I dok zatvaram ulazna vrata i suzdržavam se da ga ne poljubim, jer „daj nemoj, imam već 13 godina“, pitam se je li uzeo pribor za geometriju, ima li čistu majicu za tjelesni, treba li kupiti bijelu temperu, ima li sve knjige za danas u torbi, je li napisao zadaću, hoće li posuditi knjigu za lektiru, trči li na crveno kad ide u školu, pazi li na bicikliste, je li dobar prijatelj, ponaša li se uzorno, maltretira li ga netko od djece ili se on nekome ruga, sluša li na satu, je li pristojan, zapisuje li pomno u bilježnicu, briše li nos u rukav, ima li sve potrebno za pokus, hoće li podgrijati ručak kad dođe kući ili jesti hladan, igra li igrice kad nas nema doma…
Opterećena svim tim pitanjima, odlazim potom do prozora, ispraćam svog tinejdžera pogledom i jedino što zaista želim znati je li sretan, baš istinski sretan?
Tih dana bih samo sjela na stari zeleni bicikl koji je već bio prilično spor i u lošem stanju te krenula prema istoku. Prošla bih jednu i drugu tramvajsku stanicu, čuperak šume, benzinsku stanicu i livadu na kojoj su se, kao po nekom tajnom dogovoru, skupljale vrane.
Zatim bi me dočekala uska cesta, dućani, butici, slastičarne, pekare. To je bio moj put između ogledala.
Naime, tih sam dana živjela između ogledala. Nisam se mogla dohvatiti, prikačiti kukom na bilo što unutar sebe. Unutarnji organi kao da su se rasplinuli: slezena, jetra, u mjehure od sapunice. A misli, stavovi, sustavi, kao da nikada nisu niti postojali. Sve se pretvorilo u kašu. Doručak neke bebe.
Zato sam se morala ogledati, ali u očima drugih također nisam vidjela mnogo. Nisam mogla ići okolo i ispitivati detaljno svaku osobu: oprosti, tko sam ja? Možeš li me samo ugrubo opisati? Ili finije, dodaj neke nijanse o mojim vrijednostima, političkim pogledima? pa sam morala hvatati insinuacije i izraze očiju. Jesam li to primijetila gađenje prema sebi? Osmijeh? Znači li to da sam gadna, ali duhovita? Možda ironična? Jesam li uhvatila sažaljenje? Jadna?
Jadna sam svakako bila. Osoba koja je iznutra kaša, a ne fini koloplet tetiva, mišića i sivih moždanih stanica i jest nešto sasvim jadno. Nešto za što ne bi bilo šteta bicikl povući mrvicu prema lijevo i nestati ispod kotača automobila ili kamiona.
Pazi što poželiš, ali to se nije dogodilo, iako je bicikl imao vlastitu volju. Možda i nisam bila samo kaša, ako su noge imale dovoljno snage za vožnju. Dalje, i još dalje.
Do novih livada. Tu bih tek stala, tamo gdje su počinjala polja. Ili bi tu stao bicikl. Ili moje noge. Bilo je teško povezati tijelo u cjelinu.
Ruke bi se odvojile od volana. Skočila bih sa sica i pustila da bicikl nježno padne na stabljike. U daljini ili blizini, ne znam, sivilo ceste bi se spojilo sa zelenim.
Ali ja sam bila u žutom, među tvrđim stabljikama koje je moja težina ipak prilijepila na tlo.
Tada bih pogledala u nebo. Oblaci su plutali u različitim veličinama i težinama. Pogled mi je bio zamućen od suza, ali ovdje su one bile dozvoljene. Pik-pak za mene i smijem curiti kako i koliko želim. Ionako sam bila samo kaša, a svojstvo je kaše da katkada iscuri.
Da vidimo, mislila sam: što me može kondenzirati, što može ponovno uobličiti moje organe?
Nešto se u meni blago razlilo zbog njega i isprva je to razlijevanje bilo čista nježnost dok nije počelo mreškati se, titrati jače i slabije, a zatim i ključati.
Jecanje postaje dublje i snažnije. Nema nikoga, svejedno je. Ovdje nadaleko nema nikoga, čak niti kuća, ne još, iako nikad zapravo nisam provjerila. Možda bih mogla, pomislila sam i lijeno ustala. Ponovo me začudila težina vlastitog tijela, nemogućnost kontrole udova. Otkud to olovo u njima, ako je sve postalo tekuće?
Kratka kosica trave. Zemlja. Vjetrić. Priroda je bila ravnodušna i dobronamjerna.
Ustala sam i pogledala uokolo. Ptice. (Vrane?)
Malo dalje, obris nečega. Čovjek? Dijete? Krenula sam prema figuri. U svom stanju curenja (kipljenje je bilo pri kraju i osjećala sam da se u meni sada nalazi samo stara, beskorisna tekućina) nisam bila sigurna hoću li do nje još uopće stići čitava.
Mic po mic i ipak sam se uspjela približiti dovoljno da shvatim da je riječ o strašilu. Strašilu pribijenom na drvenu dasku. Veliko je, u žutim hlačama i staroj crvenoj vesti iz koje ispadaju velike količine sijena. Na licu ima zastrašujuću masku, ali ga sijeno koje mu izlazi iz ruku i nogu čini benignim.
I, boje li te se ove vrane uokolo?
Pitam, tek toliko da prekinem tišinu koja se nadvila nad nas. Ne bojim se da će u strašilo ući neki zli duh kao u filmovima, ali pazi što zamišljaš.
Ni vrane ne djeluju posebno zaplašeno dok se u manjim ili većim krugovima okupljaju po polju i kao da vijećaju o tome što će učiniti sljedeće.
Ove mi vrane nekada djeluju kao da su bolje organizirane od nas ljudi.
Kažem mu.
Ovaj razgovor bi mogao zapeti, pomislim i nasmiješim se.
Ali, opet: zar ne idem ovdje plakati, ne samo plakati već i jecati, izbaciti ono što ne mogu nigdje drugdje i nikome drugome. Zašto se onda ne bih povjerila ovom strašilu? Ionako nemam kome. Sjednem ispod njega, okrenuta prema njemu leđima. Još svega nekoliko vrana oko nas, i tišina.
Nisam mislila da ću se ikada pretvoriti u ovakvu tekućinu. Sigurno misliš da sam idiot, ali evo, ti si od slame, ja sam iznutra od kaše. To je čitav kaos.
Nedostaje mi cigareta, iako sam prestala pušiti. Kako objasniti ovom strašilu da sam se pretvorila u kašu? Otkud krenuti?
Vjerojatno ima više faktora. Čovjek se ne pretvara u neku jadnu tekućinu preko noći niti zbog jednog jedinog razloga.
Okrenem se prema njemu. Strašilo gleda ispred sebe čudnim umjetnim očima. Tek sad primjećujem da ima i šešir: smeđi, poderani šešir. Tko zna iz kojeg su ga podruma izvukli?
Možda sam se osjećala pomalo kao ti. Kao da samo služim nekoj svrsi… možda kao netko tko stoji između ptica i trebao bi imati neku ulogu, možda čak i moć, ali najčešće nema…
Kao da to želi potvrditi, jedna nam se vrana približi vrlo blizu i gleda nas crnim očima, gumbima.
Ali, zatim se nešto u meni razlilo. On je učinio stvari bitnim, kao da ih je ‘posvetio’…znam da to glupo zvuči… i više nisam mogla biti samo strašilo. Bez uvrede…
Nasmiješim se.
Iako zapravo ne mislim da je taj posao sasvim uzaludan. Nešto vrijedno pokušavaš očuvati, nešto štetno otjerati. Svakako je korisniji od posla kojim sam se ja bavila. Radiš važnu stvar, uspijevaš otjerati sve te vrane… tko zna što bi bilo da nisi tu…
Zamišljam da strašilo pažljivo sluša.
Na kraju sam dala otkaz i otada se svaki dan vozim ovuda biciklom… mislim, tu, po cesti, do ovog polja… i pokušavam se vratiti na nešto, ali ne znam na što.
Gluplje povjeravanje nisam dugo čula, iz svojih ili tuđih usta. Sreća da se nisam uputila na terapiju.
A možeš i nastaviti kao kaša.
Začujem blagi glas iza sebe.
Odlično, uz sve ovo, još sam razvila i halucinacije. Vjerojatno je ionako bilo pitanje vremena. Pričam li sa strašilom ili vranom, tko zna, ali nije ni važno. Glas je topao pa vjerojatno nema opasnosti. Ako i ima, u onim filmovima se ionako nitko ne izvuče. Strašila su obično previše bijesna i uvijek u nekom svom pohodu u kojem se nitko ne izvuče.
Nije li ovo bolje nego da si ostala na tom poslu polu-strašila?
Pa možda i jest bolje sada, ako izbacimo to da pričam sa strašilom. U ovom žitu zapravo i nije tako loše.
Ali kako mogu nastaviti kao kaša?
Ne okrećem se prema strašilu jer zapravo ne želim vidjeti čudovišno strašilo kako oživljava, ali zanima me odgovor na moje pitanje.
Možda je ono prije bilo pogrešno. Možda nisi organi, možda si kaša.
Ali što mogu raditi kao kaša?
To je ono što me doista zanima. Očito nisam bila sretna kao ‘organi’. Ali, mogu li postojati kao kaša? Pa, ako ono može kao sijeno, što fali kaši, pitam se.
Ako je curenje prestalo, možeš što god poželiš.
Dodirnem oči. Nema tekućine. Možda je curenje zaista prestalo, razlijevanje se zaustavilo. Možda mogu dalje. Možda kruta stanja nisu ništa bolja od tekućih. U tijelu je ionako najviše vode. A i krv zna stvari bolje od mozga, kreće se uokolo.
Ustanem i dodirujem se po kosi, očima, tek toliko da provjerim jesu li još tu; okuplja li koža i dalje ono što je iznutra.
Pa hvala…
Kažem, ne osvrćući se i krenem prema mjestu gdje sam ostavila bicikl.
Na dovoljnoj udaljenosti od strašila, već blizu bicikla koji srećom stoji točno tamo gdje sam ga ostavila, okrećem se prema strašilu.
Učini mi se da i dalje sasvim mirno stoji na istom mjestu, samo što je sada okruženo ogromnim jatom vrana koje se kao crni cvjetovi razlijevaju po njemu i svuda uokolo, gotovo do granice sa šumom.
Kad si izašao iz bolnice toliko ošamućen da nisi znao gdje si;
krenuo si u pogrešnom smjeru.
Tvoja bol skupljena u bocu i razlivena po sobi u koju si se zaključavao.
Obiteljska slika u dnu bunara gdje se on bacio, u vlažnu tminu.
Vile na koje si nabadao prašinu vjere s kojom si zatim punio travnate površine.
Dvorišna tišina u koju si se vratio, a iz koje si jednom izašao: nov, svjež, zalizan.
Konac boje kože kojim sam se najneprimjetnije vezala za tebe.
Okus kore od lubenice svako jutro prije tvojih poruka.
Tvoj skener koji prodire kroz sve, a vidi samo trećeg jahača. Glad. Mjera pšenice za denar! Tri mjere ječma za denar!
Kada sam izašla iz šećerne vate i ušla u čudnu crvenu kuću usred šume
otvoriti stari drveni pod ispod kojeg si se sakrio.
Držala sam ga s obje ruke i raširenih zjenica buljila u mrak, osjećala miris krvi i čula glas bez tijela koji izgovara strane riječi.
Pssst.
I taj pod je ostao.
Nikada ga nisam ispustila.
Strah
Hladnoća. Lede se zidovi, ja se ledim iznutra, a on, on je uvijek zaleđen. Ponekad, često, on ne postoji.
Meni je žao sebe pred sobom, pred njim.
I želim vrištati. Želim ga povrijediti. Želim ga povrijediti kao što on to radi meni, želim mu vratiti. Ja to imam u sebi, znam da imam, ali nešto me sprječava.
Ja nisam taj, ja nisam bad guy iz filma. To nikako ne smije postati moja uloga, onda je sve gotovo. (Zašto je gotovo?)
On viče.
Ja znam da on hoće da i ja vičem.
Tako da me može udariti.
Ja znam da me želi udariti izvan granice boli i znam da on to ne želi samo meni.
Slutnja mučna, neopravdana, podsmjehuje mi se u lice.
Ja mogu samo zamišljati što bi mi još uradio.
Ne moram to ni zamišljati, vidim mu u očima.
Na ideju nasilja oči mu se cakle neobičnim sjajem.
To je trenutak kada se uzbudi. To nije strast, on želi udariti. Povrijediti.
Ja za to nemam dokaza, ali ja bih se kockala životom u to.
-Želiš li? – pita.
-Naravno…- odgovaram.
(…naravno da ne, k vragu, naravno da ne, i na meni je da to kažem, ali ja to ne mogu reći, ja ne mogu dopustiti ono što će se dogoditi ako ja kažem ne, slutnja straha, otkucaji srca.)
– Da, želim… – priljubljujem se uz njega.
I uzdišem. Ja sam negdje drugdje, ali on je stvaran, ja ga diram i ne smijem dopustiti da on primijeti da ja nisam tu.
Kroz zatvorene oči probija se bol. Kada bi postojao način razrjeđivanja te boli bilo bi lakše, ovako se još i ona nagomilava i premješta, penje u suze. Je li moguće da sam već navikla na tu bol? Tijelo ju je iščekivalo, ono zna.
Svi znaju, samo ja još ne znam.
(Zar ne, još uvijek možeš otići, zar ne? Zar ne? Uvijek možeš otići, što te sprječava?)
On uživa i samo se ponekad osvrće, na mene, jezivi osvrti pune me nejasnim strahom. Još samo malo, kada bih sve mogla nekako ubrzati, pretvarati se da me boli. Nikako da uživam.
On ne želi moj užitak i ja to znam, On želi svoje, njega nije briga, on traži ono što mu pripada.
Tamo odakle je on, tamo nema topline.
Tamo odakle je on, tamo ne pregovaraju.
Njega više nema. (Nije ga ni bilo)
Kupim odjeću, otići ću. (Trebam li otići?)
On je ušao u sve moje dijelove, a praznina u meni ostala je neispunjena. Čeka na riječi, čeka na pokret, ali nema ničega.
Tamo odakle je on, tamo samo šute?
Tamo odakle je on, zar tamo nema ničega?
– Idem… – promrmljam.
– Aha.
Bijela kocka
Voljela je toliko da je nestalo boja. Samo bijeli kavez, bijela kocka.
Izvadila je svoje oči iz duplji za njegovu toplu riječ. Ali bio je omeđen kožom, nikada nije uspjela ući. Rasparala bi ga kao ribu, gledala kako krvari i kako se batrga, a onda bi ušla dublje i bilo bi joj toplo, bila bi sretna u toj utrobi. Kako nije vidjela da ulaza nema?
Njegova kosa je obuhvaćala prostor, nije znala kako se pomaknuti, kamo se okrenuti, kako izaći iz nje. Samo je osjećala da mora ostati i i otići, istovremeno. Jer – bijeli kavez. Bijela kocka.
Kroz noć, nikada nije spavala, nikada se nije budila. Ujutro, smiraj, ujutro, oluja. Strah da ga neće biti. Strah da će otići.
Strah – i otišao je.
Nikada je to neće ostaviti, nikada neće vratiti svoju radost za njegovo uzbuđenje, svoj hod za njegov pogled.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Tekst je izvorno objavljen u emisiji Riječi i riječi, HRT3)
Žena koja mrzi svog oca putuje u daleke krajeve i izučava kulture sasvim različite od one u kojoj je odrasla. Smatra da je svaka daljina otvor kojim može pobjeći u slobodu. I kojim može dokazati kako je ono što je pila s majčinim mlijekom pogrešno, ili barem relativno. Na dolinama i nizinama se proteže, osjeća krckanje i rukama i nogama i misli kako je nov zrak u plućima puni i novim sadržajima.
Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da je svaka promjena moguća. I da će se svaki muškarac, s dovoljno njezine brige i intelekta, promijeniti u ono u što otac nije nikada nije. Ali nijedan nikada nije. Duboko je koncentrirana na prevladavanje traume koju smatra da joj je otac prenio, usadio, nametnuo. Voli riječi poput ‘transgeneracijski’, ‘agresivan’, ‘primitivan’.
Žena koja mrzi svog oca poznaje muškarca koji mrzi svoju majku iz prethodne priče. Između njih se u jednom trenutku stvorila snažna privlačnost koja je ubrzo prešla u snažno međusobno omalovažavanje. Drugim ljudima pričaju jedno o drugome podsmjehujući se. Ona smatra da je on slabić. On smatra da je ona potpuno smućena.
Žena koja mrzi svog oca voli pričati o društveno-političkim pitanjima. Kombinira različite članke, istraživanja, video klipove, tik tok i ostale sadržaje kojima dokazuje svoj trenutno vjerovanje. Ono je uvijek proizašlo iz muškog autoriteta kojeg smatra da je svojevoljno odabrala. Bilo da se bavi svojim umom ili tijelom, bira muškog mentora. Zatim ga nastoji prevladati. Tim korakom smatra da je nešto naučila, da je odrasla i sazrela. Samozadovoljno sjedne u kafić i popije čašu vina.
Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da podržava i poštuje žene, s njima se poistovjećuje i traži zajedničke prostore. Oni se često svode na odbojnost i mržnju prema zajedništvu s muškarcima. Istovremeno, na detaljnu analizu svog izgleda i toga kako on (ne)djeluje na muškarce. U svim odnosima, pogotovo s muškarcima, želi imati potpunu kontrolu. Nastoji pronaći prostor nadmoći, u suprotnom osjeća da se nešto u njoj nepovratno urušava. Najviše voli ljude koji su vidno oštećeniji od nje. Tvrdi da od njih najviše uči i tada se osjeća sasvim sigurno.
Žena koja mrzi svog oca nikada ne priznaje tugu, žaljenje, razočaranje i iznevjerenost. S tim osjećajima ne sjedi dugo. Srami ih se. Skuplja ih u posude koje izlijeva u zahodsku školjku i zatim radi na sebi i na tome da takve osjećaje potisne što prije. Ni pred kim ne želi izazvati sažaljenje. Misli da je to najgore što joj se može dogoditi – da je netko žali.
Žena koja mrzi svog oca ne voli se zadržavati na jednom mjestu, a nikada u jednoj vezi. Puštanje korijenja poistovjećuje s gušenjem. Podsmjehuje se takvim odabirima kao ‘dosadnima’ i nalazi načine da ih prezire kako o njima ne bi trebala misliti na druge načine. Smatra se intelektualno superiornijom od većine ljudi. Njeno je mišljenje prisutno svugdje kao da danonoćno vodi debatne klubove. Vodila je već mnogo klubova, debatnih i sličnih. Kada priča, kada to svoje mišljenje iznosi, osjeća kako čvor u njoj popušta, kako nešto konačno klizi s njenih ramena i nestaje u podu.
Žena koja mrzi svog oca pokušala je s raznim tipovima terapija. Pokušala je s mnogo razgovora. Pokušala je s mnogo sportova. Više nije sigurna što je tamo tražila. Čini joj se kao da je svaki put tražila nešto drugo, ali zapravo isto, samo još uvijek to ne zna sažeti u jednu rečenicu. Ljudima s jasnim, jednostavnim stavovima ponekad želi zabiti nož u oko.
Žena koja mrzi svog oca mrzi i sve one koji su podlegli patrijarhatu, definirajući patrijarhat kao ono što joj je smetalo kod njenog oca, u njenoj obitelji. Uzdiže sve one kod kojih takvo podlijeganje ne primjećuje ili ne želi primijetiti. Poziva se na njih i na sve koje smatra pametnijima od sebe kada rasprava postane ozbiljna ili sugovornici preupućeni jer joj se tada njeno sveprisutno i svekoliko mišljenje čini kao skliska riba koja se svaki put iskoprca iz njene ruke.
Nekoliko je puta sanjala kako vrišti na svoga oca oblikujući drhtavim usnama jedno plačno, bijesno i konačno: „Mrzim te!“
Jesi li još ljuta zato što mislim da nas slučajno rođenje u istom rodu ne čini bliskima i povezanima, da solidarnost potječe iz drugih izvora i što nemam nikakvu ljutnju prema suprotnom spolu? Zato što sam svoje organe odlučila koristiti drugačije od tebe? Zato što sam u bolnici osjetila veći strah od sestara nego od ikoga ikada, prije ili kasnije?
Jesi li još ljuta zato što se nisam naljutila kad si me izdala prvi put? Umor i vjetrić ljetnih cvrčaka odvratili su me. Mislila sam da je bilo slučajno. Željela sam da je slučajno. Divlje trave su ostavljale tragove na mojim listovima. Duboko sam ugurala glavu u šešir, željela sam da mu dno nestane tako da se mogu izgubiti u njemu.
Jesi li još ljuta zato što mi nije bilo dovoljno tapšanje po ramenu i “brz oporavak”? Što je provalija između mene i svijeta postajala sve veća? Sanjala sam osamdesete, Maksimir oblijepljen starim plavim tramvajima, budila se u bolovima i bijeloj kocki bez vrata i prozora. Nisam sigurna jesam li iz nje izašla, ali znam da ništa od toga nisi niti primijetila.
Jesi li još ljuta zato što sam odabrala propitivati umjesto tješiti se? Slušati razum umjesto iskrivljavati lice u svaku emociju koja me upravo zaskočila poput divlje životinje? Što mi nije bilo podnošljivo srcem izbrisati svaku sumnju? Dugo sam pokušavala tako, lice sam zaleđivala u osmijeh od kojeg me boljela čeljust. Bijes koji me zbog tog smiješka pratio pokušala sam izbaciti lomljenjem starog crnog bakinog telefona. Moje jedine relikvije.
Jesi li još ljuta zato što su neki u petoj brzini dok se drugima tek pali svjećica? Ili zato što romantiziranje vlastite sjebanosti ne vidim kao romantično? Svi ti krici i šaputanja, masturbacija na mjesečini, na sebe. Jesi li još ljuta što me ništa od toga nije zadivilo? Ili zato što nijedno tvoje učenje, zakon i uvid nisu postali zakon i za mene ili za njih? Znam koliko si potrošila vremena. Znam da si se zadubljivala u sebe, u boga, u discipline koje niti bog ne odobrava, kako bi sve posložila što ljepše i ugodnije za nas: gluhe uši.
Jesi li još ljuta zato što sam sjela na krevet i bešumno plakala, sama, bez istrčavanja u buku? Zato što je i on na kraju umro, a ti si rekla da će sve biti dobro, da mora postojati način? Jesi li još ljuta zato što način zaobilaženja boli ne postoji? I zato što si svoju potisnula tako duboko da kulja na sve strane?
Jesi li još ljuta zato što sam sjedila u prvom redu i onda kada nije bilo nikoga, spremna mačem braniti sve što predstavljaš, ali sam zatim, razočarana tvojom izvedbom, izašla tiho, na sporedna vrata?
I jesi li još ljuta zato što se nikada nisam poželjela vratiti?
