Radim nagodbu s Bogom. Ako se on vrati, ako nazove do devet sati, svoju ću omiljenu igračku žrtvovati njemu. U kuhinji je narančasta lampa i kraj nje se već osjećam bliže izvoru beskrajne topline u čijem središtu zamišljam Boga. Zatim se povlačim u tamu sobe. Tamo palim svjetiljku bež boje na kojoj anđeo svira harfu. Novi izvor topline. Sada treba samo čekati. Uvijek treba čekati. Devet sati, deset sati. Treba se nadati da će se ipak javiti. Da će se vratiti. Svaka stvar treba biti na svom mjestu. Nesigurno sepribližavam krevetu. Prugaste stare papuče stavljam pored kreveta, na bijeli tepih. Poravnavam ih. Svaka stvar treba biti na svom mjestu, govorila sam mu. A ti trebaš biti u krevetu, odgovorio bi. Samo još malo tišine, a zatim će je isprekidati naši glasovi, nadam se. Dvije tišine, tri tišine. Četiri tišine.
Naučila sam vrijeme brojati tišinama.
Vraćam se u kuhinju. Narančasto svjetlo je još uvijek tamo, razbija potpunu samoću. Narančasto i crno, crno i narančasto. Svjetlo me ne bi toliko radovalo da ne uništava tamu.
Pet tišina, šest tišina. Ove tišine bi se mogle protegnuti zauvijek, lako je moguće da se više nikad ne vrati. Misao uvijek prisutna. Sedam tišina, osam tišina. Nitko nije toliko dobar u čekanju kao ja, nitko na svijetu. Barem sam u nečemu dobra, mislim. U tome sam doista dobra.
Devet tišina, deset tišina. Nije se javio. Nije stigao. Ne znam kako stojim s nagodbom s Bogom. Možda sada ne vrijedi. Ili on samo provjerava moju vjeru, moju upornost. Gasim narančastu lampu i ostajem u mraku. Gledam kroz prozor u niz automobila. Vjetar se koprca u lišću.
Ulazim u kafić, a na leđima njegove čudne, fiksirajuće oči (što fiksiraš?) dok biram kolače. Ruke mi drhte, ali pokazujem na crvenu, ljigavu glazuru. Ne znam hoće li mu se taj kolač svidjeti niti kako će izgledati kazna ako mu se ne svidi. U plućima osjetim udisaj koji se još nije probio do kraja. Peče me moj pokušaj stavljanja svega na stol, moje: budimo prijatelji!, moje vađenje unutarnjih organa pred njega i dodavanje žarulje da vidi bolje. I njegovo skrivanje u sjeni.
Izlazim na sunčan dan, terasa kafića, dva kolača u rukama. Ne smijem ispustiti kolače, ali moram izbjeći njegov pogled. Nešto se čudno događa; iz bistrih očiju, spremnih da vide svaki detalj, svaki pomak, počinje izrastati tupost, tvrdoća koja me prikiva za pod. Nespretno stavljam kolače na stol dok me gleda, dok ga želim zamoliti da me gleda kao što gleda nešto drugo, nekog drugog, da makne koprenu koja ga ometa i koja mu servira neki dio mene koji ne postoji. Ali, njegov pogled ustraje. Gotovo retardiran pogled u kojem je nešto gnjilo, bolesno. Promašeno.
Nakon prvog zalogaja kolača, osjetim nalet mučnine koji kao da me odnosi u vis, ptičju perspektivu iz koje nas opet gledam: mirne, za stolom. Njegove oči koje su zamućene do neprepoznatljivosti, sebe koja se savijam pred povraćanjem. Njega, bez milosti prema meni, prema ikome. U tvrdoj potrazi za potvrdom onoga u što neumoljivo vjeruje. S mačem, puškom.
Neku sam noć sanjala da sjedi ispred velikog ekrana, gleda reklame i ljuti se na ono što vidi. To su samo reklame, željela sam mu reći, nebitno je. Ali, njemu je bitno. Njemu je sve. Želi uništiti sve ono za što smatra da ne treba postojati, sve ono što nas je učinilo onakvima kakvi smo (pogrešni). Reklame su šarene, dominira žuta boja i čudni fontovi i odjednom osjećam sažaljenje prema njima, njihovom trudu da nas utope u ono što žele. Njega mi nije žao. Već mi ga dugo nije bilo žao. U snu, dolazim do njega i pogladim ga po glavi. U kosi mu osjetim nešto tvrdo. To su male špange, one koje nose djevojčice od desetak godina. Što pokušava s njima, pomislim, možda dokazati da još nije sasvim odrastao, da se još možeš igrati? Da je ostao u dobi curice? Zamolim ga da se makne od ekrana, ali on to odbija upravo onako kako bi djevojčica odbila. Nedostaje mi njegova pažnja; čekam ga u sobi, u kuhinji, ispred kuće, ali ne dolazi.
Možda, mislim dok se u meni na terasi kafića komeša kolač, nije nikada niti mislio ući, vidjeti, poznavati mene. Mislio je na spajanje svojih bolova sa mnom. Odbacivala sam te bolove kao čudan, problematičan ud koji se gnoji, mijenja boje i ne želi živjeti na svjetlu. Iako sam ih u početku željela prihvatiti, raznobojnim koncem doista privezati za sebe, kao znak otvorenosti, pristupačnosti, nije išlo.
Ono što mogu, ono što ne mogu, mislim. Nikad ne znam dok ne pokušam. Maštam o pretvaranju u malu vilu koja može, ali tijelo se pobuni; ne može. Maštam o ostajanju gore, iznad, lebdenju, promatranju s visine, ali ja nisam više ni od koga. Pogotovo ne od sebe.
Bez žaljenja, konačno bez žaljenja, pomišljam: Nije niti on.
nikada nećeš pogoditi da pišem tebi. Vrludaš li još po gradu kao pijana, bez ravnoteže, tražeći novu osobu u koju ćeš istresti svoju nutrinu, dio po krvavi dio, djelić po sluzavi djelić? Oprosti. Očito sam još ljuta, a možda ću i zauvijek biti ljuta i to je dobro, ljutnja nas, kažu, približava najvažnijim dijelovima sebe, ukazuje na naše granice i slične psihoterapijske priče.
Budimo izravnije od toga: bojala sam te se. Strah je uvijek moja prva reakcija na ono što me zapravo ljuti, shvatila sam tek mnogo kasnije. Moj se bijes skriva s mnogo koprena, na sebe nanosi mnogo slojeva prije nego što izviri u svojoj punoj snazi.
A na tebe, vosak koji se nikada nije mogao oguliti s mene, nikako, bila sam bijesna. Morala sam se boriti za odvajanje od tebe, kao da nas je netko spojio, sijamske blizanke koje nisu imale baš ništa zajedničko, osim što sam bila zanimljiv plijen. Nisam li?
Tvoje lažno ‘mi’ nikada nije označavala tebe i mene, već tebe i sve koje si željela držati kao taoce, hoćemo li to konačno ipak reći?
Spasio me san, kao što to obično i biva. Približavala sam se prvom stanu, prvom poslu, prvoj ozbiljnoj vezi, svemu što sam tada mislila da treba. Nije bitno je li doista trebalo, bitno je da sam znala da želiš ‘zalediti’ vrijeme, prosuti svoj vosak posvuda i zadržati sve u istom stanju. Zadržati mene, nepokretnu, na uzici uz sebe.
Sanjala sam da propadamo u crnu tintu, duboko ispod površine. Da ne možemo doći do zraka. Da se borimo da isplivamo na površinu u toj gustoj, crnoj tekućini (masi), no odjednom shvatim da dok sam tamo s tobom: to je nemoguće. Neću se moći osloboditi. U snu, moram te ostaviti u tom crnom i gustom iz kojeg si došla i u kojem si možda još uvijek. To i činim, a zatim hitro izronim. I budim se. Dio mene zna da se ne bih ni probudila da sam tamo ostala s tobom.
Tada sam znala da naša pupčana vrpca mora biti presječena, da to moram učiniti brzo i bezbolno, da mi za to čak nije ostalo niti mnogo vremena. I da se ne smijem uvući u riječi, u razgovor, tvoje najjače i jedino oružje. Da se samo akcijom, samo postupcima mogu izvući iz tebe. I ti postupci su morali biti toliko oštri i neumoljivi da ih nisi mogla poništiti, da ih nisi mogla izrazgovarati, ispregovarati. Da nisi mogla ništa.
I bili su. Unosila sam stvari u svoj novi stan, na svoje novo radno mjesto, kretala se gradom jasno i pravocrtno u potrazi za sljedećim zadatkom. Sljedeći zadatak, Svilena bubo, ono što si mrzila. Stvari za obaviti, konkretne, opipljive stvari. Ono što si prezirala. Jedino sam se time mogla boriti protiv tvog voska, ili protiv tvoje svile.
I zatim se počelo događati. Moj uspjeh. Počela si se odvajati od mene. Kao buba svoje nožice od ljepila. Sada sam ja postala ona koju je trebalo izbjegavati, koju je trebalo ostaviti na miru. Od koje je trebalo pobjeći što dalje da bi se održao sveti status quo.
Ja sam sada postala jedan od ‘neprijatelja’ koji ne pomažu, ne razumiju, već samo ‘žive svoj život’ (umjesto, naravno, tvoj), zarađuju i možda čak stvaraju karijere. Tko bi nam znao, neprijateljima koji su tu samo da bi te podsjećali koliko više vrijediš u odnosu na nas.
Zbogom, Svilena bubo. Bez pregovora, zbogom.
Volim ideju da sam neprijatelj svega što predstavljaš.
Nakon napipavanja sjajnog kamena, trebalo je samo shvatiti da ne valja prenagljivati s plesom.
Kameni prostor je bio pust i ništa nije vodilo ničemu. U vidokrugu od 500 metara, koliko je trebalo da se čovjek osjeća ugodno na trgu, nije se naziralo ništa osim kafića s poderanom tendom i fontane koja je djelovala tužno, kao da nema što ponuditi osim slijevanja u tihom mlazu. A to je bilo daleko od prštanja prema nebu koje se od nje očekivalo.
Vjetar je bivao sve jači i pomislila sam da mnoge stvari čini poetičnim.
I da se mnogo toga gubi s promjenom svjetla.
Grafit ‘Ja sam od onih koji gube’ smjestio se ispred krošnje koja je zadržala dio zelenila, nesvjesna da smo ušli u duboku zimu.
Svašta se dogodilo, činilo mi se dok sam neodređeno bauljala prema lampama.
Bilo je utješno što nema nikoga, mogla sam na svojoj pozornici učiniti što mi je prohtje. Pored jedne svjetiljke sam zastala i dugo gledala u bijeli izvor.
Djelovao je kao da dolazi iz ogromne daljine, putuje iz druge dimenzije i rađa se upravo ovdje, pred mojim umornim očima.
Oči su mi se povećavale i zahvaćale ono što prije nisam mogla vidjeti: iskrice, crni okvir, pravilnost okvira.
Obuzela me zahvalnost od koje sam poželjela spustiti se na koljena i zamoliti svjetlost da mi napravi nove ruke. Oprati ih ispod tanke fontane.
Nalet zahvalnosti bio je toliko jak da me srušio ispod svjetiljke. Privukla sam noge prema prsima i nastojala disati.
Na trgu se prvo pojavilo dvoje; majka i kći, zatim troje; majka i dvoje djece, zatim jedno; gospodin u sivom kaputu i visokom crnom šeširu. Hodali su lako, nesvjesni dubine zime. Nitko me nije niti pogledao.
Nitko nas nikada ne gleda i ta činjenica oslobađa.
Dva koraka naprijed, tri natrag, bilo je pravilo malog plesa. Carstva sastavljenog od iluzija da nismo ušli u duboku zimu. I od straha da bijela svjetlost nije toliko ljekovita.
Nisam se dala smesti.
Trebalo je pustiti da mi izraste nova lubanja, da je blaga strujanja bijelog slapa čvrsto i nježno uglave na moja ramena.
Kosti će neko vrijeme škripati pri pokretima, no to nije bio moj problem.
Trebalo je samo shvatiti da je bijelo ljekovitije od zelenog.
Okrenem glavu prema glasu. Plastična, napuhana lopta na kojoj su šare koje mi iz daljine liče na zemljovid, proletjela je pored mene i sada je na samom rubu stjenovite uvalice. Udara o stijene gotovo silovito, kao da se namjerno želi probušiti ili oštetiti.
Dijete, dječak od nekih osam godina s nježnim plavim kovrčama, nespretno počinje grabiti malim nogama prema rubu uvale. Otac je u kafiću na uzvišenju i potrebno mu je malo vremena da shvati što se dogodilo, ali zatim se brzo diže i spušta prema uvalici.
Odlučim im pomoći i trčim prema lopti koja se još uvijek nemirno bacaka i udara u oštre bridove. Već sam sasvim blizu lopte, bliže od djeteta koje se još uvijek nespretno provlači pored ostalih kupača, a i od oca koji je tek došao do plaže i sada mora prijeći udaljenost do mora.
Sretna sam što ću doći do lopte. Odjednom imam ulogu spasioca. Lopta je bitna. Ona je nešto što je moglo biti izgubljeno, ali, mojom zaslugom, nije. Nešto što, zamišljam, određuje obiteljsku dinamiku između oca i sina, što ih možda povezuje više nego bi to moglo učiniti ljeto.
No, kada je želim dohvatiti (i sada vidim da sam bila u pravu- na lopti su nacrtani kontinenti, plava je i zapravo imitira globus), lopta još jednom udari u stijenu, zatim se pomakne i izmakne mom dodiru, prođe pored ostalih nekoliko stijena i i ispliva na otvoreno more.
Dotičem more s osjećajem gubitka.
Otac i dijete već su sasvim blizu mene i gledaju u pravcu lopte.
Ona i dalje pluta, zapravo promiče, velikom brzinom, uz samu obalu, kao da se nastoji s nečim (ili svime) oprostiti prije nego se udalji.
Dijete i otac trče uz obalu. Dijete je sporije jer oprezno vodi računa o tome gdje hoda. Njegove plave kovrče poskakuju, ali lice je sasvim uplakano. Idem za njima. Postoji mogućnost da se lopta zaustavi u nekoj od uvala, zapne za nešto, da je netko dohvati. No, čini se da je njezin plan ipak odvojiti se od obale i krenuti prema otvorenom moru.
U sljedećem trenutku to i čini i počinje se brzo udaljavati od obale, od drugog kafića u kojem ljudi mirno sjede i piju kavu.
Pomislim kako bi možda trebalo viknuti: Molim Vas! MOLIM VAS, DOHVATITE OVU LOPTU! Ljudima u kafiću, ali čini mi se da su ipak predaleko ispred mene, a i da ne bi reagirali na tako nešto.
Otac ulazi u plićak uvale s kafićem i velikim koracima grabi prema naprijed, prema mjestu gdje lopta odlazi.
Dječak je ostao iza mene. Stavljam dlan pred oči i pratim putanju lopte. Moja haljina lila boje lebdi na vjetru koji se diže. Djeluje kao da promatram brodove u daljini i doista ugledam par jedrilica smještenih u daljini. Lopta velikom brzinom odlazi prema njima. Promatram oca i razmišljam hoće li krenuti za njom, ali to se ne događa. Stoji u vodi gotovo do struka i također stavlja ruku pred oči. Ima kovrčavu plavu kosu poput sina.
Dječak je također stao i gleda kako se lopta udaljava.
Otac zatim izlazi iz mora i zaputi se prema dječaku. Mene obilazi. Ne zna da i ja gledam prema lopti, nije vidio da sam je u prvoj uvali pokušala dohvatiti. Čujem kako nešto govori dječaku, vjerojatno kako će kupiti novu loptu. Zatim ih više ne čujem. Ne okrećem se, nastavljam gledati prema lopti.
Ona juri prema obali u daljini. Hrabro, pomišljam. Uskoro će biti na sredini kanala između dvije obale, dva otoka. Duboko udahnem i shvatim da je riječ o udahu olakšanja.
Pitam se zašto sam njezin odlazak doživjela kao nešto loše.
U daljini, ona je još samo mala šarena točkica, ako je to uopće ona. Ni dijete ni otac se više ne bave njome. Pitam se skreće li lijevo ili desno ili nastavlja svoj put sasvim ravno prema drugom otoku.
Vjetar je sve jači. Vjetar joj je pomogao.
Hoće li doći čitava do druge obale? Ne vidim zašto ne bi.
Zamišljam da je još uvijek vidim, sada kao bijelu točkicu u daljini, ali mislim da je to samo maštanje o lopti.
