Kategorija: poezija

OSAMDESET DANA

Phileas Fogg u tih osamdeset dana obilazi svijet
Zatim svaka na svoju stranu to isto čine Nellie i Elizabeth
Razlika je u tome što su one žene i što su stvarne
Pola od toga, četrdeset dana gladi, žeđi, pokore ima
Mojsije na Sinaju, Ilija na putovanju, Isus u pustinji
Željko Bebek osamdeset dana nije čašu taknuo
Ja sam osamdeset dana ovo tijelo lijepila i liječila
Ti osamdeset dana nisi prstom ni srcem maknuo
Ezekiel snosi kaznu starog Izraela opet samo četrdeset
Četrdeset je maksimalan broj dopuštenih udaraca bičem
Ti mora da u to nisi upućen, ili sam ja dvostruko kriva
Ne znam, ne vidim dobro odavde, vidam si rane
Osamdeset dana je vrlo konkretna okrutnost
Potpuno nezanemariva

MI DJEVOJČICE

Mi djevojčice koje se ne možemo odlučiti jesmo li iz seljačke ili iz radničke obitelji
I koje smo kao djeca živjele u onom čudnom limbu u kojem žive podstanari
Čija je gazdarica blizu i povazdan procjenjuje kolika je gornja granica stanarine
Uvijek godinama razmišljamo o tome smijemo li si nešto priuštiti
Mislim da je to osnovni razlog zašto uvijek toliko zakasnimo s recepcijama
Jednostavno novo nije za nas, novo je za prave građane i za one opravdano intelektualne
Za nas je svaka stvar prikladna tek nakon što je debelo isprana i naslijeđena
Nakon što je požutjela, nakon što je o njoj ispisano pedesetak kritika
Za nas su muškarci koje su drugi dobrano izgazili i izgužvali
Da se u njihove nabore možemo udobno i nježno umotati

URBI ET ORBI, FEMINAE

Osjećaj se krivom što si kriva, osjećaj se krivom što nisi, osjećaj se krivom
što se ne osjećaš krivom, ženo, ti si sada majka, ti si sada supruga, ti si
sada ljubavnica, partnerica, ti si čistačica, čistiš prostore, čistiš tijela, tjeskobe,
rublje, posuđe, ti si tješilica, edukatorica, ti trebaš biti korisna, ti trebaš biti
ponizna, ti trebaš biti najsnažnija, za sve najvažnija, osim za sebe jer nemoj biti
bahata, ne misli samo na svoje dupe, novine su skupe, ostani barem duhovita
jer to je na kraju jedini održiv od svih raspoloživih obrambenih mehanizama.

(Autorica: Marina Kuzmić Laszlo)

(Fotografija: Meho Mahmutović)

PREOBRAZBA

Uvijek u svilenkasto jutro osjećam ponos
zbog dostojanstva s kojim sam prošla
kroz neizrečenu, modru večer.
Dodirivala sam uobičajene stvari,
koje su i bez riječi čule moje misli,
staklo, kristal, endemske biljke na vrhovima stopala.
Da sam malo tiša, bila bih sama tišina.

Zemlji trebam ovako bezbrižna.
One koji dožive smiraj prije jeseni,
zemlja preobražava u japanske cvjetove.

UVREDA

Preuzimajući tijelo tame,
bundeva živi na zabačenom mjestu,
kao da je moguće sakriti se od pogleda.
Što govori njeno izrezano lice?
Nije li vrijeme da nokti zacijele,
a usta odmore od noćnog grčenja?
Demonske su noći,
u kojima moja glava poprimi stotine oblika,
pa se budim uplašena jer sam uvrijedila jutro.

PRISUTNOST

Nekoć izrazito bliska suncu,
kamilica otpušta svoj blagi miris
u prastaroj keramičkoj šalici.
Sve bijelo što sam imala
preko noći se pretvorilo u žuto.
Kada kiša obriše prošle užitke,
sjetit ću se ponovno, kako ispravno čitati
znakove sve prisutnijeg Boga.

DOKAZ

Tama nam se nudi kao grožđe i sir
na srebrnom pladnju,
ali grijeh je predati joj se svjesno,
kao ptice zraku, od kojeg žive.
Odsječena od grada koji propada,
ljubav čezne za dušama
koje su nepovratno izgubljene.

Iako nemamo vidljiv odnos,
ona nas u potpunosti poznaje;
majka svjedoči krhkom,
magičnom domu djeteta,
prvi dokaz našega postojanja.

(Autorica: Josipa Gogić, pjesme iz iz zbirke pjesama „Prisutnost“, Društvo hrvatskih književnika, 2024.)

Fotografije: Meho Mahmutović 

CJENKAM SE, BOŽE

Cjenkam se Bože za nešto malo
ali ne znam što bih Ti dala?
Svjesna sam da nema ništa bez svega.
Onaj cinker u meni Ti cinka
sve u valovima nepotkupljivosti i
vrlo otvorene rječitosti, što mimike,
što pantomime, a poneka se nađe i mimikrija,
-ali posebne zahvalnosti što me čuješ.

Ti izvlačiš sve iz mene reciklirajući
u podatnost stvarnosti
bez vrijeđanja ili mržnje

sa porukom
kako haker može upasti i nadgledati,
a ponekad i hakirati program
kako bi dao novu šansu
novom programu
ako ima dovoljno memorije za nove riječi:

Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš;
ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna,
bit ćeš usta moja

SAMO NIT

I opet će izgledati jednako
početak jutra uz pjev ptica
ali dan je novi,
svježina u njemu čisti misli.
Dok skidaš slojeve noći sa svoga kreveta
i dotičeš stvarnost materije
još se čudiš buđenju
i snovima.
Temperatura drvenog poda
na koji stavljaš bose noge
uvijek je ona iz djetinjstva
ona topla i meka, obiteljska.
Dotičeš zid pri ustajanju
tek da ne izgubiš ravnotežu
ali to je zid končanih tapeta
koje izdužuju prostor.
Sve je isto.
Nerazmjer jučerašnjeg moranja
i današnjeg nemoranja.
Sunce ti otvara oči
piljeći kroz onu jednu malu
rupu na roletama nalazeći baš tebe.
I ti pomisliš sve je isto.
Nije isto.

(Autorica: Marijana Petrović Mikulić)

Umrla je Marija iz generacije 1986.

Smeđokosa djevojčica
zaklopila je okrugle oči,
a bila nam je prijateljica
iz c razreda.

„Umrla je Marija,“ netko je napisao
u grupu generacije 1986.
I podatak kad je sahrana.

Svećenik je dugim govorom
nastojao utješiti neutješne:
„Mogla je umrijeti nakon Nove godine…
Vidjet ćemo se na blagoslovu kuća.“

Bilo nas je šest na ispraćaju,
šest iz generacije 1986.
Umjesto Marije vidjeli smo
njeno troje izdanaka: slijepog sina
i dvije plavokose kćeri.

Sudbina je okrutna, a ljudi znaju
kako je mladić slijep zato što
je trudna Marija pala u kadi.
I umrla je mlada jer je pila.

O, živote! Marija nek’ mir
pronađe na nebeskim putima
gdje nema ni ljudi, ni tračeva.

F cukorpiksi

Smoligači ogje
kuriju, vužižeju:
Daleč se bleščiju,
reku pozdroviju.

Cajti su od štita
i mača skovanih.

Petrica Kerempuh
bi popeval
či bi hasnilo,
ali rojši muči.

Gubec bi se pod lipom
gori stal i gledal bi
na stubičku bokčiju
i gospocke dvore.

Ah, kaj se tu more?

Jeni su f cukorpiksi,
jeni v draču i trnju.

I takitak jim je sejeno
či buju na galgah visili,
kajti jim živlenje
po cvetju ne diši.

RJEČNIK:
cukorpiksa- posuda za šećer
smoligač- skuplač smolige, treščica za potpalu s ljepljivom smolom
cajt- vrijeme
hasnilo- koristilo
bokčija- siromaštvo
či- ako
galge-vješala

(Autorica: Jagoda Vičević)