vruće čorbe i pite savijače
Ništa značajno da se desi
Gledam milione razbežali se po Evropi
A voleo bih da vidim Moskvu
Gledam dečiju krv u snegu
A i dalje bih da vidim Moskvu
Gledam kako novo ništa niče
Iz užarene zemlje; matrjoške rasute
Lipsale životinje i Puškin zauvek mrtav
Gledam Marijupolj, Donjeck, Harkov
I ne znam da li ću ikada
Videti Moskvu

 

ŽUPSKA 5

Milanu Milišiću

Nešto mi ne da odavde da odem
Možda je vrag
Dobro mi došao
Dok sedim na stepenicama
Pijem pivo
Uskoro će Oktobar
Prolaze srednjoškolci
Pod zelenim drvetom limete
Odškrinuta kapija
Iza koje zeva mačka
Nešto mi ne da odavde da krenem
Iako je ispod grad
I sve te lepote
Što se moraju videti
Za života

Septembar 2023. Dubrovnik

 

NOĆNI KOITUSI

Krevet više nije ring
Već topli prostor ostvarenja
Dok se skidaš, naslućujem domovinu
Priviđa mi se pejzaž
Plodan, ali van potomstva
I tad sam otac svih nadolazećih Prometeja
Dostupna si; širiš noge, butne ti daire, pevaš drhtajima
Dodirom krotiš moje brzopleto iskustvo
Orkestriraš kao razuzdana leptirica
Dok napolju grad je crveni Señor
Kad se skroz prepustiš onda mi izmičeš
Međutim tad si; alabaster, izvor, trešnja
Zvuk gitare na ratištima
I u toj tišini – blag sam.
Tvoje telo je svratište ptica i ja ih hranim
Tu sam spreman ostati do sedmog jutra
Odlučio sam gladovati
Više ne tražim potvrdu gomile
Niti imam ambiciju biti sam
Smrti, ova pobeda možda nije konačna
Ali će se pamtiti

(Autor: Nikola Lučić)

Kategorije
poezija

Krajolici, ljudi i ptice (Adrian Oproiu)

Izbor iz zbirke pjesama Krajolici, ljudi i ptice (Adrian Oproiu) 

 

GRADOVI

Gradovi, skučeni gradovi kao napušteni kišobrani, gradovi s crnim trnovima na leđima, tužni gradovi i srušeni gradovi, gradovi sa zelenim glavama, patke i spleen, s dugim lulama dima, sa zahrđalim kožnim čirevima, gradovi rogovi vola s kojim đavao ore predvečer, gradovi službenika i siromaha, gradovi dugi kao cijevi topa, gradovi meki i slani kao potiljak alkoholičara, napuhana i crna pluća, kule, zgrade, fontane, viseći vrtovi, prljavi vrtovi i plastične vrećice, stanice metroa, tvrđave, aerodromi, vrtići, oronuli hoteli, golemi gradovi u koje se može ući ali iz kojih se više ne izlazi, svi vlakovi, svi su autobusi prazni, puni su ljudskih školjki, gradovi golemi sa svojim grlenim glasom, s labudovima i šarenim ribama, šume rezanog željeza, gradovi pijanaca, hrpa novina, gradovi u kojima se kuha povijest kao trula palenta, gradovi koje povijest kuha kao pokvarenu palentu, odrubljene glave, arena i javna kuća, gradovi u kojima geniji pužu prema fakultetu sa svojim bijelim čelima poput tanjura, gradovi mrtvih slikara, kupole, pasaži, pruge, kartice, krediti, najnovija odjeća, gradovi svjetla, gradovi nesvjetla, gradovi studentica književnosti, gradovi golemi kao šeširi na čijim se obodima vrte motociklisti, gradovi koje sam volio, gradovi u kojima želim i u kojima ne mogu živjeti.

 

ZVIJEZDE

Noću gledam zvijezde.
zvijezde trule kao zrele rajčice Marte Petreu
koje padaju u travu uz tresak
zvijezde od brašna i cvijeće od plijesni
iz crnih ruku tame
zlatne lopoče što cvjetaju u nijemom zviježđu zmije
mliječne kruške iz dupinova srca
zvijezde
repatice blistave nokte koji se iznad oblaka stresaju
crnilo sipe i bikovu krv
koje ti pečate bezdan
zvijezde daleko od kisele kože grada
milijarde žabljih očiju
plamene strelice koje lete k ptičjim jajima
što svijaju prostor težinom svojeg jezika
i vuku za sobom uzduh kao jelen
noću gledam zvijezde
zvijezde
imam kuću visoku kao telegrafski stup
noću se uspinjem na nju kao žuti zec
koji se boji da ne izgubi
osjećaj ravnoteže
i u inat svemu
gledam zvijezde
zvijezde
zvijezde.

*Glazbena verzija autora (Hortus Deliciarum, Book & Zvook) se može poslušati na sljedećem linku: https://adrianoproiu.bandcamp.com/track/hortus-deliciarum-zvijezde 

 

ZIDNI SAT S PLAVIM KRILOM*

na ovom sam zidu još kao malen nacrtao bolne leptire
svršetke putovanja i gubitnike.
potreba za rastankom uvijek je bila jača
od poljupca:
zid je bio golemo kinematografsko platno
koje je trebalo ispuniti junacima.
usred njega plavi sat.
lutao sam po stranicama knjiga
prešao sam planine s pastirima
bježao sam od,
padao sam u,
i svaki puta vratio bih se zidu.
na njemu sam uzgojio divokoze, opjevao volujske rogove
milovao sam zmijske kože.
činilo mi se da me netko iza zida promatra
i to je bilo dobro, nisam bio sam.
ali sat s plavim krilom bio je tih.
poslije sam rodio olovno jaje. samo i golo
savršeno okruglo držao sam ga u svojoj glavi. laterna magica,
prijatelj sata s plavim krilom. slušao sam violine jeseni
njihovi otkucaji proizveli su nekoliko vrtova
šum majčinih sukanja;
fantastični vrtovi u kojima je najznačajniji plod bila smrt.
sviđao mi se njezin miris s onu stranu
ondje se sve činilo kao početak
ali sat s plavim krilom bio je tih.
poput hijene išao sam zatim za mirisom nepoznatih šuma,
vjerovao sam da mogu jahati tog grifona
koji me čekao, uvijek me čekao i njegovo je krilo naoticalo sa svakom riječi.
napravit ćeš si kuću, rekao je, i ja ću je uništiti.
napravit ćeš si drugu – uništit ću je.
zaboravit ćeš me – uništit ću te.
pokušat ćeš me udaljiti, uništiti me –
vratit ćeš se k meni, ovdje sam, s tobom zauvijek
tvoj plavi sat, tvoje krilo.

*Prema naslovu Chagallove slike.

 

SLIKA

Kao puževi zdrobljeni na pločniku
korijenje kiše dodiruje asfalt
večer grakće
u vuni sjećanja nekoliko mrava
kameni trubaduri gutaju razodjevene starce
ispred ogledala

 

SLIKA

Jednog dana popest ćemo se po zidovima manastira
i zabosti nokte
u njihovo požutjelo meso
potegnut ćemo zelena zvona
kao iz plodne zemlje izrast će male biljne izbočine
koje ćemo nazvati lijepo
dah između dvije molitve ništavila
bršljan
naša zelena tijela

 

SLIKA

Između zgrada pale se
ljudska beznađa kao kakve žarulje
u prljavoj kupaonici.
nijedne svete životinje
koja bi pila iz bare
jelenji rogovi zubima
ne oru četvrt, od žeđi, od ljudske gladi
nosilac se gasi s električnim stupovima
koje nosi na leđima.

ulicom prolazi pas lutalica.
pogleda te.
šuti.
i ode.

Autor ilustracije: Meho Mahmutović

 

SLIKA

Sitni koraci na ulici
tanjur je prazan
utroba prazna
samo tramvaji si vuku pune trbuhe kroz kuće puževa.

tri putnika padnu u snijeg.

 

Kategorije
poezija

Noćne životinje (iz zbirke pjesama Nikole Đurice)

Pola četiri ujutru je najgore vreme

Njeno ime čitano unazad
bilo je ime boginje
njene priče
uvek bubnjevi rata

voleo sam je
nerazumno i dugo

u sebi je imala samo sukobe
i nešto naklonosti za udvaranja

pričao sam joj o bogu
iz čije se glave rodila kćerka
ćutala je i gledala svoje ruke

žudeo, i sve teže pronalazio
nešto božansko u tome

u pola četiri ujutru
kada pune čaše boje zidove
krv i čelik mešaju se
nad sudoperom
a komšije se bude
usamljen poput slike na zidu
kao rešenje izgovarao
pola četiri je zaista najgore vreme

često se setim nje
i prećutim sebi sve o tome.


Nema previše vazduha na ovom mestu

Kada spustimo
prijatelji i ja
oklope kroz grkljane
ne osećamo više
udare elemenata

možda smo slabi ljudi
možda smo samo deca

svaki takav beg
na nogama rascveta
sve lepše i lepše rane

ali znam stare priče i lekove
poput kada te ujede zmija
na to stavi koprive.

 

Jesenje igre

Brzo je došla i sela

neke sitnice u torbi
i na vlažnoj klupi

gledao sam
u bojažljivo sunce
pa u nju

bila je nečim sputana
dogorevala je cigareta
i sa njom strpljenje

gusta buka oko nas
umirena okršajem
koji se neće dogoditi.

Ustala je
bio sam nalik stubu

kazala nešto
tiho, nervozno
kao da nije ovde

ostao je zrak
na mokroj klupi
kasnila je negde

u zemlju
bez ljudi, valjda.

Velikim jezikom

Kazaćemo sve, kazaćemo da volimo
kada lomimo rebra
svakom brodu koji se približi

kazaćemo da smo srećni
onda kada ispunimo obaveze za taj dan
i gledamo noć
kako poput hitne pomoći dolazi

kazaćemo kako drugi
postoje samo da nas čine ostrvima

kazaćemo sve
što volimo da čujemo

a kada se kutija ispod nas otvori
u nju ćemo sići
lagan teret zemlji

i nad nama čvrsto zatvoriće se
nebo.

 

Stavi malo šećera na mene

Zaboravi reči
koje je jutro istisnulo iz grla.

Na ovoj terasi
od treperavog belog kamena
gledamo jedno u drugo –

sedim smrvljen
dok ti klatiš nepostojećom papučom.

Prokleti bili ljudi koji kažu
Dugo se nismo videli!

Stavi malo šećera na mene
i obećavam:

gledaćemo basne Mediterana
sve morževe u skupim kolima
i lisice sa recepcija
tvojim očima.

(Autor: Nikola Đurica)