Kategorija: proza

Živim u neboderu od dvadeset katova s pogledom na pučinu.

U daljini: ništa. Samo nebo koje se spaja s morem.

Na njega gledam s balkona na kojem je uvijek vjetrovito. Iako sam visoko, skoro na posljednjem katu, vjetar raznosi čestice pijeska prema mom licu. Zamišljam da je ono uvijek potamnjelo. I zatim zamišljam da je stan do mojeg, iza tankog zida, njihov.

On ujutro ide na pecanje, pogrbljen, nosi samo plastičnu vrećicu i kaže da mu je važno napraviti određen broj koraka po plaži; dugoj, pješčanoj plaži. Plaža za njega postaje samo poligon za korake; pista koju treba obuhvatiti svojim dugim, nestabilnim hodom.

Ona ostaje spremati ručak i već oko podne osjetim miris luka, dinstanog, iako se miješa s vjetrom i kapljicama koje nadiru s oceana. Ipak, zatvaram oči i nastojim osjetiti taj miris što dublje, jače. Željela bih pokucati na njihova vrata i zamoliti jeda malo sjedim u kuhinji dok ona radi ručak jer to nikada nisam činila, uvijek sam bježala u svoju sobu, a zatim zamoliti njega da pomognem u pecanju, jer ni to nisam voljela, ali čim izađem iz svog stana, vijugavo stepenište počne me nositi u različitim smjerovima i ja se izgubim u našem neboderu, a zatim naglo nađem vani.

Ali nema mogućnosti sastanka s njima, nema mogućnosti prisustva u međusobnim radnjama; životima.

Pokušam zamišljati što ona radi. Jede. U miru, sama. Zatim sjedne na balkon. Ja sam na svom balkonu i naslućujem njezinu prisutnost, zamišljam njenu dugu crnu kosu kako leti na vjetru, zapetljava se, a ona je pokušava popraviti rukom, barem šiške. Ne uspijeva. Vjetar joj ponovo remeti posao. Što je obukla? Prozračnu ljetnu haljinu, njezinu najdražu, bijelo-ružičastu, zamišljam. Dovoljno je široka i ugodna. Ionako je nitko ne može vidjeti. Gleda li u pučinu? O čemu razmišlja? Ako se jako napregnem, mogu začuti šumove s druge strane zida. Mogu čak čuti nešto; predmet koji je ispao, a koja se ona zatim podiže podignuti. Nekada, boljela su je leđa pri sagibanju. A sada?

On? Vjerojatno je već na pola puta svoje piste. Možda je već ubrzao korak. Gledam kroz balkon i uvjeravam se da ga mogu vidjeti; da, to je on, ta crna točka koja grabi prema istoku. Ili zapadu. Možda jugu? Strane svijeta ovdje nisu najjasnije, aprostor kao da se pomiče, premješta po nekom nevidljivom nalogu. Ali, to je sigurno on; njegovi koraci, ritam, pokušaj ostvarivanja cilja, prelaženja određenog broja koraka. Ne hoda kao da uživa, nikada i nije. uvijek je hodao kao da mora. No, ovdje nitko ništa zapravo ne mora, sloboda je jača nego na drugim mjestima, ako postoje.

Što da radim danas? Postoje dani u kojima me stepenice vrlo brzo propuštaju do dna, bez bauljanja po zgradi, i uskoro se nađem na plaži. Mirna sam na njoj. Uvijek u moru tražim ribe; nikada ih ne vidim. Gdje on odlazi na pecanje? Možda postoji neka uvala malo niže gdje sve buja od života? Ja vidim samo golo kamenje koje izgleda plastično i vodu koja ga dodiruje. Ponekad se skinem i uđem u vodu. Topla je, mlaka. Plivam. Kamo god otplivam, uvijek se brzo vratim na obalu, obala kao da pliva za mnom, sigurna da je neću napustiti, da neću otići predaleko.

Stavljam vodu u usta. Gutam je. Nije slana, nije gorka. Nije niti slatka. Okus najbliže kloru, iako, možda i to umišljam. Ipak, negdje duboko u sebi, sigurna sam da voda nije morska, da je neka vrsta imitacije i to me puni tugom, dubokom, mekom tugom u kojoj razočaranje obuzima moje udove i još im neko vrijeme dopušta da kruže po toj gustoj tekućini, azatim me vodi na obalu.

Jedno vrijeme sam nastojala otplivati ili otrčati za njim. Kad bi mi se učinilo da ga vidim iz nebodera, malu crnu točkicu, pojurila bih niz stepenice. Liftova nije bilo, ali nije bilo niti bitno. Na dnu bih često bila za par sekundi, ako je stepenište bilo dobre volje. Niz stepenice bi se letjelo, barem sam ja letjela. Nije da sam ikada vidjela nekog drugog. Mogla sam ih samo naslućivati.

I tako sam se u prvo vrijeme bacala niz stepenice i pokušavala dostići svoju zamišljenu točku.

Nitko nije stao, nitko odgovarao. Vjetar me je sve jače šibao po licu. Činilo mi se da trčim satima, danima, ali uvijek bih bila jednako udaljena od nebodera. Kad bih se umorila od vikanja, od pokušaja, vratila bih se. Stepenice su tada bile prijazne, za par sekundi našla bih se ispred ulaznih vrata svog stana.

Nekoliko sam puta ostala ispred nebodera noću. Ne bi zahladnjelo, ništa se ne bi promijenilo; djelovalo je kao slika kojoj si samo dodao malo više tamno plave boje. Zatim bih zaspala. Bilo je mekano, ugodno; kao da spavam u svom toplom krevetu. A zatim, opet- jutro.

Nisam mnogo sanjala ili se nisam sjećala snova. Noć bi prošla u trenu; blago, bezbolno, indigo boje. Protegnula bih se i vratila na stepenice. Nekada su me sporije nosile do stana.

Tko zna je li stan do mojeg uopće njihov? Miris luka mogao je također biti samo moj zamišljaj; ovdje su mirisi varljivi, dolaze kroz sjećanja, a sjećanja su jedino što imamo. Ili što imam- jer tko može garantirati da nas ovdje ima više?

Hrana me svakodnevno u isto vrijeme, barem mi se tako čini. Dočeka na stolu. Ne znam tko je donosi. Jedno sam vrijeme jurila do vrata čim bih je ugledala, dežurala kraj stola, ali ona bi se tada pojavila na drugim mjestima u stanu i to uvijek u trenucima kada bi moja pažnja popustila.

Stan je- priznajem- ono što sam oduvijek zamišljala da ću imati kad porastem. Osim balkona, tu je i duguljasta žuta kuhinja- pomalo nalik onoj u kojoj smo živjeli; dnevna soba s plavim zidovima i svjetiljkama, namještajem koji se nikada nije prljao niti se na njega hvatala prašina te slikama na zidovima.

Jedno sam vrijeme bila sretna zbog slika; na jednoj, plavoj, bio je dio grada uz neku rijeku. Slika je predstavljala prošlost; prošlo ili čak pretprošlo stoljeće. Većina je ljudi bezbrižno hodala uz nju, s djecom, partnerima, šeširima. Sporost je bila prva riječ koja mi je padala na pamet kad sam gledala u tu sliku. Sporost, isto kao i u mojem neboderu, iako je on bio moderan, plavo-žut, čudo tehnike, sa stepeništem koje me jeza nekoliko sekundi prenosilo do prizemlja i natrag do mogkata, a on je stvarao obroke ni iz čega, kao i nepostojeće mirise. Zašto su postavili baš tu sliku? Kao podsjetnik da je nekada sve bilo puno ljudi koji su hodali jedni kraj drugih, družili se i poznavali, komunicirali, mogli se dotaknuti i zagrliti?

Druga slika bila je portret. Umjetnički, bez sumnje, sa stilom koji je podsjećao na Picassa. Voljela sam Picassa, učili smo o njemu u školi. Njegovi su crteži djelovali kao da ih je nacrtalo dijete, zato mi se možda toliko i svidio. Žena je mirnim, velikim, pomalo izvitoperenim očima gledala ravno u onoga tko je gledao u nju. Smješkala se poput Mona Lise, ali je u njenom pogledu bilo i nešto konačno; neumitno. Govorila je da je to to. Nema natrag, nema naprijed. Trebam se pomiriti s ovom nagradom.

Nagradom ili kaznom? Prije nebodera, često sam se žalila; na buku, ljude, gužve, a najviše, naravno, na njih dvoje. Na manjak prostora u našem malom stanu koji je mama uvijek željela preurediti iako nije znala kako. Sprječavali su je zidovi koji kao da su je željeli spljoštiti. Na mali balkon iznijela bibiljke koje je morala unositi natrag u stan s prvim hladnoćama. Činilo mi se da se uvijek izvijam između biljaka, kao zmija, pazeći da ih ne dotaknem ili ne uništim, što bi mama smatrala neoprostivim. Biljke su imale veću vrijednost od mene, činilo mi se.

No sada, voljela bih imati barem jednu biljku. Veliku, poput palme, na sredini dnevne sobe. Svako jutro bih joj se približila, dodirivala njene listove, opipavala zemlju u koju je zasađena. Zatim bih, ako je zemlja presuha, iz kuhinje donijela vodu i davala joj da pije. Bile bismo same, biljka i ja, ali ipak dvije.

Ovako, sve je prazan prostor. Nebo je i svod i daljina. Stoje lijedrilice na horizontu? Nekada sam sigurna da su tamo, ali to je kao i s crnom točkicom za koju mi se čini da je on. Čestosam sigurna da ipak nije.

***

Okus napolitanki koje smo mama, tata i ja u autu bio je sladak. Bili smo na putu prema odredištu. Taj put je već mnogo putabio prijeđen. Oko nas su bile livade, šume, rani studeni. Jesen se razmahala u svojim bojama i udisala sam kestenje. Putovali smo u malen grad pored našega, kamo smo obično išlivikendom. Tata je vozio, mama pjevala i, začudo, nisu se svađali. Još uvijek vidim njezinu crnu kosu i mogu namirisati kremu za lice. Napolitanke su bile previše slatke, ali ipak sam ih jela, nisam ih željela razočarati, nisam željela ništa odbiti,želim samo da sve ostane ovako: mirno, ugodno, nasmiješeno. Kada dođemo u gradić ručat ćemo, naručit ću ražnjiće s lukom. Već znam što ću jesti pa neću morati mnogo razmišljati kad me mama pita.

Tata je imao sunčane naočale i činio se veseo. Rijetko se smiješio, ali ovog puta jest. Dragi tata. Prosijed, ali još uvijek mladolik, vitalan, spreman na putovanja, uvijek na putovanja.

Tata je prije putovanja bio kao dječačić, pogotovo ako smo išli nekamo gdje je mogao pecati. I prohodati svoj broj koraka.

U noćima prije putovanja osjećala sam mu se najbliže. Tada smo bili dva kompanjona, on i ja, Tom Sawyer i Huckleberry Finn, na putu u nepoznato.

Mama se u autu okrenula prema meni i nasmiješila.

Njezina mala ruka s kratko odrezanim i uređenim noktima potapšala me po kosi i nastojala mi zagladiti i urediti frizuru, kao i sebi, kao i uvijek.

Sljedeći ugriz u napolitanku bio je ugriz u nešto gorko, kao da mi je usta ispunila neka gusta, gorka tekućina.

To je zadnje čega se sjećam.

***

U prostoru cesti i gradova njih već dugo nema, kao ni mene. Ne znam koliko je moglo proći; godine, desetljeća. Ostali smo negdje između; nepovezani, nepomični. Na prijelazu između onoga što je bilo i onoga kamo smo trebali stići. Osim ako ovo nije naše odredište i njegov mir, ako smo osuđeni na promatranje mora i horizonta, ako smo njime nagrađeni, obuhvaćeni, zaštićeni.

U tom slučaju: živim u neboderu s dvadeset katova s pogledom na pučinu. U stanu pored mojeg, zamišljam, žive moji roditelji. Kuhaju, šetaju se, razmišljaju o meni i vole me.

U daljini, u mojoj budućnosti, u danima, mjesecima, godinama, stoljećima i vječnosti koja dolazi i prolazi pored mene: ništa. Samo nebo koje se spaja s morem.

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Vraćao sam se iz bolnice, uvijek istim putem. Izvući će se, neće se izvući, nisam više znao, nitko to više nije znao.

• Izludjet ćemo, stalno mislimo o tome. — rekla je sestra i okretala glavu lijevo desno.

Želio sam je utješiti, uvijek bih je pitao kako je, kako je njezin muž, kako im je bilo na nekom od putovanja na koja su često išli da ‘smire živce’, ali razgovor bi uvijek vraćala na oca. Pokušao sam joj pričati i o sebi, o poslu, tome što sam otkrio u nekom dućanu ili što sam vidio na televiziji, ali moje riječi su prolazile kroz nju i nestajale.

• Moraš misliti na nešto drugo — govorila je zato stalno.

Moj vid se suzio u jednu točku – oca na bolničkom krevetu u malenoj sobi. I na miris koji sam tamo osjećao, i na bijelu boju sa žutim mrljama. Danonoćno sam razmišljao kako se neke mrlje ne daju oprati i kako je takva posteljina zapravo uništena, iako se još uvijek koristi. Ali izvan sobe nisam više osjećao mirise niti vidio boje. Gledao sam se u ogledalo i nastojao nešto razabrati, ali lice mi se pretvorilo u podbuhlu plavo-žutu masu. Pokušao sam mijenjati rutine, prehranu, ubaciti tjelovježbu, izbaciti cigarete. Ništa nije pomagalo. Jedva sam hodao, kao da ću se svaki tren srušiti. Pod kao da je velikim magnetom privlačio moje tijelo i samo sam želio leći, zaspati, izgubiti se. Slušao sam mnogo muzike za smirenje, calm your anxiety, nadao sam se da će to pomoći kao doticaj čarobnog štapića, ali i dalje sam većinom bio u stanju kao da je čitava utroba u žurbi što prije izaći iz mene. Bio sam loš domaćin svojim organima, znao sam to. Nisam imao loše navike, nisam niti gutao mnogo pilula poput moje sestre, ali nisam se mogao smiriti. Moje tijelo je to shvaćalo i nastojalo se spasiti bijegom.

Kad bi došlo vrijeme spavanja, oči kao da bi mi se pretvorile u crne rupe. Nije bilo šanse da me zaskoči san, uljulja, utješi. I tako sam uglavnom šetao okolo kao zombi. Nervozan zombi, spreman planuti, udariti, baciti nešto.

Vjerojatno bih bio i agresivniji da nisam bio prilijepljen, tako sam to barem osjećao, ljepljivom masom koja me ukapala u zemlju. Nijednu misao koja bi se odmakla od te mase nisam uspijevao zadržati. Otrgla bi se od mene kao ptica i odletjela u plavija neba. Sletjela nekom drugom na rame.

A zatim sam morao otputovati u grad na moru na par dana. Uz umor koji sam osjećao i svoju masu koja me držala, nisam bio siguran niti da ću uspjeti sjesti u auto i prevaliti put autocestom. Ništa, mislio sam, stajat ću putem. Popit ću puno kava, pojesti voća, možda to pomogne da ostanem pribran, budan.

Srećom, put je prošao bez incidenata, kao da sam se samo na trenutak spotaknuo o planine i nebo koje je postajalo sve vedrije. Brzo sam pronašao dotad nepoznat hotel i ušao u sobu na petom katu s malim balkonom koji je gledao na more i niz zgrada. Sunce ih je obasjavalo i činilo žutima. Opet žuto i plavo, pomislio sam, ali ne kao na mom licu. Ova je kombinacija bila smirujuća. Spokojna. Skuhao sam kavu i odnio jednu stolicu na balkon. Sjeo sam i promatrao grad u sumrak. Uglavnom su to bile visoke zgrade, nepoznate, ali ne i prijeteće. Nešto je u njima bilo zaštitnički, kao da se trude obujmiti me.

Ujutro ću obaviti sastanke s klijentima pa idem u razgledavanje, pomislio sam s čvorom u želucu. Istog trena me prepolovila krivnja. Otac, nisam nazvao sestru da pitam kako je. Sjene su bivale sve dulje, blagi vjetar me milovao dok sam na balkonu gledao prema horizontu. Odabrao sam sestrin broj.

• Ej — rekao sam. — Kako si?
• Gdje si? — pitala je.

Uvijek: Gdje si, njeno i očevo, naizmjence. Uglavnom sam bio kući ili u dućanu, ali činilo se kako nikada nisam na dobrom mjestu, osim kad sam bio s njima. Nastojao sam i to – biti više s njima, bliže njima. Oca sam u bolnici posjećivao svakodnevno. Donosio sam sve što me tražio. Sestru sam nastojao razonoditi, uliti u nju nešto poput gregorijanskog korala, otkad znam za sebe. Ali mislim da se u njenim očima nisam maknuo dalje od klauna, ponekad patetičnog. I uvijek: gdje si? Uvijek kao da sam kasnio na ono bitno, promašio događaj koji je mogao promijeniti daljnji tijek zbivanja, daljnji tijek naših života.

Sestra je bila jedna od rijetkih osoba s kojima sam komunicirao nakon četrdesete. Ljude s kojima sam se prije družio, prijatelje, kao da su progutale karijere i obiteljski život, dok se ja s poslom nikada nisam zapravo poistovjetio, a bio sam samac. Želio sam više komunikacije, pa i seksa, a danas je bilo i jednostavno započeti razgovor s bilo kim, samo nisam znao što bih točno ikomu ponudio, tako blizu zemlje, u ljepljivoj masi kao u čahuri. Nisam bio toliko star, zapravo nisam bio uopće star, znao sam muškarce svojih godina koji su tek ulazili u punu snagu, ali činilo se da naglo starim, da se savijam. Nešto u meni djelovalo je poput djeda u smeđem kaputu i istom takvom šeširu, guralo me u taj oblik kao da je moj krajnji cilj.

Morao sam odgovoriti na sestrino pitanje.

• Došao sam dolje. Dobro je… vrijeme je lijepo. Hotel je pristojan. Sutra ću malo prošetati nakon posla. Kako je on?

Srce mi je počelo jače lupati. Začuo sam zvuk hitne pomoći u daljini.

• Isto — rekla je.
• Jesu li još nešto rekli? — pitao sam, samo da nešto kažem. Osjećao sam umor u njenom glasu.
• Nisam danas išla, sutra ću.
• Kako si ti? — pokušao sam ponovo.

Vjetar je bio sve jači. Još ću malo biti na balkonu, pomislio sam, a onda idem spavati. Čuo sam neko šištanje, kao da je uzdahnula. Začuo sam i lepet neke ptice ispred balkona.

• Čujemo se sutra — rekla je i spustila.

Navukao sam ljubičaste zavjese i legao na krevet obučen. Zatim sam opet ustao i razgrnuo ih. Nisam više puno vidio, boja neba bila je ljubičasta, slična kao boja zavjesa. Tko zna kupaju li se ljudi već u moru. Ali još je rano, pomislio sam. Proljeće. Čuo sam kucanje sata. Kako ću sutra obavljati posao ako se ne naspavam, pomislio sam. Pitao sam se to tek toliko, da se nešto pitam. Zapravo nisam mislio o poslu nego o ocu, o klatnu koje se ljulja nad njegovom glavom i ne znam na kojoj će se strani zaustaviti niti što će biti s njim. A nakon posla, progutat će me turistička mekoća, zamislio sam. Koliko dugo se to nije dogodilo? Kada sam zadnji put bio negdje, sam, na odmoru? Opušten? Ta riječ – ‘mekoća’ – odvela me u dubok san. Zadnje što sam pomislio je bilo da je se moram sjetiti kad god ne uspijem zaspati.

Sastanci su dobro prošli i, što je bilo još važnije, brzo. Imao sam gotovo čitav dan pred sobom, a onda i večer. Sloboda se širila oko mene kao plava kocka.

Odlučio sam nazvati sestru sada, tako da ostatak dana imam za sebe. Izračunao sam: nakon više od dvije godine otišao sam nekamo sam, negdje drugdje, ne u bolnicu. Morao sam to vrijeme, to jedno poslijepodne koje mi je dano razgrtati oprezno, kao celofan.

• Halo? — javila se.
• Ej, evo završio sam s poslom pa idem u šetnju. Što ima? — pitao sam gotovo vedro.
• Upravo sam u bolnici — rekla je.

Šutio sam i čekao. Sunce je sjalo vrlo jako. Zgrade su bilo toliko više nego u mom gradu da mi se činilo kao da sam u nekoj drugoj dimenziji, negdje gdje su pravila prostora sasvim drugačija.

• Jako teško diše. — uzdahnula je. — Ne znam. Zar si baš sad morao otići na put? Valjda ćeš se vratiti na vrijeme za sprovod.

Prekinula je.

Nastavio sam hod po pločniku pored ceste. Nisam znao kamo točno idem. Možda bih mogao nekamo na kavu. Bijeli kafići su se prostirali ispred mene. Bijelo i plavo. I galebovi. Ili možda neke druge ptice, nisam znao. Nikada nisam proveo puno vremena na moru, možda jedino u mladosti, s prijateljima, kada bi ljeta bila dugačka, prostirala se kilometrima ispred mene, ljepljiva i lijena.

Dok me zemlja još nije vukla prema sebi, nesmiljeno i neumitno.

I dok sam to pomišljao, primijetio sam da mi se disanje otežava. Kao da ga je nešto usporilo i zrak se mora probijati kako bi pronašao put do pluća, a zatim do usta. To je sigurno autosugestija zbog oca, pomislio sam dok sam pokušavao pomoći zraku da pronađe put. Ali zatim, želudac mi je počeo udarati kao šakama, probijati se da izađe na površinu. Ili je to bilo srce, nisam mogao odrediti. Vid mi se počeo sužavati i smanjivati dok sam se pokušao koncentrirati na lupanje. Što se to događa, padam li u nesvijest, pomislio sam. I ta pomisao kao da mi je donijela olakšanje; spotaknut ću se, pasti, sve će se zamračiti i sljedeća hitna pomoć koju ću čuti bit će ona koja će dolaziti po mene. A zatim ću se konačno odmoriti.

No, padanje se nije događalo, mrak me nije obavijao, samo lupanje, kao čudno trganje utrobe i nemogućnost udisaja. Vid se malo popravio pa sam skrenuo s pločnika na neku stazu s travom. Moram pronaći neko mjesto gdje ću sjesti i doći sebi, govorio sam si. Ne mogu sjesti nasred pločnika.

Teturao sam puteljkom koji se spuštao. Ljudi na njemu nije bilo, tko zna kamo je vodio. Čučnuo sam i pokušao umanjiti lupanje tako da sam stavio ruke na glavu, ali želudac (ili je to bilo srce) nisu prekidali svoj ples. Nešto u meni kao da je htjelo pobjeći van. Divlja životinja. Pridigao sam se i nastavio stazom pored koje je sada bio i maleni potok. Voda je tekla prema dolje, plitka i bistra. Podigao sam pogled i ugledao stabla s narančama. Lijep prizor, lijepo je, pomislio sam prije nego me presjekao nalet mučnine. Povratit ću u potok, pomislio sam i nagnuo se, stežući rukama želudac i srce.

Srčani udar, to je to, prostrujalo mi je glavom. Ovdje ću pasti, umrijeti. U stranom gradu, kraj ovog potoka i naranči. Pomisao na naranče me smirila i opet sam sjeo. Mučnina je polako prolazila, ali lupanje je još bilo tu, iako je sada više djelovalo kao kuckanje i otežano disanje. Koji mi se vrag događa, opet sam pomislio i okrenuo se lijevo i desno. Pored mene je projurio jedan motor. Dolje, idem još malo prema dolje, pomislio sam, polako se pridigao i krenuo.

Tišina je bila nenametljiva. Na nebu nije bilo oblaka, tek nekoliko ružičastih pruga. Duboko sam udahnuo nekoliko puta. Zatvorio sam oči i otvorio ih. Počeo sam treptati i u tom trenutku mi se učinilo da u daljini, na kraju ove staze, vidim more.

Potok je vjerojatno vodio do mora, pomislio sam gotovo veselo i krenuo dalje. Hodao sam nepunih pet minuta, krupnim koracima, teturajući nespretno. U svakom trenu bih se mogao strovaliti u potok, zabrinuo sam se, pa sam se malo odmakao od njega i držao desne strane staze.

Noge su mi postajale malo lakše, ali još me mučilo disanje pa sam odahnuo kad sam shvatio da sam došao do plaže posute šljunkom. Bila je velika, prostrana i prazna, izuzev nekolicine ljudi koji su se sunčali ili pili kavu. S lijeve strane vidio sam red tankog drveća, a s desne luku brodova.

Došao sam do šljunka i oprezno sjeo, a zatim legao na njega. Ovdje nikomu neće biti sumnjivo što sam legao, nitko me neće pitati jesam li dobro. Gledao sam u sunce koje je za peti mjesec nemilice pržilo, ali i vjetar je također bio jak. Valjda bura. Skinuo sam jaknu i pokrio njome lice. Bubnjanje u meni još je trajalo, samo stišanije, potmulije.

Začuo sam galeba i zatvorio oči.

Prenuli su me ženski glasovi.

• I sad kaj ja znam. — rekla je prva.

Očito turistice.

• Dodaj mi kremu za sunčanje. — rekla je druga.

Pomaknuo sam jaknu s lica i ostavio je samo na očima. Vjetar mi je hladio nos, obraze i usta i, kad sam ovog puta udahnuo, bilo je to duboko i do kraja.

Osjetio sam miris u zraku. Krema za sunčanje mirisala je poznato, kao da sam je i sam nekada davno upotrebljavao.

• Namaži me — rekla je druga prvoj.

Razmišljao sam da li da skroz uklonim jaknu da ih vidim, ali to se činilo kao nepotreban napor. Zapravo me i nije zanimalo kako izgledaju.

• Kužiš, imam dvadeset i tri godine. — rekla je prva. — Ak sad ne uživam u svemu, kad ću? Znam da je to dobra prilika i da bi mnogi skočili.

Druga je jedno vrijeme šutjela.

• A što on kaže? — pitala ju je zatim.
• A baš me briga — rekla je prva. — Neka kaže što hoće. Ja samo želim, znaš, ono, biti tu na plaži. Za deset godina ću misliti kaj sad neki tamo frajer hoće.
• Pa nećeš ni tad — rekla je druga.

Zrakom se prolomio njihov smijeh.

• Hoćeš i vode? — pitala je prva drugu. — Kužiš, ono, puna usluga.

I dalje su se smijale.

Pomaknuo sam jaknu s očiju i pogledao u nebo.

• Znaš kaj? Boli me briga i za njega i za taj projekt. — rekla je prva.

U zraku sam osjetio nešto veselo. Nisam znao kako to točno opisati, kao da su se boje razigrale, a moja masa koja me vukla prema zemlji na tren popustila stisak.

Još sam par puta duboko udahnuo. Bubnjanje u utrobi kao da je prestalo.

• A što ako se takva prilika više ne pojavi? — pitala ju je druga, ovaj put ozbiljnijim tonom.

Tišina. Opet galebovi i blago zapljuskivanje valova.

Činilo mi se da se tišina i sunce šire oko mene kao pelerina, da se prostor mijenja iz uskog mračnog komadićka zemlje u koji sam bio zagledan posljednjih godina u neki plavo-bijeli, široki i prostrani grad bez ljudi, s puno vode i prekrasnim kulama sa širokim balkonima na kojima noću spavaju ptice.

• I kaj ako se ne pojavi? — odgovorila je prva — neće svijet propasti. Slušaj ovo.

Glas joj je bio dubok i čist, pozivao je na povjerenje. Ja sam joj barem povjerovao. Želio sam da me obavije tim glasom, da me stisne i da zatim otpusti stisak pa da odletim prema nebu lagan, nečujan.

Pustila je neku stranu pop pjesmu s mobitela. Čuo sam je prije, na radiju ili u kafiću, ali nisam znao tko je izvođač niti o čemu je. Zatvorio sam oči i vidio narančasto. Odlučio sam poslušati riječi.

After a year like this one, I’m surprised I love life just as much, uhvatio sam refren.

• Ti si imala super godinu — rekla joj je druga. — Stvarno puno prilika, i s Matijom i sad ovo…

Zvučala je pomalo optužujuće.

• Znaš što? — rekla je prva. Glas joj je djelovao bliže, kao da mi govori u uho. — Nije stvar prilika, uopće nije stvar u tome. Uvijek će biti prilika i neprilika. Stvar je u tome da radiš što hoćeš.

Druga je jedno vrijeme šutjela, zatim je rekla samo:

• YOLO, haha.

I prva se nasmijala.

• E baš si blesava — rekla joj je druga. — Poslije će ti sigurno biti žao.
• Ali sad nije.

Pjesma je završila. Bubnjanje u mojoj utrobi je prestalo. Vjetar me mazio. Osjećao sam kako me drži iznad zemlje, u levitaciji.

• A sad idem umočiti noge u more. — rekla je prva.

Više nisam čuo glasove. Otvorio sam oči i pogledao prema mjestu gdje sam ih čuo, ali nije bilo nikoga. Vjerojatno su obje otišle do mora.

Disao sam mirno i ujednačeno, duboko. Osjećao sam da bih mogao zaspati, potpuno opušteno i probuditi se tek u sumrak.

No kako, pitao sam se, nisam li sjeban, umoran? Sigurno se sada neću moći niti pridignuti iz svoje ljepljivosti, mase koja me guta, od organa koji bježe iz mene, iz svega što me pritisnulo.

Ali sada nije, odgovorio sam sebi riječima prve djevojke.

Gutala me prije pola sata, gutat će me prije spavanja, ali sada nije.

Taj neočekivani prozorčić u slobodu, otvoren kapak, naveo me da podignem glavu, a zatim da se i uspravim u sjedeći položaj.

Žmirkao sam i gledao oko sebe. Plaža je bila jednako pusta, mirna, vjetrovita i tiha. Ove dvije su bile u plićaku, vidio sam im siluete, ali nisam se pažljivije zagledao. Zamislio sam i jednu i drugu, boju njihove kose, tijela, oči, usne i nisam se želio razočarati.

Ustao sam i jaknu svezao oko struka. Odlučio sam se prošetati prema tankom drveću s lijeve strane.

Ovaj grad bio je pust na način koji nisam do kraja razumio. Ili mi se to samo činilo. I visoke zgrade činile su se nenaseljene, mnoge od njih još u izgradnji, ili izgrađene gotovo do kraja, a zatim ostavljene.

Tko sam u ovom gradu, pitao sam se dok sam gledao što se nalazi nakon reda drveća. Plaža se nastavljala i u daljini završavala nekim kafićem. Odlučio sam poći tamo.

Kuckanje u utrobi se smanjilo, osjetio sam nešto što me podsjetilo na glad. Koliko već dugo nisam normalno jeo? Šest mjeseci? Dulje? Nije bila samo stvar žgaravice, hrana nije imala okusa kao ni mirisa. Kao što su i boje bile utišane.

Ali u ovom gradu događalo se upravo suprotno, mislio sam dok sam gazio po šljunku. Sve je bilo jarko, prodorno. Kao da se pojačalo i napuhalo. Nebo je bilo tako plavo da me boljelo gledati u njega, a ptice tako glasne da sam mislio da me napadaju. Vjetar je puhao u mene i čistio me. Barem sam to zamišljao.

Odlučio sam izuti cipele. Bos sam gazio dalje.

Zazvonio mi je mobitel. Sestra. Stao sam usred šljunka i javio se.

• Misle da će se izvući — rekla je.

Osjetio sam njeno ubrzano disanje. Zatim je brzo nastavila.

• Ali tako su rekli i za mamu, pa ništa.

Stajao sam i pokušavao shvatiti je li nebo neprirodno plavo ili je ovo zapravo prirodna plava boja koju ja iz nekog razloga dosad nisam uspijevao doživjeti.

• Da— rekao sam vedro. — Stvari se u svakom trenu mogu okrenuti u bilo kojem smjeru.

Dočekala me tišina.

• Mislim, zar ne? — pokušao sam popraviti stvar.
• Ne znam — rekla je s uzdahom. — Ne znam je li zaista dobio drugu priliku.
• Uvijek će biti prilika — ponovio sam rečenicu djevojke s plaže.

Stvar je u tome da radiš što hoćeš, sjetio sam se drugog dijela rečenice.

• O čemu ti pričaš? — pitala me sestra iznervirano.
• Ništa… — rekao sam, osjećajući da me krivnja napušta. — Ništa, samo sam dobre volje.
• Ne bi trebao biti. Ovo je samo trenutno stanje. Ne znam zašto bi ti bio sretan.

Glas joj je bio hladan.

• Naravno! — viknuo sam. — Nema razloga da ja budem sretan!

Vikao sam vrlo glasno, kao da se borim s vjetrom.

Negdje iznad površine mora, galeb je zakliktao sa mnom.

• A kako si ti? — pitao sam je. — Jesi li ti sretna?
• Kad se ti već jednom vraćaš? — pitala je.
• Sutra popodne — slagao sam.
• Zar ne možeš prije?

Prekinuo sam razgovor i nastavio prema kafiću. Pitao sam se osjećam li olakšanje ili radost zbog očeva stanja. Klatno se zaustavilo nad prognozom: živjet će.

Nazvao sam hotel. Pretpostavljao sam da neće biti problem produljiti boravak na mjesec dana. To bi mogao biti problem u sezoni, kada svi navale i zauzmu ove plaže i prostor, razliju se po njemu i unište ga.

Ali sada nije.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Lepet’, Jesenski i Turk, 2025.)

Tih dana bih samo sjela na stari zeleni bicikl koji je već bio prilično spor i u lošem stanju te krenula prema istoku. Prošla bih jednu i drugu tramvajsku stanicu, čuperak šume, benzinsku stanicu i livadu na kojoj su se, kao po nekom tajnom dogovoru, skupljale vrane.

Zatim bi me dočekala uska cesta, dućani, butici, slastičarne, pekare. To je bio moj put između ogledala.

Naime, tih sam dana živjela između ogledala. Nisam se mogla dohvatiti, prikačiti kukom na bilo što unutar sebe. Unutarnji organi kao da su se rasplinuli: slezena, jetra, u mjehure od sapunice. A misli, stavovi, vrijednosti, kao da nikada nisu niti postojali. Sve se pretvorilo u kašu. Doručak sasvim male bebe.

Zato sam se morala ogledati, ali u očima drugih također nisam vidjela mnogo. Nisam mogla ići okolo i ispitivati detaljno svaku osobu: Oprosti, tko sam zapravo ja? Možeš li me samo ugrubo opisati? Ili finije, dodaj neke nijanse o mojimpolitičkim stavovima?

Zato sam morala hvatati insinuacije i izraze očiju. Jesam li danas na prijateljevom licu primijetila gađenje prema sebi? Je li pokret usana kolege značio smijeh ili podsmijeh? Znači li to da sam gadna, ali ipak još donekle duhovita? Možda ironična? A jučer, jesam li uhvatila sažaljenje? Misli li taj prolaznik da sam jadna?

Jadna sam svakako bila. Osoba koja je iznutra kaša, a ne fini koloplet tetiva, mišića i sivih moždanih stanica i jest nešto sasvim jadno. Nešto za što ne bi bilo šteta bicikl povući mrvicu prema lijevo i nestati ispod kotača automobila ili kamiona.

Pazi što poželiš, kažu, ali to se nije dogodilo, iako je taj bicikl oduvijek imao vlastitu volju pa bi nekada projurio pored svega, a nekada sam imala dojam da ga niti gurajući ne bih mogla pomaknuti s mjesta. Možda i nisam bila samo kaša ako su noge imale dovoljno snage za vožnju. Prema istoku pa dalje, i još dalje. Do novih livada koje su prelazile u žutu boju. Tu bih tek stala, gdje su počinjala polja. Ili bi tu stao bicikl. Ili moje noge. Bilo je, kao što sam napomenula, teško povezati tijelo u cjelinu. Ruke bi se ipak nekako odvojile od volana. Skočila bih sa sica i pustila da bicikl nježno padne na stabljike. U daljini ili blizini, ne znam, sivilo ceste bi se spojilo sa zelenim. Osjećala sam da sam došla pred sam kraj slike. I treba nešto učiniti. A ja sam bila u žutom, među tvrdim stabljikama koje su se ispod mene prilijepile za tlo.

Tada bih pogledala u nebo. Oblaci su plutali u različitim veličinama i težinama. Pogled mi je bio zamućen od suza, ali ovdje su one konačno bile dozvoljene. Pik-pak za mene, stigla sam na svoje odredište i smijem curiti kako i koliko želim. Ionako sam bila kaša, a svojstvo je kaše da katkada iscuri.

Da vidimo, mislila sam: što me može kondenzirati, ponovno uobličiti moje organe?

To je bilo teško dokučiti, jer nešto se u meni blago razlilo zbog njega posljednjih mjeseci. Isprva je to razlijevanje bilo čista nježnost dok nije počelo mreškati se, titrati jače i slabije, a zatim i ključati u čistoj tuzi.

Moje jecanje postalo je dublje i snažnije. Nema nikoga, mislila sam, svejedno je. Ovdje nadaleko nema nikoga, čak niti kuća, ne još, iako nikad zapravo nisam provjerila. Možda bih i mogla, pomislila sam i lijeno ustala. Ponovo me začudila težina vlastitog tijela, nemogućnost kontrole udova. Otkud to olovo u njima, ako je sve postalo tekuće?

Ogledala sam se oko sebe. Kratka kosica trave dokle pogled seže. Zemlja. Vjetrić. Priroda je bila ravnodušna i dobronamjerna.

I dalje sam umornim, natečenim očima promatrala okruženje. Ptice. (Vrane?) Malo dalje, obris nečega ili nekoga. Čovjek? Dijete? Što radi sasvim sam usred ovog polja? Krenula sam prema figuri. U svom stanju curenja (početno kipljenje je bilo pri kraju i osjećala sam da se u meni sada nalazi samo stara, beskorisna tekućina), nisam bila sigurna hoću li do nje još uopće stići čitava.

Mic po mic i ipak sam se uspjela približiti dovoljno da shvatim da je riječ o strašilu. Strašilu, pribijenom na drvenu dasku. Bilo je veliko, u žutim hlačama i staroj crvenoj vesti iz koje su ispadale velike količine sijena. Na licu je imalozastrašujuću masku, ali ga je sijeno koje mu je izlazilo iz ruku i nogu činilo bezazlenim. Kada sam već stigla do njega, dobila sam potrebu nešto i reći.

Htjela sam samo prekinuti tišinu koja se nadvila nad nas. Nisam se bojala da će u strašilo naglo ući neki zli duh kao u filmovima, ali pazi što zamišljaš, kažu.

Ni vrane nisu djelovale posebno zaplašeno dok su se u manjim ili većim krugovima okupljale po polju i vjerojatno vijećale o tome što će učiniti sljedeće.

Znala sam da neće odgovoriti, dakako, ali trebalo je nešto reći.

Ovaj razgovor bi mogao zapeti, pomislila sam i nasmiješila se.

Ali opet, mislila sam: zar ne idem ovdje plakati, ne samo plakati već i jecati, izbaciti ono što ne mogu nigdje drugdje i nikome drugome. Zašto se onda ne bih povjerila ovom strašilu? Ionako nemam kome.

Sjela sam na pod, okrenuta od njega leđima. Još je svega nekoliko vrana ostalo oko nas. I tišina.

Nedostajala mi je cigareta, iako sam prestala pušiti. Kako sam mogla objasniti ovom strašilu da sam se pretvorila u kašu? Otkud uopće krenuti?

Vjerojatno je, mudrovala sam, bilo više faktora. Čovjek se ne pretvara u neku jadnu tekućinu niti preko noći niti zbog jednog jedinog razloga.

Okrenula sam se prema njemu. Strašilo je gledalo ispred sebesvojim čudnim, umjetnim očima koje su možda bile od dugmadi. Tek tad sam primijetila da ima i šešir: smeđi, poderani šešir. Tko zna iz kojeg su ga podruma izvukli?

Kao da to želi potvrditi, jedna nam se vrana približila vrlo blizu i gledala nas opasnim crnim očima pokrećući glavu gore-dolje.

Nasmiješila sam se.

Zamišljala sam da me strašilo pažljivo sluša.

Gluplje povjeravanje nisam dugo čula, iz svojih ili tuđih usta. Srećom, nisam se uputila na terapiju, pomislila sam.

Začula sam blagi glas iza sebe.

Odlično, zaključila sam. Uza sve, još sam razvila i halucinacije. Vjerojatno je ionako bilo pitanje vremena. Pričam li sa strašilom ili vranom nisam znala, ali nije bilo ni važno. Glas je bio topao pa vjerojatno nije bilo opasnosti. Ako je i bilo, u onim filmovima se ionako nitko nikada ne izvuče. Strašila su obično previše bijesna i uvijek u nekom svom osvetničkom pohodu.

Pa možda i jest bolje sada, pomislila sam, ako izbacimo to da pričam sa strašilom. U ovom žitu zapravo i nije bilo tako loše.

Ne okrećem se prema strašilu jer zapravo ne želim vidjeti čudovišno strašilo kako oživljava, ali zanima me odgovor na moje pitanje.

To je ono što me doista zanimalo. Očito nisam bila sretna kao ‘organi’. Ali, mogu li postojati kao kaša? Pa, ako ono može kao sijeno, što fali kaši.

Dodirnula sam svoje oči. Nije bilo tekućine. Možda je curenje zaista prestalo, razlijevanje se zaustavilo. Možda mogu dalje. Možda kruta stanja nisu ništa bolja od tekućih. U tijelu je ionako najviše vode. A i krv zna stvari bolje od mozga, kreće se uokolo.

Ustala sam i dotaknula se po kosi, i opet po očima, tek toliko da provjerim jesu li još tu; okuplja li koža i dalje ono što je iznutra.

Krenula sam, ne osvrćući se, prema mjestu na kojem sam ostavila bicikl.

Na dovoljnoj udaljenosti od strašila, već blizu bicikla koji sam našla tamo gdje sam ga i ostavila, ipak sam se okrenula prema strašilu.

Učini mi se da i dalje sasvim mirno stoji na istom mjestu, samo što je sada okruženo ogromnim jatom vrana koje se kao crni cvjetovi razlijevaju po njemu i svuda uokolo po polju, gotovo do granice sa šumom.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT3)

 

 

I te je godine Marlena dobila nagradu za svoj divno uređeni vrt. Nagrada se u malenome mjestu u kojemu je živjela dodjeljivala svake godine. Svake je godine Marlenapobjeđivala. Njezin je vrt bio najuređeniji. Gotovo savršen.

Petar, njezin suprug, tog joj je jutra objasnio da je vrt „gotovo savršen“ i da se „na njemu treba još sasvim malo raditi da zablista“. Točno se tako izrazio. On je volio kad je sve blistalo. Volio je kad je kuća blistala. Kad su podovi bili tako čisti da si u prolazu mogao vidjeti svoj odraz u njima. Volio je kad je posuđe blistalo. Blistavi, ulašteni namještaj bio mu je skoro pa fetiš. „Danas blistaš“ bio je najveći kompliment koji je od njega mogla dobiti.

Kad bi bilo vrijeme Petrova povratka s posla, popravila biodjeću i frizuru pred zrcalom u hodniku te  požurila u kuhinju isključiti pećnicu, jer je znala da se njezin suprug ljuti kad ručak zagori. Znala je da će sama biti kriva za prijekore ako bi se to ipak dogodilo. Za šutnje koje traju danima kad bi se on osjetio povrijeđenim. Jer on joj je tako puno pružao, a ona je znala biti tako nezahvalna. Tako je zvučala njihova zajednička mantra u koju je već skoro i sama povjerovala.

 Tako je bilo i s tim vrtom. Bio je uredan, uvijek pokošen, s grmljem cvijeća u cvatu, sjenicom na sredini. S kućicama za ptice na procvalim granama voćaka. Kao iz časopisa.

Marlena je znala da je takav jer je Petar očekivao da bude baš takav. Nije bilo bitno što je svo svoje vrijeme ulagala u kuću i taj vrt koji je morao biti savršen, njemu nije bilo bitno. Nije primjećivao kako Marlena, što su kuća i okućnica ljepše, postaje sve zabrinutija, tužnija, sjetnija, a možda je primjećivao, ali mu je to odgovaralo. Ponekad je tako mislila dok je ležala u njihovoj čistoj spavaćoj sobi, udisala miris uvijek svježe oprane posteljine i nije mogla zaspati, a onda se prekoravala jer ne vjeruje svojemu savršenom suprugu.

Isto je bilo s kolačima. I oni su morali biti savršeni, bez mane.

–          Marlena tako voli peći kolače! – govorio je svima. Što uopće nije bila istina. Ipak  

ih je pekla i prijavljivala ih na natjecanja (njeni su sugrađani voljeli natjecanja).

Dobivala je nagrade. Pohvale ostalih žena i muževa koji su malo zavidjeli Petru na tako savršenoj supruzi, a malo i na tom što je uspio „uloviti takvog komada“, kako su mu, kad bi malo popili na zajedničkim  nedjeljnim druženjima uz roštilj, znali govoriti.

Zato Marlena nije puno govorila na nedjeljnim okupljanjima. Znala je što slijedi:
–  Ti si malo p-r-e-šarmantna – naglašavao bi Petar takvih večeri, dok bi, kasnije, ležali u postelji, a on bi joj okretao leđa. Prije bi mu nastojala objasniti kako je samo bila ljubazna, ali više se nije trudila. Samo bi čekala da ga zlovolja prođe. Uglavnom bi prolazila. Ako ne bi, ožiljci izvana nisu bili vidljivi, uvijek je mogla obući duže rukave i dulju suknju. Isprike su mu bile upečatljive: buketi ruža, večere uz svijeće i obećanja da će odsad biti divan i mio. Ako i ona bude malo „pristupačnija i nježnija prema svojemu mužiću“, šaptao bi dok bi je gurao prema krevetu, navečer, dok bi grad spavao, negdje ispred njihova prozora, podno njihove kuće na brdu iznad grada, a ona, ona bi zatvarala oči i trpjela, jer je tako bila naučena i drugačije nije znala.

Sve dok joj jedne besane noći, dok je zurila u mrak i gledala kako se vjetar igra granama čije sjene plešu na zastorima, razmišljala je o tome kako se jednom živi i kako vrtu treba promjena.

Sutradan je zasadila magnoliju.

***

Tražili su ga  nekoliko dana. Tog proljeća vode su bile nabujale i lako se moglo  upasti u tokove nemirnih visokih rijeka. To je bio službeni zaključak. Nitko nije sumnjao u zaljubljenu suprugu koja je obožavala svojega partnera. Svi su znali i vidjeli koliko se vole i ugađaju jedno drugome.

Sloboda je bila Marleni strana ali ju je brzo  prigrlila. Sjela je te večeri, točno godinu dana nakon nestanka svojega supruga, u naslonjač u dnevnoj sobi, stavila noge na stolić, zapalila cigaretu i natočila si piće te pijuckala polako, gledajući kroz staklenu stijenu u vrt iza kuće. Magnolija koju je prošle godine zasadila izvijala se prema nebesima, lijepa i snažna, vjerojatno zahvaljujući i onome što je skrivala među svojim korijenjem. Ostatke jednog muškarca. Koji je zahtijevao previše i koji nije znao stati. I koji je volio kolače pa je tako pojeo jedan kolač začinjen s malo vanilin-šećera i  malo praha koji je tako nesretno prigodno podsjećao na vanilin-šećer. Pepeo Marlenine cigarete bi povremeno padao na tepih, ali ona nije marila. Više ne. Zatvorila je oči i tiho pjevala uz jazz koji je dolazio s gramofona iz kuta sobe.

Marlena se nasmijala svojemu sjećanju, tiho, a onda je rukom u kojoj je držala čašu s pićem obrisala jednu suzu koja joj je, protiv njene volje, pokvarila užitak novostečene slobode.

Njezini kolači više nikada nisu sudjelovali na mjesnim natjecanjima. Kao ni vrt. Sugrađani su to pripisivali prevelikoj boli koju su kod Marlene takva sjećanja izazivala.

 

(Autorica: Sanja Bužimkić)

 

 

Već se dugo spremao krenuti na plivanje. Bazen u blizini stana bio je otvoren prije nekoliko tjedana i nije mogao biti natrpan ljudima, ne još.

Zamišljao je kako će ući u taj plavi prostor i zatim nestati u vodi. Mobitel i odjeću ostavit će u svlačionici. Sa sobom će ponijeti tišinu i zamišljati zvuk valova, tiho i nenametljivo kretanje morskih struja. Sat vremena, toliko će moći izdvojiti, odmaknuti se od ekrana i vijesti o ratovima, krajevima. Da sve i nestane, mislio je, i da nešto ostane- ostala bi ta mirna, duboka strujanja.

Bazen ga je mamio mjesec dana. Prolazio je pored njega, stajao na velikom parkiralištu i gledao unutra. Ljudi su plivali, robotski i precizno, činilo mu se, s jednog kraja bazena na drugi. U trenutku kada bi dotaknuli jedan kraj, okretali su se i plivali prema drugom. Nisu zastajkivali, nisu uranjali, sve je bilo kao na traci.

To je morao izbjeći, mislio je. Morao je postići razigranost djeteta u plićaku, kad već neće moći na more ove godine. Bit će pod umjetnim svjetlom i bit će previše ljudi, ali nekako mora postići sporost, osjećaj građenja kule u pijesku.

To neće biti moguće u gužvi bazena, znao je. Izaći će još umorniji nego što je ušao. Treba pogoditi pravi trenutak kad neće biti nikoga, ali za to treba prolaziti kraj njega i promatrati.

Uhvatio se za vrat.

Pitao se što zapisuje.

Doktor je prestao kuckati i pogledao ga. Njegov iskusan pogled kružio je negdje iza njega, po ormaru, plakatima u ordinaciji.

Nije odgovarao. Gledao je u svoje ruke. Roditelji su mu umrli u razmaku od šest mjeseci, a doktor ga pita bavi li se sportom. No, tom doktoru je svejedno. On viđa sve, svaki dan. Navikao je prenositi loše vijesti pa mu je možda bilo ugodno upitati nešto benigno poput bavi li se njegov pacijent, čovjek preko puta, nekim sportom. Možda je žudio za više takvih, mirnih i uljudnih pitanja.

Činio se čak i zainteresiranim za to da mu ponudi najbolju tjelesnu aktivnost.

Dignuo se sa stolice i pružio mu nalaz. Činilo se da ga želi što prije udaljiti iz svoje ordinacije.

Dopratio ga je do vrata. Želio je biti siguran da se neće vratiti i sjesti natrag te se žaliti na sve svoje bolove.

E nosi se k vragu, pomislio je dolazeći do recepcije. Još ovo moram i platiti. Ali bazen, kako se prije nisam sjetio bazena?

Izlazio je iz poliklinike i mislio kako je možda ipak dobro potrošio novac. Sam nikada ne bi počeo razmišljati o bazenu, a ovako – ispada da je to dio njegove terapije.

Krenuo je prema bazenu i promatrao staklenu, zelenu, veliku zgradu.

Pogledao je u mobitel. Deset nepročitanih mejlova, pet poruka na Viberu i još sedam na ostalim aplikacijama. U ordinaciji nije bio dulje od pola sata. Sat vremena bazena bit će luksuz.

Ideju bazena gurnuo je negdje u sporedan džep uma i nastavio razgovor.

***

Prošlo je još mjesec dana. Obilazio je oko bazena kao oko zabranjenog, svetog grala i nastojao tamo obavljati većinu poziva. Uskoro je donosio laptop i sjedio u kafiću na gornjem katu zgrade bazena u koji je ulazio stepenicama s vanjske strane. Promatrao je ljude kako ulaze i izlaze, grupe djece koja dolaze plivati ili trenirati, profesionalne vaterpoliste. Sunce je sve jače peklo pa je nosio sunčane naočale i nastojao se držati hlada.

Srećom, kolega je to prečuo.

Nije otklonio ideju bazena. Shvatio je kad bi trebao doći;navečer, sat vremena ili samo pola sata prije zatvaranja. Tada ljudi izlaze, isparavaju se i odlaze svojim kućama, a bazen ostaje gotovo prazan i tako sve do gašenja svjetla i zatvaranja, što nikad nije točno u minutu, a njemu daje još vremena.

Tako će napraviti, pomislio je naglo. Već večeras.

Kad bi barem postojao način da se svi oni, bendovi, suradnici, dvorane, uvale ispod vode i nikad ne izrone.

A onda će i on isparavati od svega što je smišljao i dogovarao čitav dan, tjedan, mjesec, godinu. U vodi će se sve isprati s njega, omogućiti mu da, kao u nekoj inicijaciji, uđe u novog sebe. Koža će mu biti blistavija i mlađa. Pokreti lakši. Misli brže. Bit će kao mladići koje viđa po gradu, snažne i nasmijane, s bijelim osmijesima.

Samo bi trebao iskoristiti bazen na pravi način i ova sredovječnost će nestati, kao i magla u glavi, bolovi u želucu, osjećaj da ne može gutati, disati.

U dućanu sa sportskom opremom kupio je kapu za kosu, novi ručnik i kupaće gaćice. Sada je bio spreman. Trebalo je samo pričekati vrijeme i krenuti.

Obuzelo ga je neobično uzbuđenje. Pogledao je na mobitel. Dvadeset novih mejlova i petnaestak poruka. Podnošljivo. Ili nepodnošljivo, ali više nije bilo niti bitno. Aplikacije, mobitel, sve će uskoro biti odvojeno od njega, nešto što mu ne pripada, na što nije dužan odgovarati.

Dočekat će ga samo voda, svjetloplava, dovoljno duboka voda i miris klora koji mu se činio važnijim od bilo kojeg mirisa koji je mogao zamisliti.

Ulazak u zgradu bio je gotovo svečan, ovaj put na glavna vrata.

Bio je u pravu, u bazenu je ostalo još malo ljudi i lijeno su se vukli s lijeve na desnu stranu i natrag. Približio se sumrak. Pružio je mjesečnu karticu koju je nabavio na ulazu i produžio prema svlačionicama. Ušao je u jednu i počeo skidati stvari sa sebe; sat, majicu, hlače. Odložio je mobitel. Vjerojatno je opet netko zvao i trebao bi mu se javiti, ali sada više nije bilo bitno. Dokopao se bazena.

U novim kupaćim gaćicama prošetao je kroz ulaz. Uz veliki bazen, ugledao je i manji koji je trenutno bio sasvim prazan. Taj je vjerojatno dječji, pomislio je. Prišao mu je.

Polako je ušao u manji bazen, osvrćući se oko sebe. Možda ne bi trebao biti u njemu, ali sada ga vjerojatno nitko neće istjerati. Voda je bila neobično topla. U većem je vjerojatno hladnija, pomislio je. Voda mu je dopirala malo iznad struka. Spustio se i počeo plivati. Zatvorio je oči i zamislio da se kupa u nekoj ljekovitoj, mliječnoj tekućini. Pokreti su mu bili usporeni. Plivao je prsno, sporo i nevješto, baš kako je želio.

Evo, sve sam dobro izračunao, pomislio je. Došao je do drugog ruba bazena i naslonio se na njega rukama. Glavu je stavio na ruke i nastavio mahati nogama u vodi. Već je osjećao da mu se glava razbistrava, da su mu ruke i noge lakše.

Uskoro se odgurnuo nogama i počeo plivati uz rub bazena. Nekoliko je puta i zaronio, promatrajući plavo dno.

Tišina je preuzela prostor. Izronio je i pogledao oko sebe. Još je nekoliko ljudi bilo u velikom bazenu. Možda bi trebao doći do njega, pomislio je, iako ga je počeo oblijevati čudan umor, kao da je previše popio pa se sada mora odmoriti, usporiti, možda samo plutati.

Legao je na leđa i plutao u toploj vodi. Bio je zahvalan što je voda u ovom bazenu tako topla da nije morao mnogo plivati, mogao je samo plutati ili koračati velikim koracima po dnu. Uskoro je i to radio, prolazio kroz vodu u dugim i sporimkoracima, dodirivao je, zamišljao da je u gejziru, negdje daleko na sjeveru.

U dvorani je bilo sve mračnije. Čudno, pomislio je, zar ne bi trebali upaliti svjetla? Možda čekaju da se sasvim smrači.

Ponovo se osvrnuo po prostoriji. Nije nikoga vidio, ali tako je i bolje, pomislio je još više opušten. Duboki udah na nos, izdah na usta, kao što je slušao u meditacijama koje je pronalazio na internetu nakon doktora.

Koliko je prošlo vremena?

Trebao je ustati, možda i krenuti. Obavio je ono što je trebao, mislio je, izlazeći iz malog bazena. Odmorio se.

Krenuo je prema izlazu iz bazena. Vrata su bila zatvorena, zaključana. Osvrnuo se oko sebe.

Odvratila mu je jeka.

Možda ima nekoga u kafiću u koji je dolazio proteklih mjeseci, pomisli i počne se uspinjati stepenicama. Na vrhu, dočeka ga pogled na bazene. Veći i dublji prostirao se pod njim. Još jednom se ogledao oko sebe, a zatim skočio, bez razmišljanja. Zapeklo ga je kad mu je koža dotakla površinu bazena.

Dok je tonuo, mislio je: nikome nije bitno jesam li živ ili ću nestati u ovom bazenu.

Osjetio je malu unutrašnju bol.

Izronio je i napunio pluća zrakom.

Zatim se ponovno popeo stepenicama i ponovio skok- ovog puta bombu. Želio je istisnuti što više vode, pošpricati čitavu dvoranu.

Polako je tonuo u bazen prije nego što je izronio.

Dok je tonuo, opet je pomislio isto: nije bitno što će se sada dogoditi, hoću li zaroniti ili izroniti. Nikome to nije bitno.

U dnu bazena, učinilo mu se da je ugledao nečije lice. Zatvorio je oči i ponovo ih otvorio pod vodom. Nije bilo nikoga. Koga bi i moglo biti? Nitko ga ne bi pratio u ovu vodu, u ovo mirno i opuštajuće tkanje, a nitko se ne bi i brinuo o tome gdje je sada, kada se sve zatvorilo i svi su nestali.

Potpuno sam sam, pomisli. Izgovorio je opet tu riječ:

– Sam.

Tišina ga je obgrlila tamnoplavim rukama. Bol se pomiješala s neobičnom slatkoćom.

Opet se popeo i skočio.

Ništa osim pljuska pri doskoku nije ometalo tišinu dvorane.

Slobodan sam, pomislio je i dotaknuo nešto što mu se učinilo kao unutarnja opna sebe, koža, krv, živci i meso iznutra. Zaboljelo je, ali je istovremeno osjetio i povezanost. Samo, nije bio sasvim siguran s čim.

Da su mu roditelji još živi, možda bi ga zvali na mobitel, a onda, kada se ne bi javio, možda bi se zabrinuli, raspitivali se gdje je otišao, možda bi nekako, nekom dedukcijom došli do ovog bazena, ovog mraka, utrčali i viknuti: Pa, tu si!

Majka bi raširila ruke, otac bi glavom zavrtio lijevo- desno i zatim bi sve troje izašli. Ali, oni više ne postoje.

Postojati, a zatim ne postojati, pomislio je, dodirujući rukom površinu vode. Možda bi mu bilo lakše da nije bio toliko povezan s njima, da ih nije toliko puta promatrao, mislio o njima, pokušavao shvatiti što ih muči, vole li ga zapravo i koliko. Možda, da ih je viđao samo nekih osamnaestak godina, a zatim preselio u drugi grad, državu, stranu svijeta, ne bi osjećao prazninu kako kuca u njemu, nevjericu pred postojanjem i nepostojanjem. Ne bi stalno razmišljao o trenutku kada je majku napustio život. U jednom trenutku,bila je zgrčena i duboko patila, ali već u drugom je bila sasvim mirna.

Znači li to da je život teret, a odsustvo života tijelu daje mir?

Mir, levitaciju, kao njemu u bazenu, pomislio je sad ležeći na površini i ne osjećajući bol niti u jednom dijelu tijela, konačno?

Možda će otići onom doktoru i ispričati mu to, možda će ući u tu ordinaciju i uskliknuti: IMALI STE PRAVO, BAZEN JE SVE RIJEŠIO!, dok će neki njegov novi pacijent zbunjeno gledati u njega.

Još smo živi, znate, ali vrlo je tanka granica, rekao bi tada tom novom pacijentu i svom doktoru. Doktor bi možda kimnuo glavom, a zatim ustao da ga se što prije riješi.

Doktore, kuda život ode kada izlazi iz nas?, pitao bi ga tada. Onaj grč, grimasa, bol koja je postojala u mojoj majci, kamo je otišla? Znate li? Što mislite?

Možda je plutala neodređeno po zraku, a zatim sletjela u neki ovakav bazen.

Ponovo je zaronio i otvorio oči, ali više nije ugledao ničije lice, nigdje.

Ovaj bazen, to je nešto što čovjeku doista može nedostajati nakon smrti. Bazen i glazba. Tko zna je li u ovim prostorijama postojao neki radio koji je sada mogao uključiti, naći neku potpuno veselu, bezbrižnu glazbu i plivati uz nju?

Zadrhtao je.

Sada bi mu baš prijao čaj, pomislio je. Izašao je iz bazena, uzeo ručnik koji je odložio na plastične stolice preko puta bazena i popeo se do kafića. Praznina je bila umirujuća. Došao je do šanka provjeriti rade li aparati, no noć je pala i više nije ništa mogao vidjeti. Dvorana je postala mračna, kafić još mračniji.

Jedino što ih je osvjetljavalo bila su ulična svjetla, jača u prostoriji s bazenima i manje jaka u kafiću.

Spustio se natrag i ponovo ušao u manji, topliji bazen.

Sjene su se igrale u tamnoj vodi pored njega. Zle ili dobre sjene, nije bilo moguće reći. Možda duše onih koji su neko vrijeme istraživali prostor, a zatim se spustili negdje gdje im je bilo najugodnije za vrijeme života. Tko zna gdje bi se spustila njegova majka? Nije bio siguran u čemu je doista uživala. Nikada nije nešto jako željela. Nikada se nije žalila. Činilo se da je prihvaćala i podnosila sve što joj je bilo dano, pa i njega. Trpjela ga. A on je od nje ipak očekivao više.

A sada više nije imao ništa. I nikada neće imati.

Mogao bi potražiti to ‘više’ u nekom drugom, ali trenutno se to činilo kao nepodnošljiv, nemoguć napor. Iako, možda bi upravo to trebao. Majka mu je često govorila da se treba skrasiti.

Nakon toga ga je samo plaho pogledala u vratila se pranju. On ju je ljutito pogledao. Živcirala ga je njena plaha briga, naborano čelo i uvjerenost da će ostati sam, ali i da je to njegova krivica.

Duboko je uzdahnula i zašutjela.

Nije joj bio dovoljan on sam. Niti ranije, dok je bio dječak ili tinejdžer, nije bio ono što je očekivala. Nikada nije mogao dokučiti što bi to bilo, kakav je trebao biti.

Nije nikada znao što pod tim misli. Mislio je da je ozbiljan; imao je posao, krov nad glavom, nije zabrazdio u ovisnosti, redovito je kontrolirao zdravlje, dapače, klinike je posjećivao revno i možda previše posvećeno.

Otac je umro nedugo nakon majke.

Imali su dug i lijep život, tješio se on, ali osjećao je lažnost te utjehe, iako nije bila laž.

Pa i imali su dug i lijep život, pomislio je sada, mašući nogama u toplini. Ali možda to nije važno. Možda je važno imati gust i topao život, kao u bazenu. Biti u nečemu što liči na sreću, ima teksturu sreće, oblik i okus sreće. Jesu li to imali? Ili samo niz praznih dana, nalik jedan drugome?

Sjetio se svoje bake, koja već doista dugo nije bila među živima. Ona je, ako je teorija o duši točna, iako je naravno znao da ne može biti, vjerojatno završila u nekoj gustoj, visokoj travi. obožavala je livade, šume, listove i vlati. Privlačilo ju je to svjetlo, gotovo kričavo zeleno, a pogotovo šuma nakon kiše.

Gusta i topla zelena, tamo je sigurno završila baka.

A on? Gdje bi on mogao završiti? Bi li volio završiti u plavom, s mirisom klora? Lelujajući na površini dok ga obasjavaju ulična svjetla?

Vani je vidio uličnu rasvjetu i, još dalje, teniske terene. Čuo je zvuk automobila.

Ovako zakriljen vodom, staklom, terenima, mrakom, zaista se osjećao kao da je završio u čahuri s kojom ga je majka plašila.

Trebao bi provjeriti sva vrata prema svlačionicama, pomislio je ležeći u mraku.

Trebao bi se zatim obući, uzeti mobitel, provjeriti poruke.

Trebao bi pritisnuti neko zvono za uzbunu, neki alarm.

Trebao bi viknuti nešto.

Možda nešto poput: Upomoć! Pomozite! Ne želim ostati ovdje!

Jer, njegovi roditelji sigurno ne bi voljeli da ovdje ostane, da ovdje završi. Nisu imali neki poseban stav prema bazenima, barem koliko mu je bilo poznato, ali imali bi stav prema njegovom ležanju u mraku usred vode koja će se ipak neminovno ohladiti. Rekli bi mu da pretjeruje, da je došao u bazen o pogrešno vrijeme, da mu to ne treba, da opet nešto izmišlja. Prekrili bi ga bujicom koja bi mu možda ovaj susret s bazenom učinila prvim i zadnjim.

Trebao bi izaći, vikali bi naizmjenično, trebao bi se obući!

Trebao bi otići kući gdje bi te trebala čekati obitelj, kao sav normalan svijet!

Još se jednom ogledao oko sebe. Iz mraka, gotovo je mogao čuti njihove glasove. Majku koja, više nimalo plaho već ohrabrena ocem, viče i gestikulira poput lutke u kazalištu kojoj ruke pomiču nevidljivi konci. Oca, koji kao da zna istinu, kao da mu je dan uvid u ono što je ispravno, no ne i način kojim bi to mogao prenijeti sinu. I zbog toga pati.

Noć se spustila u njegov bazen. Nikada nije bio niti na noćnom kupanju, sada se bar nije mogao sjetiti, a kamoli na bazenu ovako kasno.

Koliko je moglo biti sati, nastojao je izračunati, ali je brzo odustao.

Zraka svjetla od automobila koji je prošao polako se provukla po njemu.

Trebao bi, pomislio je.

Trebao bi, izgovorio je poluglasno, kao da nastoji dozvati one koji više nisu tu.

Zaronio je u tišinu.

Više ne bi trebao ništa.

(Priča iz zbirke priča ‘Lepet’ (Jesenski i Turk, 2025.)