Kategorije
poezija

Aleksandra Vujisić- iz zbirke u pripremi

Strah od (ne)poznatog

Nećemo pričati o tome
koje je ljetovalište bolje
ni gdje se može naći
ljepši pogled,
nestaće čarobni trenuci za tebe i mene
prošarani mirisom cimeta
u kuvanom vinu,
nestaće bezbrižnost subotnje večeri
koja ne zna za rokove i ustajale fraze,
divićemo se lažnom sjaju
izdaleka
jer smo prokockali pravi,
i žalićemo se kako je sve bilo bolje
kada smo bili djeca
(iako je istina da je svijet oduvijek bio loš),
pisaćemo jedno drugom
spiskove za kupovinu,
slaćemo saldo na računima
i plaćati kredite,
jer tako svi rade,
izgubićemo spontanost ljudi
koji se ljube
jer na svijetu od toga nema ništa važnije,
nećemo više nestrpljivo čekati
da se sretnemo nakon radnog dana,
zajedničke kese vući ćemo
bezvoljno iz predimenzioniranih marketa
u kojima radnice nemaju
stolice ni pauze
(a nesrećni ljudi na njih viču jer im naplaćuju kese),
gledaćemo iste filmove i serije
kao naši poznanici,
komentarisaćemo izbore
i crkve,
pričaćemo o tome kako smo se
odrekli pravih vrijednosti,
nakon kakve teške nesreće
ili bolesti dragih ljudi
pričaćemo kako je samo zdravlje važno
(i zaboraviti to nakon dva dana),
ljetovaćemo po programu,
zimi ćemo možda skijati,
pratiće nas sjajni ljudi
koji će se diviti našim
sjajnim fotografijama,
srešćemo nekadašnje prijatelje
i kolege, obećati im kafu –
ovog puta stvarno –
plakaćemo kada život postane previše
za izdržati
(o, kakva tuga!),
lako ćemo otpisivati sistematske preglede
na koje znamo da treba da idemo,
nećemo umjeti da prepoznamo
simptome umora i nezadovoljstva,
pisaćemo kratke poruke, duge poruke,
ješćemo brzu hranu
za spore bolesti,
sastavljaćemo iskrivljene slagalice stvarnosti,
javljaćemo se svima,
a nikoga nećemo poznavati,
plašim se:
nećemo umjeti da se otgrnemo
od svega
i da od strasti drhtimo
negdje gdje nas ne mogu dotaći
prstima olovnim i zabraniti nam
da budemo
ljudi.

 

Kad voliš

Kod ljudi sam uvijek voljela
ono što su mogli postati,
uvijek u zametku,
u pokušaju,
u niskom startu.
Kod godina nikad
nijesam voljela zime
uvijene u tamu,
proljeća koja kasne
i nema ih u martu.
Kod knjiga sam uvijek voljela
stranice zbog kojih sam drhtala,
koje su pjevale o čudacima,
kod svijeta nijesam voljela gužve,
tražila sam puste plaže,
leđa okretala ludacima.
Kod glasnika sam najviše voljela
da me mimoiđu,
kod gomile sam voljela kad ode
na drugu stranu, da me svi
zaobiđu.
Kod sebe nikad nijesam voljela
iskrenost,
opijenost,
u parčad razbijenost.
Kod tebe sam najviše voljela
ono što nikad nijesam preboljela:
kako ti sijaju oči
kad voliš.

Au revoir

Kažem svom očaju:
Idi, prošetaj malo,
nemam ja vremena
da ti život posvetim,
na kraju,
mogu da te oslobodim bremena,
da ti se za sve pakosti osvetim,
ti biraš.

Kažem svom strahu:
Idi igraj se s drugima,
ja sam gvozdena vrata
na plućima otvorila,
i ušle su ptice koje pjevaju,
i u jednom dahu,
u kameni kip sam te pretvorila,
Meduza sam očešljana.

Kažem svojim nesanicama:
nađite bolje jastuke,
nađite veće mrakove
i mjesec koji bolje šapuće,
ja spavam u gnijezdima,
ja se grlim s pticama,
biram uvijek raspuće,
vidite – opet svanuće.

Kažem svojim bolovima:
vi nemate plamen
koji je potreban za život,
ni oči, ni srce, ni ruke, ni usta,
i kad pomjerim kamen
ispod njega nema zmija,
samo zemlja pusta


ali, iz nje će ponovo
cvijeće rasti,
zemlja pamti
i traži proljeće.

 

Autorica: Aleksandra Vujisić
(Iz zbirke pjesama u pripremi)

Kategorije
poezija

Pavle Gligorović-odabrane pjesme

PJEGAVA LEĐA HODAJU MRAKOM

Epoha je pornografije.
A renesansi umjetnici mrtvi su svi .
Na ničijoj zemlji

u današnjoj kulturu
nema mjesta za pubične dlake
i djecu Vudstoka.
Buletovi gulići umorni
od nepravde – digli su ruke već.
Ispitivati postojanost dva tijela
uplitati se u istoriju sladostrašća
nema smisla,
stoljeće su prozirna i kratka.
Pjegava leđa bacaju
odbljeske  po parketu
hodaju štraseom
emigrant sam
u tim dugim nogama
prljavi Jugos ,
tvoja Njemačka se opet sprema za rat.

U OHRIDU OŽIVLJAVAM LJUBAVI MRTVE

Pokušavam apsorbovati
mutne volšebnike
nagomilane kalendare prošlosti.
Prošlost koja uvjek juri za nama.
Noć pada nad vodom i harpije se bude.
U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve.
Idem protiv zaborava prelazim Rubikon.
Odjekuje klopot tačke bez povratka,
niz nepregledne stepenice grada.
Mrak grli ispupčene figure, miluje-
prstima po vazduhu; tvoje sjenke u njemu.
Siluetu novog svijeta obrglila je praznina.
Mramorni kipovi i opsene u tvom telefonu ćute.
Krastava koža slična slonovoj otpada,
pijani goropad se budi i ne poznaje strah,
sve ono što je nekad bilo uspavano
sad vrišti na sav glas.
U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve
još ovaj put…

TURISTIČKI VODIČ

Polako se približavamo gradu.
Sa vaše desne strane nalazi srednjevjekovno
utvđenje Lekureši.
U Đirokastri je rođen diktator Enver Hodža.
Na povratku sa Krfa upoznao sam Saru.
Mršavu djevojku bledunjavog lica

i bademaste kože.
Blijedo žuti pogledi su opominjali na
na jedan grad, ostrvo i godinu vodenog tigra.
Na drugog čovjeka, na drugu ženu, na ono treće…
Sara i Saranda su uvjek isto počinjale,
obećavajući nov  početak. Koji nikako nije dolazio.
Preskačem velike riječi, značenje kalendara i urokljivo plavo oko.
I sve što bi imalo sličnosti sa sadašnjim trenutkom.
U meni još leže četrdeset velikomučenika Sarande
i njena zlatna kosa koja se preliva po suncu.
Te godine sam odlučio
da prestanem da budem turistički vodič.

TREĆI PUT TI GOVORIM O LJUBAVI

Treći put ti govorim o ljubavi
pred tvoj rođendan.
Obična, gluva, februarska noć,
ždralovi se povlače pred osjekom.
Sakriven među papratima,
ne osjećam ljubav prema aristokratiji.
T. S. Eliot stoji mrtav u mojim rukama.
Pokušavam oživjeti sudar čeonih kostiju,
dok vašarište mediokriteta maršira ispod tvog prozora.
Nove umjetnosti u razlomljenim riječima se ponavljuju.
Paukovi, rakovi i crvi na slikama.
Arijadna je pomogla Tezeju sa izađe iz lavirinta,

kada je udarao glasom niz pješčano kupatilo.
I nije nijema stajala kao ti na obalama Krita.
Sakupljam godine, traženja, granitne stijene…
Nikada ne dovodim sebe u zabludu
da sam ja, onaj kojeg na liticama čekaš.
Zaglušiti sve nepodnošljive promaje.
Tvrdnja da je neko slobodan. Onaj koji nema znaka.
Onaj koji je udešen prema sopstvenoj sposobnosti razumijevanja.
Arhivar. To je laž! Sva vještina pamćenja je preslikani bol,
na praznom papirusu. Na vjetru leprša svila iz Smirne
i grčki bog Arej koji prijeti da prekine užas sna…

Treći put ti govorim o ljubavi pred tvoj rođendan…
Zar ne čuješ?…

 

(Autor: Pavle Gligorović, iz zbirke pjesama ‘Treći put ti govorim o ljubavi’, Nova POETIKA, 2026.)

Kategorije
poezija

Katarina Tuftan- tri pjesme

Proljetna pjesma

U proljeće kišem
I pjesme pišem
O svemu, samo ne o tebi
U tuđim pjesmama
Mravi umiru na pločicama
I nema preživjelih
U mojima
Ne dotaknem te se ni kvačicama
Nestaješ
Stih po stih
Neću koristiti riječi poput agonije
Očaja, sjećanja, čamotinje
Suze su samo od alergije
I vjetra, obećajem

Praznik, vrijeme ručka

Stol je postavljen.
Zajedno mu prilazimo držeći se za ruke.
Glava stola govori, i govori, i govori.
Kada se druga glava digne, u čelo
Pogodi ga rajčica.
Gledamo u crveni sok
I zamišljamo okus.
Na tanjur kaplje, i kaplje, i kaplje.
Glave se više ne podižu.
Frižider, u pozadini,
Zuji.

Tri kofera

Kada ti idući put vidim zube
U osmijehu, ili kroz poluotvorena usta
Usanjani dah
Dobro ću razmisliti
U kojem koferu ja želim spavati
Na biranje imam ljubičasti
Tvoj
U njemu vidim ratovanje
I ruke čvrsto stisnute oko baterijske lampe
Ili tamnocrveni,
Opet tvoj
Svjetlo je ugašeno
Ali znam da su vrata sobe otškrinuta
I čekaju
Znam da, kada ti idući put vidim zube,
Zaželjet ću zeleni kofer
U njemu ću biti samo ja
S uspomenom na jeziku kao komad kruha
Donesenog tvojim rukama
(Kako si znao da mi je taj najdraži)
Tu se vrata mogu zatvoriti
A ja ti nježno palim lampu
I pokrivam, pokrivam, pokrivam

 

(Autorica: Katarina Tuftan) 

Pjesme su nastale na radionici poezije u CeKaPe-u, voditeljica: Martina Vidaić

 

Kategorije
poezija

Ja otok

Stojim usamljena,

more mi zapljuskuje obalu

odvojena od kopna

slutim nadolazeće promjene.

Ja otok

u svim morima istu sudbinu nosim,

pomorcu, težaku, pjesniku.

Malo se u velikom zrcali

i veliki svijet u malom oslikava.

Državne se uprave mijenjaju,

a moja se škrta zemlja kopa motikom,

obrezuje loza,

od žižula spravlja rakija.

Stabla maslina čekaju

kao strpljive žene pomoraca.

 

(Autorica: Milkica Ursa)

Kategorije
poezija

Nevenka Pupek- odabrane pjesme

Umor je duboko u kući

kuham sate u plavoj kući
iz lonca izlijeću jata stihova
gusta kao zobena kaša

namještaj mrmlja u tinti noći
kuća uvlači glavu poput kornjače
silazim sama u grlo tavana
gdje mi tepaju preparirani kolibrići
ogovaraju me ljubice s goblena

umor je duboko u kući
nenošene cipele rađaju pjesme

Zimzeleno

zimzeleno rekla sam i dan se razapeo iznad šume kao da ta riječ jedina još drži planinu na mjestu dok se magla rastezala a put ispod mene disao kao umorni sisavac
vrijeme se u toj riječi gomilalo i savijalo pod vlastitom težinom kao da je zimzeleno posljednji dokaz da svijet i dalje raste unatoč svemu što nestaje u ovoj neizgovorenoj zimi
zimzeleno rekla sam opet pa između mene i nje više nije bilo nikakve udaljenosti samo proslava vremena na vrhovima zelenih iglica u slatkoći limfe koja mi je trajno obojala obraze prisutnošću

 

Kao da se svijet povlači

dok grizem jutro kao kiselu jabuku
na otvorenom prozoru stanjuje se zrak
bezobrazna starost uporno ulazi
pod drukčijim kutom nego sve prije
pamćenje mi zapinje na rubovima
pucketaju živci neugođenih antena
kao da se svijet povlači prije mene
ništa više nije linearno u teksturi vremena
upisujem se u košticu breskve u plod oraha
vraćam tvrdoglavo slatkoj jezgri
jednostavnosti

Nevidljiva junakinja

oduvijek sam samo dekoracija u tuđim prostorima, egzotična i neprisutna kao u svetištu krećem se ovalno i baršunasto, kao da bi svaki nagliji pokret mogao probuditi klaustrofobiju zidova
u meni se gomila nedosljednost, meditiram u tijelu od ofucane gline, misli su mi želatina koja podrhtava na marginama evolucije, slijepa sam putnica u vlastitom postojanju, nepokorena jer nitko ne zna da sam tu

U melemu necijepljenog sjemena

svjetlo jeseni isparava
u povratku minerala
na stegnutim poljima
spaljenim iscrpljenim
sa zaostalim preljevima ljeta
koji migriraju s pticama
sa suvenirima i dodirima
uzorci valnih duljina
mijenjaju se bez najave
kroz ljubičastosiva jutra
na ogoljelosti stabala
u melemu necijepljenog sjemena
koja se šćućurilo u procjepima
u gredicama koja će me nadživjeti
s budućnosti koja se pomakla
prema jasnoći kraja

 

Čekanje klice

rasijavam se po polju, granam se kroz žile i tetive aluvijalnog, čekam da me zazeleni tvoj temperament, tvoj ritam tihog neposluha dok dolaziš s nekog unutarnjeg istoka gdje vladaju koprive
kratke epizode ljeta izmjenjuju se s uglađenim sunovratima, zametnutim vodostajima i tvojim kragnama koje me pozdravljaju na proplancima žudnje
razdaljinu između nas ispunjava savjesno raspoređeno kamenje, tutnjava zimzelenog u bajkama, čekanje klice koja će prerasti sve kritike moje sporosti

 

(Autorica: Nevenka Pupek)