Kategorija: poezija

*

Margaret Mead govori studentima:

slomljena bedrena kost

njezino zacijeljenje

prvi je znak civilizacije

kako to pitaju studenti

zar nije koplje

zar nije strijela

zar nije mamac i udica

grčarija

Mead odgovara:

slomljena i zacijeljena ljudska kost

znak je da je bližnji

ostao kraj onoga čija su bedra napukla

znao za travu

zavio tu ranu

ulovio životinju

nakupio bobica

slijevao vodu

stvorio okruženje

ležaj

zakon od predatora

brinuo dok kost ne zacijeli

ranjeni ne osovi i prohoda

Margaret Mead

nikad nije planeta iznjedrila toplijeg ljeta

nit je muškarac ovako brinuo o ženi

na način slomljene kosti i bedra

civilizacija se možda otapa

cvjetaju oceani i mora

Margaret kao kalem na divlju krušku

za podlogu se briga o bližnjem primila

 

*

 

već neko vrijeme ne pišu se pjesme

ali kad je jednom odlučio roditi se

moj sin

ni kriv ni zadužen

dolazeći sedam dana prije dogovorenog termina

nije slutio da se ukazuje upravo tako

kao pjesma

ispjevana svojoj majci za rođendan

plodna voda

bujica niz bedra

svijet za njega nespreman

osmijeh se gnijezdi u porođajnim kricima

kao dva kolibrića u očima

moj sin stigao je na livadu života

svjež kao jutarnja rosa

silan kao priroda

uklopio se u slagalicu srca

sastavljenu od samo dva dijela

moj sin umotan u posteljicu

apgarov indeks čista desetaka

nosio je surovu nježnost i brigu

strah od svoje smrti

disao je punim plućima

rađao se dva puta

hranilo ga je mlijeko

nabujalih dojki

sve dok zli jezici svojim palacanjem

ispod okna rodilišta

nisu potakli sušu

istom krivnjom

preostalo vrijeme nastojim

nadomjestiti manjak kolostruma u njegovim kostima

 

(Autorica: Svjetlana Vinjarski)

Rat dolazi u vaš grad!
Pompezno najavljuju
njegov posjet –
Svuć će vas u podrume
i odnijet će dan
Trajat će tek toliko
koliko je potrebno
da vam iz očiju iscrpi naum
Njegov će strahostrasni zagrljaj
priječiti umjereno disanje –
pod ratom se mora živjeti na dah

Rat dolazi i u vaš grad!
Čujete njegov topot –
u temeljima doma
već stoljeće mirom tinja
Gradovi će u plamenu
ugušiti nebesa
Pragovi će izrasti u granice
i zapinjat će vam za noge
sažaljivi pogledi stranaca
što ispijaju vaše suze
da oćute sopstvenu krv
*
Strah vas ščepava za grudi
a vi ga hvatate za vrat
Sad s njim kafu ispijate i spavate
ni s ratom više ne pregovarate
Odlazite od sebe
dok se u vas useljava

 

(Autorica: Amina Bulić)

 

[KALEMLJENJE]

kad si me onomad ispustila iz ruku
sunovratih se u ponor sebe
čvrsto zatvorenih očiju
i u nijemom vrisku
spram užasa

na dugom putu prema dolje
čudesno je u meni niknulo to nešto
prošaptala sam ”dosta”
i pošteno tresnula

zatim sam vlastitim rukama na hrpu prikupila
i istim rukama na površinu izvadila
sve šta mi je ostalo od mene da prigrlim

svojski sam lijepila i kompostirala
e da bih danas
širom otvorenih očiju
i postojanog glasa
ruke pružala
i sebe držala
istodobno
vještije od tvog žongliranja

ovih dana mašeš mi
i ja se pitam računaš li da neću odmahnuti rukom
znaš da skoro uvijek od-mahnem
pa i nakon pet godina

ne znam čemu među nama može naškoditi
malo tekućine iz staklenke kukumara
na napušteni pitarić
sa umrlom zemljom

nadu već dugo gajim u sasma drugoj bašti

 

[DRAGOLJUB]

moj otac nekad mi je otac kao da mi je pet ili petnajst
kaže šta ćeš jebiga nije me bilo tada
ponekad kaže sori
moj otac nekad je dječak kojem je pet ili petnajst
cijelo lice mu se smije
dok jede bar pet puta više maginja nego što preporučuju
moj otac se gnuša nemoći
da je se ne bi bojao
od njega smo i sestra i ja preuzele ono ”glupa sam”
kad naprosto pogriješimo ili smo nespretne
moj otac plaća mi za ono šta nerado od mene čuje
teme se prostiru od stilova privrženosti
do sociokracije
moj otac i ja imamo sada i ovdje
da se volimo kako najbolje umijemo
i zato će mi on i dalje kupovati veganske salame
i neće paziti na ton grimase izbor riječi
a od mene će redovito dobiti
i odjebi ali volim te
kao i volim te ali odjebi

 

Bilješke s aerodoroma

I.

Svatko nosi svoj putnički ogrtač.
Moj ogrtač je ogrlica. Srebrna,
s kuglicama.
Planeti su povezani nitima,
fine srebrne veze drže me na okupu.
Jedna je putnica ustala iz kreveta, od deke
sašila hlače, na jastuk prilijepila pločicu s imenom
i u nj ugurala stvari. Sad su njezina leđa moj
oslonac. Vozimo se u busu za avion.
U ruksaku je zlatna jesen. I kosu je izvukla iz sna,
našla je busen riječne trave i nemarno ga zabacila.
Umjesto češlja, srpska polja koja su obrađena kao
trokuti i radi nadzemaljske ljepote.
Što bi još odavle bilo lijepo? Škanjci i kukuruz.
Tresemo se u nečujnim oblacima.
Jedan putnik zuri u planete od srebra
s kojima se igraju moji nalakirani prsti.

 

II.

Aerodrom lebdi nad Beogradom.
Žuti suncokreti blješte sa stropa kafića,
satovi se tope na rukama, u prazna srca
ulijeću nesnosni predmeti i parfemi,
kože su tako dobro oribane
i bez ljudskog mirisa.
Lebdimo bez boli.
Otvaram priče Lucije Berlin i osjetim
kako mi se u kutevima očiju nakupljaju suze.
Kao rogovi, samo me sramote.
Vidim puteljak što ide u nebo, našu livadu,
vidim kćer, kuhinjski stol,
što radim ovdje? hoću kući.
Kuća je stan i muž i ogradica i ljutnja
zbog pijane prijateljice.
Što radim ovdje? U knjizi s Dolores,
i njenom sestrom Sally, a na svaki prijelaz s jednih
na druga pripovjedna usta netko
prstom pređe preko mojih pršljenova.
Ipak, malo boli.

 

Putnice ostaju bez svega

Putnica si, i utoliko beskućnica.
Napustila si svoj život, zemlju, stazu, nebo, da bi za time
sada malo tugovala. Što te tamo čeka:
neko apsolutno ništa – pulpom bogata nula.
Atena i sjećanje na nju kad si bila
mlada i očajna.
Bila si gladna, ljubomorna, mrzila si, i tako mi te
žao sada – ali zbilja ne znam kako da ti pomognem.
A da se Atenu pita? Tko je ta cura koja pozira
naslonjena na uličnu rasvjetu?
Prljavo i vruće, i usred prljavog i vrućeg
tvoje rumeno tijelo.
Tvoje otkrivene noge i tvoje prijateljica.
Ona kao kakva trapezistica koja skače s visine
u sedlo i jaše svoje čvrste,
teške traume. Za njom prašina do vrha stabala.
A ti se za jedno stablo držiš. Imaš samo
biljne fantome u glavi. Želiš ih oživjeti.
Ali prijateljica je i kraljica norme i kraljica prijestupa.
Kako joj to polazi za rukom?
Želiš je, te plamene mišićave ruke i posute baršunom.
Tvoji nokti uski bademi, tvrde jagodice od sviranja
po žicama.
Njeni nokti izgrizeni do krvi. To je ta Atena.
A sada? Krov su moja slaba leđa. Sve je počelo s boli.
Napustio me mladenački entuzijazam. Došli su
opasno poremećeni momci, k meni, na srcolika vrata.
Otresam ih sa sebe, polako, godinama.

Atenska košuta na krevetu pored mene
prstima izvlači orah iz meda.
Još jedan potres, ali ona je mirna kao pero.
Meni su oklopi popucali, čudo da sam uspjela odrasti
i vratiti se u Atenu kao ja. Iako, s vapajem u srcu.
Kućo, livado, Kupo.
Zašto putnica beskućnica
ustraje vući za sobom čarne misli? K tome još
svaka misao ima korito i dno, i vapor, i tajne ribe.
Sve rijeke utrpala si sa sobom u avion.
A svrati li tko pogled, vidi majušno stvorenje
što pluta s olovkom u ruci.

 

Vrijeme cvilidrete

Zašto su putovanja prilika za raspad?
Predradnja: prepuštanje sudbini. Odbacivanje svega,
da bi se moglo ući u glavice oblaka, u čitav dozreli vrt oblaka*
Zašto se raspadam, prepuštam curenju?
Nekoliko puta sam se skoro rasplakala:
1) kad je Dolores svratila u dućan po žesticu
2) kad je zaplakalo dijete među putnicima
3) dok sam hodala kroz dim parfema
4) kad sam slutila priliku
* oblaci: petnaest minuta drmali smo se u mutnim glavama.
Oblaci kao medvjedi uz cestu. Stvarni događaj. Mašu putnicima, gladno.
Općenito, glad je pokretač.
Jesmo li primijećeni, dok smo srljali kroz njih?
Avion se trese, zlo mi je, nisam te htjela uvrijediti,
ali ja živim u ovom svijetu i moj je um ograđen slabom
drvenom ogradicom.
Na dokumentima crveno-bijele kockice. Čija si?
Hoću tvoje misli, misli tvog tla. Drži se,
visoko si, nemoj se raspasti. Ma da.
Nisam još ni doputovala na taj jug.

Brzojav:
Došla sam u hotel, putem ostarjela.
Preživjela trganje od doma.
Presađena u drugi grad.
Izbacila listić-dva. Bit će zelen, tvrd plod.
U koštici radost.

 

(Fotografije: Ana Brnardić)

Bila je srijeda. I bilo je ljeto.
Sjedila sam do prozora i promatrala mjesta kroz koja smo prolazili.
Autobus je sporo vozio.
Zavirivala sam u tuđa dvorišta. Vidjela sam odjeću obješenu po štrikovima,
igračke razbacane po dvorištima,
pokošenu travu i lijepe starinske bunare.
Vidjela sam pse i mačke.
Vidjela sam i tužna napuštena dvorišta.
Kuće okružene zaraslom travom u koje se nitko neće vratiti.
Pokušala sam zamisliti gdje su i kako izgledaju bivši stanari i jesu li živi,
ili su kuće ostale kao spomenici nekadašnjih života.
I mene je čekala jedna kuća.
Kad sam stigla na odredište, nitko me nije dočekao.
Stajala sam nekoliko trenutaka i razmišljala što ću.
Osjećala sam i glad i žeđ, trebao mi je tuš, noge su mi bila natečene od vrućine i umora.
U malom dućanu na kolodvoru kupila sam kruh i bocu vode pa krenula prema kući.
Nikog poznatog nisam susrela.
Zapravo, ja više nikoga ovdje i nisam poznavala.
Još dovoljno daleko od kuće izvadila sam ključeve iz torbe i čvrsto ih stiskala u ruci.
Primicala sam joj se teškim koracima.
Osjećala sam sve veću uznemirenost.
A onda sam je ugledala.
Okružena zelenilom prkosno se odupirala godinama.
Uputila sam joj sramežljiv osmijeh i spustila pogled.
Susret s kućom pretvorio se u susret sa životom kojeg sam napustila.
Nisam se sjećala kakva sam bila dok sam tu živjela.
Ali ni kuća nije izgledala isto. Kuća iz mog sjećanja bila je veća, toplija i nekako moja.
Sada je izgledala kao starija gospođa koja prkosi vremenu,
kao bolesnik koji se odupire smrti.
Stajala sam ispred kuće i promatrala je.
Čekala sam da se nešto dogodi,
da me privuče prema sebi,
da se osjećam voljeno i dobrodošlo,
ali ništa se nije dogodilo.
Kuća je djelovala hladno i distancirano.
Hipnotizirano sam stajala sve dok me koža, pocrvenjela od sunca, nije počela peći.
Otključala sam kuću i ušla.
Bilo je tiho, hladno i mračno.
Osim vanjskog izgleda kuća je promijenila i svoj miris.
Ovaj, meni nepoznat, nije bio neugodan.
Ali nije bio ni moj.
Odložila sam torbu i otvorila vrata spavaće sobe,
kupaonice, kuhinje, druge spavaće sobe i dnevnog boravka,
ali nisam ušla ni u jednu prostoriju.
Sjela sam na pločice koje su me hladile.
Otvorila sam bocu vode i popila pola,
a onda sam iz vrećice izvadila kruh,
trgala ga na komade
i gutala ih bez previše žvakanja.
A onda mi je postalo loše.
Otrčala sam do kupaonice i povratila u kadu, do wc školjke nisam stigla. Nekako sam došla do spavaće sobe i bacila se na krevet.
Pokušala sam utišati glasove u glavi,
ali one izvana nisam mogla.
Zrikavci su bili neumorni.
Negdje u daljini kokodakale su kokoši.
Dugo sam ležala otvorenih očiju i osluškivala zvukove koji su postajali sve glasniji.
Ustala sam i krenula u otkrivanje kuće.
Tražila sam tragove nekadašnjeg života:
tražila sam tragove djetinjstva,
poderanih koljena,
igre, cike, veselja,
ali i suza, svađe i galame,
ali ničega nije bilo.
Prislanjala sam dlanove na zid nadajući se da će prepoznati moje otiske,ali ništa se nije dogodilo.
Osjećala sam se kao da sam se ušuljala u neku tuđu kuću i u tuđi život uzaludno tražeći sebe.
Zidovi su bili kruti.
U njima je ostala energija zadnjih stanara, ljudi koji me nikad nisu potražili. Pitala sam se hoću li moći kuću ponovo učiniti je svojom?
Hoće li me kuća ipak prigrliti ili ću se u njoj osjećati kao uljez,
kao gost kojeg ne želi?
Hoće li me zidovi progutati
ili ću boraveći u njoj poprimiti navike i ponašanje bivših stanara?

Razboljela sam se.
Kuća je na mene prenijela sve ono što je trpjela.
Sve ono što je znala i prešućivala.
Sve ono što mi je zamjerala.
Danima sam bila kao u nekom bunilu.
Dobila sam temperaturu, osjećala sam se malaksalo i nisam mogla ništa.
Čula sam kako zidovi bjesne, pucaju,
kreveti škripe,
a stepenice se pretvaraju u tipke klavira i sviraju.
Nisam se osjećala sigurno.
Kuća me ne voli. Kuća me odbacuje. Kuća želi da nestanem.
Disala sam. Samo sam disala.
Morala sam se oduprijeti.
Vrijeme je prolazilo. Sporo.
Ja sam se plašila kuće, a ona mene. Ali nisam odustala.
Trebalo ju je pripitomiti. Trebalo je pripitomiti i mene.
Kuća je režala na mene. Ja sam režala na nju.
Ona je škrgutala, ja sam joj uzvratila.
Kad je ona plakala i ja sam plakala.
Kad je rasla i ja sam rasla,
kad se smanjivala i ja sam bila sitna.
Čvrsto sam se držala za zidove ne dajući da me izbaci, ispljune kao uljeza.
Borba je trajala dugo.
Dugo.
Dugo.
Kuća nije popuštala.
Nisam popuštala ni ja.
Jer ona je bila sve ono što sam u tom trenutku imala.
Jer ona je bila sve što sam trebala,
ali ona me nije željela.
Molila sam je da se smiri, da me prihvati, da mi oprosti.
Rekla sam joj sve ono što godinama nisam mogla reći.
Rekla sam joj da sam morala otići.
Rekla sam joj da sam se morala i vratiti.
Pričala sam joj o svojim pobjedama i porazima,
o strahovima, o samoći.
Kuća me je slušala.
Sve je manje cvilila, brundala, škripala.
Moje su se riječi lijepile u njene zidove
i ona se pomalo smirivala.

Svakim danom sve me više prihvaćala i pokazivala je svoje slabosti.
Shvatila sam da je i ona bila ranjena, sama, ostavljena.
Otvarale smo se jedna prema drugoj i mijenjale se istovremeno.
Vrijeme je prolazilo.
Osjećala sam se bolje.
Kuća je postala pitoma, nježna.
Kad sam se smijala i ona se smijala.
Kad sam pjevušila i ona je pjevušila.
Kuća me je liječila.
I dopustila mi je da ja liječim nju.
Popunjavajući njezine pukotine kao da sam popunjavala svoje.
Nove boje zidova i u meni oživjele boje.
Zamirisala je meni poznatim mirisima.
I ona je poput mene imala neki novi život.
Ponovno je postala tvrđava, utočište, dom.

 

(Autorica: Ivana Gudelj)

(Tekst je izvorno objavljen u emisiji Male forme, HRT)