Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Svjetla žmirkaju. Vidim samo siluete. Vidim ono bitno, ono što ne mogu isključiti koliko god pokušavao. Podij je sklizak, pun tekućine. Svatko svoj komadić prostora čuva nepovjerljivo, neprestano se krećući po njemu.

Ona pleše.

Ona je tanka, sasvim tanka i sasvim okretna. Njeno tijelo je njen instrument i ona ga koristi kako želi. Savija, širi i skuplja. Ali, ona je i stroga. Ona mu neće dopustiti pogrešku.

Ona ne pleše zato što to želi, osjeća. Kao što ni ja ne gledam zato što volim gledati. Gledam zato što je to jedino što mogu.

Ali ona, ona ne osjeća ples. Ne osjeća tijelo koje klizi po prostoru. Ne osjeća svoju kosu koja kao plašt pada oko nje. Ne osjeća njega pored sebe. Njegovo tijelo strani je predmet za nju i kada ga dotiče, to čini gotovo s gađenjem.

Nešto na licu je odaje. Njeno tijelo je maska. Nešto u kutu usana i u treptaju je odaje.

Ona nije tu jer želi plesati. Ja nisam tu jer želim gledati.

Ja dobro znam kako je biti onaj koji ne treba biti tamo. Zato je prepoznajem. Mi se prepoznajemo. Da nam se pogledi susretnu, sve bi nam bilo jasno. Ali pogledi nam se neće susresti. Ja sam u mraku. Siguran, zaštićen.

Njeno tijelo je poslušno. Ono je podatno. I njoj, i njemu.

On obigrava oko nje kao bumbar. Ponekad se zaustavlja na njezinom tijelu. Liže, plazi, žvače, želi isisati njenu snagu. Ali ona ostaje nedodirljiva.

On je gleda. Ona ga gleda. Ona točno, do najsitnijih detalja zna što želi. Njoj ništa ne promiče. Njoj nikada ništa nije promaklo.

Meni isto ništa ne promiče. Ja gledam nju, njega, njih. Znam da se u tu jednadžbu ne mogu uklopiti pa niti ne pokušavam.

Ja samo znam da ona nije tamo. Njeno tijelo je alat, njen ples je instrument.

Nešto u kutu usana i treptaju je odaje.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

 

 

Dragi Made,

Jesi li još ljut na svakoga s kim si se uspio zbližiti jer su te pomislili prevariti ili doista prevarili?

Jesi li još uvijek mahnito u potrazi za onim koji to neće učiniti i to na najbržem prijevoznom sredstvu, svemirskoj kapsuli?

Kad smo imali sedamnaest, sjećaš se, također si se žurio: položiti vozački. I zatim privezati nekoga uz sebe sa sto snažnih okova, smiriti se. Ali smiriti od čega? Sedamnaest. Ne mogu više zamisliti ta gibanja, mladost, erupciju boja i tijela u nejasnim, istraživačkim dodirima. Tu životinjsku, iskonsku ludost. Mahnitost.

Samo, naravno, mogu. Sjećam se svega. Svakog detalja. Ja sam bila ta koju si pokušao privezati.

Ti ja na brežuljku pored mog nebodera (kako sam samo voljela živjeti u neboderu), nespretno pokušavamo reći si nešto, premda ni sami ne znamo što. Ili samo nastojimo ući, i to brzo, jedno u drugo, u mješavini strasti  i bijesa. Ipak, više bijesa. Znam odakle dolazi tvoj, ali svoj tada još ne znam smjestiti na pravo mjesto. Niti se s njim suočiti.

Dani su bili plavi i dugi. Ljeto samo naše, jer čije bi još bilo sa še sedamnaest? Naše: za pokušati. Za isprobati ono što zovu ‘ljubav’.

Za titrati, za vikati, za igrati se odraslih.

Za pokušati zatomiti bijes s kojim si se ti, sve jasnije to shvaćam u pustim ljetnim danima, rodio, a ja ga kradem od tebe i oblačim na sebe da vidim kako mi stoji. Stoji mi bolje od bilo čega drugog. Toliko me dobro odijeva da se tresem od straha što bi sve mogao učiniti on, tvoj bijes koji postaje moj.

Ljeto je naše za prodiranja, za uzdahe, za gaženje po dosadi. Običajima. Normalnome.  

Ljeto je naše za nasrtati. Divljački, na sve crvene plahte ispred nas.

Za okaljati svaku nevinost.

Za propasti.

Iako sam već u tom bistrom plavom početku znala da nećemo dospjeti do kraja ljeta zajedno, ono je bilo jedno od najboljih u mom životu. Viriti kroz ključanicu u tvoju vatru bilo je jedino što me uspjelo uzbuditi još dugo nakon.

Jer iluzija je uvijek slađa od stvarnosti. A od stvarnog tebe pogotovo.

A bijes je uvijek jači od nježnosti. A od stvarne nježnosti pogotovo.

U mojim snovima, i dalje smo jednako tamo, na brežuljku, ili ispred crkve. Ja skidam grudnjak, ti se ljutiš na sistem ili se pokušavamo dirati na neki nespretan način koji ne završava orgazmima.

Držali smo se mnogo ozbiljnije nego što smo bili, mnogo iskusnijie, mnogo dublje.

Ili smo možda to ljeto postajali mnogo iskusniji, mnogo ozbiljniji. Mnogo dublji.

Zatim je bilo gotovo. Ljutiti rastanak. Vozi dalje, mrzi dalje, igraj dalje, hvataj dalje. Jebi se. I ti. Uživaj u svojoj slobodi. Jebi se. Crkni. I ti.

Ali smjehovi i trčanje po stepenicama, vožnje u autu u kojima smo jedva preživljavali jer tvoje su vožnje bile još opasnije od tvojih raspoloženja, to je ostalo. Koliko smo puta skoro poginuli? Tko nas je spasio? I od čega se ipak nismo uspjeli spasiti? Shvaćaš li sada?

Ja da. 

Duboko u nama je bunar

U bunaru je lava

Lava je crvene boje

Samo se pravi da spava

 

(Ilustracija: Farah Muftić

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Srce moje majke sastoji se od dva dijela: crnog i crvenog. Između njih, oštra je i neumoljiva granica poput granice polja i šume, tla i vode, neba i zemlje. Jednostavna crta preko koje se ne može prijeći.

U crnom dijelu srca moje majke obitavaju vrapci. Male ptice oštrih kljunova ruju po zemlji i iz nje izvlače gliste i mrave. Imaju sitne oči, gumbe kojima precizno prate izmjenu dana i noći. Divlji se skakači uvijek bude u isto vrijeme i jedan po jedan kreću prema dvorištu.

U crvenom dijelu srca moje majke nalaze se mašne. Roze i crvene, od marcipana, koje padaju s neba i zatim plešu ples s mnogobrojnim likovima: Mini, Patom, Plutonom. Vrte se u krugu tako brzo da ih ne mogu niti raspoznati. U pozadini je uvijek glazba iz nekog crtanog filma, meni poznatog.

Njihovo kolo je ono u koje silno želim dospjeti. Borim se rukama i nogama da im se pridružim, da svi zabacimo glave unatrag u smijehu, u bezbrižnosti, u ‘Ništa se ne brini’ koje je junacima iz crtića uvijek na usnama. Čitav se prostor u crvenom dijelu srca moje majke pretvara u strip koji mi je davno čitala, kao djevojčici, imitirajući različite glasove.

Među vrapce ne želim dospjeti. Bojim se njihovih oštrih kljunova i navika. Predvidljivosti njihovih sitnih koraka, iglica. Preciznosti njihovih otkucaja. Čitav prostor se u crnom dijelu srca moje majke pretvara u groblje nade. Neizvjesnu svjetlost noći u kojoj oživljava ono što ne bi trebalo. I teško diše dok se probija kroz vjetar.

Srce moje majke već se dugo puni katranom koji pokušavam izbaciti. Tekućine ima u svim kutovima.

Jednom sam, još kao djevojčica, nacrtala svoju majku u stripu. Crno-crveno, poput kućne haljine koju je uvijek nosila. Crne s crvenim ružama. Posebno sam dugo crtala njezinu kosu. Jako sam se trudila ne propustiti niti jednu kopču, niti jednu gumicu koju je stavljala u nju. Brisala sam crne poteze olovkom i dodavala crvene. Zatim sam brisala crvene i dodavala crne. Zatim sam dugo nastojala dovršiti cjelinu frizure. Mislila sam da je u njenoj kosi i njeno srce.

Srce moje majke sastoji se od dva dijela: crnog i crvenog. Kada bacam kocke, nikada ne znam na koji će dio pasti. To se ne može predvidjeti. To se ne može spriječiti. To se ne može osigurati. Između je neumoljiva granica koja odvaja dva svemira. Iako ja, oduvijek, želim rastočiti tu granicu u staru ogradu koja klopara na vjetru.

Iako ja, oduvijek, pokušavam naučiti ne razlikovati boje.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Često poželim

biti malen

sasvim smanjen

(Marinela, ‘Lift bez kabine’)

 

Sasvim smanjena, razmišlja o tome kako je svijet sada velik, i što sada znači dlaka, a što travka. Koliko pauk ima očiju. Stvari koje prije nije primjećivala, roje se oko nje kao divovske pčele.

Nemoguće je preživjeti, ili je možda moguće, ako upotrijebi ono u sebi čime se prije nije zamarala. Ono divlje.

Oružje može biti bilo što, sada. Igla. Komadić drveta za koji nije niti znala da postoji. Najmanji dio Lego kompleta.

Vodi li smanjenost nestajanju ili samo promjeni? Koliko se mora smanjiti da bi sasvim nestala ili postala nešto drugo? I što će to biti? A da je postala veća, svake minute veća, svakog dana sve veća, bi li je mučila ista samoća?

Što je bolje, biti malen, sasvim smanjen ili sve veći, poput Sunca?

U svemiru je sigurno jako hladno, mislila je. Ali ništa manje izolirana nije niti u ovom svijetu velikog, u svijetu zamki, tepiha poput džungle, kapi vode kojima se boji približiti. Neravninama na tlu koje golim okom nije uviđala. Nikada nije razmišljala o svemu što je izbočeno, ispupčeno, udubljeno, napuknuto. Svemu što je može progutati.

Nestajati. Gledati kako su stvari sve veće i kako bespomoćnost preuzima. Kako ne postoji više mnogo stvari protiv kojih se može boriti.

Nestajati. Gledati kako još uvijek postoji nešto manje, trun, komadić prašine, ali sve je više toga jednostavno preveliko za sagledavanje. Ne zna više što su ti predmeti i što znače.

Što mora izvući iz sebe da se smanjivanje prekine?

Zatvara oči da se skloni od svijeta koji nestaje. Da se skloni od novog svijeta koji nastaje: izobličen, neumjeren, neprijateljski.

Što će joj pomoći da izdrži još malo, da učini još nešto?

Borba. Možda samo borba. Ono divlje kojim se prije nije zamarala; koje je uvijek spremala u najdonju ladicu i šuljala se oko njega da ga ne probudi.

A sada ga mora probuditi.

Više se boji probuditi ga nego biti smanjena, shvati.

Pa odluči još malo držati oči zatvorenima.

(Ilustracija: Farah Muftić

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Nesnosna buka koju je nastojala uzeti u obzir širila se njenim žilama poput ugrušaka. Glasovi, boje. Disanje joj je otežavao metež. Osjećaj napadnutosti. Bijeli kipovi u njenoj nutrini prestravljeno su buljili. Zaleđena limfa prvo se kretala sve teže, a zatim je samo stala.

Šetnja je mogla izbrisati kaos. Možda. Noga pred nogu i otežano disanje. Tenisice istrošene. Nabrajanje pet stvari oko sebe da se mozak smiri, usredotoči na ono neposredno: Travnjak. Kuća s rozom fasadom. Kiosk koji nikada nije bio obnovljen. Kontejneri s rasutim smećem. Raznolikim, tvrdim i mekanim.
Nije dovoljno. Vodoskoci i slapovi glasova još plivaju u njenom krvotoku. Ne može se odmaknuti, ne može preusmjeriti. Udarci u grudima ne smiruju se. Nesnosna zaglavljenost u utrobi.

Hod se nastavlja. Uporan hod, poput hodočašća, mora pokrenuti limfu, mora pročistiti, mora voditi ka iskupljenju. Mora li? I mora utišati glasove. Mora li?

Hod se pomiče s kolnika na travu. Trava mekše dočekuje korake, toliko mekano da se boji da će u nju jednostavno propasti i da će je progutati; ili da će trava početi urastati u nju i u njen krvotok, još jače zakrčiti žile.

Zatim ugleda nju. Gospođu koju poznaje odnekud, ali sada se ne može sjetiti gdje je susreće.

Gospođa se kreće sporo, u skladu s godinama. Pripijena crna majica i tajice ističu njenu tanku figuru i crnu gustu kosu. Njeni koraci su odmjereni i uporni. Njena pojava čista, neoštećena. Oko gospođe lebdi i nešto nevidljivo: trunovi jasnoće, kristalni i nedodirljivi.

Gleda u nju netremice i to gledanje konačno smanjuje trzaje i titranje bez prestanka, otkucaje koji se stapaju u vibrirajuću nasrtljivost.
Udisaji se polako šire plućima.
Limfa će se možda isto uskoro pokrenuti, veselo zaploviti tijelom.

Ne zna objasniti što se događa kada gleda gospođu.
Najbliže odgovoru što može dati jest da je gospođa bliže kraju nego početku. Bliže onome gdje buka prestaje biti faktor. Onome gdje se uranja u crni cvijet shvaćanja.
Bliže onome što joj kima sa strane dok dubokim, svevremenim glasom izgovara:

– Samo dvije stvari postoje na svijetu. Buka i bitno.

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić