Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Zona smirenog prometa

“You like it darker? Fine. So do I. ” (S. King: You Like it Darker)

 

Tišina kaplje po krovu, kucka u zidovima. Svaki zvuk mu smeta.

Pojeo je sendvič sa sluzavom salamom, popio malo soka od bazge i osjećao da treba izaći. Mora izaći. Sparina se smanjila i nebo je prekrio tanak sloj oblaka.

Ako izađe, dočekat će ga kamen. Suhozid. Kamene kuće. Njihova je bjelina nepobitna, kao i zelena boja listova koje vidi kroz prozor.

Ali, ne može se pomaknuti. U blizini začuje lavež. Je li to susjedov pas kod kojeg je obećao svratiti poslijepodne na čašicu?

Ne može se sjetiti.

U glavi mu se misli miješaju, blago i gotovo nježno, što ga podsjeti na način na koji je njegova majka kuhala. Usporeno, gledajući povremeno u vis. Nikada nije shvatio prija li joj miješanje hrane u loncu ili bi ga željela baciti kroz prozor, zajedno sa štednjakom i par starih krpa, ali stajao je, dječačić, na vratima, i dugo je promatrao, nastojeći shvatiti što misli i osjeća.

Sada također gleda. More je nadomak. Možda bi mogao sjesti u svoj čamac, uputiti se do sredine uvale i pecati. Možda bi to i morao. Tako se radi. Tako je uvijek radio. Tako se oduvijek radilo.

Ali smjesa u mozgu postaje sve gušća.

Zatvara oči pred kojima mu se u isti tren javlja prašnjavi put, zeleno žbunje i pijev cvrčaka. Ako to vidi i čuje tako bistro, svaki kamen, svaki oblak, zašto uopće izlaziti?

“Ovaj vas znak upozorava da morate drastično smanjiti brzinu”, prisjeća se naslova na internetu. Znaka kojeg nije vidio. Ili ga je vidio?

U glavi opet miješanje, poput izmjenjujućih valova.

Je li njega itko vidio?

Prostor kao da se bio zaustavio, ali svejedno, netko ga je mogao vidjeti. Kompleks bungalova, teniskih terena, bazena, gumenih igračaka za djecu. Netko je sigurno zapamtio njegovu tablicu.

Sjeća se samo gumenih igračaka na sredini bazena iza rešetke zatvorenih vrata. Gumene igračke bile su čudnih, pretjeranih proporcija. Na njima nije bilo djece. Otkuda je onda dječak izletio, dječak s upitnim, dugim pogledom prema njegovom automobilu? To pitanje se uglavilo u njega mnogo dublje od onog mnogo važnijeg: zašto je samo otišao, bez osvrtanja?

Učini mu se da je na licu osjetio vjetrić. Kosa mu se pomaknula s mokrog čela. Tišinu prekida blago šuštanje. Osjeti miris lavande ili možda mora. Pomisli kako bi bilo hodati još jednom po gomilama kamenja, neopterećeno, gotovo lebdeći iznad tla, prema manjim i većim valovima.

Šuštanje se pojača. Zvuk motora raspolovi tišinu.

Ima još vremena zamisliti kako ulazi u more koje ljeska. Duboko, daleko, slobodno more. Ušao bi i otplutao do bijele jedrilice u daljini. Ništa ga ne bi zaustavilo, ništa steglo, ništa preusmjerilo.

Vidi sebe, duge ruke, brze noge, kako grabe prema horizintu.

Zatim na vratima začuje glasno kucanje.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Potrebno joj je više

Ovo je njezin grad.

Pozvala me, ili sam se sama pozvala. I sada sam tu.

– Nađi si mjesto. – kaže.

Ali ovdje nema mjesta za mene.

– Slobodna si otići kada god zaželiš.

Prvo me nudila šalicama čaja. Kavama. Nescafeom. Kiflicama s orasima.

A zatim me počela ispitivati. Propitivati. Preispitivati.

Definirati. Redefinirati.

Pokušava me ugurati u svaku ladicu koju može pronaći.

Prihvaćam ulogu.

A zatim me smanjuje do točke nestajanja.

Do točke u kojoj se pretvaram u ono što ona želi.

Sada ja donosim čaj. Kavu. Nescafe. Tortu od čokolade.

Ispunjavam ono što je potrebno. I više od toga. Uvijek više.

Ogledam se oko sebe očima nenaviknutima na strani prostor, na predmete koje ne prepoznajem, dok ona kruži oko mene. Zatvaram oči i osjećam njezinu blizinu i spore, pomne pokrete, sve vrijeme koje sada ima pred sobom, koje može iskoristiti u svom ritmu, obzirno ili bezobzirno koliko želi. Može odugovlačiti, igrati se, leći i promatrati. Stojim nepomično, želim da osjeti da sam tamo i nigdje drugdje, da ona određuje ritam, da je sve moguće i da ništa nije zatvoreno, da zrak prolazi kroz mene jer sam otvorena, podatna, spremna. Jer sam se i sama pretvorila u zrak.

Jer me više nema.

 

***

 

Tko je ona?

Plitko, izvana, djeluje kao da se igra sjećanjima, kao da je zabavljaju kadrovi iz njezinog života koji je uplovio u mnogo luka. Duboko u sebi, nju probadaju nejasni bolovi, ubodi po tijelu kojima ne može odrediti izvor ni počinitelja. Oprezno niže odabrane, intimne slike, ali misli da je gledam s nerazumijevanjem, nevjericom i umorom. Iz sebe izvlači posljednje atome snage da približi onu koju smatra sobom onoj kojom smatra mene, rukama uporno odmiče teške prepreke među nama; nabacane predmete razlika, iskustava, odrastanja, vizura. Mora se objasniti, mora mi pokazati tko je, gura mi u lice sliku koju ona ima o sebi, ne sliku koju bih ja mogla stvoriti. Slobodnu, svoju.

 

***

 

Kada govori, kopa po svojim malim ranama. Onima koje ne zarastaju, koje uvijek peku, bez obzira na vrijeme. Nastojim u sebi opipati oblik nečega što ona može prepoznati, jezik kojim zna govoriti. Otvorim usta i pokušam oblikovati riječi. Iz njih ne izlazi ništa. Dotičem svoju kožu drhtećim prstima, a toplina plamena koji gori tik pod njom širi se u svim pravcima. Izgorjet ću ako nešto ne kažem, ako ne pokažem da me smanjuje, da nestajem.

Svako njezino pitanje je rez papirom. Ostavlja krvavi trag, nedovoljno dubok za ispiranje, a previše bolan za dodir. Želim to izbjeći, izmaknuti pitanjima i ublažiti prostor oko nas. Možda bi bilo dovoljno dotaknuti je na neki drugi način. Blagost joj nije u krvi, ali kao da obje znamo da moramo izgladiti oštro, šiljke koji nenadano izbijaju među nama koji se mogu pojaviti na najneobičnijim mjestima, iskopati nam oko, probiti se kroz bedro. A ja znam da moram biti ono što ona želi, inače me čeka kazna.

– Samo ti želim biti bliska. – kaže.

Ali to je posljednje što želi.

 

***

 

Što ona radi?

Na površini, ona sjedi nad komadom papira, piše rečenice i koncepte kojima želi dešifrirati sebe, njezine misli kroje smjer i intonaciju, zaplet, vrhunac i rasplet. Piše predigre i titraje, bilježi točno vrijeme i mjesto, sjene koje nestaju u suncu i smiraj dana. Iznutra, njezino uplašeno lice ne vidi nijanse među bojama, ne vidi pomak u dobu dana i ne osjeća mekoću tijela. Ona sve uništava. Hoće li i mene pretvoriti u finu prašinu? Je li to već učinila?

 

***

 

– Ne znam se svađati. – konačno progovaram. – Ali znam nešto o šutnji i čekanju eksplozija.

Želim da razumije, da shvati, da se umiri i odustane od mene, da me pusti da ustanem, obučem svoj stari oblik, izlizani kaput, izađem i pokušam doći do zraka.

– Minsko polje. – kima glavom – Često eksplodiram.

Pokušavam otići iz njezinog grada.

– Ostani. – kaže.

To je naredba, ne molba.

Njezin ples je glad, ali nije samo glad, on je preživljavanje. Ona ne smije pogriješiti, ne smije napraviti krivi korak jer ako ostane bez mene, svog plijena, ostala je bez ičega. Ili će me posjedovati ili će umrijeti. Nema zaštitne mreže koja će je uhvatiti, omekšati pad.

 

***

 

Što mi radimo u njezinom gradu?

Naizgled, mi hodamo ulicama i promatramo kaos prometa. Na mene se lijepe njezini vješti pokreti između automobila, leđa koja prelaze cestu, osmijeh koji pali semafore. Duboko unutra, u njoj nema tankih vratova bandera, svjetlosti plinskih lampi, ništa ne razgrće gusti, vlažni mrak. Noge su joj otežale, na njima su utezi, ona pokušava dostići ostale, trči, njezin je napor nadljudski, dirljiv, bolan, ali uzaludan; njezini krvavi tragovi postaju ožiljci koji ne prestaju boljeti, osjeća ih uvijek: budna, uspavana, tiha i glasna, bez da ih i dodiruje.

 

***

 

– Što se zapravo događa u tebi? – pita šaptom.

Osjećam njezine usne sasvim blizu svog lica.

Mogla bih joj reći:

– Obuzima me nestajanje. Niti jedan dio tijela više ne osjećam, a niti druge dijelove sebe, niti bridove onoga što sam dosad, barem nespretno dohvaćala. Progutala si me i sada samo plutam u tvojoj mračnoj, mekoj utrobi.

Ali, ona voli kratke, jasne odgovore. Mogla bih ipak reći:

– Rađa se nešto divlje. Otpor koji osjećam prema svemu što predstavljaš.

I zatim promatrati njezine kretnje kako razumiju, kako se sinkroniziramo dok na moj otpor odgovara svojim, jer na to je navikla. Jedino na to.

Na borbu.

 

***

 

Što joj je zapravo potrebno od mene?

Dajem joj koliko mogu. Ali potrebno joj je više, uvijek još više. Više divljenja, prihvaćanja, više ushićenja, utjehe; više pažnje, nježnosti, više potvrde. Razgrće mi kosu i traži pohvalu za sebe, testira i ispituje granice. Duboko između nas zrak je težak, strujanja snažna, plima nepremostiva: nabujala voda prešla je preko brane i udara o litice u noći. Sve ono što mi želi pokazati, dokazati, u što me želi uvjeriti, ona nasilno gura u mene. Mora me rasjeći kao ribu i izliti unutra gustu masu koja je potrebna da shvatim, a zatim me precizno zašiti, fino i pažljivo, tako da ne ostane trag.

Što ja radim?

Konačno se odmičem. Okrenem glavu prekidajući svoju neprekidnu usmjerenost na nju, na njeno lice, potrebe, pokrete i raspoloženja. Čim se okrenem od nje, između nas se otvara provalija bez dna u koju se svaljuje mokra zemlja, busenovi trave, drveće i svi zupčanici od kojih su dotad bili sastavljeni i sustavno radili naši satovi.

 

***

 

Na kraju, odgovaram joj jedino što znam.

– Evo što se događa. U tvoj grad je bilo teško ući, mnogo teže nego saznati da više nikada neću vidjeti drago lice. Ne znam jesam li ga trebala obilaziti godinama, dio po dio, pažljivo pregledavati svako naselje, svaki grm. Napiti se iz svake fontane, redati korake, osmijehe i dodire po svakom drvetu, klupi, neboderu. Ali u jedno sam sigurna, i ta sigurnost kao bujica odnosi sve u što sumnjam: ovdje ne želim više ostati niti jedan trenutak. A kada izađem, kad konačno izađem, jer izaći ću- staru mene više nigdje nećeš pronaći.

Teško je izaći.

Ali ne i nemoguće.

 

***

 

Kamo ja idem?

Voljela bih da nikada nije pogledala u mom smjeru, da nikada nije obilježila svoj teritorij i da me nikada nije pokušala promijeniti, progutati. Pažljivo sakupljam sve riječi koje sam s njom koristila, stavljam ih u ladice i na police koje više nikada neću pogledati, koje mi više nikada neće biti potrebne. Moja jezgra je konačno ispunjena svježom, gustom lavom i proširila se iscurivši polako kroz sve moje otvore.

Dižem se, dodirujem tlo, svoje novo lice i rebra. Izlazim iz njezinog grada i bolno, ali potpuno budno, ulazim u novo svjetlo.

 

(Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Mračna soba. Strogo kontrolirani uvjeti.

Tu su i paučine.

One nadgledaju i sve primjećuju. Stražari. Voli kada se skupljaju po uglovima zidova i po rubovima namještaja. Uživa gledati mirnog pauka koji već u sljedećem trenutku vjerojatno više neće biti tu. On isto voli mrak, voli rupu u koju se može sakriti. Nekada zamišlja da je u njegovoj mreži, na sigurnome, i da razgovaraju.

– Uskoro ćeš me pojesti, zar ne? – pita ga.

– Ako Bog da – odgovara pauk bogobojazno.

– Zar ti vjeruješ u Boga? – čudi se.

– Samo u onoga koji bi znao plesati – pauk gleda velikim mračnim očima i savinutim nožicama.

Zabavlja je duhoviti pauk koji citira Nietzschea. Što bi jedan pauk uostalom drugo i citirao, da može?

Ispod prozora nalazi se biljka centurion. Lišće joj je gotovo sasvim trulo, ali glave cvjetova svjetlucaju na suncu kada se rolete pomaknu prema gore. Tada pričeka da joj se oči naviknu na svjetlost i gleda u dolinu. Zlatno klasje poznatije joj je iz knjiga nego iz stvarnosti, ali često zamišlja njegovu teksturu pod svojom rukom, kao i okus grožđa u ustima. Središta boba su vjerojatno mekana. Bi li joj se svidjela ili bi ih ispljunula zajedno s košticama?

Uglovi sobe prelamaju se u tjeskobi. Paučina visi na njima i to je čudna, spljoštena i asimetrična paučina, ni slična onoj koju je viđala u slikovnicama kao djevojčica. Tepih je bijele boje, debeo i mekan. Voli bosim stopalima prolaziti po njemu i zamišljati gustu travnatu površinu. Tu su i ormari, također bijeli. Mnogo žarulja. I mnogo tišine.

Kada se pojavi kratkotrajna svjetlost, promoli glavu kroz prozor i čeka da je lice počne peći. Ostatak vremena na bijelim policama i plohama traži prisutnost.

Kada bi pokušala iskočiti kroz prozor, njezino bi se tijelo, zamišlja, rasulo u mnogo sitnih komadića te pretvorilo u prah koji bi posuo poljane. Sigurnije je ostati u jednom dijelu, ovdje, u mraku. Mrak, uostalom, ništa ne potražuje, ne postavlja zahtjeve niti uvjete. Mrak je prostor odmora i dubokih udisaja koje bijelim tepihom vode prema snu.

– Laku noć. – kaže paucima prije sna.

– Slatko spavaj. Promatramo, ne brini se. – odgovore joj.

Pa se i ne brine. Pauci su prijatelji.

Svjetlost, to je drugo. Već sam pogled kroz prozor zahtjeva: budnost, oči koje vole i žele istraživati, osjetljivost na boje. Boje su agresivne, misli. Nikada nije upoznala ništa toliko napasno kao što su to boje. One se samo pretvaraju da su prijateljice.

Dan, on je najveći neprijatelj. Kao i otvoreni prostor. On traži noge, ruke i kretanje. On traži trčanje, gestikulaciju i komunikaciju. Ništa od toga neće dobiti. Može odmah prestati.

Rolete su zato tu da sakriju, prekriju i pomognu. One su tanka granica između onoga što ona želi i onoga što ne želi. One su jedini spas i smještanje u sigurnost.

Zatim stiže čudnovata noć.

Polja se savijaju u hladnoći noći i na njih dolaze nova bića. Ona spušta rolete i ne želi znati koja. Ne precizno. Jednom ih je vidjela i to nije bio najugodniji prizor. Možda je bio i jeziv. A ovo će potrajati. Njezin boravak ovdje će potrajati.

Pauk gleda sa zida: velik, crn, pravilan, miran.

Zatim namigne.

 

Slika: Česi Novaković

Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Oni koje nazivaš podanicima donijeli su staklo

“Treba imati karaktera da se čovjek ustrijeli!” 

(M. Krleža: U agoniji)

 

“I’m just mad as hell cause I loved this place

For so long”

(T. Swift: So long, London)

 

Rekao je da to nikome nikada nije rekao.

Rekao je da to nikome nikada nije pokazao.

Njegove ozbiljne i pozorne oči uvjeravaju me da je vrijeme šarenih laži prošlo, a vrijeme istine došlo. Uvjerava me da sam sigurna, on je čvrsta podloga koju oduvijek tražim.

– Ovo je taj prostor! – izjavio je ponosno, kao da mi pokazuje carsku palaču optočenu zlatom. Nisam je očekivala, ali niti ovo: kocku rijetke trave optočenu škrtom zemljom na koju neki ljudi danonoćno prinose sjemenke i raznolike plodove, mirni i gotovo svečani.

– To rade za tebe? – čudila sam se.

– Od nečega moram živjeti, a znaš da su svi oko mene na poslu i u okolini obični kreteni.

Nebo je ljeskalo unatoč sivim oblacima i vjetru.

– Je li ikada toplo? – pitala sam gledajući biljke koje su se mučile proklijati i kao da su pokušavajući to implodirale te se posramljeno vraćale u zemlju.

– Ljeto mi se gadi.

I njegov se osmijeh ljeskao poput sunca koje sam samo mogla zamišljati iza gustog sivila.

Još je samo jedna stvar krasila krajolik. Jedno drvo, snažnih, debelih grana.

– A ovo? – zanimalo me.

Možda sjedi ispod njega i čita ili piše, ili samo gleda u daljinu prema poljima čija se žuta boja nazire tamo. Ili samo u mojoj mašti.

– Drvo je tu ako se konačno odlučim objesiti. Grane su debele, vidiš. Koliko misliš da bi im trebalo da me pronađu? – njegov je osmijeh gotovo zavodnički.

Krajolik poprima drugačiji, razvodnjen oblik nakon tih riječi. Želudac mi se penje. Veliki se i mali komadići, zamišljam, u žutoj boji nepostojećih polja, primiču prema mom grlu.

Je li moja bljuvotina sljedeća poslastica u kojoj će on, poput ptića, uživati u svom prostoru?

Već osjećam njegov gladni kljun.

– Čekaj! – vičem, pokušavajući zadržati gustu smjesu u sebi, – Mogu ti dati mnogo više od svog straha i bljuvotine!

Gleda me znatiželjno i podsmješljivo. Dobro izgleda. Svježe. Odmorno. Uhranjeno raznim žrtvama koje crpi iz svoje škrte zemlje.

– Ne bih rekao. Osjećaš samo strah.

– Osjećam i mnogo više! – prkosim.

I ostajem na njegovoj kocki zemlje. Njegovoj ledini.

– Gdje si bio? – pitam nakon više dana čekanja ispod drveta. Gledam u grane koje će možda ljuljati njegovo beživotno tijelo.

– Ovaj remen je dovoljno čvrst da podnese moju težinu – govori zlurado, fiksirajući me i dodirujući debeli kožni remen na svojim trapericama.

– Gdje si tako dugo bio? – pitam nakon više tjedana čekanja. – Mislila sam da je ovo tvoj prostor.

Smiješi se.

– Što da radim? – pitam, ogledavajući se.

– Razgovaraj s ljudima. Upoznaj se. Onjuši klimu i javi što misle o meni. Mislio sam da si barem toliko inteligentna. Očito sam bio u zabludi.

Upoznajem se s ljudima koji svakodnevno pridonose njegovom opstanku. Donose ambalažu, hranu, velike količine trača koje ga najslađe zasite, ali slatko ne, ne voli slatko. Donose krv, poeziju i empatiju.

Sve guta. Njegova vječna glad proždire galaksije.

Kada podanici donose loše vijesti, raduje se. Manje ili uopće kada donose dobre. Tada mu se lice ledi.

– Posudi mi svoje cipele – jednog jutra usklikne vedro – dalek je put preda mnom!

– A tvoje?

– Nisu toliko kvalitetne. Nisam ja neki buržuj.

Izuvam se, polako i oprezno. To je rijetka prilika u kojoj se njegov pogled lijepi na mene, kada nešto dobiva. Prilika u kojoj pokazujem stopalo, pokušavam se učiniti ranjivom. Ljudskom. Zadržati njegovu pozornost.

Na škrtoj zemlji nastojim biti ono plodno, ta razlika koja njegovom oštrom pogledu neće izmaći.

Baca mi tračeve kojima bih se trebala prehraniti, a koji me ne zanimaju.

Nastojim ga nasmijati, naći nešto zanimljivo. Prepričavam mu što podanici misle.

Ali on samo uzima cipele i odlazi.

Privikavam se na krajolik. Smatram to svojom snagom. Tko bi se još ovako odano privikao na kvadratni metar trave i crnu zemlju u koju oni koje naziva podanicima danonoćno donose plodove?

Sunce se ponekad promalja između debelih grana. Sada bosa, zamišljam da je ovo možda ipak komadić raja. Polje snova s prosutom svjetlucavom prašinom po klasju koje, sad sam sasvim sigurna, vijori u daljini.

Djevojka crne kose danima dolazi do ruba njegove zemlje i pokazuje svoje ruke. Kada joj pokušam prići, trčeći utekne. Kada ga pitam o njoj, odmahne rukom.

– Ta luđakinja? Pokušala si je prerezati žile.

Hladno tlo postaje vrelo ispod mojih nogu.

– Zašto?

– Tko zna s tim narcisima. Da se barem ubila, bilo bi mi drago. Neka se reže. I ja njih režem.

– Zar nisi i ti pomišljao na… na grani drveta?

Njegov gladni smijeh odzvanja u tišini bezličnog krajolika. Zatim mu oči poprimaju dobro poznatu ozbiljnost.

– Valjda ne misliš da sam neki jadnik i ništarija koja bi si oduzela život?

Čitav se krajolik zanjiše kao platno.

Jedno jutro se budim rano i izlazim iz skrovišta drveta. Osjećam rosu pod stopalima i razmišljam koliko sam zavoljela jednostavnu površinu trave s drvetom.

Odlučim protegnuti noge no snažna me bol zaustavlja. Pogledam u stopalo i ugledam duboku posjekotinu. Krv natapa bijednu travu dok u njoj uočavam nepregledne komade stakla. Proteže se oko mene dokle mi pogled seže i zaključujem da je najpametnije skloniti se natrag pod drvo.

U daljini opet djevojka koja pokazuje ruke. Zatim nestaje.

Čim se vrati, govorim mu:

– Oni koje nazivaš svojim podanicima donijeli su staklo. Čitavo mjesto je puno stakla, a ja sam bosa.

Gleda me prazno.

– Zašto su to napravili? – nastavljam uplašeno. – Što si…?

– Oni me više ne zanimaju. – prekida me. – A staklo bi mogla i pokupiti ako već želiš biti korisna. Mislim da su neki bacili i govna. Sve počisti. A ja idem. Gade mi se.

Odlazi u mojim cipelama dok pokušavam pokupiti staklo koje ostavlja sve veće porezotine na mojim rukama i nogama. Ne mogu daleko od drveta bosa. Staklo mi sprječava bijeg koji već dugo planiram.

Vrijeme prolazi.

Rijetka trava je moja prijateljica dok sve rjeđi podanici dolaze i ostavljaju sve manje plodova. Uskoro više ne dolaze, kao niti on. Dani i noći se izmjenjuju dok nešto pokušavam isplanirati, pitajući se kako izgleda nov prostor koji je stvorio za sebe i podanici koji ga tamo pohode.

I koga je tamo doveo.

Niti ona više ne dolazi. Nisam prihvatila njezino upozorenje na vrijeme.

Jedno jutro budi me miris dima. Moj prostor, prostor koji je sada postao samo moj, nestaje u plamenu. Vatra oko mene je gotovo hipnotizirajuća. Jezičci lete i obigravaju po tlu, rijetkoj travi, dalekom polju. Okrenem se prema drvetu koje još nije sasvim zahvatila. Je li ono spas? U podnožju drveta nešto svjetluca. Pomišljam da sam zaboravila na komadić stakla od kojeg mi i dalje bride ruke i stopala, no tada uviđam da je to njegov remen.

Ostavio ga je tu za mene.

Pogledam prema najdebljoj grani.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković)

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

 

 

 

 

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Zakon

Povraćam te, naglo i silovito.

Praznim dijelove sebe koji su se počeli pretvarati u mrak iz kojeg si došao i u koji ćeš se sada vratiti. Godinama zaključana u tihoj sobi tvoje očajne nutrine, obojana tvojim urinom, prejedala sam se tobom.

Svaka moja želja se sada ispunjava, a niti jedna više nije ti, nepopravljivo oštećena igračko za koju nema povrata.

Skupo održavanje koje nisi tražio, ali si zahtijevao, svršeno je. Nepovratno je sve što sam odbacila utrkujući se s tvojim demonima. Gledam u paljevine onoga što sam uništila i odnijela na deponiju kako bih se vinula u ono što si cijenio.

Sjedila sam u prvom redu, s kokicama, i gledala te, navijajući. Bacala se na svakoga tko se usudio dovesti te u pitanje.

Prva linija obrane tvoje vojske.

Uvijek spremna, nikad umorna. Plitke, duboke rane, nema veze. Na psu rana, na psu i zarasla. Ne brini se.

Ne brini se za mene. Ne trebam ništa.

A zatim si se narugao. Onome što je bezuvjetno nastojalo biti tu. Nasmijao si se u lice tom krhkom čovječuljku, nepriličnom za svijet, nespretnom, izrađenog od mekane smjese mog tkiva. I doista smiješnom.

Posrdno si mu pljunuo u začuđene, razroke oči.

Zakotrljao se u pijesak, posramljen, mokar, iznenađen. On ne bi stao, sveudilj pokušavajući. Naviknut. Nenametljiv. Tih.

Vratili bismo se na staro, da ne postoje mnogo viši zakoni od njegovih. Mojih. I tvojih.

Svemir nema oprosta.

Toliko znam čak i ja, iznimno glupa, dok se previjam u bolovima i povraćam zadnje dijelove tebe. Ostaju samo sitni komadići.

Zatim kiselina. Zatim ništa.

I sada si ti u prvom redu mračne dvorane. Gledaj.

Tako ti tvoj mrak pomogao.

 

Slika: Česi Novaković

Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić