Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Tako je bilo, ali sada ostaje samo zazivanje Njega. Dogovor s Njim.

Sve je osmislila. Zna da se to radi u noćima bez mjeseca, na raskršću puteva. U trenutku kada se susret dogodi, mrak se pojača, a tišina zavije tlo i zrak. Ako je u blizini drvo, njegovo lišće pocrni. A nagodba počinje. Onaj koga tamo sretne, to će biti On. I to će biti samo razmjena, nešto u što se toliko puta dosad pokušala upustiti, ali uvijek bi se događalo samo s njene strane, kao da su svaki reciprocitet pojela velika usta njenih uzaludnih davanja.
Ovaj put ne, to je barem sigurno, tješila se. Ovaj put će On doći, a On je pravedan. I ispunit će pogodbu.

Noć je hladna i bez zvijezda. Noć je možda kao svaka druga noć, ali ona se mora odvesti izvan grada, na raskršće, već zna koje, i dok pokreće auto čini joj se da iz grada, iz stvarnog, opipljivog i zbiljskog prelazi u nešto mutno, bajkovito i nedodirljivo, nešto čemu ne pripada i što nikada neće moći uokviriti. Zimski vjetar sa sjevera pojačava dojam nestvarnoga. Ovo se mora dogoditi u zimsku noć, nikako ljetnu, pomišlja, nikako uz miris pokošene trave, blistanje zvijezda nad vinogradima, drhturenje cvijeća u mraku. Nikako u vrijeme kada toplina može privući bilo koju malu noćnu životinju, kada je svojim hukom iz ovog mjesečarenja može prenuti sova ili zrikavac. Ne, mora biti hladno. Biljke moraju biti nepostojeće. Životinje u svojim sigurnim dupljama, u zimskom snu. Trava škrta i hladna. Drveće bez lišća.

Samo, što ako je sve samo zamišljaj? Ne može biti, tješi se. Ako postoji Bog, ako je bila tako blizu Njemu i tako daleko od sjene, od kraja, onda mora postojati i bunar bez dna u koji sada može, mora uskočiti. Ne iz zle namjere, već zato da se vrati u ono što je bilo, što je bila, ako je to ikako moguće. Nekada put u svjetlo vodi kroz najgušći mrak. A i najmračnije je prije svitanja, nije li?

Motor radi tiho dok se približava putovima koje je odredila, zaokružila na mapi. Jedanaest sati je prošlo. Nema mnogo zvukova niti mnogo vozila. Grad je zaspao. Sela spavaju još dublje. Zadrhti i popravi vunenu kapu. Šal, kapa i debeli kaput barem je donekle čuvaju od onoga što će možda susresti. Što će sigurno susresti. Za što se tako dugo pripremala.

Približava se točki s koje će se vratiti izmijenjena. Nova. Drugačija. Ponovo blizu onome što želi, a što je izgubila. Pokušala je to vratiti na druge načine, dakako, ali nije uspjela. Ne može. Ovo je jedini način, sigurna je. Hoće li osjetiti da joj nedostaje dio koji će dati Njemu? Boli li razmjena? Ostaje li u njoj rupa koju je nemoguće popuniti?
O tome će misliti kasnije. I naći će način. Svaka se rupa može popuniti.

Još malo i doći će do mjesta. Nesvjesno usporava brzinu. Svejedno je gdje će parkirati, to je poljski put, običan, miran put. Nema nikoga. Zaustavi auto, ali još ne gasi svjetla. Potpuna tama joj budi jezu. Sa stražnjeg sjedala uzme baterijsku lampu. Upali je i izađe iz auta. Možda ga i ne treba zaključavati, ali to ipak čini. Treba osigurati povratak odavde. Ručnu torbu također uzima, s njom se osjeća sigurnije. Više kao ona, a ne osoba u koju se pretvorila kad se odlučila na pakt s Njim. Uključuje svjetiljku i gleda blagu umjetnu svjetlost koju prosipa po travi mokroj od rose. Osjeća kako joj se lice ledi. Nos, pogotovo. Protrlja ga. Strah koji ju je pratio dosad, smanjio se. Svjetlost je utješna. U daljini čak vidi tamne siluete početka šume. Drveće razbacano pored puta polako pomiče grane kao ruke koje joj pokazuju kamo treba krenuti. No, to zna i bez njihovih tanjih i debljih putokaza. Raskršće putova je u blizinu, niti pet minuta hoda. Dolazi do njega sporim i opreznim koracima. Čini joj se da noge vuče polako i teško, kao da ne želi nekoga ili nešto probuditi. Kao da bi mogao postojati netko (ili nešto) opasnije od onoga s kojim se upravo kani susresti.

Dolazi do raskrižja. Njena svjetiljka i dalje poslušno i, čini joj se neobičnom snagom, osvjetljava sve putove raskršća. Kamo sada? Koliko zna, treba stajati točno ovdje, na sredini. Je li na sredini? Treba li se pomaknuti? Okreće svjetiljku na sve strane, ali nitko se ne kreće u njenom smjeru. Nema silueta. Nema zvukova. Možda joj se ništa i neće približiti, možda će se samo odjednom pojaviti pred njom: crni plašt, crni šešir. Ili? Koji oblik će preuzeti?

Hladnoća joj se uvlači u kosti dok sve grozničavije maše baterijskom lampom uokolo. Sve je pusto. Možda treba zatvoriti oči, a kada ih opet otvori, On će biti pred njom. Dogovor je dogovor, i tada razmjena može početi. Zna što će tražiti, zna što treba dati, tu nema zabune. Sve je jasno, samo se On treba pojaviti. Okrene se još jednom oko sebe. Polja su mirna, dugačka, prazna.

Zatvora oči i broji do deset. Diše plitko i brzo. Čuje svoje srce i osjeća ga, bolno tutnji u njenom mesu i kao da ga udara svakim otkucajem.

Konačno opet otvori oči. Ispred nje nema nikoga, niti s jedne strane, niti iza. Pogleda na sat. Ponoć je već prošla. Kazaljka se odmiče sve dalje.

Nešto je preplavljuje, ali ne može odrediti je li to olakšanje, razočaranje ili bijes.

Zatim se naglo okrene prema autu, tako da joj se gotovo zavrti u glavi. Sve je učinila kako treba, misli dok bijesno gazi bijelim puteljkom.

Podigne glavu prema nebu i ispusti dubok uzdah. Olakšanja, razočaranja, bijesa.
Želi nastaviti prema autu, ali tada joj na lice svoju svjetlost prospe mladi mjesec.

 

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković 

 

Trebaš biti jako oprezan kada ulaziš u sliku. Pogotovo ako je nacrtana plavom i žutom, plavim očima i požutjelim prstima, jer će zelenilo djelovati krhkije nego što doista jest.

Ne smiješ se dati zavarati paperjastim oblacima- okvir za sliku je kamen. Nema žara u njemu. Kuća je betonska. Bijela boja ne nudi toplinu.

Ne, nije bitno što si doživio. Nije bitno kako si to doživio. Oranice su te ponijele, pa što? One su tu upravo zbog toga, da ponesu, poput valova. Ali, sjeti se što još valovi rade. Razbiju te o stijene. Nemaju milosti. Prihvati da je tok ravnodušan prema tvom titranju, iako lijep. Iako zavodljiv.

Znam, sada se pitaš kako znati. Trik je u detaljima. Oni su poput lijepog lica. Slika je lijepa, ali promatraj svaki detalj posebno. Vršak planine ti ne nudi milost. Na nebu nema Boga, možeš tražiti godinama (i uvijek možeš zamišljati da ima). Tako je i sa svim ostalim.

Zatim se usredotoči na ono što nije rečeno, ne na ono što jest. Sve što je rečeno, distrakcija je od onoga što se zaista događa. Dopusti da ti pomognem. Čega na slici nema? Tako je. Njih nema. Ne daj se prevariti skladom boja i šumova. Ne daj se nasamariti tišinom. Ona liječi, ali znaš li što još radi? Ona čeka.

A ti nemoj čekati. Pejzaž se neće promijeniti. Ono što ne možeš definirati, kroz što ne možeš provući ruku, ne moraš pipati dok ti ne kaže što je. Neće ti se svidjeti kad progovori, a onda će možda već biti kasno.

I nakon svega, izbor je na tebi. Ako u ovoj slici osjetiš opasnost, zamoli ih da te otprate iz nje. Ako doista nije kasno.

Ako već nisi shvatio da se ne radi o slici.

 

(Slika: Česi Novaković, piše: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

 

Muk čeka ispred zatvorenih vrata. Kucaš, ali nema odgovora.

Vidiš li? Približiš li im se, postaviš li čelo na njihovu neumoljivost, ući ćeš u tiho. I shvatiti: sve za što si mislila da je spojeno, odvojeno je. Vodi je tijesno u čaši, a biljka ne prihvaća lonac. Živica koja se rasprostrla po kući s gađenjem dotiče njenu površinu, a tlo želi biti samo, nepokriveno laticama. Broj ispred vrata na metalnoj pločici tamo ne pripada, zid ga želi odbaciti. Nebo teži biti očišćeno od oblaka. Čak se niti boji fasade ne sviđa biti tamo. Hladno je i vlažno. Ptice se žure napustiti maglu.

Ni ti tamo ne pripadaš, samo si uljez koji prisluškuje ono što ne bi smio čuti. Ono što si silom željela stopiti, nespojivo je. Ruka se uvijek otimala drugoj ruci. Tijelu je na drugom tijelu bilo kipuće. Koža je pucala i crvenila se.

Ali, odmakni se od vrata. Zatvori oči na trenutak. Čuješ li? Sve za što si mislila da je odvojeno, spojeno je. Zvukovi se pretapaju jedan u drugi. Pjev ptice ulazi u tvoje pore, motor automobila se nadovezuje na njih, nečije potpetice, krik djeteta i udarac vratima negdje u daljini prenu te. Pas laje i umiruje te. Sve se niže jedno na drugo poput kamenčića na ogrlici. Niska bisera. Zvuk usplahirene sirene dotiče zvuk vode koja klokoće u potoku. Nečiji glas prodorno se nameće kroz razglas i podsjeća te na davno pročitanu slikovnicu o dječaku i bundevi.

Pa onda, zadrži oči zatvorene još samo malo. Dok najjača bol ne prođe.

 

 

(Slika: Česi Novaković

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

 

 

Ljudi uvijek odlaze onda kada pomislimo da će ostati, kad se usidrimo u svoje nadanje. Tada su se već uspjeli dobro prerušiti, do neprepoznatljivosti, i dobaciti nam preko ramena nešto poput: sretno.

Nadamo se da je dovoljna noć, ili njih mnogo, slijepljenih jednih uz druge kao harmonika, ali jutro nas zatiče odjeveno u gorko.

Čudna je to stvar: ljudi nikada ne odlaze dok o odlasku i dolasku ne razmišljamo, dok prihvaćamo kolutove za spašavanje koji nam se nude, nezahvalno i nepromišljeno, misleći da smo ih nečim zaslužili. Tek onda kada o ostanku i odlasku počnemo razmišljati kao o kategorijama koje uokviruju naše postojanje, a nas pribijaju na zid kao sliku, tek tada one počinju postojati.

Tijelo nam postaje mekano poput pjene i raspada se u žutoj i crnoj boji napuštenosti.

Živci počinju titrati, staccato dodiri zavladaju i odjednom više ne postoji dovoljno duboko i mračno dno u koje se možemo sakriti.

Utjehu postojanja zamjenjuje teret privremenosti. A s njim se samo lišće može nositi.

Što nam je s tim teretom činiti?

Možda samo zadržati dah onoliko koliko je potrebno da zaboravimo usidreno nadanje koje parazitira na našem tijelu. Kada ostane bez naše krvi, povući će svoje pipke.

S druge strane, uvijek se možemo pretvoriti u jesen.

 

Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Taj dio priče me još uvijek zbunjuje, ali ne znam kome ga i kako ispričati.

Naime, kada sam se konačno pomirila s tim da te za mene više nema, preda mnom se otvorio ovakav prostor: puteljak u žitu koji vodi do polja kukuruza. Žito je debelo i zlatno, puteljak crn i pun kamenčića, a polje kukuruza će me uskoro dodirivati poput svile. Nebo je plavo, sumrak je zavladao, a zrak je tako gust da bih ga mogla uhvatiti u ruku. Tišinu prekidaju žabe iz daljine i ptice iz blizine. Toplo je, tijelo mi je gipko i lagano. I tada shvaćam da puteljkom sa mnom koračaju moji djed i baka kojih već dugo nema na zemlji. Pričaju međusobno, ali i sa mnom, o stvarima poput toga što su danas jeli i što će večerati, možda kruh zdrobljen u mlijeku, zatim o tome kako još treba obrati jabuku i krušku. Koračamo mirno i svečano kroz plavo koje postaje sve tamnije. Ja sam šćućurena između njih. Možda sam mnogo mlađa. Možda u toj slici, prostoru koji se otvorio kao pukotina u vremenu, niti nemam godine.

Dodirujem baku i djeda jer ih mogu ponovo dodirnuti. Stvarni su. Možda čak mnogo stvarniji, opipljiviji nego dok su bili živi i doista hodali pored mene. Njihova je kosa čvrsta i snažna, koža gruba od svakodnevnog rada. Djed, u svojoj plavoj trenirci s bijelim šarama, hoda sporo i oprezno. Baka je niža, i u svojoj staroj crnoj haljini s prljavom pregačom hoda brže, iako se pomalo gega. Djed je jednom ubio jelena. Njegovi su rogovi dugo stajali na zidu. Dodirivala sam ih i ispričavala im se, a krivnja je plutala oko mene svaki put kad sam prolazila hodnikom gdje ih je postavio.

Ali sada osjećam samo ponos i voljela bih da kroz kukuruz u koji upravo ulazimo nikada ne dođemo do njihove kuće. Njihove oči me gledaju uplašeno, mirno i s nečim, čini mi se, pomireno.

Tamo, u kući, osjećam to vrlo jasno, kraj je našeg susreta. Možda mi samo mahnu, možda nestanu, ali u kuću ću, znam to, ući sama. A vani će zavladati mrak. Kuća je prazna, njihovih stvari već odavno nema. Vlaga se zavukla u zidove. Vani- tek huk sove.

I ne znam kakve to ima veze i kako to objasniti, nisam dovoljno pametna, ne kao ti, a sada mi s tim više ne želiš pomoći i ne želiš znati za mene, ali kad si otišao, kada si se odrezao od mene, kada si konačno uspio pobjeći iz tog strogo kontroliranog zatvora gdje sam sve pomno uredila tako da te zauvijek zadržim, osjetila sam da su zaista, stvarno, opipljivo i sasvim nepovratno, zauvijek otišli i oni.

 

Slika: Česi Novaković

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić