Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Često poželim

biti malen

sasvim smanjen

(Marinela, ‘Lift bez kabine’)

 

Sasvim smanjena, razmišlja o tome kako je svijet sada velik, i što sada znači dlaka, a što travka. Koliko pauk ima očiju. Stvari koje prije nije primjećivala, roje se oko nje kao divovske pčele.

Nemoguće je preživjeti, ili je možda moguće, ako upotrijebi ono u sebi čime se prije nije zamarala. Ono divlje.

Oružje može biti bilo što, sada. Igla. Komadić drveta za koji nije niti znala da postoji. Najmanji dio Lego kompleta.

Vodi li smanjenost nestajanju ili samo promjeni? Koliko se mora smanjiti da bi sasvim nestala ili postala nešto drugo? I što će to biti? A da je postala veća, svake minute veća, svakog dana sve veća, bi li je mučila ista samoća?

Što je bolje, biti malen, sasvim smanjen ili sve veći, poput Sunca?

U svemiru je sigurno jako hladno, mislila je. Ali ništa manje izolirana nije niti u ovom svijetu velikog, u svijetu zamki, tepiha poput džungle, kapi vode kojima se boji približiti. Neravninama na tlu koje golim okom nije uviđala. Nikada nije razmišljala o svemu što je izbočeno, ispupčeno, udubljeno, napuknuto. Svemu što je može progutati.

Nestajati. Gledati kako su stvari sve veće i kako bespomoćnost preuzima. Kako ne postoji više mnogo stvari protiv kojih se može boriti.

Nestajati. Gledati kako još uvijek postoji nešto manje, trun, komadić prašine, ali sve je više toga jednostavno preveliko za sagledavanje. Ne zna više što su ti predmeti i što znače.

Što mora izvući iz sebe da se smanjivanje prekine?

Zatvara oči da se skloni od svijeta koji nestaje. Da se skloni od novog svijeta koji nastaje: izobličen, neumjeren, neprijateljski.

Što će joj pomoći da izdrži još malo, da učini još nešto?

Borba. Možda samo borba. Ono divlje kojim se prije nije zamarala; koje je uvijek spremala u najdonju ladicu i šuljala se oko njega da ga ne probudi.

A sada ga mora probuditi.

Više se boji probuditi ga nego biti smanjena, shvati.

Pa odluči još malo držati oči zatvorenima.

(Ilustracija: Farah Muftić

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Nesnosna buka koju je nastojala uzeti u obzir širila se njenim žilama poput ugrušaka. Glasovi, boje. Disanje joj je otežavao metež. Osjećaj napadnutosti. Bijeli kipovi u njenoj nutrini prestravljeno su buljili. Zaleđena limfa prvo se kretala sve teže, a zatim je samo stala.

Šetnja je mogla izbrisati kaos. Možda. Noga pred nogu i otežano disanje. Tenisice istrošene. Nabrajanje pet stvari oko sebe da se mozak smiri, usredotoči na ono neposredno: Travnjak. Kuća s rozom fasadom. Kiosk koji nikada nije bio obnovljen. Kontejneri s rasutim smećem. Raznolikim, tvrdim i mekanim.
Nije dovoljno. Vodoskoci i slapovi glasova još plivaju u njenom krvotoku. Ne može se odmaknuti, ne može preusmjeriti. Udarci u grudima ne smiruju se. Nesnosna zaglavljenost u utrobi.

Hod se nastavlja. Uporan hod, poput hodočašća, mora pokrenuti limfu, mora pročistiti, mora voditi ka iskupljenju. Mora li? I mora utišati glasove. Mora li?

Hod se pomiče s kolnika na travu. Trava mekše dočekuje korake, toliko mekano da se boji da će u nju jednostavno propasti i da će je progutati; ili da će trava početi urastati u nju i u njen krvotok, još jače zakrčiti žile.

Zatim ugleda nju. Gospođu koju poznaje odnekud, ali sada se ne može sjetiti gdje je susreće.

Gospođa se kreće sporo, u skladu s godinama. Pripijena crna majica i tajice ističu njenu tanku figuru i crnu gustu kosu. Njeni koraci su odmjereni i uporni. Njena pojava čista, neoštećena. Oko gospođe lebdi i nešto nevidljivo: trunovi jasnoće, kristalni i nedodirljivi.

Gleda u nju netremice i to gledanje konačno smanjuje trzaje i titranje bez prestanka, otkucaje koji se stapaju u vibrirajuću nasrtljivost.
Udisaji se polako šire plućima.
Limfa će se možda isto uskoro pokrenuti, veselo zaploviti tijelom.

Ne zna objasniti što se događa kada gleda gospođu.
Najbliže odgovoru što može dati jest da je gospođa bliže kraju nego početku. Bliže onome gdje buka prestaje biti faktor. Onome gdje se uranja u crni cvijet shvaćanja.
Bliže onome što joj kima sa strane dok dubokim, svevremenim glasom izgovara:

– Samo dvije stvari postoje na svijetu. Buka i bitno.

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Intervju s Taylor Swift.

• Što si odgovorila kad su te molili da ne pišeš pjesme o njima?
• Da neću.
• I jesi li?
• Jesam.

I ti višekratno tražiš, moliš i zahtijevaš da ne pišem o tvojim – istinama.

• Samo ne o njima, molim.

To je isprva smiješno. Umišljaš da si važan. Umišljaš da je ono što ja pišem važno, ako je o tebi.

Zatim dolazi slika. Zamišljaj kako tvoje istine u velikoj crnoj vreći odnosim u duboku šumu. U toj šumi putovi se ponekad isprepliću, jer to nije prava šuma, to je šuma iz bajke: opasna, začarana šuma, šuma Striborova, koju tek poneki raskrinkavaju: “Ali pazi, sine. Nije li ono guja?”

Duboko u šumi, vreću tvojih, misliš, istina, istresam na crno tlo. Zemlja je trula i neplodna, baš poput tebe, ali stvorovi koje nazivaš istinama su žive: mali, gladni paraziti. Opasni virusi mržnje. Vadim džepni nož i režem im vratove. Koprcaju se i pokušavaju mi ući pod kožu, zaraziti me, uništiti svojim frustracijama, nikad liječenim kompleksima. Ne dam im. Režem ih mirno, precizno, sve dok njihovo iživljavanje nije onemogućeno.

Treba ih zaustaviti tu i odmah, dok se ne prošire. Ti si sasvim neplodan, ali problem s tvojom mržnjom je što se ne prenosi spolnim ili kapljičnim putem.

Zatim kopam duboku rupu.

Rupa u začaranoj šumi dublja je nego u običnoj, a zemlja je vlažnija, gušća. Zagušujuća. Tamo će tvoji paraziti doživjeti gušenje. Neće izrasti u velika crna drveća. I neće natopiti zemlju. Ona će ih rastočiti do ništavila.

Vraćam se na tvoju molbu. I vedro odgovorim:

• Bez brige, nikad o njima.

Počivale u paklu.

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Radim nagodbu s Bogom. Ako se on vrati, ako nazove do devet sati, svoju ću omiljenu igračku žrtvovati njemu. U kuhinji je narančasta lampa i kraj nje se već osjećam bliže izvoru beskrajne topline u čijem središtu zamišljam Boga. Zatim se povlačim u tamu sobe. Tamo palim svjetiljku bež boje na kojoj anđeo svira harfu. Novi izvor topline. Sada treba samo čekati. Uvijek treba čekati. Devet sati, deset sati. Treba se nadati da će se ipak javiti. Da će se vratiti. Svaka stvar treba biti na svom mjestu. Nesigurno sepribližavam krevetu. Prugaste stare papuče stavljam pored kreveta, na bijeli tepih. Poravnavam ih. Svaka stvar treba biti na svom mjestu, govorila sam mu. A ti trebaš biti u krevetu, odgovorio bi. Samo još malo tišine, a zatim će je isprekidati naši glasovi, nadam se. Dvije tišine, tri tišine. Četiri tišine.

Naučila sam vrijeme brojati tišinama.

Vraćam se u kuhinju. Narančasto svjetlo je još uvijek tamo, razbija potpunu samoću. Narančasto i crno, crno i narančasto. Svjetlo me ne bi toliko radovalo da ne uništava tamu.

Pet tišina, šest tišina. Ove tišine bi se mogle protegnuti zauvijek, lako je moguće da se više nikad ne vrati. Misao uvijek prisutna. Sedam tišina, osam tišina. Nitko nije toliko dobar u čekanju kao ja, nitko na svijetu. Barem sam u nečemu dobra, mislim. U tome sam doista dobra.

Devet tišina, deset tišina. Nije se javio. Nije stigao. Ne znam kako stojim s nagodbom s Bogom. Možda sada ne vrijedi. Ili on samo provjerava moju vjeru, moju upornost. Gasim narančastu lampu i ostajem u mraku. Gledam kroz prozor u niz automobila. Vjetar se koprca u lišću.

Jedanaest tišina. Čekam.

 

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Još uvijek me prati njegov pogled.

Ulazim u kafić, a na leđima njegove čudne, fiksirajuće oči (što fiksiraš?) dok biram kolače. Ruke mi drhte, ali pokazujem na crvenu, ljigavu glazuru. Ne znam hoće li mu se taj kolač svidjeti niti kako će izgledati kazna ako mu se ne svidi. U plućima osjetim udisaj koji se još nije probio do kraja. Peče me moj pokušaj stavljanja svega na stol, moje: budimo prijatelji!, moje vađenje unutarnjih organa pred njega i dodavanje žarulje da vidi bolje. I njegovo skrivanje u sjeni.

Izlazim na sunčan dan, terasa kafića, dva kolača u rukama. Ne smijem ispustiti kolače, ali moram izbjeći njegov pogled. Nešto se čudno događa; iz bistrih očiju, spremnih da vide svaki detalj, svaki pomak, počinje izrastati tupost, tvrdoća koja me prikiva za pod. Nespretno stavljam kolače na stol dok me gleda, dok ga želim zamoliti da me gleda kao što gleda nešto drugo, nekog drugog, da makne koprenu koja ga ometa i koja mu servira neki dio mene koji ne postoji. Ali, njegov pogled ustraje. Gotovo retardiran pogled u kojem je nešto gnjilo, bolesno. Promašeno.

Nakon prvog zalogaja kolača, osjetim nalet mučnine koji kao da me odnosi u vis, ptičju perspektivu iz koje nas opet gledam: mirne, za stolom. Njegove oči koje su zamućene do neprepoznatljivosti, sebe koja se savijam pred povraćanjem. Njega, bez milosti prema meni, prema ikome. U tvrdoj potrazi za potvrdom onoga u što neumoljivo vjeruje. S mačem, puškom.

Neku sam noć sanjala da sjedi ispred velikog ekrana, gleda reklame i ljuti se na ono što vidi. To su samo reklame, željela sam mu reći, nebitno je. Ali, njemu je bitno. Njemu je sve. Želi uništiti sve ono za što smatra da ne treba postojati, sve ono što nas je učinilo onakvima kakvi smo (pogrešni). Reklame su šarene, dominira žuta boja i čudni fontovi i odjednom osjećam sažaljenje prema njima, njihovom trudu da nas utope u ono što žele. Njega mi nije žao. Već mi ga dugo nije bilo žao. U snu, dolazim do njega i pogladim ga po glavi. U kosi mu osjetim nešto tvrdo. To su male špange, one koje nose djevojčice od desetak godina. Što pokušava s njima, pomislim, možda dokazati da još nije sasvim odrastao, da se još možeš igrati? Da je ostao u dobi curice? Zamolim ga da se makne od ekrana, ali on to odbija upravo onako kako bi djevojčica odbila. Nedostaje mi njegova pažnja; čekam ga u sobi, u kuhinji, ispred kuće, ali ne dolazi.

Možda, mislim dok se u meni na terasi kafića komeša kolač, nije nikada niti mislio ući, vidjeti, poznavati mene. Mislio je na spajanje svojih bolova sa mnom. Odbacivala sam te bolove kao čudan, problematičan ud koji se gnoji, mijenja boje i ne želi živjeti na svjetlu. Iako sam ih u početku željela prihvatiti, raznobojnim koncem doista privezati za sebe, kao znak otvorenosti, pristupačnosti, nije išlo.

Ono što mogu, ono što ne mogu, mislim. Nikad ne znam dok ne pokušam. Maštam o pretvaranju u malu vilu koja može, ali tijelo se pobuni; ne može. Maštam o ostajanju gore, iznad, lebdenju, promatranju s visine, ali ja nisam više ni od koga. Pogotovo ne od sebe.

Bez žaljenja, konačno bez žaljenja, pomišljam: Nije niti on.

 

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković