Kategorija: proza

Bakin broš prenosim iz jedne komode u drugu. Predmet me zaustavlja između planova, zadataka i izračuna. Glasove u sobi više ne čujem, postaju pozadinska buka.

Broš se širi i priziva sjećanja koja sama osoba nije mogla. Zlatni obrub, bordo podloga. Komad nakita koji ne pripada u danas, ali niti u prošlost, sada nepostojeće vrijeme. Okrugla stvar koja je zalutala u moj vidokrug; neprirodna, zbunjujuća. Ne mogu od nje odvojiti pogled pa prolazim prstima po hrapavoj površini i nastojim dozvati još nešto iz njega ili barem zadržati mrvicu onoga što je već odavno nestalo. Razmišljam što će ostati za mnom, ako išta. Predmet koji me dobro opisivao ili neki koji sa mnom zapravo nije imao veze? I hoće li djelovati gotovo kao relikvija, taj neki komad koji sada doživljavam posve običnim, svakodnevnim, uglavljenim u vrijeme u kojem još postojim. Godine nakon mog nestanka isprat će ono što je postojalo za mene kao čvrsto i sigurno, izdubit će to kao korito. Mislim da je sada važno isplanirati sljedeći dan, tjedan, ali u vremenskoj liniji koja se proteže nešto dulje, dulje od linije mog dlana, shvaćam da je to beskrajno ništavno.

Pa, što onda činiti i koju stvar ostaviti? Ništa od toga nisam učila, nikada, nigdje. O tome ne razgovaram. Nikada, ni s kim. Sramotnije stvari od nestanka nema i pristojno je jedino izbrisati sve tragove onoga koga više nema što mirnije i sabranije. Je li bitno kakva je bila osoba koja je posjedovala broš? Kome bi to moglo biti bitno u tom gustom, pustom vremenu koje će se protegnuti daleko izvan i iznad onoga što smatram postojanjem? Svojom bakom bila sam dirnuta ja, je li itko drugi? I jesam li doista bila dotaknuta onim što je ona bila više od onoga što sada vidim, dok gledam broš?

Prazne, tihe slike. Njezine oči koje gledaju u daljinu. Polje kukuruza i zabrinutost. Navike rada po vrtu i pokreti. Samo njezini, privatni rituali. Spuštanje njenog tijela u vodu kade. O čemu je tada mislila? Što je osjećala, osim da će sutra sigurno kiša?

Mogu li ući dovoljno u ovu tišinu kojom sam se sada ogrnula, toliko da broš postane vremenska kapsula u kojoj se krećem bez distrakcija? Da opipam zemlju, nebo, lišće kojeg više nema? Ući iz jednog vremena u drugo, zašto uopće mislim da je moguće?

Broš je samo uljez. On podsjeća na to da onoga što je nekada bilo više nema i da uskoro neće biti niti mene. To je sve što on radi, uporno i oprezno, kao da me ne želi povrijediti nudeći svoju – i apsolutnu- istinu.

Treba se vratiti u sobu glasova, u ‘sada’ koje me tjera na isprazne radnje i planove. Netko je možda rekao nešto bitno u vezi sutra, prekosutra ili narednih godinu dana. Netko traži novo osiguranje, nov izvor adrenalina, novi smisao.

Broš miruje. U sebi je upio sve o čemu ne smijemo i ne znamo misliti.
Zato zlatni obrub odjednom djeluje kao da će se raspuknuti od samoće.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

Prvi put, svjetla mogu hodati po površini mora. Drugi put više ne mogu, ali zato imam sjećanje na toplinu glatke površine. I na korake koji su tresli meso tijela u pokretu.

Sve što si rekao,  bio je rezultat tvog iskustva, vještine promatranja. Zato sam se počela pitati o poljupcu: poljupcu nekoga tko doista vidi. Poljupcu koji ne idealizira, ne umišlja, koji ne uništava.

Prvi put, mrak može imati okus. Drugi put više ne može, ali zato se može sakriti duboko u kosti. I izaći onda kada to najmanje očekujem; gust, neproživljen.

Kako je vidjeti ljudske utrobe i znati da oni sebe ne mogu vidjeti, da im nedostaje poveznica između onog što jesu i onoga što samo slijepo pokušavaju napipati?

Prvi put, more štiti kao zasun. Drugi put, razotkriva. Pitam se o poljupcu. Bi li me također prvi put zaštitio, a zatim raskrinkao? Kako bih se snašla u njemu, pipajući naslijepo oko sebe? I hoće  li sa strahom nestati i moja želja? Sa svjetlima u mraku i opasnost?

Pitala sam se o poljupcu. Poljupcu u mraku, u kojem bih samo ostala.

Pitala sam se dugo: danima, godinama.

Pitanje se pretvorilo u odbljesak, u lažno sjećanje. U molitvu.

U nekom trenutku, postalo je niz točaka. Ostalo je živjeti u mraku, na površini crnoga mora.

Pitanje o poljupcu stvara u meni bol koju ne znam objasniti.

Najbliže bi bilo obećati da će jednom izaći u obliku mraka na kojeg ćeš, zamišljam, znati odgovoriti.

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

„Idem tamo gdje se drobi,
gdje će biti sijena, zobi.
Idem, evo, čemu kriti:
u Bremenu mogao bih
još i gradski svirač biti

(Bremenski svirači, braća Grimm)

 

Mobitel je ostavila u ruksaku i sada ga ne želi više vaditi čak ni da pogleda koliko je sati. Večer je i blaga toplina ranog listopada se povlači, primjećuje bacivši pogled kroz okno trgovačkog centra. Uskoro će se većina dućana zatvoriti, ali drogerija još sigurno radi, pomisli i krene prema njoj. Hoda pokraj raznih izloga i ogledava se, kao da pokušava uokviriti sebe u ovom trenutku. Tu sam, misli. Imam cilj i postojim, čak i u ovakvoj, iskrivljenoj situaciji. Da se sada pogleda u zrcalo, što bi vidjela? Znoj? Umor? Oslobođenje? Ali, cilj je tu. Cilj je doći do nekog velikog dućana gdje se može sakriti i pričekati. Ako pričeka, on će otići.

Zašto to radiš kad njega vjerojatno više i nema ovdje? pita glas.

Onda ću kupiti kremu za ruku i gotovo, odgovori mu.

Navikavala se na glas. Bio je razuman i oprezan, upravo ono što joj je trenutno trebalo. Stigne do drogerije i uđe. Zapuhne je miris krema i parfema. Pomiješan s njenim znojem i pulsiranjem u ruci, stvara joj čudan osjećaj zasićenosti, kako prostora tako i misli. Uhvati je mučnina i jedva zatomi poriv za povraćanjem.

Kamo sad? Brzo odmjeri sve što može obuhvatiti pogledom za slučaj da je on u blizini, ali istovremeno je preplavi osjećaj da je ovdje sigurna, barem nakratko, jer prostorije s puno mirisa i raznih podražaja nisu bile za njega. Morao je imati svoj mir, gdje god se nalazio. Mir i dovoljno prostora oko sebe.

— Tebi nitko ne smije blizu — šalila se s njim — ni u kom smislu.

Nasmiješio se, gotovo ponosno.

— Ja sam drugo ime za Oprez— odgovorio je zadovoljno.

Ali danas nije bio baš tako oprezan, zar ne? pita glas.

Krene prema stražnjem dijelu drogerije gdje je manji prostor s lijekovima, vitaminima i mineralima. Skloni se iz jedne police i pažljivo promotri prostoriju. Gužva je velika, iako je već kasno. Mala djeca s roditeljima koji ih čvrsto drže za ruke, prijatelji u razgovorima o najnovijim događajima, puno kupaca koji prebiru po proizvodima, pozorno i koncentrirano, kao da mnogo toga ovisi o tome koji će od njih na kraju odabrati.

Baci pogled na police s vitaminima i mineralima. Tko bi ovdje mogao išta izabrati? Čemu svi ti dodaci uopće služe, što suplementiraju? Ako bi uzela deset bočica i kombinirala ih, bi li je to spasilo od bolesti, od poremećaja?

— Dobar dan, želite li isprobati našu najnoviju kremu protiv bora?

Naglo obraćanje je zbuni i ona ustukne.

— Molim? — zbunjeno se zagleda u mladića kojem je kosa vlažna kao i njoj, a čelo naborano u trudu prilaženja kupcima i uobličavanja rečenica.

— Ovdje… — promuca mladić dodirujući se po šiškama, očito ne očekujući mlađu osobu — ovdje iza imamo mali dio za… ili možda za vas ipak suhi šampon?

Vjerojatno je s leđa i djelovala starije. Pognula se i držala za pulsirajuću ruku u bolnom položaju.

— Može — kaže, čim je čula za skriveni dio gdje može otići. — Probat ću taj šampon. Imate li možda neku kremu za ublažavanje boli od, hm, udaraca? Nešto za hlađenje?

Mladić počne pregledavati police usput premještajući naočale koje su mu se spustile na korijen nosa. Bio je u bijelom ogrtaču pa je pretpostavila da pripada farmaceutskom dijelu drogerije koji se očito nedavno otvorio.

— Svakako, svakako. — promrmlja i okrene se prema policama.

Ona iskoristi trenutak za još jedan pregled prostorije. Nema ga. Par muškaraca ima slične crne kapute, ali nijedan od njih nije on. Mladić joj pruži kremu u bijeloj posudici i počne objašnjavati njezine blagodati. Kimne, ne zapamtivši ništa od uputa, plati i pažljivo odmota ruku. Može je pomicati, dakle nije slomljena. Ipak, zglobom kruži uz poprilične bolove. Otvori kremu na pultu i namaže ga, a zatim spusti majicu. Mladiću je to očito neugodno promatrati jer se okrenuo i zagledao u drugom smjeru.

Osjeća kako joj krema počinje hladiti zglob i blažiti bol. Ima miris po aloe veri i umiruje ju.

— Hoćemo li? — prekine je njegov glas.

— Da…

Suho pranje, tako je nešto predložio, prolazi joj kroz glavu. To je dobra prilika za razmišljanje o sljedećem koraku. No, ovdje se ionako osjeća sigurno. Drogerija. Hrpe šarenih bočica svih mogućih oblika, carstvo čajeva, riznica zdrave hrane koju su neke njene prijateljice kupovale, ali njoj nije sjedala tako dobro. Ustvari, najčešće bi joj izazvala probavne smetnje.

— Gospođice? — opet začuje glas svog prodavača.

— Stižem… — odvrati, ali nešto je spriječi u odlasku za njim.

Odjednom, drogerija više nije sigurno mjesto. Nije sigurna je li joj to dojavio glas ili je nešto osjetila, ali to je zaključak.

Netko je primi za rame. Protrne, a u nogama ponovno osjeti ono strujanje u nogama: nagli poriv za bijegom.

— Ej, vidio sam ti muža sad ovdje, baš je izašao.

Poznati glas. Pisac kojeg su oboje poznavali.

Udahne. Dakle, ovdje zbilja više nije sigurno. Nije izašao iz centra, ne čeka je ispred zgrade. Traži je i zna gdje tražiti. Prodavač i police su je vjerojatno spasile od njegovog pogleda pa je krenuo dalje.

— On nije moj… — pokuša.

— Jesi li pročitala moju novu knjigu? Evo baš sam se pitao zašto je nisu stavili u finale svih natječaja nego samo…

Ovo je očekivano. Dotični pisac se rijetko gasio, pogotovo ako bi sreo nekog poznatog. Njen ‘muž’ kako ga je nazivao, rugao mu se danonoćno; govorio je kako pisac hvata taoce po gradu dok samo rijetki uspijevaju pobjeći, i nije bio daleko od istine. Pisac je i sada neprekidno pričao. Riječi su izvirale iz njega u bujicama, koprcale se i preskakale jedna drugu kao utopljenici. Pomalo ih je žalila; njegove riječi, ne njega.

— Tvoj muž, on je talentiran, ali malo prgav, jelda, malo težak za…

Osjeti kako je hvata umor od odgovora koje bi morala proizvesti za pisca. Još jednom prikupi snagu i počne:

— On nije moj…

Ali piscu se pogled zaustavi na zavoju od majice na njenoj ruci.

— Jesi se ozlijedila na rolama, vidio sam na facebooku da često rolaš, jesi pala, ja sam jednom pao s bicikla ravno pod auto, vozač nije zakočio na vrijeme i ja sam skočio i onda sam se ovako dugačak opružio ispred, a s druge je strane taman doletio motor, kužiš, ja gledam s poda, kad ono i motor, a moj bicikl metar od…

Njegove riječi postaju sve udaljenije i manje bitne. Kamo sada? On je traži po centru i kad je nađe, može se dogoditi bilo što. Ili ništa. Kako bi bilo odmotati piscu ozljedu i reći mu: Hej, vidi, moj talentirani muž mi je napravio ovo!

Njegova se usta za nju sad već samo otvaraju i zatvaraju, ali može zamisliti njegovu reakciju; dva-tri neiznenađena treptaja i usputni komentar: Ah, pa da, djeluje mi kao netko tko lako plane, a zatim prebacivanje teme natrag na njega.

Možda to doista i jest tako. Usputno. Svakome se može dogoditi. Dovela ga u ovaj centar, navlačila po dućanima, tjerala na kupnju svih tih namirnica… vjerojatno je u njemu ipak dulje kuhalo, išla mu je čitav dan na živce takva: poletna, entuzijastična, a još je htjela i da ode rolati s njom, na što se samo cinično nasmijao.

— …onda su mi rekli da se za tu nagradu nisam ni prijavio, pa kužiš, ja, pa da se nisam prijavio, koga to oni zajebavaju, a ja sam rekao čekajte, pa znate li vi tko sam ja, kao da ne znaju, ne cijene me, kao da sam ja tu netko s ulice tko se tek pojavio, pa ja sam najvažniji pisac trenutno u…

Ona kima glavom i zagladi kosu koja ju je prejako zatezala, kao da ima kacigu na glavi. Rep je trebao biti manje pritegnut, mekši. Izvuče ga i raspusti kosu koja joj u mokrim rezancima padne na lice i ramena. Izgleda da je u piscu to proizvelo reakciju jer je nastavio govoriti identičnom, ravnom intonacijom, ali ovaj put o njoj.

— Ti si slatka, ja sam rekao već svima da tako slatke cure obično nemaju puno vremena ni želje za pisanjem, kužiš, a tebe bi trebalo baš drilati, ono baš jako, kužiš, ja sam čitao tvoje pjesme i dobro je to, ali trebaš još raditi na jeziku, ono, jebiga, kužiš…

Mekši, blaži rep, to je trebalo napraviti. Podigne kosu i krene u uređivanje. Mora samo paziti na bolnu ruku. Nježno. Još to, rep, i ide, iako je svjesna da se pisac nema namjeru zaustaviti.

— Moram ići — kaže mu i još jednom dotakne rep. On nastavlja govoriti o nekoj promociji, a zatim se naglo okreće od nje, srušivši pritom skoro stariju gospođu koja je prebirala po polici s deterdžentima.

Zamišlja kako nastavlja govoriti: policama, vitaminima, ambalažama, svemu za što je umislio da ga sluša.

Dakle, pisac ga je vidio, misli dok pažljivo proviruje glavom iz drogerije. On je traži, a to nije dobro. Nikad je nije tražio, čak niti nakon situacija u kojima je bio kriv; nakon što ju je jednom izbacio iz auta na pola autoceste pa je morala pješačiti do doma ili zaključao na balkonu na pola dana (tvrdio je da je to bilo slučajno, da je automatizmom okrenuo ključ a zatim otišao obaviti neke poslove), ili nestao na izletu u šumi uvrijeđen nekom njenom primjedbom nakon čega je srećom naišla na ljude koji su joj pokazali put. Šuma je bila gusta i duboka i tko zna bi li se sama snašla. Tvrdio je da se izgubila sama, da on nije otišao tako daleko od nje, da ju je dugo čekao, a ona se jednostavno nije pojavila. Nikada više s njim nije išla u šumu, iako je navaljivao, a u auto je ulazila s čvorom u želucu.

Tijelo je, kao i uvijek, davalo znakove. Gastritis, glavobolje, česte mučnine, noćne more, bolovi u leđima. Sve se pojačalo nakon što je s njim ušla u vezu. Svemu se tome smijao i tapšao je po glavi:

— Kako si samo osjetljiva. Mene u životu nije nešto toliko boljelo kao tebe u zadnjih par godina.

— Pokušajte se smiriti — rekla joj je doktorica kad je došla sa svojim tegobama. — Vi ste mlada žena u naponu snage, zamislite što vas još sve čeka.

Doktorica je imala pravo. Sada nije bilo vrijeme za žaljenje na bolove, smetnje, trenja i trnjenja. Sada je bilo vrijeme da bude produktivna, čak reproduktivna, iako joj je jedan stariji vlasnik poznate izdavačke kuće napomenuo da žene nakon što rode više jednostavno ne znaju pisati, ne mogu. Život se dogodi, znate, život. Ponovio je to više puta blago tresući proćelavom glavom dok ga je gledala u tišini, previše zabezeknuta da bi išta rekla.

Život se događao i tu, prisjeti se, na širokim hodnicima trgovačkog centra. Pulsira u njenoj ruci dok se on muva okolo i njuši njezin znoj kao trag po kojem je može pratiti. Gdje je neće tražiti? Što ne pretpostavlja da će napraviti? Dovoljno je inteligentan da je otpočetka znao kako u njoj izaziva strah, čak i kad se nastojala našaliti ili kada su samo sjedili ispred televizije. Opuštanje je dolazilo uvijek dalje od njega, kad je bila na sigurnom. Na sigurnom – kao što je i sada konačno trebala otići na sigurno.

Katkad je imala dojam da promatra njezino tijelo i lice kao tijesto koje se može mijesiti po volji, kojemu bilo tko može prići i po njemu slikati, udarati ili ga gnječiti. Katkad je osjećala da on to želi; dobiti besplatan ulaz, prolaz do nje i samo se dugo i pomno iživljavati, kao u filmovima s mučenjima koje navodno ne voli jer načelno ne podnosi nasilje, pogotovo prema životinjama. No, je li njeno lice i bilo nešto više od tijesta, smjese?

Trebala je nešto vanjsko da joj odredi vrijednost, ali nije bila sigurna što bi to bilo, sve dok se on nije pojavio. Njezin sjajni, veliki svjetionik, mislila je u početku. Kao da je u bilo kojem trenutku bio spreman na skok, napad ili obranu. Bio je divlja životinja, najsličniji crnoj panteri, pronicljivoj i brzoj, skrivenoj duboko u lišću.

Ako je dulje vremena bila odvojena od njega, što je najčešće bio slučaj u danima kad se ljutio i povlačio, bjesnio ili tvrdio da ima drugog posla, lakoća bi joj se počela razlijevati po glavi kao iz nevidljivog tuša. Hodala bi po gradu prozračna i lagana, sasvim prazna. Ako dotaknem oštriji brid, rasplinut ću se poput mjehura od sapunice, mislila je tih dana. Nema ničega što bi me moglo zadržati na zemlji, na sigurnom, tvrdom tlu. Boje se u meni razlijevaju: žuta, plava, ružičasta, kao u mjehuru. Neprivezana sam i prazna, zamišljala je i osjećala kako nestaje među oblacima, u nekoj dalekoj, stranoj zemlji. Bezbrižna, bezdušna. No, nakon nekog vremena, uvijek je bilo tako, poželjela bi ga opet vidjeti i počela bi sumnjati u svoju procjenu, u tu opuštenost i lakoću koje je osjećala. Mislila je da je to laž, a da pravu lakoću može dohvatiti samo iz one koju stvori s njim.

Kad su, nakon par godina veze, unajmili zajednički stan, znao je da će mu povlačenje ići nešto teže pa je ipak zadržao i svoj prethodni gdje je ostavio dovoljno svojih stvari da se može vratiti zauvijek, ako to poželi. Nije bila sigurna zašto su unajmili zajednički stan. Podstanarstvo je skupo, mogli su jednostavno ostati u njegovom ili njezinom stanu, ali rekao je jednostavno:

— Neutralan teren.

Ipak se nakon posla vrlo često vraćala u prazan stan. Dočekao bi je mrak; po tome je odmah znala da ga nema. Premda je volio mrak, kao i zimu, uvijek bi barem jedno svjetlo ostavio upaljeno dok je uređivao rukopise, pisao članke ili prozne tekstove. Tada joj je bio najdirljiviji; dok je pisao. Bio je pognut, gotovo zgrbljen, uvijek samo s jednom lampom pored sebe koja kao da mu je predstavljala svjetionik, vodstvo u noći, u onome što je želio pokazati ostalima kroz pisanje. Nije slušao muziku. Nije bilo drugih zvukova. Samo on, tipkovnica, nekad i obična bilježnica u koju je zapisivao natuknice i njegovo uvijek mirno, ozbiljno lice, nadvijeno nad listom papira. Prilazila bi mu i činilo joj se da u tim trenucima može gotovo opipati njegovu usamljenost. Širila se i nadimala oko njega kao štit; oklop kojim se odmicao od svijeta.

Nekada bi, u tim večernjim trenucima, blago položila ruke na njegova ramena ili kosu. Činilo joj se da mu to godi, ali nije mogla biti sigurna. Nekada bi se okrenuo na stolici i primio je za bokove, obgrlio ih i stavio joj glavu na trbuh, jednako ozbiljan kao što je bio do maloprije. U tim bi se trenucima nešto u njoj blago rasplinulo i zagledala bi se u mrak. Sve je bilo kako treba, na svom mjestu. Savršeno. On priljubljen uz nju, ona uz njega. Mogla je udahnuti, konačno duboko, do samog kraja pluća, kako joj se činilo. Pogledom bi u tim trenucima uvijek tražila mjesec, jer on je volio mjesec. Smirivao ga je. I ona je zavoljela njegov blijedi sjaj, obris svjetla koji je širio oko sebe, mliječan i spokojan.

Ponekad bi on prišao njoj dok bi sklupčana na kauču gledala u laptop. Položio bi joj ruku na lice, nježno i bez želje da se ona okrene prema njemu. Sviđala joj se ta nenametljivost njegova dodira, kao da je samo priznavao njeno postojanje u njihovom stanu, u tom tamnoplavom prostoru koji bi se tada činio toplijim, poznatijim zbog njegove sramežljive nježnosti. Željela je samo da taj dodir potraje što duže. Jednom je povukao ruku s njenog lica, shvativši da je mokra.

— Zašto plačeš? — pitao je tiho, a ona nije znala odgovoriti jer se pretvarala u vodopad. Divlju i glasnu vodu koja je čistila njezinu unutrašnjost. Njegov dodir ju je pročišćavao, umirivao. Možda nije bilo pretjerano reći – usrećivao.

Njega nikad nije vidjela da plače, a još bi manje mogla opisati izraz njegovog lica kad je bio tužan. Tada bi samo utonuo još dublje u sebe i tražio sigurno mjesto gdje bi se mogao nasloniti, opustiti.

Kad ga ne bi bilo u stanu, u jednoj od pauza koje si je uzimao, osim mraka dočekala bi je i rasvjeta s ulice. Stan joj je izgledao drukčiji bez njega, kao da je i dalje prekriven plavom bojom, ali ovog puta debelim valovima koji su ga čistili i izvlačili iz njega talog koji su njih dvoje ostavili: klupka tišine nataložena u kutovima fotelja, ispod stolova i ormara, prašinu njegova bijesa koja se podvlačila pod tepihe i visjela sa stropa. Prljavu tekućinu njezine nemoći da se suoči s njim.

Sjeti se da je na katu ‘minus jedan’ bila vidjela frizerski salon, samo ga izdaleka okrznuvši pogledom. Nije krenula prema njemu i misli da ga on nije ni ugledao. Nalazio se preko puta dućana s mješovitom robom, pomalo zaklonjen jednom cvjećarnicom. To je rješenje, pomisli naglo, to je zadnje mjesto gdje će je tražiti. A u centru se večeras očito odvija nešto književno, već je srela pisca i ugledala još dvoje kolega iz tih krugova. Možda baš neka promocija, nešto što će on pokušati izbjeći, a ona potražiti. Tko bi radio promociju u trgovačkom centru zapitala se, ali bez pretjeranog interesa. Za nju, to je samo mjesto gdje se može na trenutak skloniti, ako takvo mjesto uopće postoji.

Spusti se prema ‘minus prvom’ katu po stubama na kojima se sudari s grupom djece koja jure u suprotnom smjeru, vjerojatno u kino. Postoji i kino, pomisli, i tamo bih se mogla malo pribrati. Pogleda u ruku. Pulsiranje je prestalo. Pažljivo, ali i dalje u hodu, razmata majicu koju je zavezala oko nje. Ruka je još natečena i crvena, sada cijela, ne samo zglob, ali može je pomicati, prste i ostalo, uz podnošljive bolove.

Vrati majicu na isto mjesto i zaveže je. Zasad neka bude tako, kasnije će razmišljati o nekoj boljoj gazi. Iz ruksaka vadi jaknu od flisa i oblači je na sebe te rukav povlači preko ruke. Ne želi da itko koga odsad sretne shvati je ozlijeđena, da joj se nešto dogodilo.

Dođe do kata ‘minus jedan’. Pred njom se pojavi trgovina i shvati da je jako gladna, ali ovo nije mjesto za zaustavljanje ili prolaz. Tu bi se i on mogao motati. Produži prema frizerskom salonu.

— Dobar dan, oprostite, trebala bih šišanje i pranje kose. — kaže djevojci uredne, kratke frizure koja je upravo fenirala mušteriju.

Kosa joj se neugodno lijepila uz glavu i bit će je olakšanje urediti.

— Trebate pričekati. Ne primamo narudžbe, možete samo stati u red.

Red je bio skriven od ulaza i on je nije mogao primijetiti ako je tuda odlučio proći. Dvije su žene sjedile i čekale, jedna u narančastom puloveru, druga u plavoj, dugoj haljini. Sjedne kraj njih. Ona može vidjeti izlaz i prostor ispred salona, ali on, ako tuda prođe, mora ući kako bi je ugledao.

Okrene glavu i ogleda se po uskom salonu. Podsjeti je na njen prvi podstanarski stan nakon što se konačno uspjela odvojiti od majke i doći u veći grad. Veliki grad, više slobode, mislila je.

Odljepljivanje od majke bilo je bolno. I više od toga; rezanje vlastitih udova. Prvo, majci nije bilo drago što odlazi i danonoćno joj je nabrajala sve nevolje koje je mogu snaći u većem gradu. Zatim, nije joj se sviđao nijedan stan koji bi izabrala. Bili su ili premali i prljavi ili stari, bez dobrog rasporeda, grijanja, pogleda. Konačno, nije više mogla slušati kritike i odabrala je prvi sljedeći stan na koji je naišla.

Majka je nakon toga često dolazila. Prečesto. Prespavala bi u stanu, komentirala čistoću, pospremanje, njene obaveze, organizaciju, tijelo. U tim trenucima vraćala se u sebe-bebu. Gledala je u majku iz male tople kade blago ružičaste boje s velikim očima i u strahu od toga hoće li joj majka ispustiti malu glavu u kadicu i hoće li se utopiti. Majka bi joj šamponirala kosu, tada, ali i kasnije, gotovo do djevojaštva, dugo i temeljito, i to su bili trenuci kada nije morala ništa. Trenuci mira i opuštanja, bestjelesni, u kojima je postojala, ali i nije postojala; levitirala je u stanju pred-postojanja, u toploj, smirujućoj utrobi. Zvuk vode je nakon toga uvijek vezala uz takav smiraj; trenutak kada više konačno ne mora ništa.

I sada začuje taj zvuk u blizini – voda šumi iz tuša. Zatvara oči. Pred očima joj se opet ukaže vaza, razbijena na mnogo komada. Ljubičasti i plavi dio sljubljuju se u letu prema podu. Njegov pogled usmjeren je prema njoj. Boja njegovih očiju također prelazi u ljubičasto. Ona želi skočiti s kata na kojem stoje i razletjeti se po trgovačkom centru u mnogo dijelova, baš kao i vaza. Želi to napraviti tako da njeni krvavi dijelovi polete prema kupcima i zalijepe se za njih, da je svi s gađenjem moraju otirati sa sebe.

— Gospođice, vi ste sljedeći. Izvolite.

 

 

(Odlomak iz rukopisa romana ‘Veličina plijena’ Jelene Zlatar Gamberožić)

– Umoran sam… ne mogu dalje – izgovori Vid, gotovo šaptom, prekine trčanje i padne na lišće.

Čini to sigurno i opušteno, kao da se baca u bazen na leđa, raširenih ruku. Lišće se lagano uskovitla od težine njegova tijela. Pridigne se i ostane podbočen laktom, očiju uperenih u točku u daljini, kao da se nečega prisjeća. Pritom se blago namršti.

– Tko zna koliko još imamo vremena – kaže, okrećući se ka Tinu.

Tin još malo pocupkuje na mjestu, kao da se sprema nastaviti trčanje bez Vida, a zatim se sagne i polako sjedne kraj njega među lišće i zakopa se duboko u šuštavi pokrov, pogleda uprtog ka krošnjama. Iz šume ne dopiru zvukovi: tišina je neobična i napeta, kao da ih sav biljni i životinjski svijet gleda; ukočio se i sada trepće različitim, sitnijim i većim očima, usmjerenima na njihov mekani tepih.

Tin gleda Vida vrlo oprezno, prebire mu po licu kao u potrazi za nečim za što bi se mogao uhvatiti, što bi mogao prevesti na svoj jezik, nježno razmičući debele slojeve koje ne razumije.

– Imamo sve vrijeme svijeta, Vide… ajmo dalje…

Počne, a zatim zašuti kao da traži riječi kojima bi mu se približio. Mršti se u nastojanju. Vid ne progovara. Njegova crna mekana kosa na nekim je dijelovima mokra od znoja. Trčali su pola sata, ali trčati treba još. Tjelesna aktivnost tjera Vidove demone na sigurnu udaljenost, barem na neko vrijeme, doktori tako tvrde. Lagani je džoging najbolji. Tako su rekli Vidu, a on je to prenio Tinu iako, naglasio je, ni doktorima puno toga još uvijek nije jasno.

Jedno je ipak svima bilo kristalno jasno. Vid je pokušao skočiti s visoke litice na drugoj strani šume. Očitost toga pomela je i na neko vrijeme stavila u drugi plan sve drugo što je bilo zbunjujuće oko dijagnoze Tinova najboljeg prijatelja.

– Ha, stari? Vide? Da pokušamo doći do druge strane šume? Vidiš kako nam super ide. Kakve su ti moje nove tenisice? Najkice. Htio sam ih prvi put isprobati za naše trčanje.

Pogleda u Vida široko se osmjehujući, ali ovaj se ne pomiče. Još uvijek sanjarski gleda u svoju zamišljenu točku. Nešto je u izrazu njegova lica blaženo, gotovo sretno. Tin i dalje pogledom kruži po njegovu licu kao da ne zna znači li Vidov izraz da mu je bolje ili možda upravo suprotno.

Vid konačno progovori, sporo, sneno i zadovoljno:

– Lijepo je ići prema rubu litice, je l’ da? Kroz gusto cvijeće… suncokrete…? Ponor se i ne vidi. Samo latice po licu…

Ponovno utone duboko u sebe, zatvorenih očiju.

– Vide, molim te. Ajmo bar pokušati. Molim te, ustani.

Tin ga nagovara blagim glasom, sasvim usredotočeno. Ali Vid ga i dalje ne gleda, već odsutnim pogledom klizi po granama.

Odjednom se počne smijati, vrlo glasno. Tin se strese. Vidov smijeh odzvanja u tišinu šume i vraća se natrag u sablasnoj jeci, a Tin se ogleda kao da se pita je li njegov smijeh unio nemir u šumu i jesu li ih mogle čuti divlje životinje, naćuljenih ušiju.

Trgne se kad ga Vid konačno pogleda svojim uskim sivim očima i veselo usklikne:

– E, moj Tine! Prijatelju mili!

Zatim se uozbilji i prima ga za ruku.

– Znaš, odmah si mi se svidio. Da smo u filmu, ti bi se izvukao. Ali ja ne, ne više. Kad si dijete… – zastane, okrećući glavu na drugu stranu – zapravo si psić koji juri za plišanim zecom, ali ga nikada ne uhvati… jer kako pas ubrzava, tako i zečić, znaš, zato što je pričvršćen na onu mašinu… a kasnije… kad vidiš da zapravo juriš niz liticu… prekasno je. Stvar je u tome što se nikada zapravo ne zapitaš kamo ide zeko.

Tin ga gleda netremice i lagano vrti glavom. Polako izvlači ruku iz Vidove, ustane i povlači se prema rubu na kojem otok lišća prelazi u mekanu zelenu travu. Pogleda uvis u veliko staro stablo s kojeg i dalje tu i tamo padne pokoji list. Jesen je blaga i nježna. Vidovo najdraže godišnje doba.

– Vide, sjećaš se kad smo imali devet godina i kad smo u ovoj šumi naučili voziti bicikl? Pao si na koljena tri puta, bila su ti sasvim krvava, ali nisi odustajao dok nisi svladao vožnju. Vozio si po šarenom lišću koje se podizalo za tvojim gumama. I sada možeš dalje, siguran sam. Uvijek si sve mogao. Potrčimo! – pokuša Tin ponovo, ali Vid samo nastavlja govoriti prebrzo, neprirodno i mehanički, kao da čita nuspojave lijeka na nekoj televizijskoj reklami.

– Uvijek sam bio ključ koji ulazi u krivu bravu, znaš. Ponekad uđe dopola, ponekad čitav, ali nikada ne uspije ništa otključati. Nema škljocaja.

Tin problijedi od nagle promjene u njegovu glasu, ali ne uzmiče. Vid se uspravi u sjedećem položaju i dalje izgovarajući riječi, ovaj put glasom djeteta koje napamet uči tablicu množenja. Čak se i osmjehuje, kao da će za svaki osmijeh dobiti dodatne bodove.

– Pretpostavljam da je to zato što sam u mnogo stvari manjkav. Pretpostavljam da je sve moja greška. Pretpostavljam da su i moje pretpostavke pogrešne. Pretpostavljam da su pretpostavke uzrok svih zala.

Baci se natrag u lišće i nastavi se smijati. Tin promatra kako prstima pritišće lišće, a zatim popušta šake. Listovi u njegovim rukama pucaju i smanjuju se. Vid se opet naglo uspravi i okreće glavu prema Tinu koji se pomaknuo na sam rub njihovog malog otoka od lišća, do same granice, kao da je spreman iskoračiti u svakom trenu.

– Znaš, Tine, ja nisam šećer. Nisam zaslađivač.

Tin napravi još jedan korak. Zatim se smiri. Gleda u Vida dok mu se na licu ocrtava pitanje je li došao trenutak kada ipak nešto treba reći, a ne samo zaleđeno čekati da prijatelj nastavi. Ipak pokuša.

– Ne, zapravo ne znam na što misliš, stari.

Govori mu to nesigurno i koncentrirano kao da je ubačen u film u kojem svoju ulogu ne može ni naslutiti, a kamoli odglumiti. Nesigurno se približava Vidu.

– S tobom je sve u redu, stari. I više od toga. Pa ti imaš sve! O čemu to pričaš, kakve pogrešne pretpostavke, ključevi i brave, plišani zečići? Koji vrag, Vide? Ti si dobar sa svima! Ja sam onaj koga se uvijek spašavalo! Mislim, meni već dugo nije mnogo toga jasno – nastavlja i podigne ruku kao da ga želi potapšati po leđima ili na neki drugi način utješiti, ali zaustavi se i samo nastavlja stajati na rubu između lišća i trave.

– Nije mi, recimo, jasno, ono kada si bio na litici i htio… skočiti – zadnju riječ izgovara tiho i u nelagodi spusti glavu.

Vid se opet nasmiješi pa ga toplo upita:

– Tine, zlato. Misliš da se itko budi ujutro, pogleda u ogledalo i kaže sam sebi: ja sam loša osoba? Ili se i oni koji su stvarno zli gledaju u ogledalo i misle da su dobronamjerni?

Uzima list s poda i lagano ga gnječi.

– To me oduvijek zanimalo… znaju li zli ljudi da su zli?

Prislanja dlan desne ruke uz lice pa zatim uz zapešće.

– I još nešto… recimo, da sam ja taj koji je loš ili zao… i da znam to… bih li mogao nauditi sam sebi? Nisam nikada probao, dosad. A možda sam trebao, znaš.

Ugrize se za usnicu, a disanje mu se oteža.

– Ma, Vide? – pita Tin i panično se ogledava oko sebe, kao da traži nekoga tko bi posvjedočio da Vid sve ovo doista izgovara. – Jebote. Pokušavam skužiti što mi govoriš, ali ne mogu. Stari, pa tebi je puno lošije nego što su rekli!

Vid legne natrag u lišće, kao da ne čuje ništa od onoga što mu Tin govori.

– Vide, stari? Jesu li oni tebe uopće pokušali ostaviti u bolnici? Ili misle da možeš nastaviti piti kave i džogirati po šumi, samo tako? Ha?

Tin sada govori brzo i isprekidano i djeluje kao da između mnogobrojnih prekidača u glavi bira onaj koji će mu reći kako se konačno postaviti prema prijatelju i koje riječi odabrati. Poseže rukom prema mobitelu kao da se sprema nekoga nazvati, možda Vidove roditelje, i javiti im u kakvoj se situaciji našao i da hitno trebaju doći po sina, ali izvadi praznu ruku. Ponovno sjeda u lišće i spušta glavu među noge.

– Jebote. Mislio sam da će ti ovo druženje pomoći. Da radim dobru stvar jer te tjeram da trčiš, da se gibaš, da skineš te kile.

Konačno se gledaju u oči. Vidove oči više nisu sive, sada svjetlucaju ljubičastim sjajem. Tin se nasmiješi prijatelju.

– Krme jedno! Mislio sam da će ti ovo pomoći, a nisam ni kužio kakva je situacija. Valjda me napalila ideja da sam kao neki tvoj spasitelj, nakon svega što si ti napravio za mene… a sad… nemam pojma što se događa.

Vid ga i dalje gleda, njegov je pogled upitan i radoznao, poput dobronamjerna učitelja koji se pita što će učenik Tin zaključiti o svemu.

Tin se samo bolno namršti. Vid konačno progovara. Glas mu je dubok, kao da dolazi iz bunara.

– Dobar si ti, Tine… ti si ono što sam oduvijek želio biti. Brat kojeg nikada nisam imao. Kao što sam, uostalom, uvijek želio i blagog oca… majku… pa i lijep stan u blizini ovakve šume… moglo je biti i tako, znaš.

Tin ga bijesno prekida:

– Dobro, hoćeš prestati više! Imaš i blagog oca i majku, mene koji sam ti poput brata…i imaš stan na kraju grada, kraj šume, jebote! Mogao si smisliti neku bolju spiku!

Izbezumljeno se udaljava još nekoliko koraka dok lišće šušti pod njegovim nogama i nastavlja.

– Šta ti je, stari? Ti kao da se ničega ne sjećaš! Kao da nismo sve prošli zajedno: prva barenja, prva pijanstva, sranja s poslovima i parama… Šta te šora? Pa ti si meni toliko puta govorio: Tine, dušo, mogao si smisliti neku bolju spiku, kada bih smišljao glupe isprike za svoje bedove. I onda bi krenuli naši ‘šamari’. Sjećaš se šamara, Vide? Ti meni jedan, pa ja tebi jedan, pa sve tako, dok ne bi urlali od smijeha.

Tin viče na rubu jecaja, ali čini se da mu osjećaj ljutnje prevladava, pa samo rukom brzo prijeđe preko lica. Zaustavi se na nosu kojeg grubo protrlja i nastavlja.

– Daj stari! – prilazi Vidu i prima ga rukama za glavu – Tin i Vid, znaš kako su nas uvijek zvali: TinyWeed! Malena trava! Ja ovakav, kepec, a ti, mrcina, uvijek i posvuda s travom! Da te nije trava i sjebala? Šta ti je, pa gdje god se nas dvojica pojavimo, sve ispadne zakon! Imamo love, imamo sjajne poslove, bit će nam samo bolje. Čuješ?

Tišina se širi šumom dok pada sumrak. S drveta iza Vida spusti se vjeverica. Na njegovu licu nema više kapljica znoja dok skuplja usne i gleda u tamnoplavo nebo.

– Da… čuješ? – ponovi Vid, a u glas mu se uvlači tuga. – Tako je mirno… nema ničega. Čak ni vjetra. Nažalost, nisi u pravu, Tine. Ja samo volim zamišljati da sam zbilja super i kul lik, da imam najboljeg prijatelja s kojim džogiram, da imam kuću iz koje svaki dan gledam šumu kako mijenja raspoloženja. Da je moj pokušaj skoka bio trenutak labilnosti, nešto što se nikada više neće ponoviti. Da postoje ljudi kojima je stalo do mene i koji će učiniti sve da me spriječe u tome.

Prebire po lišću i govori pažljivo kao da traži riječi u njemu. Posljednje zrake sunca probijaju se kroz krošnje. Blago se nasmiješi.

– U nekom svemiru možda i jest tako. Tamo smo ti i ja zbilja najbolji prijatelji. Ili možda čak i pobjednici, superjunaci! Zamisli! Želio sam prijatelja poput tebe, rekao sam ti da si mi se odmah svidio, čim sam te ugledao na plakatu za film u kojem si imao glavnu ulogu. Zakon mi je bilo zamišljati, sve ovo vrijeme, da postojiš i u mom životu, da i u njemu imaš glavnu ulogu. Da svuda idemo skupa, sve radimo zajedno, da smo tim, pravi, kompanjoni kroz sito i rešeto. Ali… jebiga.

Rezignirano liježe u lišće. Namješta se neko vrijeme dok se sasvim ne stopi s njim.

Iz šume se začuju zvukovi ptica koje polijeću u nebo.

Zatim otvara oči, okreće se prema mjestu gdje je do prije nekoliko trenutaka stajao Tin i zagleda se u prazan krajolik.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Strani gradovi’, CeKaPe, 2018.)

 

Dogodilo se nešto čudno.

Osim što se sve oko nas počelo sažimati na nazivnik virusa koji nas je prvo presavio, a zatim ispljunuo u ledenu osamljenost, osim što smo počeli preskakivati barem stotinu novih nevidljivih prepreka dnevno, osim što smo počeli osjećati terete za koje nismo niti znali da postoje i u svemu tome pokušali osjećati nešto osim izbezumljenog čuđenja i zbunjujuće nedorečenosti, dogodilo se još nešto:

Tvoje su se oči pretvorile u riblje.

Nije to bilo jednostavno objasniti: u njima se počelo pojavljivati nešto vodenasto. Lokve koje su se prelijevale, iako nisi zaplakao, nijednom. To su postale čudne oči; razumijevale su sve manje onoga što se oko tebe događa, što sam ti govorila. Uskoro, počelo se činiti da se vodeno iz očiju prenosi i na druge dijelove tebe; glavu, mozak, ruke i noge. Kao da si postao netko tko je zbog nekog nesretnog slučaja ostao u bunaru, a sunce viđao tek s dna, katkad.

Rekla sam ti to. Rekao si:

• Kao da pričaš o nekome tko je dugo živio u podrumu pa miriše na plijesan. Sa mnom je u školu išlo nekoliko takve djece.

I:

• Nisam takav. Uvijek me gurneš u nešto odvratno.

Ali ja to tako vidim, željela sam reći. Vrisnuti. Nisam. Pored nas nije bilo suca koji bi nedvosmisleno potvrdio da si se ti pretvorio u ribu, a čak i da ga je bilo, vjerujem da ne bi presudio u moju korist. Pa sam ušutjela.

Obilazila sam te kao vijesti na televiziji; povremeno, s oprezom i čvorovima svuda po tijelu. Obilazila sam te kao predmet koji bi se mogao zapaliti, eksplodirati. Moglo se dogoditi i tako da se to s tvojim očima brzo saniralo, kao i s pandemijom, da smo svi samo odmahnuli rukom i rekli: ha, pa nitko nije niti povjerovao crnim prognozama, sve se srećom odrezalo u korijenu. Moglo se dogoditi i tako da su tvoje oči kroz sve što se događalo ostale bistre i oštre, da su tvoje ruke vadile strelice spretnošću iskusnog borca i pogodile sva čudovišta koja su nas svakodnevno posjećivala. Moglo se dogoditi i tako da sam ti se pridružila, s dugačkim mačevima, i završavala ono što si započeo; hladno, mirno i pribrano. A moglo se dogoditi i tako da smo oboje počeli vrištati, primili se za ruke kada je krenuo razdor i premostili sve. Hrabro.

Premostiti. Bilo je nešto utješno u toj riječi. Željela sam pronaći način nadilaženja prepreka, tektonskih pomaka od kojih nastaju raspukline. Tko to ne bi poželio? Rupa se širi, zaustavimo je. Nosim materijal kojim ćemo napraviti čvrst prijelaz. Nosim riječi. I čitavu vreću sretnih događaja, budućih i prošlih. Nosim nadu. Sve zajedničke dosadašnje uspjehe. Što može poći krivo?

No, je li itko ikada zapravo išta premostio?

I tako, smatrala sam da se moglo, uz pandemiju, uz strahovanje, uz manjak zraka zbog kojeg smo radili sve veće i dublje udisaje, dogoditi i to da smo se borili i da smo premostili prepreke, a zatim i to da se i virus povukao i otkrio plava neba.

Plava neba su pauza po kojoj lete avioni mira. Između godina smrti, bolesti, straha, napravit ćemo most i onda će biti kao da nikada ništa nije niti bilo. Naravno, ne ništa, ali kako će godine prolaziti, most će urasti sve čvršće. A tvoje riblje oči bit će samo trenutak, lažno sjećanje stvoreno iz godina straha.

Moglo je biti tako: plava neba, mostovi, avioni. Ali nije.

Nešto se usadilo duboko u nas, vodenasto i bezoblično, o čemu više nismo mogli razgovarati. To nešto ušlo je u moje mišiće, iako sam vježbala, i učinilo ih gumenima. Ušlo je i u moje misli i pretvaralo ih u puding. Pokušala sam misliti češće, brže, britkije, dok nisam shvatila da se tomu nečem, lokvastom i ribljem, moram prepustiti.

Tvoje oči su bile znak toga kako stvari stoje i morala sam se voditi za njima, primiti ih za ruku i dopustiti da me odvedu kamo hoće. S tim ribljim moramo biti mudri, mislila sam. Lukavo je. Njemu se ne možemo suprotstaviti mačetama i strelicama. Ono ne reagira na otpor.

• Plop — katkada bi izgovorile tvoje oči iz dubine bunara.
• Ne — željela sam im jednostavno odgovoriti, probudite se, ali bila sam mudrija od toga.

Ako mi još uvijek imaju potrebu nešto reći, znači da nisu sasvim izgubljene.

Pogreška je, shvatila sam, što sam tražila povratak na staro, iako ono već jako dugo nije postojalo. Bili smo nova zemlja, nov teritorij čudnih riba, nepoznatih i opasnih, koje vidiš kad se spustiš dublje u more nego si planirao. Taj novi teritorij obrastao je čudnim biljkama i novim jezikom koji nismo razumjeli. Zato smo se pouzdavali u oči.

• Plop, plop — govorile su tvoje.

Moje su pak odavale umor i oprez, a kada bih se nasmiješila, samo još veći umor, kao da je osmijeh postao posve specifičan napor kojem nisam bila vična.

Koliko me pamćenje služilo, činilo mi se da sam se u prošloj, izgubljenoj zemlji voljela smijati, ali u ovoj nije bilo mjesta takvim kreveljenjima. Oči su bile umorne, oprezne i spremne samo na ono loše.

Jedino što mogu, mislila sam, jest pokušati povratiti bezbrižnost, ali ubrzo sam shvatila da je i to bila osobina izgubljena u prošloj zemlji.

Kako premostiti nešto unatrag, to je nemoguće.

Kako tvojim očima dodati zemlju i vatru, izbaciti vodu?

To je uskoro postala moja misija.

Morala sam ih isušiti, kao knjigu koja je slučajno upala u kadu i tamo se natopila. Stranice sam morala izravnati, ali ne samo to. Nikad samo to. Morala sam im podariti ono što se nije više činilo mogućim – onu skliskost, blistavost koja je prije postojala, a zatim se zamutila u pogledu, u pokretima.

Počeli smo se probijati kroz gustu masu, to su postali naši svakodnevni pokreti, od buđenja sve do ponovnog ulaska u krevet. Gdje je nestala lakoća, gipkost?

A zatim sam primijetila da se stalno moram premještati. Iz tvojih ribljih očiju počelo je kapati i lokve su se počele pojavljivati posvuda. Nikada nisam znala kada ću točno ugaziti u neku od njih niti hoću li se moći odlijepiti iz nje jer tekućina koja je iz tebe curila nije bila obična voda. Radilo se o naizgled slatkom, prozirnom sirupu, nečemu između znoja i krvi, po mirisu. Nisam mogla odrediti kako se skuplja i zašto je ima sve više po stanu, u rupama, po parketu, u sudoperu, kadi, na zidovima.

Na nekim mjestima su zidovi popucali od potresa. Tamo se tvoja vlaga najviše usadila. Nismo ništa popravili. Čekali smo.

Čekanje je opasna igra. Znala sam da se iz nje teško izvući.

Čekanje je pristajanje na poraz.

Nisam željela pristati na njega, iako si mi već čitavo tijelo oblio krvavoznojnom tekućinom iz svojih ribljih očiju. Malim, skliskim krakovima koji me nisu držali dovoljno čvrsto da ne pobjegnem, ali niti dovoljno labavo da se samo izvučem. Prije izlaska, uvijek bih se zagledala u tvoje oči, tražeći u njima nešto osim riblje praznine. No, više ničega nije bilo.

Polako sam otvarala i zatvarala ulazna vrata za sobom. Prag ispred vrata još je uvijek bio mokar od tebe, od nas, od svega što smo ostavljali na njemu vraćajući se izvana, a i svega što smo iz stana iznosili. Ali, već nakon nekoliko koraka u hodniku zrak je, kao topli fen, sušio sve ono što se na meni nataložilo. Kosa se podizala u kovrčama koje su grabile u dan, lice se podmetalo pod sunce i tražilo boju.

Kako si pomoći, mislila sam, osim isušivanjem, potpunim, cjelovitim?

A zatim sam ga upoznala.

Suh, hladan, kao da su ga propuhali svi pustinjski vjetrovi.

Spor, postepen, tih. U njemu se nije razlijevalo ništa. Čak ni strahovi zbog pandemije, zbog tišina koje su parale buku.

Između njegovih riječi i poruka bili su dugi i hladni razmaci. Pauze koje su se probijale do moje svijesti kao velike, ledene kocke.

Nikamo mu se nije žurilo, nikamo nije smjerao. Ono zračno u njemu, taj prostor nenatopljen ičim osim prazninom, počeo je isušivati i moju masnoću, podočnjake ispod očiju napunjene onom gustom krvavoznojnom tekućinom, kosu u rezancima, gustu tekućinu oko mene.

Lijepo je bilo gledati kako se isušuju male i one veće bare, kao da je stiglo proljeće. Lice mi je postalo glatko i bijelo kao sitni pijesak s plaže. Kosa se napuhala i zadebljala kao balon. Pokreti postali lakši. Mlatarala sam nogama i rukama oko sebe i sjećala se dugih, pustih ljeta koje sam provodila u svom neboderu. Prelazila sam iz curice u djevojku i nisam izlazila iz crvene haljine s volanima. Nisam se mogla načuditi svom tijelu. Dlačicama koje su počele izbijati na nogama i uskoro stvorile mek tepih koji je trebalo odstraniti od pogleda. Vrijeme sam uglavnom provodila na balkonu i zamišljala da je oko mene veliko jezero, pogotovo noću. Jezero u koje bih mogla skočiti sa svog visokog balkona i nestati u noćnom kupanju, u ugodnoj prohladnoj vlažnosti. Danju, s istog balkona, činilo se da ničega nema oko mene, kilometrima. Iako su postojale ulice, automobili, trava i zgrade, sve se činilo napuštenim. Pretraživala sam nebo pogledom u potrazi za avionima i padobranima. Vrijeme je curilo polako kao pješčani sat, a ja sam bila svjesna svakog trenutka. Hvatala sam ih kao udicom i pitala se hoće li se ikada išta ubrzati.

A zatim se ubrzalo, a jezero više nije bilo samo oko moje zgrade već i u meni. Jezero s mnogobrojnim nepoznatim i nedefiniranim bićima koja su čekala da ih se promotri, izvadi. I što s njima? Što sa mnom? Kada su to pustinja oko nebodera i prazne, tople i suhe ulice postale sluz koja se cijedila s nas?

I zašto se, ali ipak srećom, pojavio on, sa svojim suhim kaputom i očima, bistrim i pronicljivim, znatiželjnim i brzim, antipod našeg geganja po morskom dnu?

Provodila sam s njim vrijeme koje sam nazivala stepskim vremenom. Duboko i daleko u stepi, među niskim raslinjem bili smo propuhani, osunčani i sami. Moje unutrašnje jezero se isušivalo iz dana u dan i uskoro nisam znala niti nabrojati sve životinje koje su boravile duboko u tim vodama. Srećom. Nakon još malo vremena, nisam ih se niti sjećala. Jezerske životinje? Sluz na kosi, na koži? Kad je to bilo? Sve je nestajalo, kao što se simptoma bolesti nakon njezina završetka više ne možemo sjetiti.

No, nakon nekog vremena, vraćala bih se kući. Već ispred ulaznih vrata, pod nogama bih na pragu osjetila natopljenost, a zatim bih ušla i morala hodati vrlo oprezno jer su noge propadale u živom blatu. Svaki korak bio je izvlačenje noge iz njega i pokušaj stavljanja na nešto čvrsto, nepomično. Naš brod se ljuljao među valovima. Nismo imali čak ni toliko snage da se prihvatimo jedno za drugo.

A zatim sam došla na ideju.

Oko tebe se nije širio zrak i široka neba, samo smrad močvare, ali oko njega su se širile sitne čestice pijeska u pustinjskom vjetru. Lepet lešinara.

• Želim da te popravi — rekla sam ti.
• Kako će to napraviti? — pitao si. Nisi odbio.
• Vrlo brzo bi se trebali pokazati neki rezultati. — rekla sam znalački.
• Dovela bi ga? — pitao si. Nisi odbio.

Ne bih, pomislila sam. Najradije bih zajašila konja duge grive i s njim pobjegla dublje u stepu, tamo gdje me ti više sigurno ne bi našao. Ali naš dom, naše stvari, ti – što bi se dogodilo da se vratim i da je sve napuhnuto, raspuklo, ugušeno u vodi, nateklo, nabreklo? Što s tvojim tijelom takvim, knjigama, papirima, policama, što s krevetom, kako bih to objasnila ikomu, da je sve potonulo, da se utopilo, da si se sav napuhao i nestao u vodi?

• Dovela bih ga da te vidi.

Jer, zapravo, nisi samo ti bio od vode. Bila sam i ja. Dovela bih ga da nas vidi. Da nas procijeni kao spretan doktor. Mag. Da nam pomogne. Ili da pomogne samo meni. Ili samo tebi.

Pristao je. Željela sam mu pokazati svoj prostor i u tome nije bilo ničeg spornog za njega. Nisam mu pričala o tebi, ribljim očima, krvavoznojnoj tekućini, stvorenjima u vodi ispod našeg poda. Ničemu. Hoće li doći na kavu, naravno, zašto ne bi došao.

Ti i ja smo se sve dogovorili. Bit ćemo prvo sami, on i ja, on će pregledati stan, vidjeti gdje što stoji i kakvo je. Skuhat ću kavu i pričat ćemo. Onda ćeš doći i ti. Slučajno, ranije, s posla. Upoznat ću vas, a zatim ćeš sjesti s nama za stol.

• Želim da ga gledaš u oči, pomno. — rekla sam. Da vidi to riblje.

Preokrenuo si očima.

• Neće ništa vidjeti. Ali, drago mi je što ću ga upoznati. Suhu krpu na dnu mora.

I kao riba, bio si duhovit. Nasmijala sam se. Tekućina je štrcnula iz mene. Ogledala sam se po stanu. Kaos koji može napraviti samo divlja voda. Trebala sam nešto učiniti prije. Zvukovi su bili uznemirujući dok sam gacala okolo. Hoću li stati na nešto živo što se skutrilo duboko ispod polica i ladica, u dnu kreveta? Nadala sam se da neću. Možda i nije ničega bilo, samo sam zamišljala razne opasne morske životinje, one koje se na mnogo godina pritaje na dnu.

Čekaju. Oblizuju se.

Dan je došao. On je došao na vrijeme. Dugo prije njegova dolaska, sve sam uređivala – vodu izbacivala u kantama, pokušala maknuti plijesan, nadala se da on ništa od toga neće primijetiti.

• Nema vode, sve je u tvojoj glavi — govorio si mi stalno posljednjih mjeseci.

Ušao je i izuo se. Pristojno. Svidjelo mi se to. Brzo sam ga uvela u kuhinju i posjela za stol.

• Kava? — pitala sam.

Gledao je u mene suhim očima punim pijeska i kimnuo dok sam mu davala kavu.

Pa, možda bi i njemu trebalo malo osvježiti te oči, pomislila sam.

• Čini li ti se ovdje vlažno? — pitala sam.

Pogledao je zidove iz kojih je izbijala vlaga, curila naša krvavoznojna tekućina. Slegnuo je ramenima.

A onda si pozvonio.

• Moj muž — rekla sam uz smiješak.

Ali bilo mi je mnogo smješnije od toga.

U rukama je držao šalicu kave i činilo mi se da ga hvata nelagoda.

• Mislio sam da ćemo biti sami — rekao je gotovo šapćući.
• Je li? Što si mislio da ćemo raditi?

Postajalo je zabavno. A malo što mi je još bilo zabavno.

• Evo me! O… drago mi je. — rekao si ti, s lažnim čuđenjem, ulazeći.
• Drago mi je — rekao je on, ostavljajući kavu i dižući se.
• Oprostite, ovdje je malo vlažno, žao mi je zbog vode. Ja sam riba. — rekao si.

Gledao je u nas zbunjeno. Bio si mrtav ozbiljan. Oči su ti kružile po prostoriji poput drona.

Htio je otići, znali smo to.

Ali trebao si ga pogledati još malo pozornije.

Kao da si znao što mislim, približio si mu se i zagledao dublje u oči. Odmaknuo se. Možda je mislio da ćeš ga udariti. Možda si ga i želio udariti.

Kako bilo, tvoja voda pomiješala se s njegovim pustinjskim vjetrom. Tišina je bila potpuna. Čulo se samo neodređeno strujanje, sudar vjetra i vode. Ili je to bio zvuk naše krvavoznojne tekućine, naših vena, našeg pulsa koji se polako vraćao, kao kucanje sata.

Gledao te u oči, a ti si ga gledao svojim ribljim očima i odjednom njegova suhoća više nije bila toliko sigurna. U toj mirnoj tišini svijeta koji se razbijao pred potresom, pandemijom, zašto je taj lik uopće mislio da će ostati suh?

A zatim sam te zagrlila. S leđa, snažno.

Primio si me jednom rukom, a drugu si položio na stol. I dalje si ga netremice gledao.

Oko njega su plesale čestice prašine.

A zatim je pao. Polako i nečujno. Čulo se kako uranja u naš vodenasti pod.

Okrenula sam glavu na drugu stranu. Pomoći će mu vjetar koji će pokušati razmaknuti našu vodu. Pomoći će mu sve što može. Ali nije lako gledati gubitnike.

Vjetar je doista zapuhao i gotovo kao u Bibliji rastvorio vodu da se on može iskoprcati. Ali vjetar nije znao za našu sluz koja ga je zalijepila za tlo. Kada živiš u sluzi godinama, ona postaje neumoljiva. A i mi smo bili neumoljivi.

Koprcao se i dalje.

• Mislio sam da će mu goditi malo osvježenja — rekao si, gledajući u tamnozelenu vodu.

Nasmijala sam se. Ovaj put glasno.

• Hej, vidi — pokazala sam.

Tamo gdje se koprcao, tlo je postajalo čvršće. Pod kao da je prestao sa želatinastim ljuljuškanjem.

• Gurni ga dublje — rekao si.

Prišla sam mu i nogom pritisnula lice prema dnu.

• Oprosti, prijatelju, ali ti si ovdje gost. — rekla sam.

Pogledala sam te, prasnuli smo u smijeh.

Tlo je doista postajalo tvrđe. Ne samo na tom mjestu nego i šire, po cijeloj kuhinji.

• Vidiš? — pitala sam te.

Kimnuo si.

• Dakle, znao si da je sve vodeno? To nije bilo samo u mojoj glavi?

Pogledao si me.

Oči su ti bile razigrane.

• Da sam priznao, možda ga ne bi dovela. Ali znam da si željela nešto premostiti.

Možda i ne bih, pomislila sam i čvršće mu zabila glavu u pod. Nepotrebno, više se nije micao. Možda smo i promijenili nešto.

Pomaknula sam nogu, oprezno da ne poremetim nove tokove koji su se sada skrivali ispod i oko nas.

Noga mi je bila suha, kao i tlo. Njega više nije bilo, kao da ga je pod ugradio u sebe i prekrio.

Osvrtali smo se po kuhinji. Zidovi su djelovali bijelo, neispucano.

• Gle, kava mu je ostala. — rekao si, uzeo šalicu i popio gutljaj.

Pogledala sam na mjesto gdje je ostavio jaknu, cipele i kapu.

• Nema njegovih stvari — rekla sam vedro.
• Odlično. Idem oprati suđe — rekao si.

Ušla sam u dnevni boravak i sjela na fotelju. Izula sam papuče i noge stavila na suhi tepih.

Šum vode bio je utješan.

• Smanjit ću grijanje, suše mi se usta! — viknula sam.
• Donijet ću ti vodu! — čulo se iz kuhinje.

Pomaknula sam nogu s tepiha i udarila petom svom snagom u parket. Nije propala u tekućinu. Zaboljelo je.

• A ako ga budu tražili? — viknula sam.

Bosim nožnim prstima sam tapkala po bijelim resama.

• Koga? — pitao si iz kuhinje.

Zatim si ušao u sobu s dvije krigle vode. Propala bih s tobom u bilo koju dubinu, tekućinu, znoj, krv, pomislila sam. Uvijek ćemo naći nekoga tko će nam pomoći premostiti.

Prihvatila sam petu rukom i nasmiješila ti se.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke priča ‘Lepet’, Jesenski i Turk, 2026.)