Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Srce moje majke sastoji se od dva dijela: crnog i crvenog. Između njih, oštra je i neumoljiva granica poput granice polja i šume, tla i vode, neba i zemlje. Jednostavna crta preko koje se ne može prijeći.

U crnom dijelu srca moje majke obitavaju vrapci. Male ptice oštrih kljunova ruju po zemlji i iz nje izvlače gliste i mrave. Imaju sitne oči, gumbe kojima precizno prate izmjenu dana i noći. Divlji se skakači uvijek bude u isto vrijeme i jedan po jedan kreću prema dvorištu.

U crvenom dijelu srca moje majke nalaze se mašne. Roze i crvene, od marcipana, koje padaju s neba i zatim plešu ples s mnogobrojnim likovima: Mini, Patom, Plutonom. Vrte se u krugu tako brzo da ih ne mogu niti raspoznati. U pozadini je uvijek glazba iz nekog crtanog filma, meni poznatog.

Njihovo kolo je ono u koje silno želim dospjeti. Borim se rukama i nogama da im se pridružim, da svi zabacimo glave unatrag u smijehu, u bezbrižnosti, u ‘Ništa se ne brini’ koje je junacima iz crtića uvijek na usnama. Čitav se prostor u crvenom dijelu srca moje majke pretvara u strip koji mi je davno čitala, kao djevojčici, imitirajući različite glasove.

Među vrapce ne želim dospjeti. Bojim se njihovih oštrih kljunova i navika. Predvidljivosti njihovih sitnih koraka, iglica. Preciznosti njihovih otkucaja. Čitav prostor se u crnom dijelu srca moje majke pretvara u groblje nade. Neizvjesnu svjetlost noći u kojoj oživljava ono što ne bi trebalo. I teško diše dok se probija kroz vjetar.

Srce moje majke već se dugo puni katranom koji pokušavam izbaciti. Tekućine ima u svim kutovima.

Jednom sam, još kao djevojčica, nacrtala svoju majku u stripu. Crno-crveno, poput kućne haljine koju je uvijek nosila. Crne s crvenim ružama. Posebno sam dugo crtala njezinu kosu. Jako sam se trudila ne propustiti niti jednu kopču, niti jednu gumicu koju je stavljala u nju. Brisala sam crne poteze olovkom i dodavala crvene. Zatim sam brisala crvene i dodavala crne. Zatim sam dugo nastojala dovršiti cjelinu frizure. Mislila sam da je u njenoj kosi i njeno srce.

Srce moje majke sastoji se od dva dijela: crnog i crvenog. Kada bacam kocke, nikada ne znam na koji će dio pasti. To se ne može predvidjeti. To se ne može spriječiti. To se ne može osigurati. Između je neumoljiva granica koja odvaja dva svemira. Iako ja, oduvijek, želim rastočiti tu granicu u staru ogradu koja klopara na vjetru.

Iako ja, oduvijek, pokušavam naučiti ne razlikovati boje.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Često poželim

biti malen

sasvim smanjen

(Marinela, ‘Lift bez kabine’)

 

Sasvim smanjena, razmišlja o tome kako je svijet sada velik, i što sada znači dlaka, a što travka. Koliko pauk ima očiju. Stvari koje prije nije primjećivala, roje se oko nje kao divovske pčele.

Nemoguće je preživjeti, ili je možda moguće, ako upotrijebi ono u sebi čime se prije nije zamarala. Ono divlje.

Oružje može biti bilo što, sada. Igla. Komadić drveta za koji nije niti znala da postoji. Najmanji dio Lego kompleta.

Vodi li smanjenost nestajanju ili samo promjeni? Koliko se mora smanjiti da bi sasvim nestala ili postala nešto drugo? I što će to biti? A da je postala veća, svake minute veća, svakog dana sve veća, bi li je mučila ista samoća?

Što je bolje, biti malen, sasvim smanjen ili sve veći, poput Sunca?

U svemiru je sigurno jako hladno, mislila je. Ali ništa manje izolirana nije niti u ovom svijetu velikog, u svijetu zamki, tepiha poput džungle, kapi vode kojima se boji približiti. Neravninama na tlu koje golim okom nije uviđala. Nikada nije razmišljala o svemu što je izbočeno, ispupčeno, udubljeno, napuknuto. Svemu što je može progutati.

Nestajati. Gledati kako su stvari sve veće i kako bespomoćnost preuzima. Kako ne postoji više mnogo stvari protiv kojih se može boriti.

Nestajati. Gledati kako još uvijek postoji nešto manje, trun, komadić prašine, ali sve je više toga jednostavno preveliko za sagledavanje. Ne zna više što su ti predmeti i što znače.

Što mora izvući iz sebe da se smanjivanje prekine?

Zatvara oči da se skloni od svijeta koji nestaje. Da se skloni od novog svijeta koji nastaje: izobličen, neumjeren, neprijateljski.

Što će joj pomoći da izdrži još malo, da učini još nešto?

Borba. Možda samo borba. Ono divlje kojim se prije nije zamarala; koje je uvijek spremala u najdonju ladicu i šuljala se oko njega da ga ne probudi.

A sada ga mora probuditi.

Više se boji probuditi ga nego biti smanjena, shvati.

Pa odluči još malo držati oči zatvorenima.

(Ilustracija: Farah Muftić

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Nesnosna buka koju je nastojala uzeti u obzir širila se njenim žilama poput ugrušaka. Glasovi, boje. Disanje joj je otežavao metež. Osjećaj napadnutosti. Bijeli kipovi u njenoj nutrini prestravljeno su buljili. Zaleđena limfa prvo se kretala sve teže, a zatim je samo stala.

Šetnja je mogla izbrisati kaos. Možda. Noga pred nogu i otežano disanje. Tenisice istrošene. Nabrajanje pet stvari oko sebe da se mozak smiri, usredotoči na ono neposredno: Travnjak. Kuća s rozom fasadom. Kiosk koji nikada nije bio obnovljen. Kontejneri s rasutim smećem. Raznolikim, tvrdim i mekanim.
Nije dovoljno. Vodoskoci i slapovi glasova još plivaju u njenom krvotoku. Ne može se odmaknuti, ne može preusmjeriti. Udarci u grudima ne smiruju se. Nesnosna zaglavljenost u utrobi.

Hod se nastavlja. Uporan hod, poput hodočašća, mora pokrenuti limfu, mora pročistiti, mora voditi ka iskupljenju. Mora li? I mora utišati glasove. Mora li?

Hod se pomiče s kolnika na travu. Trava mekše dočekuje korake, toliko mekano da se boji da će u nju jednostavno propasti i da će je progutati; ili da će trava početi urastati u nju i u njen krvotok, još jače zakrčiti žile.

Zatim ugleda nju. Gospođu koju poznaje odnekud, ali sada se ne može sjetiti gdje je susreće.

Gospođa se kreće sporo, u skladu s godinama. Pripijena crna majica i tajice ističu njenu tanku figuru i crnu gustu kosu. Njeni koraci su odmjereni i uporni. Njena pojava čista, neoštećena. Oko gospođe lebdi i nešto nevidljivo: trunovi jasnoće, kristalni i nedodirljivi.

Gleda u nju netremice i to gledanje konačno smanjuje trzaje i titranje bez prestanka, otkucaje koji se stapaju u vibrirajuću nasrtljivost.
Udisaji se polako šire plućima.
Limfa će se možda isto uskoro pokrenuti, veselo zaploviti tijelom.

Ne zna objasniti što se događa kada gleda gospođu.
Najbliže odgovoru što može dati jest da je gospođa bliže kraju nego početku. Bliže onome gdje buka prestaje biti faktor. Onome gdje se uranja u crni cvijet shvaćanja.
Bliže onome što joj kima sa strane dok dubokim, svevremenim glasom izgovara:

– Samo dvije stvari postoje na svijetu. Buka i bitno.

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Intervju s Taylor Swift.

• Što si odgovorila kad su te molili da ne pišeš pjesme o njima?
• Da neću.
• I jesi li?
• Jesam.

I ti višekratno tražiš, moliš i zahtijevaš da ne pišem o tvojim – istinama.

• Samo ne o njima, molim.

To je isprva smiješno. Umišljaš da si važan. Umišljaš da je ono što ja pišem važno, ako je o tebi.

Zatim dolazi slika. Zamišljaj kako tvoje istine u velikoj crnoj vreći odnosim u duboku šumu. U toj šumi putovi se ponekad isprepliću, jer to nije prava šuma, to je šuma iz bajke: opasna, začarana šuma, šuma Striborova, koju tek poneki raskrinkavaju: “Ali pazi, sine. Nije li ono guja?”

Duboko u šumi, vreću tvojih, misliš, istina, istresam na crno tlo. Zemlja je trula i neplodna, baš poput tebe, ali stvorovi koje nazivaš istinama su žive: mali, gladni paraziti. Opasni virusi mržnje. Vadim džepni nož i režem im vratove. Koprcaju se i pokušavaju mi ući pod kožu, zaraziti me, uništiti svojim frustracijama, nikad liječenim kompleksima. Ne dam im. Režem ih mirno, precizno, sve dok njihovo iživljavanje nije onemogućeno.

Treba ih zaustaviti tu i odmah, dok se ne prošire. Ti si sasvim neplodan, ali problem s tvojom mržnjom je što se ne prenosi spolnim ili kapljičnim putem.

Zatim kopam duboku rupu.

Rupa u začaranoj šumi dublja je nego u običnoj, a zemlja je vlažnija, gušća. Zagušujuća. Tamo će tvoji paraziti doživjeti gušenje. Neće izrasti u velika crna drveća. I neće natopiti zemlju. Ona će ih rastočiti do ništavila.

Vraćam se na tvoju molbu. I vedro odgovorim:

• Bez brige, nikad o njima.

Počivale u paklu.

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Radim nagodbu s Bogom. Ako se on vrati, ako nazove do devet sati, svoju ću omiljenu igračku žrtvovati njemu. U kuhinji je narančasta lampa i kraj nje se već osjećam bliže izvoru beskrajne topline u čijem središtu zamišljam Boga. Zatim se povlačim u tamu sobe. Tamo palim svjetiljku bež boje na kojoj anđeo svira harfu. Novi izvor topline. Sada treba samo čekati. Uvijek treba čekati. Devet sati, deset sati. Treba se nadati da će se ipak javiti. Da će se vratiti. Svaka stvar treba biti na svom mjestu. Nesigurno sepribližavam krevetu. Prugaste stare papuče stavljam pored kreveta, na bijeli tepih. Poravnavam ih. Svaka stvar treba biti na svom mjestu, govorila sam mu. A ti trebaš biti u krevetu, odgovorio bi. Samo još malo tišine, a zatim će je isprekidati naši glasovi, nadam se. Dvije tišine, tri tišine. Četiri tišine.

Naučila sam vrijeme brojati tišinama.

Vraćam se u kuhinju. Narančasto svjetlo je još uvijek tamo, razbija potpunu samoću. Narančasto i crno, crno i narančasto. Svjetlo me ne bi toliko radovalo da ne uništava tamu.

Pet tišina, šest tišina. Ove tišine bi se mogle protegnuti zauvijek, lako je moguće da se više nikad ne vrati. Misao uvijek prisutna. Sedam tišina, osam tišina. Nitko nije toliko dobar u čekanju kao ja, nitko na svijetu. Barem sam u nečemu dobra, mislim. U tome sam doista dobra.

Devet tišina, deset tišina. Nije se javio. Nije stigao. Ne znam kako stojim s nagodbom s Bogom. Možda sada ne vrijedi. Ili on samo provjerava moju vjeru, moju upornost. Gasim narančastu lampu i ostajem u mraku. Gledam kroz prozor u niz automobila. Vjetar se koprca u lišću.

Jedanaest tišina. Čekam.

 

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić