Kategorija: proza

Žena koja mrzi svog oca putuje u daleke krajeve i izučava kulture sasvim različite od one u kojoj je odrasla. Smatra da je svaka daljina otvor kojim može pobjeći u slobodu. I kojim može dokazati kako je ono što je pila s majčinim mlijekom pogrešno, ili barem relativno. Na dolinama i nizinama se proteže, osjeća krckanje i rukama i nogama i misli kako je nov zrak u plućima puni i novim sadržajima.

Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da je svaka promjena moguća. I da će se svaki muškarac, s dovoljno njezine brige i intelekta, promijeniti u ono u što otac nije nikada nije. Ali nijedan nikada nije. Duboko je koncentrirana na prevladavanje traume koju smatra da joj je otac prenio, usadio, nametnuo. Voli riječi poput ‘transgeneracijski’, ‘agresivan’, ‘primitivan’.

Žena koja mrzi svog oca poznaje muškarca koji mrzi svoju majku iz prethodne priče. Između njih se u jednom trenutku stvorila snažna privlačnost koja je ubrzo prešla u snažno međusobno omalovažavanje. Drugim ljudima pričaju jedno o drugome podsmjehujući se. Ona smatra da je on slabić. On smatra da je ona potpuno smućena.

Žena koja mrzi svog oca voli pričati o društveno-političkim pitanjima. Kombinira različite članke, istraživanja, video klipove, tik tok i ostale sadržaje kojima dokazuje svoj trenutno vjerovanje. Ono je uvijek proizašlo iz muškog autoriteta kojeg smatra da je svojevoljno odabrala. Bilo da se bavi svojim umom ili tijelom, bira muškog mentora. Zatim ga nastoji prevladati. Tim korakom smatra da je nešto naučila, da je odrasla i sazrela. Samozadovoljno sjedne u kafić i popije čašu vina.

Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da podržava i poštuje žene, s njima se poistovjećuje i traži zajedničke prostore. Oni se često svode na odbojnost i mržnju prema zajedništvu s muškarcima. Istovremeno, na detaljnu analizu svog izgleda i toga kako on (ne)djeluje na muškarce. U svim odnosima, pogotovo s muškarcima, želi imati potpunu kontrolu. Nastoji pronaći prostor nadmoći, u suprotnom osjeća da se nešto u njoj nepovratno urušava. Najviše voli ljude koji su vidno oštećeniji od nje. Tvrdi da od njih najviše uči i tada se osjeća sasvim sigurno.

Žena koja mrzi svog oca nikada ne priznaje tugu, žaljenje, razočaranje i iznevjerenost. S tim osjećajima ne sjedi dugo. Srami ih se. Skuplja ih u posude koje izlijeva u zahodsku školjku i zatim radi na sebi i na tome da takve osjećaje potisne što prije. Ni pred kim ne želi izazvati sažaljenje. Misli da je to najgore što joj se može dogoditi – da je netko žali.

Žena koja mrzi svog oca ne voli se zadržavati na jednom mjestu, a nikada u jednoj vezi. Puštanje korijenja poistovjećuje s gušenjem. Podsmjehuje se takvim odabirima kao ‘dosadnima’ i nalazi načine da ih prezire kako o njima ne bi trebala misliti na druge načine. Smatra se intelektualno superiornijom od većine ljudi. Njeno je mišljenje prisutno svugdje kao da danonoćno vodi debatne klubove. Vodila je već mnogo klubova, debatnih i sličnih. Kada priča, kada to svoje mišljenje iznosi, osjeća kako čvor u njoj popušta, kako nešto konačno klizi s njenih ramena i nestaje u podu.

Žena koja mrzi svog oca pokušala je s raznim tipovima terapija. Pokušala je s mnogo razgovora. Pokušala je s mnogo sportova. Više nije sigurna što je tamo tražila. Čini joj se kao da je svaki put tražila nešto drugo, ali zapravo isto, samo još uvijek to ne zna sažeti u jednu rečenicu. Ljudima s jasnim, jednostavnim stavovima ponekad želi zabiti nož u oko.

Žena koja mrzi svog oca mrzi i sve one koji su podlegli patrijarhatu, definirajući patrijarhat kao ono što joj je smetalo kod njenog oca, u njenoj obitelji. Uzdiže sve one kod kojih takvo podlijeganje ne primjećuje ili ne želi primijetiti. Poziva se na njih i na sve koje smatra pametnijima od sebe kada rasprava postane ozbiljna ili sugovornici preupućeni jer joj se tada njeno sveprisutno i svekoliko mišljenje čini kao skliska riba koja se svaki put iskoprca iz njene ruke.

Nekoliko je puta sanjala kako vrišti na svoga oca oblikujući drhtavim usnama jedno plačno, bijesno i konačno: „Mrzim te!“

Budi se nijema i mirna.

 

 

Because I can’t afford

To be misread one more time

 

Jesi li još ljuta zato što mislim da nas slučajno rođenje u istom rodu ne čini bliskima i povezanima, da solidarnost potječe iz drugih izvora i što nemam nikakvu ljutnju prema suprotnom spolu? Zato što sam svoje organe odlučila koristiti drugačije od tebe? Zato što sam u bolnici osjetila veći strah od sestara nego od ikoga ikada, prije ili kasnije?

Jesi li još ljuta zato što se nisam naljutila kad si me izdala prvi put? Umor i vjetrić ljetnih cvrčaka odvratili su me. Mislila sam da je bilo slučajno. Željela sam da je slučajno. Divlje trave su ostavljale tragove na mojim listovima. Duboko sam ugurala glavu u šešir, željela sam da mu dno nestane tako da se mogu izgubiti u njemu.

Jesi li još ljuta zato što mi nije bilo dovoljno tapšanje po ramenu i “brz oporavak”? Što je provalija između mene i svijeta postajala sve veća? Sanjala sam osamdesete, Maksimir oblijepljen starim plavim tramvajima, budila se u bolovima i bijeloj kocki bez vrata i prozora. Nisam sigurna jesam li iz nje izašla, ali znam da ništa od toga nisi niti primijetila.

Jesi li još ljuta zato što sam odabrala propitivati umjesto tješiti se? Slušati razum umjesto iskrivljavati lice u svaku emociju koja me upravo zaskočila poput divlje životinje? Što mi nije bilo podnošljivo srcem izbrisati svaku sumnju? Dugo sam pokušavala tako, lice sam zaleđivala u osmijeh od kojeg me boljela čeljust. Bijes koji me zbog tog smiješka pratio pokušala sam izbaciti lomljenjem starog crnog bakinog telefona. Moje jedine relikvije.

Jesi li još ljuta zato što su neki u petoj brzini dok se drugima tek pali svjećica? Ili zato što romantiziranje vlastite sjebanosti ne vidim kao romantično? Svi ti krici i šaputanja, masturbacija na mjesečini, na sebe. Jesi li još ljuta što me ništa od toga nije zadivilo? Ili zato što nijedno tvoje učenje, zakon i uvid nisu postali zakon i za mene ili za njih? Znam koliko si potrošila vremena. Znam da si se zadubljivala u sebe, u boga, u discipline koje niti bog ne odobrava, kako bi sve posložila što ljepše i  ugodnije za nas: gluhe uši.

Jesi li još ljuta zato što sam sjela na krevet i bešumno plakala, sama, bez istrčavanja u buku? Zato što je i on na kraju umro, a ti si rekla da će sve biti dobro, da mora postojati način? Jesi li još ljuta zato što način zaobilaženja boli ne postoji? I zato što si svoju potisnula tako duboko da kulja na sve strane?

Jesi li još ljuta zato što sam sjedila u prvom redu i onda kada nije bilo nikoga, spremna mačem braniti sve što predstavljaš, ali sam zatim, razočarana tvojom izvedbom, izašla tiho, na sporedna vrata?

I jesi li još ljuta zato što se nikada nisam poželjela vratiti?

Naravno da jesi.
Naravno da jesi.

 

Čovjek koji mrzi svoju majku spremio je sva sjećanja na nju u kutiju koju je spalio iza kuće. Zatim je postavio veliku mrežu u dvorište između dva drveta, legao u nju i pisao dugačke poruke ženama za koje je želio da mu tu i takvu majku zamijene. Pisao je o tome kako nije svaka žena stvorena za tu ulogu, kako svaka kuja može okotiti štence, ali to još uvijek ne znači da je majka.

Čovjek koji mrzi svoju majku dugo je kopao u svom dvorištu, sve dok nije iskopao dubok bunar. Zamišljao je da tamo baca svoju majku, da ona glavom udara u zidove bunara, i čuo je zvuk tih udaraca, prvo nešto glasniji skvljš, a zatim sve tiši i tiši, dok majka nestaje u dnu.

Volio se dopisivati sa ženama: Prvima, drugima i trećima. Prvima bi pisao protiv drugih, drugima protiv trećih, a trećima protiv prvih. Ako bi neka od njih posumnjala u njegovu čestitost, naglo bi nestajao, zamišljajući kako i ta-i-ta nestaje u mraku bunara kojeg on zatim prekriva.

Čovjek koji mrzi svoju majku imao je noćne more koje je smirivao različitim tabletama koje su pružale svoje tople bijele ruke uljuljkavajući ga u san bez snova onako kako to njegova majka nikada nije. Držao ih je pored kreveta na noćnom ormariću i gutao bez razmišljanja. Imao je česte glavobolje. Spavao je nemirno i sanjao da zidovi pucaju, da utješnu bjelinu prekrivaju paučinasti reljefi.

Navečer je dugo gledao televiziju: dokumentarne emisije o tundrama, stepama i nepreglednim ravnicama na kojima caruje životinjski i biljni svijet, konačno bez traga čovjeka. Tada je udisao dublje i sigurnije. Jedino, nije znao što u tim trenucima s rukama pa je prstima nervozno prelazio po profilima društvenih mreža, kao da želi s njih očistiti nešto nevidljivo.

Čovjek koji mrzi svoju majku nastojao se riješiti svoje mržnje, tereta koji je nosio svuda sa sobom. Dijelom ju je, poput šećera u prahu, rasipao po slučajnim putnicima namjernicima, dijelom po internetskim bespućima, dijelom po ljudima koje nikada nije vidio, ali činilo mu se da ‘s njima nešto nije kako treba’.

Svaki je dan gledao u bunar i pokušao ugledati nešto osim tame na dnu. Nekada mu se činilo da je ugledao svoj odraz, lice koje je prezirao gotovo jednako kao i lice svoje majke. Nekada mu se činilo da na dnu sjaji mala sijalica koja se pali i gasi sama. Neobjašnjivo.

Noću je u dvorištu tražio svice. Smirivali su ga gotovo kao i sredstva za smirenje. Radovao se kada bi čuo da se nekome poznatom dogodilo neko zlo. Pa i nekome nepoznatom. To bi ga i samog obasjalo i umirilo.

Čovjeka koji mrzi svoju majku sada pronalazimo kako sjedi u svom dvorištu i promatra oblake teške od kiše. Zatim pomišlja kako većina ljudi i nije toliko drugačija od njegove majke. Ne znaju se brinuti o njemu, voljeti ga, ne znaju cijeniti sve što za njih radi, sve što je zbog njih trpio. Misle da se svijet vrti oko njihovih problema. Narcisi.

Pod rukom osjeća travu koju uskoro treba pokositi.

U nekom trenutku, shvaća, bit će spreman na košnju kakvu svijet još nije vidio.

Ali, ne još. Prelazi prstima po svojem žutom mačku, pa po mobitelu, nešto čita, mršti se, nekoliko mu se kapljica znoja pojavi na čelu, a zatim djevojkama s kojima se trenutno dopisuje hitro napiše:

Što radiš? Ja sam se upravo vratio od svoje majke. Ugradio sam joj roštilj. 

Copy/paste.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

 

 

Tibor je konačno krenuo na terapiju. Terapeut, miran čovjek (ili barem tako mora djelovati, misli Tibor) zabrinut je zbog njegove anksioznosti. Ne, to je pogrešno. Terapeut nije zabrinut ni zbog čega. On je pribran i djeluje kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta. Kao da nikada u životu nije plakao ili lupio šakom o stol. Tibor, da, njemu se to događalo. Njemu se događa i gore od toga. Ali o tome nema namjeru pričati terapeutu, tom očito potpuno sređenom čovjeku, iako ga on već neko vrijeme promatra znajući da ga muče bjesovi, kako je to voljela reći Kristina, njegova žena, prije nego što je otišla.

Bjesovi. Ta riječ je djelovala tako moćno da se Tibor pred njom osjećao malenim i nejakim. Morao je zato, i to upravo ovdje, otkriti odakle oni stižu, spretno i nasilno kao vulkani ili možda uragani, nije znao s čime ih točno usporediti kada bi ga stali oplakivati, kako je pak on volio reći terapeutu. Sviđalo mu se nešto u tom proturječju: bijes koji ga oplakuje, jer mu se zaista mnogo puta učinilo kao da će, nakon što su ga ščepale, a zatim ispustile te dobro poznate ralje, jednostavno zaplakati.

– Zašto ste tako ljuti?

To je bilo ključno pitanje, pitanje koje mu je terapeut zapravo želio postaviti, ali je oko njega plesao kao da je plesnim pokretima ispipavao načine na koje bi Tibora mogao natjerati da dođe do korijena svoje ljutnje; svih njezinih toplih i vrelih dijelova.

Taj je ples Tiboru djelovalo kao dječja igra pogađanja skrivenih predmeta u kojoj je on bio taj koji mora navigirati terapeuta s: hladnoo, toplijee, vrućee, dok obojica ne dođu do srži stvari, što je Tibora također ljutilo, još i više od svega. Ne sam proces obigravanja koliko to da je, iako ne zna o čemu se radi i mora doslovno biti vođen onim što Tibor govori, terapeut nadmoćniji od njega jer ima u rukavu asove koje Tibor nikada neće razumjeti. I za kojima možda pred njim nikada neće niti posegnuti.

To ga je, između ostalog, činilo nervoznim u toj nesretnoj fotelji u kojoj je morao sjediti svakog četvrtka – činjenica da neće znati ono što zna njegov terapeut, po struci čak i psihijatar, koji je pročitao gomile knjiga koje Tibor nikad neće i vidio stvari koje Tibor ne želi niti zamišljati. Živcirao ga je čitav proces kojem se podvrgnuo u ovoj prokletoj, sterilnoj sobi. Da je barem i sam znao čačkati i obigravati pametnije oko svoje unutrašnjosti, sada ne bi morao plaćati strancu da to čini.

Mogao je i on završiti pomažući ovakvim utopljenicima kao što je očito i on sam. No, završio je u fotelji preko puta.

– Što se sada događa u vama?

To je bilo zamjensko pitanje za ono o ljutnji, manje izravno i nježnije i Tibor je toga bio svjestan. Ali ono je također poticalo klicu Tiborovog bijesa. Što bi se u njemu uopće događalo osim bijesa koji počinje titrati polako poput travčice, a onda raste, gotovo groteskno brzo, kao u crtićima.
Dok raste i razvija se u njemu obavijajući ga, Tiboru često pada na pamet priča o čarobnom grahu koju mu je majka prepričavala. To ne govori terapeutu jer ga priča vodi na jedno čudnovato mjesto, između straha i ljutnje, brid na kojem povremeno boravi, nikad predugo. Nešto je gotovo škakljivo u tome. Tibor osjeća da nema kontrolu nad tim mjestom i ne želi tu poljuljanost dijeliti još i s terapeutom. U priči je, koliko se sjeća, neki mladić zakopao klicu čarobnog graha koji je zatim toliko narastao da se njime popeo do mjeseca. U varijanti koju mu je majka prepričavala, mladića je majka čekala u podnožju graha dok se on penjao sve više i više. Njezino lice koje se udaljavalo i u Tiborovoj mašti pretvaralo u maleni bijeli mjesec, u njemu je uvijek izazivalo poriv da vikne: Nemoj! Spusti se, vrati se majci! Nije ga plašilo ono što bi mladić u priči mogao otkriti u daljinama u koje se zaputio već udaljavanje od majke, činjenica da će ona us koro biti sasvim sitna, kao grančica u podnožju graha.

Bjelina sobe, tišina u kojoj se odvija terapijski proces, kako to njegov terapeut voli nazivati, Tibora podsjeća na nemilu mogućnost završavanja u jednoj sličnoj sobi, ali sam, bez mogućnosti odgovaranja ili slušanja nečijih pitanja. Ta mu se situacija jednako sviđala i nije sviđala. Značila bi, dakako, da terapijski proces nije urodio plodom i da je on završio odbačen u nekoj mentalnoj instituciji. To se Tiboru također sviđalo i nije sviđalo. S jedne strane, možda bi s kopanjima po njegovoj nutrini onda bilo konačno gotovo. Možda bi i doktori digli ruke od njega, kao i on od samoga sebe. S druge, nikada ne bi otkrio što je zapravo bio korijen njegova bijesa kao ni kako ga odrezati.
I, što je najvažnije, nikada ne bi shvatio zašto je zapravo napao onog čovjeka na cesti, ni krivog ni dužnog, iz čista mira, što su posvjedočili i mnogi svjedoci, a nakon čega je Tibor bio prisiljen posjetiti terapeuta i krenuti na razgovor. Ni sam nije shvaćao zašto je skočio na njega. Učinilo mu se da mu je dobacio nešto podrugljivo, a kasnije je sam sebe uvjerio da je sigurno bilo tako. Reagirao je jer je već bio tanak sa živcima. Nije ga trebao nokautirati, ali osjećao se bolje kad je to učinio. Kao da je veliki teret spao s njega.

Raskršća na kojima se Tibor nalazio između svega onoga što je želio i što nije želio, što mu se sviđalo i nije sviđalo bila su mnogobrojna, ali su također ostajala skrivena na van. Uvijek je zauzimao jasan, snažan stav o svemu. Zato mu je Kristina često i govorila da je tvrd kao kamen. Kamen pun tamnih mjesta.

– Ne mogu doprijeti do tebe. Nestanu nijanse, sve se zamrači i…

Pokušavala je. Na to bi se i njemu počinjalo mračiti pred očima.

– Dat ću ti tamna mjesta – rekao bi, prkosno je gledajući. – Zapamtit ćeš ih.

A zatim bi se uplašio onoga što je moglo uslijediti. Svega toga što joj je poželio pokazati, zapravo ničim izazvan. Jer Kristina…

– Kako ste se osjećali kada je otišla Kristina?

Terapeut bi obično prekrižio nogu preko noge. Tibor bi raširio noge i stavio ruke na naslon kauča.

– Slobodno. – rekao je.

– Zašto mislite da je tako naglo otišla?

– Uhvatila ju je jedna od njenih žutih minuta.

Terapeut je šutio. Tibor je pogledao kroz prozor. Vani nije bilo ničega – samo obrisi druge zgrade. Bilo bi bolje da je pogled bio usmjeren na nebo, možda zelenilo, dolinu kao na screensaveru u koju bi se mogao zabuljiti. Ovako, beton. I pitanje: Zašto je otišla tako naglo. Ne samo: zašto je otišla, već zašto je to učinila tako. Vrati pogled na terapeuta.

– Skupilo joj se. Nije mogla više izdržati.
– Što?
– Neizvjesnost.

Kristina nikada nije znala kako će se Tibor ‘okrenuti’; tako mu je govorila.

– Stalno gazim po jajima. – rekla bi mu. – pokušaj me shvatiti. Ništa ne mogu predvidjeti. Budiš se veseo, uskoro si bijesan. Ili suprotno. Čak obijestan.

– Daj, začepi više. Nisi ni ti kraljica zen-budizma. – odgovorio bi joj.

Spustila bi oči. Nije znao što se sve, mjesecima i godinama skupljalo u njenim očima u tim trenucima, ali uskoro, kada je počela sa selidbom, saznao je. Zapravo ni sam nije znao zašto mu se raspoloženja mijenjaju kao na vrtuljku, činilo mu se kao da to ne može niti predvidjeti niti kontrolirati. I sam je osjećao da u njihovoj blizini gazi po jajima.

Druga stvar koju je Tibor primijetio u vezi terapeutove sobe bila je tišina. Soba kao da je bila natrpana pamukom ili kao da su on i terapeut plutali u akvariju u kojom su svi zvukovi bili zagušeni. Čak su i riječi koje bi njih dvojica izgovorili zvučale nekako mekano, tiše nego što je uobičajeno. Nježno. A Tibor ne voli nježnost. Jednom je to rekao i terapeutu. Učinilo mu se da ga je pogledao nekako sažaljivo, a njemu ne treba da ga itko tako gleda. On nije slab, nije bebica koja treba utjehu.

No, sve u svemu, taj terapeut nije bio loš, Tibor je to morao priznati. Kada bi izlazio iz te bijele, tihe sobe, činilo mu se kao da se riješio bitnog tereta. Onog s kojim je došao, tona i tona kamena koje je nosio. Bjesova.

Ali, kroz sljedećih tjedan dana, teret bi se ponovno, gotovo nevidljivo skupljao, gomilao i počinje ga pritiskati. Tibor je postajao sve ljući i jedva je čekao ponovni dolazak, novo rasterećenje. Otpuštanje. Neki dan ga je terapeut pitao što bi rekao svojoj ljutnji da je osoba i na koga mu najviše liči. Tibor je zastao, iznenađen pitanjem.

– Je li muško ili žensko? – pitao je terapeut.
– Mislim da je žensko. – rekao je Tibor.
– Na koga vas podsjeća?- bilo je sljedeće pitanje.

Tibor je ušutio, osjećajući kako se u njemu javlja prkos.

– Zašto me mora na nekoga podsjećati, zašto ne smije biti samo meka, prozirna meduza s dugim, tankim krakovima koja mirno leluja oko mene dok me odjednom samo ne ožari? – pitao je, osjećajući kako mu se riječi pretvaraju u petarde.

– Smije. – rekao je terapeut.

– Podla je ljutnja, dakle? – dodao je, nakon kraće pauze.

– Da. Djeluje nježno i krhko, ali je zla.

Tibor je pogledao prema stolu. Zraka sunca obasjala je jedan njegov dio. Poželio ju je dotaknuti. Nešto se u njemu rasplinulo. Terapeut taj put nije više ništa rekao. Utonuli su u bjelinu sobe, pamuk, jastuke. No, osjetio je više zraka, kao da može slobodnije udahnuti. Soba je bila klaustrofobični balon tišine u kojem je netko konačno probušio rupu.

I zato je morao priznati: Nešto se svakako događalo na toj terapiji. No, još uvijek mu je misterij kako se događalo i što je značilo. Misterij mu je bila i njegova ljutnja. Taj čovjek koji se progurao pored njega u tramvaj uz nekakav usputni komentar poput samo malo, zašto ga je morao dohvatiti i udariti? Zašto se morao suzdržavati da to ne učini Kristini, pogotovo pred kraj? Da joj ne spljošti to prokleto lice, uvijek mirno, uvijek zabrinuto, u stol ili zid? Jednom je zato to učinio s tanjurom. Jednom sa stolicom i zidom. Sigurno se i drugima to događa, mislio je. Nije on jedini: život, situacije i stres, iscrpe svakoga.

Na poslu, srećom, nije dolazio u doticaj s mnogo ljudi. Računovodstvo je bio njegov štit od svijeta. Tamo si je mogao dozvoliti sporost, pokrete koji su gotovo graničili s meditacijom. Prekrasnu tišinu. Za vrijeme rada, gledajući u tipkovnicu i birajući brojke, znalo mu se učiniti da se ljutnja više neće niti pojaviti, da je siguran. Gotovo sretan. Barem opušteniji. U tim trenucima, volio je otići do WC-a. Tamo bi se zatvorio i osjećao još veći mir, barem na neko vrijeme. Bijele pločice utiskivale su se u njega kao utješni poljupci. Katkad bi sjeo na zahodsku školjku i pustio da ga misli odvedu na toplija mjesta. Na plažu na koju je često išao s majkom. Ta plaža je bila je vrlo široka. Osjećao je topli pijesak pod nogama i znao je da je to sigurno tlo koje se nikada neće razmrviti jer već je potpuno smrvljeno. A ipak, sigurno je, pridržava ga i neće ga napustiti. Suncobrani. Djeca. Majčino mirno, uvijek staloženo lice i njezine velike crne naočale. Izgledala je kao filmska diva i Tibor se time uvijek svima hvalio. Imam tako lijepu mamu, mislio je. Profinjenu. Nikada mu neće biti sasvim jasno kako je dolazila do te finoće i želio je da se barem nešto od onoga što ju je tvorilo – njenih gesti, stila, ruba njezinih usana, prenese i na njega, da i on postane… kakav? Manje opor. Manje opak.

– Što vas veseli? – pitao je terapeut sljedeći put.
– Mir. – odgovorio je. – Kada je oko mene tišina i nikoga nema, imam osjećaj da rastem. Polako, ali sigurno. Kao biljka.

Kao grah u mojoj priči, pomislio je, ali to nije rekao na glas.

– Kada je netko oko vas, onda je teže rasti? – pitao je terapeut.

Tibor je ušutio.

– Pokušajte malo ostati u tom osjećaju mira. – rekao je terapeut.

To je i radio, sve češće. Kad god je god mogao, pogotovo u zadnje vrijeme. Na poslu, u tom bijelom WC-u. Kod kuće. Na ulici. U kafićima u koje bi sjeo, na neko mjesto udaljenije od ostalih ljudi. Isprva ih je gledao, razmišljao o tome vide li ga, o čemu razgovaraju, tko su uopće. A zatim je prestao. Koncentrirao se na svoje tijelo, lice, ruke. Vrijeme je prolazilo i na izlazu je osjećao da si je priuštio nešto ljekovito. Izlazio je s posla i mislio: terapija mi više ne treba. Sve je u redu. Dobro sam.

A zatim bi nešto zaškripalo poput tramvaja na tračnicama i vratio bi se u početno stanje nesigurnosti. Mračni oblaci počeli bi se okupljati iznad njegove glave. Bjesovi bi krenuli.

Povrh svega, pojavio se i taj san kojeg se nikako ne može riješiti. Nije siguran treba li terapeutu govoriti o njemu. Čini mu se da će se njemu jako svidjeti jer njima se inače, koliko je znao, sviđaju snovi. Tibor nije bio sretan s takvim razvojem situacije. Radije bi šutio o njemu, ali san se pojavio usporedno s terapijom i Tibor je znao da mora imati veze s njom.

– Kako ste? – pita terapeut.

U zadnje vrijeme pita to zabrinuto i oprezno, kao da hoda oko tempirane bombe. A možda Tibor i jest tempirana bomba. Nekada je osjećao da ga ljudi tako gledaju, kao da bi ih nenadano mogao ugristi. Što bi napravio ovaj mirni i dobri psihijatar da skoči na njega poput psa i ugrize ga? Jer, Tibor se ne boji krvi. A boji li se njegov mili doktor? Možda bi upravo to trebalo ispitati.
Onda, opet. Nije tu zbog toga. Ili – tu je upravo zbog toga što ga takve misli stalno opsjedaju. Kristina mu je stalno govorila: fokusiraj se na cilj. Dozvoljavaš ljutnji da te vodi umjesto da sam kročiš.

Da sam kročim – vraga – mislio je Tibor. Gdje je ona točno kročila osim njemu pod rukom u svakoj prilici, u njegovom novčaniku, na njegovoj grbači kao kombinacija nekog nesretnog svećenika i ovog terapeuta kojem sada mora dolaziti nakon što je ona već ionako otišla. Možda mu je trebao reći da ga podsjeća na nju, bivšu ženu, pametnjakovićku.

Bilo mu je jasno da namjerava optužiti njegove roditelje za sve. Čak je i on toliko čuo o terapijama da je znao da će mu prvo postaviti roditelje na tapetu. No, i Tibor je imao asa u rukavu, baš kao i njegov doktor. Oca nije nikada niti upoznao, napustio ih je prije Tiborovog rođenja, a Tibor nikada nije mnogo zapitkivao o njemu jer je osjećao da majka to ne bi željela. A majka je bila divna prema njemu. Jedino, prerano je umrla. Tibor nije imao niti petnaest godina. Bila je nježna, obzirna, sve što je Tibor mogao poželjeti.

Pa onda, gdje je problem, pitat će tog pametnog doktora. Nađi ga. Hladnoo, toplijee, vrućee. Skuhaj se.

Doktor mu je zaista počeo postavljati pitanja o djetinjstvu. O tome koliko mu je otac nedostajao, kako su se on i majka snalazili. Tibor je opisivao sve što su radili, gdje su se i kako selili, pa i činjenicu da njegova majka nije našla novog muškarca nakon očeve smrti. Tibor nije znao je li to bilo zbog majčine odanosti ocu ili se jednostavno nije dogodilo, ali nije osjećao da je majčina pažnja previše usmjerena prema njemu.

– U nekom lošem smislu previše usmjerena – odmah se ispravio kada su razgovarali o tome. – Nisam osjećao da je opsjednuta sa mnom.

– Je li trebala biti? – pitao je terapeut.

– Ma ne – Tibor je osjećao da mu strpljenje popušta i da ga oblijeva dobro poznati osjećaj, – nego, bili smo samo nas dvoje. Nije me gušila. Bila je majka kakvu bi svatko poželio.

Te riječi su imale čudan okus u njegovim ustima.

– A kakva je to majka? – opet će terapeut.

Nevjerojatno, koliko samo može biti naporan, pomisli Tibor.

– Mirna. Nježna. Blaga. Brinula se da imam sve što mi treba.

– Kako se bavila vama?

Tibor je osjetio kuhanje u želucu. Kako se inače roditelji brinu o djeci, ha? Želio je pitati terapeuta. Hrane ih, oblače, paze da su čista i suha. Što je još trebala raditi, jedna samohrana majka? Graditi s njim piramide?

– Bio sam sit i čist. Što ste očekivali?

Terapeut nije bio zadovoljan tim odgovorom, osjećao je Tibor. Tog terapeuta ništa ne bi moglo zadovoljiti, mislio je. Kako se njegova majka bavila njime, trebalo bi ga pitati, kad sad ovako gnjavi i ne prestaje.

– Što se sada događa u vama? – pitao ga je terapeut.

To da ti želim razbiti glavu, kretenu, pomislio je. No rekao je samo:
– Ljutnja.

Zašto ja ovo plaćam, a osjećam se sve gore, pomislio je.

– Zato što dovodimo majku u pitanje? – pitao je terapeut, i dalje smireno.

– Vi je dovodite, ja vam govorim kako je bilo!- viknuo je Tibor.

Terapeut je imao svijeće u kutu sobe. Proklete mirisne svijeće, pomislio je Tibor. Kako bi bilo da mu sada te svijeće zabije u onu stvar? Došao je rješavati bjesove, a nikad nije bio bjesniji.
Terapeut je šutio.

Taj je terapeut očito bio ponos svoje proklete generacije, pomislio je Tibor nervozno. Terapeut je i dalje šutio, ali više ga nije gledao onako mirno kao inače već gotovo radoznalo, kao da vidi nešto novo u njemu, nešto što prije nije mogao razaznati. Neka mu barem onda to kaže, mislio je Tibor. Zašto mu ne može jednostavno reći, zašto ga mora ovako ostavljati na iglama i buljiti kao riba?

Proklet bio i dan kad je udario onog čovjeka. Da se barem suzdržao. U Tiboru se sada doista nešto događalo. Bijes je polako prelazio u mučninu. Osjećao je da će se ispovraćati po toj bijeloj, nepomičnoj kocki, po tom savršenstvu od ordinacije. Nije mogao više izdržati niti terapeutov pogled niti ovu sesiju.

– Koliko će ovo još trajati? – pitao je naglo, prije nego ga je svladao poriv za povraćanjem.
Istovremeno, u njemu se javila nagla, snažna želja da sesija ne završi nikad.

– Hoću reći… – pokušao se ispraviti – danas. Koliko će trajati danas. Žurim, jedva držim oči otvorene. Proganja me taj san i ne mogu se naspavati…

Eto, rekao je to. Spomenuo je san, izletjelo je. Što sada? Hoće li pod propasti pod njim i odvesti ga ravno u pakao? Ili nešto još gore? To je osjećao. To se događalo u njemu. Zla slutnja koju ne može odbaciti.

Terapeut ga je gledao velikim, mirnim očima.

– Pričajte mi o tom snu. – rekao je.

Tibor je uzdahne. Otvorio je usta, pa ih je opet zatvorio.

– Kad god ste spremni. – rekao je terapeut. – Trebate li malo vode?
– Da… – odgovorio je Tibor nesigurno.

Pogledao je u svoje ruke i primijetio da se malo tresu. Osjetio se sasvim smanjeno. Kao da je sićušan, na velikoj stabljici graha. Ispred njega je na bijelom stolu bio stakleni vrč s vodom i plastična čaša. Tibor je natočio malo vode i ispio gutljaj. Terapeut ga je gledao, ali nije osjećao pritisak. Možda pritiska i nema, osim u njegovoj glavi, u kojoj je upravo počelo bubnjati. Ali ovog puta to nisu bili bubnjevi bijesa.

Konačno je progovorio.

– Potres je. Moja majka je živa i stoji u kuhinji. Ljuta je zbog nečega i stoji na mjestu kao da želi da joj se krov sruši na glavu.

Tibor uzdahne. Nešto je zaboravio, prešutio. Majka nije bila ljuta, ona je…

– Ima pogled… gađenja. Kao da je ugledala plijesan, pokvarenu hranu koju treba čim prije baciti u smeće…

Tibor je stao. Da, majci se u njegovom snu nešto gadi. Ali ne može odrediti što. Je li to činjenica da će ih potres možda sravniti sa zemljom, da će nestati njihova dosadašnja dobro uigrana situacija… i zašto je sada to pomislio, zašto uigrana, odakle je došla ta riječ?

– I onda? – ubacio se terapeut blago.

Tibor ga je pažljivo pogledao. U njegovim očima nije vidio osuđivanje niti podsmijeh, samo znatiželju, kao da mu Tibor prepričava zanimljivu knjigu, kao da ga doista zanima samo što je bilo dalje. Svidjelo mu se to. Ovaj terapeut i njegova nježnost, možda to i nije najgore što se moglo dogoditi, mislio je, možda čak i ne zaslužuje njegovu ljutnju.

– I onda, jednostavno se ne želi pomaknuti. Govorim joj da se pokrene, da prestane buljiti u mene kao da sam zapravo zadnje govno i da…

Tibor je stao.

U mene. Majka tako gleda u mene. Val čuđenja prošaranog s jezom prošao mu je duž kralježnice sve do nožnih prstiju.

– Kad ste se prije tako osjećali?- terapeut ga je upitao mekano.
Ispod prividne vate, Tibor osjeti škare. Terapeut je opet htio…

– Nisam, moja mama je bila topla i draga prema meni, koliko puta to moram ponoviti!
U Tiboru je prestalo bubnjanje i ponovno rastao kotao u kojem se miješala smjesa za povraćanje. Želio je samo izaći iz ove sobe. Mučnina mu se penjala iz želuca sve do usta pa ju je gutanjem potiskivao natrag. Bjelina sobe se pretvarala u vir koji odnosi junake iz dječjih priča u daleke krajeve. Prokleti grah je rastao sve do mjeseca, a dječak se penjao po granju, dok je majčino lice ostalo…

U nekom vrlo udaljenom kutku svijesti javlja mu se sjećanje.
Prvo je oblika i veličine stakalca, a zatim raste. I sasvim je jasno. Čisto, bistro staklo kroz koje može vidjeti sebe. Ima otprilike tri godine. I stoji na vrhu penjalice. Penjalica je mnogo viša od uobičajenih dječjih sprava, možda i nije za djecu, ali ne sjeća se gdje se nalazila. Riječi počnu izlaziti iz njega nekontrolirano. Ne može prepoznati svoj vlastiti glas. Djeluje kao kreštanje.

– Na vrhu jedne penjalice, kad sam imao tri godine. Visoko je, ne može biti više, u mojoj glavi ne postoji ništa toliko visoko, a ona samo… – Tibor osjeća kako će mu se taj neprirodni, kreštavi glas svaki tren prekinuti.

– Ona me samo gleda. I mrzi.
Tibor podigne glavu prema terapeutu. Njegov pogled više nije radoznao već tužan. Oči su mu veće nego inače i u njima može nazrijeti suosjećanje od kojeg će se, ako ne nastavi govoriti, rasplakati.

– Ljudi su se okupili ispod, ja sam samo maleni dječak.

Ogledavaju se unezvijereno oko sebe, traže moje roditelje. A ona… ona stoji u prikrajku. Stoji i čeka da padnem, znam da to čeka. Uvijek je željela da padnem, da se razbijem, da nestanem. Siguran sam i da joj na usnama titra osmijeh, mekan i nježan, kao uvijek. Ne približava se.

– Što se zatim dogodilo? – pita terapeut mirno.

Tibor nastoji dohvatiti sjećanje kao udicom.

– Dogodilo se to… – glas mu puca. – događa se to da ne padam. Netko dolazi po mene. Netko uvijek… dolazi po mene. Kad me posvuda ostavlja… kad me ne pazi… kad me… kažnjava.

– Netko poznat?

– Ne, bilo tko… prolaznik. Ne sjećam se.

Tibor gutne.

– I? – pita terapeut.

– Odvodi me natrag u moj pakao.

Tibor žmirne da otjera suze. Svjetlost uđe u sobu. Terapeut ga i dalje gleda. Nasmiješi mu se.

– Što se sada događa u vama?

 

(Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke Svijet je gladno mjesto, CeKaPe, 2022.)

Unatoč umoru, nisam mogla usnuti od silnih slika u glavi, hvatala sam ih kao trakice poderanih starih majica koje želim isplesti u nešto što će mi opet nekad biti korisno. Zaspala sam mirno i s osmijehom na licu tek kad sam shvatila kakve veze imaju trosjed moje pokojne bake Kate i činjenica da na koncerte već godinama najradije idem sama.

Ljeto je sparno i vrućine su zagustile zrak do opipljivosti ali u velikoj kući bake Kate lakše se diše. Debeli hlad ovdje stvara kat kojeg moja mala kuća nema, prostrane sobe su zamračene i nestrpljivo čekam da stignu naši Zagrepčani pa da opet ostajemo vani i budni do kasno i praznike ispunimo igrom i cerekanjem kad netko prdne čim se ugase svjetla u sobi.
Baka Kata guli krumpir za svu tu znojnu unučad koju će trebati nahraniti kad konačno dođe kraj zadnjoj partiji žmire na Zrinjevcu, a ja kratim vrijeme igrom, maštam o letu. Sanjala sam nebrojeno puta isti san. Trčim brzo, brzo, toliko brzo da se noge odjednom odvoje od tla i shvatim da je dovoljno samo raširiti ruke i već poletim. Letim preko njive na koju gleda moj prozor. Letim još više, u vrhove čupavih krošnji uz Savu pa sve do Majevice koja me iz daljine mami svakog vedrog dana svojim tamnim plavetnilom. Moja gora danas nije Majevica, nego stari trosjed bake Kate, ishabanog tapacirunga boje jantara. Na naslon se uzverem sa strane, preko masivnih drvenih rukohvata pa skačem na prašnjavi pod, u krug i ponovno, crtam spiralni put sličan korama što ih baka skida s krumpira u jednom potezu. Stric ljutito kroz zube prosikće: “Ubit će se ova mala, šta joj daš da se pentra i skače tu po po’ sobe?!”

Baka odšuti, kao što je mnogo puta u životu morala. Kad stric izađe, baka obriše ruke o kecelju pa odgega do svoje sobe. Iz nje donese nekoliko metarskih pernatih jastuka, pobaca ih po podu i kaže “Samo ti Luco skači, evo na ti jastuci pa na nji’ ‘op!” Grabim stopalima naslon trosjeda, zažmirim i raširim ruke pa se bacim i taj let traje dovoljno dugo da još jednom odsanjam kako letim. “Ma bit ću astronaut kad narastem! Letit ću do onih zvijezda što mi je tajo pokazo s krova šupe sinoć. Reko mi je i kako se zovu!” Baka istresa krumpire u šerpu na šporetu i klima glavom uz smijeh, kaže “Ma oćeš, Luco! Pazi samo da skočiš na jastuke, nemoj glavom u ostal!”
Širim ruke, zažmirim, skok!
“Možda neću bit astronaut, možda budem pilot pa ću vozit avione.”
“Ja, Luco, moš šta oćeš!”
…

Najviše sam aviona vidjela u Beogradu, za svakog boravka u tvojoj kući na Avali koja je jednom kratko značila dom. Sjedili smo na terasi i brojali silne avione u slijetanju ili polijetanju. Nisam bila svjesna mimikrije leta u nove emocije, godine su mi podvalile metaforu krila u novu ljubav. Pogled s terase na kojoj smo planirali život bio je pogled na brda kojih sam uvijek bila gladna.
“Kad ćemo malo gore na Avalu pješke? Znaš da bih ja stalno planinarila, a rodim se u najravnijoj ravnici…”
“Ma ići ćemo, samo da rešim ova moja kolena.”
“Znaš, htjela sam biti stjuardesa kad sam bila klinka?”
“Šta nisi rekla astronaut da si htela da budeš?”
“Ma znaš, prvo astronaut, onda malo odrasteš i smanjiš apetit pa pilot, pa još malo odrasteš… Onda sam se slučajno zaletila u majčinstvo, nešto što baš nikako do tad nisam sanjala. Letit ćemo s tim malim posvuda, pokazat mu svaki kutak svijeta i bit će to još bolje tako, vidjet ćeš!”
…

Stojim u zadimljenom Okcu, stari drveni pod bazdi na godine natapanja pivom, neki bend ima svirku. Došla sam s faksa za praznike i konačno sam dovoljno odrasla da me mama ne zove pitati kad ću kući, mogu ostati do kraja koncerta. Ma mogu i poslije svirke s ljudima popit pivo i pričat do kasno u noć o svim najboljim pjesmama ikad, svirkama ikad, albumima ikad. Glava puna mišljenja o svemu o čemu nemam baš uvijek pojma, ali osjećaj mladenačke slobode je taj koji tiska u krugove gdje se žučno priča o glazbi, poeziji, likovnim umjetnostima, kazalištu, književnosti…
Kreće ona moja stvar, žamor publike jenjava a pojačavaju se tu i tamo falšane note s bine. On mi unatoč tomu u uho pljucka povijest razvoja podžanra, nešto što je na brzinu pročitao s Wikipedije. Muzika je glasna, ali on urla toliko blizu mom obrazu da me svrbi uho. Smješkam se kiselo i kimam glavom, tu i tamo kucnemo kriglama u znak odobravanja iako je želja za nastavkom tog neuspjelog pokušaja konverzacije iščezla prije prve trice točenog.
…

“Čekaj, hoćeš da kažeš da ja treba da budem u redu s tim da ideš na Exit sama?”
“Pa ajde sa mnom, zvala sam te da idemo skupa.”
“Aha, a ono kad si morala da đuskaš do jutra u onim svatovima, a ja te lepo molim da idemo kući, to ne moramo zajedno…?”
“Lijepo sam ti ponudila da te odvezem kući ako si umoran, a ja s prijateljicama poslije plešem dok mi noge ne pometu s podija umorne čistačice sale. Ne vidim problem u tome. Ako ne želiš ostati, to je u redu, aliiii bitch don’t kill my vibe!” Naša prva svađa te je noći trajala puno dulje nego što bismo ostali plesali, žešće i od grmljavinske oluje koja je biješnjela s nama sve do jutra.
…

Beograd je glasan, smrdljiv i zgužvan, baš kakvog sam ga ostavila zadnji put u retrovizoru pokrpane Astre, u strahu od vožnje kroz taj isti glupi kružni tok u kojem sam par mjeseci prije imala prometnu. Tebe sam ostavila pola godine kasnije, u ljepljivosti obraza natapanih suzama i stezanju grla koje je peklo jer smo u pandemiji postali zaraženi svime čega smo se najviše bojali. Razbolili smo se od vlage najskrivenijih mračnih ćoškova duša koje nismo znali zajedno počistiti, već smo se još jedno drugome u njih posrali. Rekla sam ti da to više nije ljubav, nego bolesni ekstremitet kojeg sam morala amputirati.
Zavijala sam ranu godinama, natapala maceratom mnoštva sretnih trenutaka koje imam otkako sam sama. Došlo je vrijeme da se opet sama izložim tom zagađenom zraku Beograda, da se suočim s njim kao s nasilnikom iz škole nakon godina izbjegavanja po hodnicima. Danas je tu došla i ona koja najljepše pjeva o istoj toj boli amputirane ljubavi.
Nakon preskakanja svih nogu koje mi je danas podmetnuo ovaj ludi grad, nakon što sam i doslovce pala kao dijete koje tek prohodava i razbila ruku koja će mi trebati za pljesak, na koncert ipak stižem dovoljno rano da dobijem odlično mjesto.
Peče me poderani dlan i peče me duša dok Maro pjeva na jeziku kojeg ne razumijem emociju koju poznaje svatko tko je ikad zbog ljubavi plakao. Šarolika i energična publika u Bitefu ad hoc je naučila pjevati novu pjesmu koja još nije objavljena, suze mi mrljaju maskaru pod očima. Opet osjećam onaj treperavi ushit koji udara po koži kao milijun vrelih i ledenih kapljica odjednom, kao leptirići u stomaku kad te prvi put poljubi dečko koji ti se dugo sviđao, kao prvi odlazak u Alpe o kojima sanjaš još od doba uzastopnog gledanja Heidi na VHS-u. Svakom notom se stapam u smjesu te divne kolektivne ekstaze koja vlada prostorom, kao da smo u vjerskom zanosu doživjeli ukazanje, kao da smo se rasprsli u zvjezdanu prašinu i sjetili se da smo od zvijezda. Plačem jer konačno sam sigurna da sam preboljela tu ranu, dugo sama pješačim do stana poslije koncerta. Mogu proći istim ulicama i parkovima u kojima smo zamišljali našu djecu, a da me ne guši zrak što ga je proljetna noć silom navukla čak i u ovaj grad. Svježina je meni ovdje nov pojam.

Dišem duboko. Mogu glasno pjevati iako fulam note na refrenu te najdraže pjesme ikad. Mogu otići na planinu sa svoja dobra dva koljena i penjati se u oblake u koje možda jednom i poletim. Plesati sama dok me s jutrom ne pometu umorne čistačice sale, otići na izložbu sama i ostati koliko god dugo mi treba da osjetim to što gledam. Sjesti sama na ono jedino slobodno mjesto u kazalištu, gledati predstavu i smijati se preglasno, pljeskati kao tuljan rukama po koljenima.
Spiskati zadnji dinar na izlet kojeg sam planirala kad nisam mogla spavati.
Bit ću u prvom redu na koncertu koji mi dušu pretvori u dizano tijesto što kipi iz posude i bit ću sama u tom melanžu ljudi koji su tu iz istog razloga kao i ja, jer vole to što čuju.
Neću kući, bit ću tu do kraja s jedinom osobom koja mi kaže “Uživaj!” jednako iskreno kao mama kad odlazim od kuće. Ona mi baš nikad neće pljuckati u uho dok svira moja stvar, ona me nježno grli i tapka mi ritmove pjesama na rame.
Ona je osoba što konačno nešto crtkara i piskara a da nije za ocjenu ili zbog zaljubljenosti. Ona je baš uvijek tu za mene i ne boji se samoće već ju slavi i za nju je do neba zahvalna.
To je mala Luca s naslonjača jantarnog trosjeda u kući bake Kate.
“Samo ti Luco skači!”
Život je ionako jedna sekunda leta od naslonjača do pernatih jastuka.

 

tekst nastao jednog sunčanog popodneva u travnju 2024., u Kući umetnica
(mjesto gdje nestaju višegodišnje kreativne blokade, „kreativni laksativ Beograda“)

 

Autorica: Lucija Baotić