Kategorija: proza

Već se dugo spremao krenuti na plivanje. Bazen u blizini stana bio je otvoren prije nekoliko tjedana i nije mogao biti natrpan ljudima, ne još.

Zamišljao je kako će ući u taj plavi prostor i zatim nestati u vodi. Mobitel i odjeću ostavit će u svlačionici. Sa sobom će ponijeti tišinu i zamišljati zvuk valova, tiho i nenametljivo kretanje morskih struja. Sat vremena, toliko će moći izdvojiti, odmaknuti se od ekrana i vijesti o ratovima, krajevima. Da sve i nestane, mislio je, i da nešto ostane- ostala bi ta mirna, duboka strujanja.

Bazen ga je mamio mjesec dana. Prolazio je pored njega, stajao na velikom parkiralištu i gledao unutra. Ljudi su plivali, robotski i precizno, činilo mu se, s jednog kraja bazena na drugi. U trenutku kada bi dotaknuli jedan kraj, okretali su se i plivali prema drugom. Nisu zastajkivali, nisu uranjali, sve je bilo kao na traci.

To je morao izbjeći, mislio je. Morao je postići razigranost djeteta u plićaku, kad već neće moći na more ove godine. Bit će pod umjetnim svjetlom i bit će previše ljudi, ali nekako mora postići sporost, osjećaj građenja kule u pijesku.

To neće biti moguće u gužvi bazena, znao je. Izaći će još umorniji nego što je ušao. Treba pogoditi pravi trenutak kad neće biti nikoga, ali za to treba prolaziti kraj njega i promatrati.

Uhvatio se za vrat.

Pitao se što zapisuje.

Doktor je prestao kuckati i pogledao ga. Njegov iskusan pogled kružio je negdje iza njega, po ormaru, plakatima u ordinaciji.

Nije odgovarao. Gledao je u svoje ruke. Roditelji su mu umrli u razmaku od šest mjeseci, a doktor ga pita bavi li se sportom. No, tom doktoru je svejedno. On viđa sve, svaki dan. Navikao je prenositi loše vijesti pa mu je možda bilo ugodno upitati nešto benigno poput bavi li se njegov pacijent, čovjek preko puta, nekim sportom. Možda je žudio za više takvih, mirnih i uljudnih pitanja.

Činio se čak i zainteresiranim za to da mu ponudi najbolju tjelesnu aktivnost.

Dignuo se sa stolice i pružio mu nalaz. Činilo se da ga želi što prije udaljiti iz svoje ordinacije.

Dopratio ga je do vrata. Želio je biti siguran da se neće vratiti i sjesti natrag te se žaliti na sve svoje bolove.

E nosi se k vragu, pomislio je dolazeći do recepcije. Još ovo moram i platiti. Ali bazen, kako se prije nisam sjetio bazena?

Izlazio je iz poliklinike i mislio kako je možda ipak dobro potrošio novac. Sam nikada ne bi počeo razmišljati o bazenu, a ovako – ispada da je to dio njegove terapije.

Krenuo je prema bazenu i promatrao staklenu, zelenu, veliku zgradu.

Pogledao je u mobitel. Deset nepročitanih mejlova, pet poruka na Viberu i još sedam na ostalim aplikacijama. U ordinaciji nije bio dulje od pola sata. Sat vremena bazena bit će luksuz.

Ideju bazena gurnuo je negdje u sporedan džep uma i nastavio razgovor.

***

Prošlo je još mjesec dana. Obilazio je oko bazena kao oko zabranjenog, svetog grala i nastojao tamo obavljati većinu poziva. Uskoro je donosio laptop i sjedio u kafiću na gornjem katu zgrade bazena u koji je ulazio stepenicama s vanjske strane. Promatrao je ljude kako ulaze i izlaze, grupe djece koja dolaze plivati ili trenirati, profesionalne vaterpoliste. Sunce je sve jače peklo pa je nosio sunčane naočale i nastojao se držati hlada.

Srećom, kolega je to prečuo.

Nije otklonio ideju bazena. Shvatio je kad bi trebao doći;navečer, sat vremena ili samo pola sata prije zatvaranja. Tada ljudi izlaze, isparavaju se i odlaze svojim kućama, a bazen ostaje gotovo prazan i tako sve do gašenja svjetla i zatvaranja, što nikad nije točno u minutu, a njemu daje još vremena.

Tako će napraviti, pomislio je naglo. Već večeras.

Kad bi barem postojao način da se svi oni, bendovi, suradnici, dvorane, uvale ispod vode i nikad ne izrone.

A onda će i on isparavati od svega što je smišljao i dogovarao čitav dan, tjedan, mjesec, godinu. U vodi će se sve isprati s njega, omogućiti mu da, kao u nekoj inicijaciji, uđe u novog sebe. Koža će mu biti blistavija i mlađa. Pokreti lakši. Misli brže. Bit će kao mladići koje viđa po gradu, snažne i nasmijane, s bijelim osmijesima.

Samo bi trebao iskoristiti bazen na pravi način i ova sredovječnost će nestati, kao i magla u glavi, bolovi u želucu, osjećaj da ne može gutati, disati.

U dućanu sa sportskom opremom kupio je kapu za kosu, novi ručnik i kupaće gaćice. Sada je bio spreman. Trebalo je samo pričekati vrijeme i krenuti.

Obuzelo ga je neobično uzbuđenje. Pogledao je na mobitel. Dvadeset novih mejlova i petnaestak poruka. Podnošljivo. Ili nepodnošljivo, ali više nije bilo niti bitno. Aplikacije, mobitel, sve će uskoro biti odvojeno od njega, nešto što mu ne pripada, na što nije dužan odgovarati.

Dočekat će ga samo voda, svjetloplava, dovoljno duboka voda i miris klora koji mu se činio važnijim od bilo kojeg mirisa koji je mogao zamisliti.

Ulazak u zgradu bio je gotovo svečan, ovaj put na glavna vrata.

Bio je u pravu, u bazenu je ostalo još malo ljudi i lijeno su se vukli s lijeve na desnu stranu i natrag. Približio se sumrak. Pružio je mjesečnu karticu koju je nabavio na ulazu i produžio prema svlačionicama. Ušao je u jednu i počeo skidati stvari sa sebe; sat, majicu, hlače. Odložio je mobitel. Vjerojatno je opet netko zvao i trebao bi mu se javiti, ali sada više nije bilo bitno. Dokopao se bazena.

U novim kupaćim gaćicama prošetao je kroz ulaz. Uz veliki bazen, ugledao je i manji koji je trenutno bio sasvim prazan. Taj je vjerojatno dječji, pomislio je. Prišao mu je.

Polako je ušao u manji bazen, osvrćući se oko sebe. Možda ne bi trebao biti u njemu, ali sada ga vjerojatno nitko neće istjerati. Voda je bila neobično topla. U većem je vjerojatno hladnija, pomislio je. Voda mu je dopirala malo iznad struka. Spustio se i počeo plivati. Zatvorio je oči i zamislio da se kupa u nekoj ljekovitoj, mliječnoj tekućini. Pokreti su mu bili usporeni. Plivao je prsno, sporo i nevješto, baš kako je želio.

Evo, sve sam dobro izračunao, pomislio je. Došao je do drugog ruba bazena i naslonio se na njega rukama. Glavu je stavio na ruke i nastavio mahati nogama u vodi. Već je osjećao da mu se glava razbistrava, da su mu ruke i noge lakše.

Uskoro se odgurnuo nogama i počeo plivati uz rub bazena. Nekoliko je puta i zaronio, promatrajući plavo dno.

Tišina je preuzela prostor. Izronio je i pogledao oko sebe. Još je nekoliko ljudi bilo u velikom bazenu. Možda bi trebao doći do njega, pomislio je, iako ga je počeo oblijevati čudan umor, kao da je previše popio pa se sada mora odmoriti, usporiti, možda samo plutati.

Legao je na leđa i plutao u toploj vodi. Bio je zahvalan što je voda u ovom bazenu tako topla da nije morao mnogo plivati, mogao je samo plutati ili koračati velikim koracima po dnu. Uskoro je i to radio, prolazio kroz vodu u dugim i sporimkoracima, dodirivao je, zamišljao da je u gejziru, negdje daleko na sjeveru.

U dvorani je bilo sve mračnije. Čudno, pomislio je, zar ne bi trebali upaliti svjetla? Možda čekaju da se sasvim smrači.

Ponovo se osvrnuo po prostoriji. Nije nikoga vidio, ali tako je i bolje, pomislio je još više opušten. Duboki udah na nos, izdah na usta, kao što je slušao u meditacijama koje je pronalazio na internetu nakon doktora.

Koliko je prošlo vremena?

Trebao je ustati, možda i krenuti. Obavio je ono što je trebao, mislio je, izlazeći iz malog bazena. Odmorio se.

Krenuo je prema izlazu iz bazena. Vrata su bila zatvorena, zaključana. Osvrnuo se oko sebe.

Odvratila mu je jeka.

Možda ima nekoga u kafiću u koji je dolazio proteklih mjeseci, pomisli i počne se uspinjati stepenicama. Na vrhu, dočeka ga pogled na bazene. Veći i dublji prostirao se pod njim. Još jednom se ogledao oko sebe, a zatim skočio, bez razmišljanja. Zapeklo ga je kad mu je koža dotakla površinu bazena.

Dok je tonuo, mislio je: nikome nije bitno jesam li živ ili ću nestati u ovom bazenu.

Osjetio je malu unutrašnju bol.

Izronio je i napunio pluća zrakom.

Zatim se ponovno popeo stepenicama i ponovio skok- ovog puta bombu. Želio je istisnuti što više vode, pošpricati čitavu dvoranu.

Polako je tonuo u bazen prije nego što je izronio.

Dok je tonuo, opet je pomislio isto: nije bitno što će se sada dogoditi, hoću li zaroniti ili izroniti. Nikome to nije bitno.

U dnu bazena, učinilo mu se da je ugledao nečije lice. Zatvorio je oči i ponovo ih otvorio pod vodom. Nije bilo nikoga. Koga bi i moglo biti? Nitko ga ne bi pratio u ovu vodu, u ovo mirno i opuštajuće tkanje, a nitko se ne bi i brinuo o tome gdje je sada, kada se sve zatvorilo i svi su nestali.

Potpuno sam sam, pomisli. Izgovorio je opet tu riječ:

– Sam.

Tišina ga je obgrlila tamnoplavim rukama. Bol se pomiješala s neobičnom slatkoćom.

Opet se popeo i skočio.

Ništa osim pljuska pri doskoku nije ometalo tišinu dvorane.

Slobodan sam, pomislio je i dotaknuo nešto što mu se učinilo kao unutarnja opna sebe, koža, krv, živci i meso iznutra. Zaboljelo je, ali je istovremeno osjetio i povezanost. Samo, nije bio sasvim siguran s čim.

Da su mu roditelji još živi, možda bi ga zvali na mobitel, a onda, kada se ne bi javio, možda bi se zabrinuli, raspitivali se gdje je otišao, možda bi nekako, nekom dedukcijom došli do ovog bazena, ovog mraka, utrčali i viknuti: Pa, tu si!

Majka bi raširila ruke, otac bi glavom zavrtio lijevo- desno i zatim bi sve troje izašli. Ali, oni više ne postoje.

Postojati, a zatim ne postojati, pomislio je, dodirujući rukom površinu vode. Možda bi mu bilo lakše da nije bio toliko povezan s njima, da ih nije toliko puta promatrao, mislio o njima, pokušavao shvatiti što ih muči, vole li ga zapravo i koliko. Možda, da ih je viđao samo nekih osamnaestak godina, a zatim preselio u drugi grad, državu, stranu svijeta, ne bi osjećao prazninu kako kuca u njemu, nevjericu pred postojanjem i nepostojanjem. Ne bi stalno razmišljao o trenutku kada je majku napustio život. U jednom trenutku,bila je zgrčena i duboko patila, ali već u drugom je bila sasvim mirna.

Znači li to da je život teret, a odsustvo života tijelu daje mir?

Mir, levitaciju, kao njemu u bazenu, pomislio je sad ležeći na površini i ne osjećajući bol niti u jednom dijelu tijela, konačno?

Možda će otići onom doktoru i ispričati mu to, možda će ući u tu ordinaciju i uskliknuti: IMALI STE PRAVO, BAZEN JE SVE RIJEŠIO!, dok će neki njegov novi pacijent zbunjeno gledati u njega.

Još smo živi, znate, ali vrlo je tanka granica, rekao bi tada tom novom pacijentu i svom doktoru. Doktor bi možda kimnuo glavom, a zatim ustao da ga se što prije riješi.

Doktore, kuda život ode kada izlazi iz nas?, pitao bi ga tada. Onaj grč, grimasa, bol koja je postojala u mojoj majci, kamo je otišla? Znate li? Što mislite?

Možda je plutala neodređeno po zraku, a zatim sletjela u neki ovakav bazen.

Ponovo je zaronio i otvorio oči, ali više nije ugledao ničije lice, nigdje.

Ovaj bazen, to je nešto što čovjeku doista može nedostajati nakon smrti. Bazen i glazba. Tko zna je li u ovim prostorijama postojao neki radio koji je sada mogao uključiti, naći neku potpuno veselu, bezbrižnu glazbu i plivati uz nju?

Zadrhtao je.

Sada bi mu baš prijao čaj, pomislio je. Izašao je iz bazena, uzeo ručnik koji je odložio na plastične stolice preko puta bazena i popeo se do kafića. Praznina je bila umirujuća. Došao je do šanka provjeriti rade li aparati, no noć je pala i više nije ništa mogao vidjeti. Dvorana je postala mračna, kafić još mračniji.

Jedino što ih je osvjetljavalo bila su ulična svjetla, jača u prostoriji s bazenima i manje jaka u kafiću.

Spustio se natrag i ponovo ušao u manji, topliji bazen.

Sjene su se igrale u tamnoj vodi pored njega. Zle ili dobre sjene, nije bilo moguće reći. Možda duše onih koji su neko vrijeme istraživali prostor, a zatim se spustili negdje gdje im je bilo najugodnije za vrijeme života. Tko zna gdje bi se spustila njegova majka? Nije bio siguran u čemu je doista uživala. Nikada nije nešto jako željela. Nikada se nije žalila. Činilo se da je prihvaćala i podnosila sve što joj je bilo dano, pa i njega. Trpjela ga. A on je od nje ipak očekivao više.

A sada više nije imao ništa. I nikada neće imati.

Mogao bi potražiti to ‘više’ u nekom drugom, ali trenutno se to činilo kao nepodnošljiv, nemoguć napor. Iako, možda bi upravo to trebao. Majka mu je često govorila da se treba skrasiti.

Nakon toga ga je samo plaho pogledala u vratila se pranju. On ju je ljutito pogledao. Živcirala ga je njena plaha briga, naborano čelo i uvjerenost da će ostati sam, ali i da je to njegova krivica.

Duboko je uzdahnula i zašutjela.

Nije joj bio dovoljan on sam. Niti ranije, dok je bio dječak ili tinejdžer, nije bio ono što je očekivala. Nikada nije mogao dokučiti što bi to bilo, kakav je trebao biti.

Nije nikada znao što pod tim misli. Mislio je da je ozbiljan; imao je posao, krov nad glavom, nije zabrazdio u ovisnosti, redovito je kontrolirao zdravlje, dapače, klinike je posjećivao revno i možda previše posvećeno.

Otac je umro nedugo nakon majke.

Imali su dug i lijep život, tješio se on, ali osjećao je lažnost te utjehe, iako nije bila laž.

Pa i imali su dug i lijep život, pomislio je sada, mašući nogama u toplini. Ali možda to nije važno. Možda je važno imati gust i topao život, kao u bazenu. Biti u nečemu što liči na sreću, ima teksturu sreće, oblik i okus sreće. Jesu li to imali? Ili samo niz praznih dana, nalik jedan drugome?

Sjetio se svoje bake, koja već doista dugo nije bila među živima. Ona je, ako je teorija o duši točna, iako je naravno znao da ne može biti, vjerojatno završila u nekoj gustoj, visokoj travi. obožavala je livade, šume, listove i vlati. Privlačilo ju je to svjetlo, gotovo kričavo zeleno, a pogotovo šuma nakon kiše.

Gusta i topla zelena, tamo je sigurno završila baka.

A on? Gdje bi on mogao završiti? Bi li volio završiti u plavom, s mirisom klora? Lelujajući na površini dok ga obasjavaju ulična svjetla?

Vani je vidio uličnu rasvjetu i, još dalje, teniske terene. Čuo je zvuk automobila.

Ovako zakriljen vodom, staklom, terenima, mrakom, zaista se osjećao kao da je završio u čahuri s kojom ga je majka plašila.

Trebao bi provjeriti sva vrata prema svlačionicama, pomislio je ležeći u mraku.

Trebao bi se zatim obući, uzeti mobitel, provjeriti poruke.

Trebao bi pritisnuti neko zvono za uzbunu, neki alarm.

Trebao bi viknuti nešto.

Možda nešto poput: Upomoć! Pomozite! Ne želim ostati ovdje!

Jer, njegovi roditelji sigurno ne bi voljeli da ovdje ostane, da ovdje završi. Nisu imali neki poseban stav prema bazenima, barem koliko mu je bilo poznato, ali imali bi stav prema njegovom ležanju u mraku usred vode koja će se ipak neminovno ohladiti. Rekli bi mu da pretjeruje, da je došao u bazen o pogrešno vrijeme, da mu to ne treba, da opet nešto izmišlja. Prekrili bi ga bujicom koja bi mu možda ovaj susret s bazenom učinila prvim i zadnjim.

Trebao bi izaći, vikali bi naizmjenično, trebao bi se obući!

Trebao bi otići kući gdje bi te trebala čekati obitelj, kao sav normalan svijet!

Još se jednom ogledao oko sebe. Iz mraka, gotovo je mogao čuti njihove glasove. Majku koja, više nimalo plaho već ohrabrena ocem, viče i gestikulira poput lutke u kazalištu kojoj ruke pomiču nevidljivi konci. Oca, koji kao da zna istinu, kao da mu je dan uvid u ono što je ispravno, no ne i način kojim bi to mogao prenijeti sinu. I zbog toga pati.

Noć se spustila u njegov bazen. Nikada nije bio niti na noćnom kupanju, sada se bar nije mogao sjetiti, a kamoli na bazenu ovako kasno.

Koliko je moglo biti sati, nastojao je izračunati, ali je brzo odustao.

Zraka svjetla od automobila koji je prošao polako se provukla po njemu.

Trebao bi, pomislio je.

Trebao bi, izgovorio je poluglasno, kao da nastoji dozvati one koji više nisu tu.

Zaronio je u tišinu.

Više ne bi trebao ništa.

(Priča iz zbirke priča ‘Lepet’ (Jesenski i Turk, 2025.)

 

 

Magla se spustila kasno popodne, nenadano. Uhvatila nas je usred šume. Stuštila se, sručila, spustila na nas poput zastora u kazalištu. A sve to zato što je moj šogor tvrdoglavo ustrajao na tome da idemo brati kestene. Nemamo puno prilike biti zajedno, rekao je. Sonja i ti dođete na praznike, istovarite djecu i odmah se vratite u Zagreb. Hajde, i njima će dobro doći da budu malo na svježem zraku. Sjedili smo za stolom u dvorištu. Moja žena i punica bile su u kući i slagale u hladnjak i škrinju namirnice koje smo donijeli. Tast nam je natočio još jednu čašicu one njegove grozne orahovače i u tom trenutku iza ugla su se pojavila djeca koja su optrčavala vjerojatno već dvadeseti krug oko kuće.  Ispeći ćemo ih večeras, rekao je tast, a ako ih naberemo puno, ono što ostane odnijet ćete u Zagreb, očistiti, zamrznuti i Sonja onda može djeci napraviti kesten pire kad god im se prohtije. Već se mračilo. Sumnjičavo sam pogledao u nebo. Ništa se ne brini, rekao je šogor, jučer je bila takva mjesečina da se vidjelo skoro kao po danu. Za svaki slučaj, imam baterijsku lampu, ali neće nam trebati, vratit ćemo se prije mraka. A da i padne mrak, ništa nam se neće dogoditi, tu sam odrastao, poznajem šume uokolo kao vlastiti džep. Pogledao sam u tasta koji je na to samo potvrdno kimnuo.

Krenuli smo u koloni, na čelu moj šogor i ja, za nama moja žena s djecom, a na kraju moj tast. Punica se nikako nije dala nagovoriti jer se u kraju govorilo kako su neki ljudi primijetili tipa u crnom kaputu i s nečim što im se učinilo kao puška, a mogao je biti i štap, kako lunja oko njihovih kuća. Nemojte ići, rekla je punica, ili barem ostavite djecu sa mnom, što ako je neki razbojnik ili serijski ubojica? Ma daj, mama, rekao je moj šogor, previše gledaš televiziju.

Nismo hodali ni deset minuta kad odjednom više nisi mogao vidjeti prst pred nosom. Gusti snopovi magle izvirali su odnekud odozdo i širili se uvis kao da izlaze iz onih strojeva za proizvodnju magle i dima kakve se može vidjeti na mađioničarskim predstavama ili filmskim setovima. Sonja je viknula djeci da se ne udaljavaju, da je svatko s jedne strane uhvati za ruku, ali je već bilo kasno. Odnekud se začulo kako Ela plačljivim glasom doziva: mama, mama. Tu sam, Ela, rekla je Sonja, samo ispruži ruku, uhvatit ću te. Noa, javi se, viknuo sam. Tata, tu sam, odgovorio je. Gdje?, nervozno sam viknuo. U tom se trenutku začuo neljudski krik od kojeg mi se naježila svaka dlaka na tijelu, a odmah zatim, majmune, idiote, kretenčino, koji ti je kurac? Onaj idiot od mog šogora iznenada je bio obujmio moju ženu straga i šapnuo joj na uho: bu! Bio sam izvan sebe od bijesa. Išamarao bih ga na ondje, na licu mjesta, da sam samo vidio točno gdje je. Onda sam osjetio kako me netko potapšao po ramenu. Bio je to moj tast. Smiri se, prošaptao je. Na kraju smo se napipali u magli, uhvatili za ruke i, jedno za drugim, najprije moj šogor, pa tast, onda moja žena i djeca i na kraju ja, posrćući i sudarajući se sa stablima, nekako izvukli iz šume i pronašli put do kuće.

Što se magle tiče, ni sutradan nije bilo mnogo bolje. Bila je žućkasta, pomiješana sa suncem. Kad smo izašli iz kuće, potpuno nas je obavila, kao da je svatko od nas bio u svom oblaku. Punica je otišla u vrt nabrati peršina i mrkve za juhu. Tast je nešto prčkao po šupi. Sonja je izašla zapaliti cigaretu kad su je djeca izbacila iz takta. Ja sam se spustio do dvorišnih vrata da bacim pogled na cestu koja je bila potpuno uronjena u maglu. Iako je bio produženi vikend, morao sam se vratiti u Zagreb jer sam trebao dovršiti tablice bankovnih dužnika. Radim u banci, u odjelu za naplatu potraživanja gdje potkraj mjeseca uvijek ima najviše posla. Dogovorili smo se da Sonja i djeca ostanu kod njezinih, a da se ja za dva dana vratim po njih.

Punica me uporno pokušavala nagovoriti da ostanem još jedan dan, da gdje ću po toj magli, da znam li kakve se nesreće događaju, a kad u tome nije uspjela, morao sam barem ostati na ručku. Nije mi to bilo drago. To popodne igrao je Dinamo. Isprva sam se nadao da ću se vratiti do početka utakmice, ali ovako nije bilo sigurno ni da ću stići na drugo poluvrijeme. Čuvaj se, rekla mi je na polasku. Ma znate mene, Vera, osmjehnuo sam se i zatvorio vrata auta.

Preda mnom je kroz maglu polako vijugala cesta. Iako se kroz prozor nije vidjelo bog zna što, znao sam da je oko mene šuma koju će postupno zamijeniti prostrana polja s livadama po kojima su raštrkane rijetke kućice iza kojih se za lijepog vremena naziru blagi brežuljci. Vrtio sam po radio stanicama, ali svugdje su bile vijesti, govorne emisije ili neka glupa muzika. Ugasio sam radio i odlučio ga upaliti tek kad počnu prijenosi utakmica.

Toplina u autu i monoton zvuk brisača koje sam uključio kad se vjetrobransko staklo orosilo gotovo su me uljuljkali u san pa sam ponovno upalio radio da ne zaspim. A onda sam, negdje poslije Petrinje, na cesti pred sobom ugledao nečiji tamni obris koji se pojavio toliko iznenada da sam morao zakočiti da ne udarim u njega. Sjedio sam nekoliko sekundi u šoku, a onda su se s druge strane otvorila vrata i na sjedalo kraj mene sjeo je muškarac u debelom crnom kaputu, s crnom kapom na glavi i dugačkim smeđim štapom za hodanje.

Ispričavam se, rekao je muškarac, ali nije bilo druge, da sam stajao uz rub ceste, ne biste me primijetili. Ekstremne prilike zahtijevaju ekstremna rješenja.

Lice mu je bilo izborano, obrazi glatko izbrijani. Nisam mu mogao odrediti dob, ali se doimao prilično starim. Crna kapa bila mu je premala. Po tome kako mu je stajala, rekao bih da ispod nje nije imao ni dlake na glavi.

No, što je, nećete krenuti?, upitao je.

Prenuo sam se i pokrenuo auto.

Idete do Zagreba?, upitao sam.

Ostavit ćete me malo prije Zagreba, ako vam to nije problem.

Neko smo vrijeme šutjeli, a onda sam upitao: vraćate se s vikenda?

Zastao je, a onda odvratio: vraćam se s malo dužeg puta.

Krajičkom oka učinilo mi se da se osmjehnuo.

Na radiju su najavili specijalni intervju s premijerom. Pritisnuo sam gumb da promijenim stanicu. Sigurno su već počele utakmice. No, on je, brzinom koju ne bih očekivao od starog čovjeka, vratio na prethodnu postaju. Zapanjeno sam se okrenuo prema njemu i opet okrenuo na nogomet, ali je on, ovaj put sporije, vratio na razgovor s premijerom.

Slušajte, zaustio sam, ali se u tom trenutku sa stražnjeg sjedišta začulo režanje. Pogledao sam u retrovizor i ondje ugledao crnog psa koji je prijeteći podigao njušku prema meni. Nisam ni primijetio da je sa sobom imao psa!

Osjetio sam kako mi niz leđa curi znoj. Držao sam pogled usmjeren na cestu dok je premijer govorio o izazovnim vremenima koja stoje pred našom državom. Vani se već bilo potpuno smračilo.

Vas ne zanimaju izazovi s kojima se suočava naša domovina?, upitao je.

Nisam ništa odgovorio.

A trebali bi, nastavio je. To bi trebalo zanimati svakoga od nas.

Nastavili smo se voziti u tišini isprekidanoj tek premijerovim glasom koji kao da je dolazio iz nekog drugog vremena.

Čime se bavite, ako smijem pitati?, upitao je muškarac.

Radim u banci. U odjelu za naplatu potraživanja.

Što to znači?

Naplaćujem dugove.

To je dobro, osmjehnuo se. Ima mnogo dugova koje treba naplatiti.

Opet smo šutjeli. A onda je on nakon nekog vremena rekao: ne morate se brinuti.

Pogledao sam ga krajičkom oka.

Ne morate se brinuti, ponovio je. Vi niste od onih koje bi trebala zabrinjavati budućnost.

Zurio sam u cestu. Opet sam krišom pogledao u muškarca a onda u retrovizor. Činilo se da je pas na stražnjem sjedalu zaspao.

Ljudi kao vi ne moraju se brinuti, nastavio je. Izgledate mi kao odgovoran čovjek. Vozite dobar auto. Vašoj obitelji sigurno ništa ne nedostaje. Bez sumnje ste i dobar otac. Ljudi poput vas predstavljaju stup ovog društva, temelj na kojem počiva naša domovina.

Na trenutak sam se prepao za Elu i Nou, ali sam se smirio kad sam se sjetio da su na sigurnom sa Sonjom i njezinima u tastovoj kući.

I tada, čudnom igrom asocijacija, u sjećanje mi se vratila kuća u Zagorju u kojoj sam kao dijete provodio ljeta s bakom i djedom, stablo šljive u dvorištu pod kojim sam se igrao, oštar miris koji se širio iz kotla u kojem je djed pekao rakiju. Djed mi je bio ložač, a baka čistačica. Othranili su i školovali tri kćeri. Osim toga, uštedjeli su dovoljno da izgrade i vikendicu u Zagorju.

A onda se pojavio moj stari. Bio je frajer, baraba, tip muškarca na kakve žene padaju. Pala je i moja stara. Bio je pijanica, ali od onih simpatičnih. Nikad nije podigao ruku ni na mene ni na staru. Ali imao je drugi problem: kocku. Nagomilao je dugove, spetljao se s krivim ljudima. Stara je nagovorila baku i djeda da vikendicu stave pod hipoteku, a kad stari nije platio kredit, banka ju je ovršila.

Ne bojte se, rekao je muškarac kraj mene gotovo suosjećajno, rat nije ništa strašno. Na vijestima i u filmovima uvijek pretjeraju. Ljudi traže dramu. Naravno, ponekad je potrebno podnijeti žrtvu Ali nijedna žrtva za domovinu nije prevelika.

Ma znate što, gotovo sam uzviknuo, a onda je crni pas iza mene ponovno zarežao. Sledio sam se. Gledao sam u cestu bojeći se okrenuti glavu prema muškarcu.

Njega je sve to silno zabavljalo. Čak mi se učinilo da se zacerekao.

A onda je dodao: vjerujete li u dušu?

Priznajem da me pitanje zateklo. Ne toliko njegova drskost koliko iznenadna spoznaja da na njega nemam odgovor, da o njemu nisam mnogo razmišljao, možda tek onda kad je stari umro, ali zapravo čak ni tada jer sam noć prije izgubio djevičanstvo s Lidijom. Bili smo kod nje i učili za maturu. Njezini su bili na putu. U jednom je trenutku ustala i otvorila bocu očeva viskija. Dok sam se vraćao kući, ulice su bile mokre i svitalo je. Na otiraču ispred vrata tiho sam svukao tenisice, a onda pažljivo okrenuo ključ u bravi i, šuljajući se na prstima prema svojoj sobi, u polutami hodnika ugledao staru.

Tko zna zašto, kroz glavu su mi zatim počela prolaziti sva beznačajna poznanstva koja sam stekao za vrijeme studija, svi oni dani izgubljeni u kvartovskom kafiću. Vrijeme je bila dugačka, manje-više prazna crta, zemljovid u koji se nije imalo bog zna što ucrtati: izlasci, pijanstva, odlasci s društvom na utakmice, usputne avanture. A onda sam se napokon uozbiljio. Pronašao dobar posao. Oženio se i dobio djecu. Djeca su rasla. Jednoga dana smjestili smo staru u dom. Više se ne može brinuti sama o sebi, rekla je Sonja. A i ti i ja zarađujemo dovoljno da si to možemo priuštiti.

Sve to vrijeme premijer je i dalje mljeo. Njegov glas na mene je djelovao gotovo hipnotički. Što sam ga više slušao, to mi se više spavalo. Ponekad bih pogledao prema muškarcu kraj mene i činilo bi mi se da me gleda s odobravanjem. Trudio sam se držati pogled na cesti, ali su mi se kapci sve više sklapali. U jednom sam trenutku vjerojatno i zaspao jer su mi pred očima nastavile prolaziti slike iz prošlosti, Sonja i ja prije djece, na ljetovanju na Visu, kupamo se goli u nekoj uvali  pribojavajući se, ali istodobno i priželjkujući da nas netko promatra…

A onda mi je tijelo poletjelo naprijed i, zauzdano pojasom, vratilo se prema naslonu. Ni sam ne znam kako, vjerojatno nagonski, nagazio sam na kočnicu, upravo na vrijeme da se ne zabijem u BMW bosanskih tablica ispred mene. Zastao sam dok mi se nisu umirili otkucaji srca. Motor se ugasio. Na suvozačkom mjestu, kao ni na stražnjem sjedištu, nije bilo nikoga.

Upalio sam auto i nastavio se voziti kroz maglu i mrak.

 

(Autor: Dean Trdak)

 

 

 

Mireline lijepe plave oči obrubljene crnom olovkom su seraširile prema meni. Mirela je otvorena prema novom, ili možda nije, možda se samo tako drži, tako oblači, rekli bismo da smo još uvijek tinejdžeri, da još uvijek imamo čitav nepregledan prostor pred sobom.

Ako ipak nije, onda će joj ova ispovijest djelovati čudno, možda i odbojno, pomislila sam.

Pet godina, pomislila sam. Pet čudnih godina u kojima bivšeg muža nisam prestala voljeti niti se mnogo zapravo promijenilo. Između nas je postojalo gotovo identično strujanje kao prije. Red tišine zbog koje smo se i rastali kad je postala pregusta za udisaje. Zatim red pristojnosti, pa red neumrle prisnosti, red dogovora: kamo ići, kada, što s djecom, što s nama, hoćemo li možda popiti kavu? I onda bismo pili kavu i bilo bi čudno što se rastajemo tako da on ide svom novom domu, a ja natrag u naš, još uvijek naš dom, i pitala sam se kada će on prestati biti zajednički, ako ikada. U trenucima rastanka, osjećala sam tešku bol- kao da se nešto u meni razlijeva i probija kožnu granicu. Bila sam sigurna daglava neće izdržati pritisak te boli, a niti pluća. Hoće li to ikada prestati, mislila sam dok sam ga gledala kako odlazi, svojim brzim, smiješnim hodom.

Bila sam sigurna da smo se trebali rastati, ali dok sam ga gledala kako odlazi, bila sam također sigurna kako sam napravila najveću grešku u životu.

Ali tugovanje se nije smanjilo, pomislila sam. Unatoč godini dana s novom osobom. Novom osobom, zazvučalo je čudno- kao s nečim izvađenim iz pećnice, friškim, tek ispečenim.Novom osobom, kao nečim što je tek stvoreno, robotskim, bez sasvim jasnih kontura i crta lica.

Dok je ‘stara’ osoba svaki put odlazila na jednak način, mahnuvši, okrećući se i nestajući iza prvog ugla, kao da je nikada i nije bilo kraj mene.

Otvorila sam usta, a zatim ih zatvorila, uz nalet snažnog umora. Muškarac, taj nov, tek stvoren muškarac, bez jasnih kontura, bio je sve osim toga. Bio je istrošen: izbrazdan pokušajima i pogreškama, silnim razočaranjima sa svime čega se tijekom svog dovoljno dugog života dotakao. Iz svake se njegove pore na pod izlijevala tekuća bol svega što je prošao, što je uradio pogrešno, što ga je oštetilo, kao i sve što je on oštetio.

Mireline plave oči još su se više raširile prema meni.

Odjednom sam osjetila kako me obuzima ljutnja. Zašto sam onda sve to pokrenula? Eto, tek tako. Zašto ne? Brak je završio prije pet godina. Niti dan danas ne znam zašto je zapravo završio. Htjela sam nešto drugo? Eto, to je bilo nešto drugo. Mogu opipati to drugo, tu sluz koja se namjestila pored mene i guta me i ne da mi disati. Htjela sam manje zraka, prostora, slobode? Tu je. To ste tražili? Izvolite.

No, Mirela nije kužila. Barem nisam prepoznala razumijevanje u njenim očima. Pogledala je prema cesti u nelagodi, ali zatim je ipak vratila pogled. Bile smo bliske- ipak prijateljice. Nije željela sve pustiti tek tako, pustiti mene sasvim zalijepljenu u sluzi. Njezin je pogled bio oštar.

Lijepa riječ, pomislila sam: upustiti se. Gotovo poetična. Upuštamo se, kao da se tiho spuštamo, lebdeći, u neku prekrasnu prostoriju punu dragulja. Raznih blaga, kao u Ali Babi i 40 razbojnika. Kada ćemo uopće stići pregledati sva ta prekrasna, skrivena blaga? Nikada nisam osjećala ništa ovakvo, eksplozija, erupcija, što mi se to događa? Mislila sam dok sam ga upoznavala. Ako je tako snažno, mora biti vrijedno, tako sam mislila.

Iako sam znala, duboko u sebi, ili plitko, da je vrijednost drugdje. U umirujućem šumu vode u kadi koju je bivši muž pripremao za mene. U tom šumu i njegovim tankim rukama koje su razgrtale vodu, pažljivo kao svilu, oprezno kao kada su češljale djecu dok su bila još sasvim mala.

Ali, ovo je bilo drugačije: i ako je tako snažno, silovito i nasilno, mora biti vrijedno, mislila sam naivno. Znajući ipak, osjećajući u svakoj koščici da je nenasilnost i nježnost, oprez i mir ono vrijedno, ili barem vrjednije za mene.

Mireline su se oči sada prestale širiti. Suzile su se. Njezin se smijeh odbijao o drveće pored kafića u kojem smo uvijek sjedile, pored Džamije. Pogledala sam u građevinu, ispražnjenu od zelenila, bijelu i mirnu. Čekala sam da Mirela kaže nešto, da prekine smijeh.

Okrenula sam očima. Činilo se da se nešto događa, htjela sam joj reći. Da se pokrećemo. Da se ja konačno pokrećem. Da se kroz beskrajna filozofiranja ‘novog muškarca’ kao tepih odmata nešto bitno. Nisam bila sigurna što, ali sve ono, mislila sam, što je nedostajalo sa starim.

Stari i novi, novi i stari. Poznati i nepoznati, nepoznati i poznati.

Pogledala sam je sa zanimanjem.

Osjetila sam kako mi se lice žari. Zar je bilo tako jednostavno? I, ako nije, ako Mirela nije bila u pravu, zašto sam skrivala tu vezu godinu dana iako sam bila slobodna, dapače, svi su navijali za moj novi početak.

Što sam točno skrivala?

Pogledala sam prema svojim cipelama; običnim, plavim cipelama s ravnom petom. Pitala sam je tiho:

Vratila sam pogled na nju. Željela sam joj reći sve, ali nisam znala kako krenuti i što još reći. Mirela je i dalje bila ozbiljna, ali smiješak joj je proletio usnama.

Vratila sam pogled na svoje cipele. Odjednom mi je bilo žao nogu. Noge su hodale, pokušavale su, svakodnevno, obaviti sve što je trebalo. Kretale su se nijemo travama, cestama, pločnicima, spuštale su pedale bicikla i automobila. Noge nisu željele ništa loše, nisu imale nikakvu namjeru osim doći od jedne točke do druge, malo se odmoriti, zatim sljedeće jutro opet probuditi, opet hodati, opet napraviti ono što se od njih tražilo.

Ponovo sam pogledala u Mirelu. Svidjela mi se ta sintagma. Mirela je bila na dobrom tragu, pomislila sam i kao da su sokovi počeli ponovno kolati mojim tijelom.

Doista je bio. Nisam upoznala nikoga s toliko vedrine i optimizma. U trenucima kada sam padala, on je glavu držao visoko uvjeravajući me da će sve biti dobro; da sve već i jest dobro. To mu je bila najdraža rečenica:

I zatim bi se u naše okruženje, tiho i sigurno, počela uvlačiti radost. To je uvijek djelovalo kao da se među nas uvlači osunčano zelenilo.

Sve je već sada dobro, rekao bi. Počela bih prebirati po svim dijelovima našeg života: djeci, sredstvima, poslovima, ljetovanjima, odmoru, filmovima, ručkovima, šetnjama, prijateljima, hobijima, razgovorima, spavanjima i iznenađeno bih ustvrdila da je doista tako: doista je sve i sada već dobro, oko toga nije bilo nikakve sumnje. Uzeo bi veliki bijeli lonac s crvenim cvjetovima i u njega stavio vodu, mrkvu, luk i meso. Zatim bi izvadio Vegetu i doista, sve je bilo dobro.

Bilo je čudno pitati Mirelu, tražiti je za savjet o dugim vezama. Nju takvi odnosi uopće nisu zanimali. Nakon nekog vremena, konstrukcije u koje bi ulazila urušavale su se. Mislila sam da odlazi čim primijeti i najmanje pukotine. Ali, sada mi se činilo da je sam pogriješila. Mirela se nije bojala pukotina.

Zapuhao je vjetar. Grane na drveću iznad nas savile su se opasno blizu našem stolu.

Ono što je Mirela govorila, bilo je vrlo jednostavno, pomislila sam, gotovo dječje.

Gledala sam je gotovo opčinjeno.

Mirela se opet počela smijati. Između oblaka promolilo se sunce i jedna je zraka pogodila čašu s vodom ispred mene.Bilo je ugodno gledati u čašu i svjetlost. Bilo bi još ugodnije ne razmišljati ni o čemu. U zadnjih godinu dana razmišljanje je postalo ping-pong akrobacija koje je više ličilo beskrajnom gušenju u kojem sam nastojala doći do zraka: do argumenta, do nečeg suvislog, smislenog, do srži beskrajnih rasprava u kojima me novi muškarac utapao.

U blizini se začula škripa kočnica. Sada više nisam gledala svoje noge već ruke, pogotovo lijevu na kojoj više nije bilo vjenčanog prstena.

Pitala sam, kao da me Mirelin komentar zaista pretvorio u djevojčicu koja se čudi nečemu uobičajenom.

Moja je baka, pomislila sam, često sjedila i gledala ispred sebe u granje. U svoj vrt. U daljinu. Sjedila je na miru, u potpunoj tišini, i promatrala. Tišina je možda bila ispresijecana zvukovima životinja koje je imala: kokoškama. Ali, osim njih, bila je neometana. Sada mi se to činilo poput drevne, iskonske mudrosti. Ako bi joj netko nešto počeo govoriti što je nije zanimalo ili je se nije ticalo, nastavila bi sa svojim gledanjem. Zašto ja nisam mogla nastaviti s gledanjem? Zašto sam morala obraćati pažnju na sve što se prema meni oglašavalo, što me je nastojalo izvući iz tihog, zadovoljnog promatranja nakon mnoštva obavljenih zadataka, nakon što su i noge i ruke i glava obavile svoje za taj dan?

I to je bila istina. Nikada me nije mučio. Nastojao mi je olakšati na sve moguće načine. Ako sam bila tužna, nastojao je biti smiješan. Ako sam bila bezvoljna, predlagao je kino ili neki izlazak za koji je znao da će me razveseliti. Znao je što volim raditi, znao je kako u stvarima uživati, dopustiti im da nas prožmu i razvesele.

Osim ako, pomislila sam. Osim ako ne želim da me netko muči. Da me kazni.

Odjednom, čitavih posljednjih godinu dana počelo je lagano nestajati u jednoj točci. Ta točka bila je oštrica noža koju sam dotad previđala ili je nisam znala definirati. Bila je jednostavna, siva i presijavala se pored mojih očiju.

Bilo me je sram, pomislila sam. Bilo mi je neugodno prolaziti kroz toliku bol, svaki je korak bolio. I bilo me je sram reći ikome da podnosim nešto što nikada ne bih podnosila; što nije trebalo podnositi. Čime sam se kažnjavala jer sam napustila nekoga tko je rukama jednako blago razgrtao vodu u kadi i kosu naše djece.

Nekoga tko je uspio unijeti zeleno u najmračniju noć.

Duboko sam udahnula. Učinilo mi se da konačno ponovo dolazim do zraka koji mi je tako dugo nedostajao.

Moj muž, bivši muž, nestaje u sjenama zgrada.

Sa sobom odnosi zeleno, kričavo, vedro zeleno koje je unosio u svaku prostoriju u koju bi ušao. Sa sobom odnosi i zvuk vode koja je ravnomjerno ulazila u kadu.

Opet pogledam u svoje noge. Zatim se sjetim nogu novog muškarca, njegovog nemilosrdnog, gotovo bijesnog gaženja bilo kojeg tla kojim je prolazio. Kojim smo prolazili. Njegove neumoljivosti, neprestanog i neprekidnog govora koji se bojao pauza, pukotina i zraka jer bi se u njima moglo ugnijezditi nešto nad čim nije imao kontrolu i na što nije imao odgovor. Bijesni koraci i bijesne misli, bijes prema svijetu i svemiru. Njegov govor o ljubavi bez imalo ljubavi, o sreći bez imalo sreće i o razumijevanju bez imalo razumijevanja.

Još sam jednom duboko udahnula. Sve o čemu je pričao, sve što je gotovo propovijedao, u tom je trenutku postao krep papir kojim su djeca ukrašavala kutove svojih škola za vrijeme raznih svečanosti. Skidajući jedan po jedan ukras od krep papira, na dnu je stajala samo ista oštrica noža: siva, snažna i usmjerena na rezanje i ni na što drugo.

Mirela ipak nije više djelovala zabrinuto. Nešto u njenom pogledu sada je bilo gotovo radosno.

Nisam mogla reći ništa drugo.

Nešto je izašlo iz mene, napustilo me i odletjelo prema gore.

Vjerojatno se negdje u zraku i rasplinulo.

Glavu sam spustila na stol ispred sebe. Pritom sam prolila čašu s vodom u kojoj se maloprije lomila sunčeva zraka.

Kimnula sam glavom. I to je isto bila istina.

I zatim sam se vidjela kako hodam između starog i novog muškarca u svojim običnim plavim cipelama. Jedan je šutio dok je drugi govorio. Plave cipele su uglavnom bile poslušne između njih, vrhovi usmjereni usporedno s njihovima. Kimajući, upijala sam sve što je jedan govorio i sve što je drugi odšutio.

Pokušala sam replicirati bezuspješno drugome i reći nešto bezuspješno prvome. Naš hod se ubrzavao i usporavao ovisno o njihovom dahu i potrebama.

Zatim je prvi, bivši muž, odlučio skrenuti nekamo i više ga nije bilo. Ostali smo onaj drugi i ja, na livadi kojoj nisam vidjela kraja. Lijep dan, brdašca, trava i oblaci i mi: ja, prikovana uz njegov korak i on, u gestikulaciji, u svojoj frekvenciji noža, u rezanju dana, trave, neba.

i zatim moje noge, poslušne noge, učine najnevjerojatniju stvar: lagano se odgurnu o tlo, najlakše moguće, ali dovoljno da pošalju tijelo u vis, prema praznom prostoru čistog zraka, prema plavom prostoru udisaja.

Moje tijelo se krene gibati prema gore i glas novog muškarca postaje sve nerazgovjetniji i tiši, ali on zapravo i ne primjećuje moje odlijetanje, on samo nastavlja, nastavlja i nastavlja, gazeći travu, brdo, livade. On nastavlja snažno, bijesno. To je ono što on radi, pomislim, na to je mislila Mirela.

Dok plutam prema plavetnilu, u meni se otvara nova praznina i ne znam kako je ispuniti. Ali istovremeno se zatvaraju posjekotine.

Istovremeno, rane konačno imaju priliku zarasti.

Uskoro zamišljam kako sam se sasvim vinula iznad livade, pašnjaka, brda. Ne vidim nikoga na tlu, čak niti kao crnu točkicu.

Pogledam prema svojim nogama. Na njima više nema cipela.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(Priča je originalno objavljena u emisiji ‘Riječi i riječi’, HRT3)

 

 

Stao sam da zapalim cigaretu i pogledam na sat, a onda sam shvatio da nemam ni cigaretu ni sat. Imam pametni telefon, ali otkad su mi jedan klipani ukrali (pitali su me koliko je sati pa mi ga istrgnuli iz ruku), redovito ga zaboravljam kod kuće. Srećom, ugledao sam čovjeka, izgledao mi je kao čovjek na mjestu iako se kretao, bacio sam pogled na njegove ruke. U jednoj je držao cigaretu, na drugoj je bio sat. Moj čovjek.

Naravno, u brzini, bez razmišljanja, postavio sam priglupo pitanje.

– Oprostite, imate li sat?

– Nemam – rekao je suhim, iscijeđenim glasom bez boje koji očito nije dobivao mnogo prilika za izlazak.

Zbunio sam se. Ruka mi se automatski pokrenula prema njegovoj.

– Što vam je onda na ruci?

Bacio je pogled niz ruku, ali ga je podigao prije nego što će pasti na sat.

– A, to, to je više uspomena nego sat… A i od pokojnog je brata. Nije moj.

– Žao mi je – rekao sam.

– Sata?

– Brata…

– Poznavali ste ga?

– Nisam – oborio sam pogled.

– Onda vam nema zbog čega biti žao.

– Mislio sam… – počeo sam baljezgati, a onda sam se u hipu predomislio. – Ako vam ga je dao, vaš je, zar ne?

Predomislio se jesam, ali sam ipak baljezgao. U svoju ću obranu samo dodati – protiv svoje volje. Brzo mi je uzvratio. Ne baljezganjem, konkretnim odgovorima koji nose klicu novih pitanja, kao da želi čavrljati.

– Nije mi ga dao, uzeo sam ga. Imao je on još takvih…

– Izrađivao je satove? Ili je bio kolekcionar? – pitao sam s prstohvatom čuđenja i blijedom prugom iskrenog zanimanja.

– Ni jedno ni drugo, samo ih je popravljao.

– Znači, bio je urar? – produ(b)ljivao sam razgovor, ni sam si ne mogu objasniti zašto.

– Nije. Bio je smeće. Ali volio je popravljati satove. Iz hobija, no, možda mu je to bila i opsesija. Popravljajući satove ubijao je vrijeme kojega je imao napretek.

– Prodavao ih je?

– Nije ni to. Većinu bi zametnuo, izgubio. Pijan poklonio. Uzalud sam mu govorio da samo gubi vrijeme.

– Niste li rekli da ga je imao napretek?

– Svejedno. Nije ga trebao rasipati. Iako živim sam, u mom frižideru uvijek ima hrane za petoricu. A ipak ju ne bacam.

Bacio je cigaretu kojoj je preko pola životnog vijeka otišlo u vjetar. Kotrljala se pločnikom, bilo je u njoj još žara, okorjelom je pušaču mogla pružiti još najmanje pet-šest umirujućih dimova. Skrenuo sam pogled, nisam mogao gledati kako odlazi u dim.

– Lijep sat – rekao sam olako, tek tako, iako se u satove ne razumijem.

– Ne razumijem. Što je lijepo u satovima? Svi su manje-više isti. Pokazuju vrijeme kojeg ljudi uglavnom nemaju.

Stajao sam nekoliko trenutaka, šutio i buljio. Čovjek je u pravu. Nemam ni ja vremena. Evo, baš sam krenuo… Kamo sam krenuo, zapravo? Nigdje. Samo sam krenuo. Pa što? Koliko su me samo puta pitali gdje sam bio pa sam im odgovarao – nigdje. I nigdje se treba stići, a kretanje je život. Sve ostalo je gubljenje vremena. Bilo je krajnje vrijeme ili da pobjegnem ili da nešto kažem. Donio sam pogrešnu odluku.

– Možete li, molim vas, baciti oko na sat?

– Mogu, ali neću.

Opet sam se zbunio. Zbunjenost je saplela izravnost pa sam opet stao nekako okolišati, ubacujući novu liniju u red vožnje kojim je tekao naš promašeni razgovor.

– Pa… Imate sat na ruci, zar ne? Ne želite mi pomoći?

– Pomogao bih vam, ali sat ne radi. Stao je.

Trebao sam zahvaliti, okrenuti se i otići svojim putem. Trebao sam, ali nisam.

– Možete li barem pogledati i reći mi kad je stao?

– Ne moram gledati. To je vrijeme kad mi je poginuo brat.

Bilo mi je nekako neugodno pitati kad je to bilo, nije mi se to činilo primjerenim, ali nekako sumnjam da je primjerenije bilo ono što sam izvalio:

– Ajme. A kako je poginuo vaš brat?

– U krađi skupocjenih satova. Mislili su da vadi pištolj i zapucali.

– Pretpostavljam da je vadio sat… – pravio sam se pronicljivim.

Čovjek je zavrtio glavom i hladno me razoružao.

– Vadio je nož.

Ovaj je razgovor otišao predaleko. Htio sam ga skratiti, prikratiti mu muke, ali moj je dugi jezik odlučio doliti ulje na vatru priglupom primjedbom bez dokaza.

– Znači, sat na vašoj ruci je skupocjen?

Odskočio je kao da sam ga zasjekao oštrim predmetom.

– Hoćete reći da je sat na mojoj ruci ukraden?

– Ni govora, samo sam pomislio kako je skupocjen…

– Koliko se sjećam, rekli ste da se ne razumijete u satove. Kako možete tvrditi da je skupocjen? – podignuo je ruku i vrtio njome pred mojim očima, prekratko da bih dospio vidjeti (u) koliko je sati (stradao njegov brat). – Isto bih tako ja vama mogao reći da ste lagali. Kakve su, doista, vaše namjere? Što zapravo hoćete od mene?

Doimao se uplašeno, uznemireno, poput ranjene životinje, razdraženo, moram priznati, čak i opasno, kao da je spreman skočiti, boriti se za život ne birajući sredstva. Riječi mogu biti oštre, zvučati grubo, mogu biti i otrovne, ali još nisu nikoga ubile, ne izravno. Moje riječi nisu bile oružje, ali on to nije razabrao, kao da nije baš često živio s riječima, barem ne s onim izgovorenim. Ustuknuo sam.

– Samo sam želio znati koliko je sati…

Na moje se samoobrambeno pitanje u trenu preobrazio u pitomo, plaho stvorenje.

– Mogli ste odmah pitati tako. Iskreno, ne znam, na ovom je satu 18:15 – rekao je tugaljivim tonom s nijansom razočaranja, poput nekoga koji može još toliko toga dati, ali mu nije suđeno.

Moj je životni sat poskočio, otkucao par puta u neujednačenom ritmu, ali nisam želio da to primijeti moj čudnovati sugovornik. Škicnuo sam krišom prema suncu koje me je promatralo iskosa.

– Moglo bi biti baš toliko. Hvala vam.

Odgovorio mi je posve tiho i meko, kao da mu šapuće savjest, a opet nekako isuviše gorko, kao da odbija šaptom pasti. Zvučalo je poput iscijeđene isprike.

– Nema na čemu. Ništa vam nisam dao. Samo sam vam oduzeo vrijeme.

Možda taman toliko da odgovor koji sam jedva dočekao bude baš ono pravo i točno, pomislio sam, mahnuo mu i odahnuo. Tada sam prvi puta posumnjao da je možda cijelu priču izmislio. Nisam napravio niti korak, a već sam zapeo u raskoraku. Mogao sam ga pitati i za cigaretu. Prolupalu sam misao u zadnji čas, u trenutku kad je bjegunka zajahala jezik i htjela šmugnuti s usana, lišio slobode i otpratio ju nazad u ludaru.

Danas, kad vidim čovjeka sa satom, ne zaustavljam ga, samo izvadim cigaretu i zapalim, njih više ne zaboravljam, kuham misli u svojem lončiću dok se ne raskuhaju poput špageta i, prije nego što se ponovo pokrenem, skontam da je prošao sat. Ponekad i s olakšanjem.

 

(Autor: Denis Giljević)

(Priča je ušla u uži izbor natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2025.)

Samo se moram prilagoditi.

Još malo i bit će bolje. Bit će super. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put popušila cigaretu. Ljepljivo ljeto. Vidjela sam curu iz razreda kako se šminka. I puši. Stavljala je tanki sloj plave maskare na trepavice. Preciz­no i mirno. Kasnije, u disku, pitala sam je uvlači li dim. Hladno me pogledala i rekla: Nego? Shvatila sam snagu prilagodbe.

Na primjer, nedavno je rekao:

– Kada ti kažem da me pustiš na miru, onda me pusti na jebenom miru.

Pomislila sam:

– Ne želim te nikada više vidjeti.

Ali samo sam spustila glavu.

Nije onako kako sam željela. Miljama daleko. Ali za to sam ja kriva. Pretiha sam. Ili preglasna. Prenježna. Ili pregruba. Ne govorim dovoljno. Govorim previše. Ne bavim se nekim zanimljivim hobijima. Ne šminkam se. Ne držim se uspravno.

Nije ni čudo da nije dobro. Nezanimljiva sam. Raskupusana. Nesigurna. Bit će da nešto ne valja ni u seksu. I ne stižem ništa, sve radim na brzinu. On to vidi i ne sviđa mu se. Ne sviđa mu se ni način na koji pognem glavu kad sam tužna ili kad razmišljam. Znam da to mrzi, uvijek mi podiže glavu.

Na primjer, nedavno je rekao:

– Potpuno si neženstvena. Ponašaš se kao muškarac.

Pomislila sam:

– Ti se ponašaš kao kreten.

Ali sam samo spustila glavu.

Jedno u drugom, jedno za drugo, mi smo čudna oskudica. Ja sam oskudica radosti i ideja. Sve što smislim, nestaje. Ostajem zarobljena u trenu. On je oskudica snage. Sve što može, razbije se uz mene. Ostaje slab. Pokušavam mu pomoći, osnažiti ga. Tada me gleda kao da će me udariti. Ne smijem to raditi. I ne smijem više toliko misliti o sebi, o nama. Bit će bolje, znam. Samo ne smijem toliko paziti.

Na primjer.

– Nećeš me se tako lako riješiti – nedavno je rekao.

– Trebalo mi je manje od treptaja da se riješim sebe –

pomislila sam.

Ali sam samo spustila glavu.

————————————-
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Iz zbirke priča Odjavna karta, CeKaPe, 2014.)