Kategorije
proza

PAUČINA (neobjavljena priča Viktorije Majačić)

Gladni pauk strpljivo promatra svoju gustu mrežu raširenu između tankih grana tek procvalog jorgovana. Nožice crnog kukca grčevito se izdižu i spuštaju, naglim pokretima sićušnog tijela nastoji se osloboditi iz svjetlucave smrtnonosne stupice skrivene među blijedoljubičastim cvjetovima, ali svaki njegov trzaj je bezuspješan. Isti nagon za preživljavanjem upravlja Martinim disanjem, odmjerenim pokretima tijela pokušava ukloniti razgranatu povijušu zabrinutosti koja se šulja kroz njezino grbavo srce i spušta do ukočenih stopala kao pauk prema svojoj lovini. Glava s tisuću okašaca, zbijeni prsni kolutići i hitinski zadak polako nestaju ispod bjeline posmrtne kukuljice. Pauk ubrizgava probavne enzime u letne mišiće metalnocrnog kukca, dok proljetni vjetar odnosi slatkasti miris cvijeća visoko prema nebu kao bezglasnu molitvu. Marta duboko udahne i nježno spusti dlan na majčino koljeno.

Martina majka sjedi u invalidskim kolicima i raduje se svakoj ptici koju dotakne pogledom. Nekoliko trenutaka zadivljeno promatra divljeg goluba u krošnji obližnjeg drveta, zatim usmjeri svoje sivkaste oči prema vrapcima. Maleni mužjak sivog tjemena i ženka sa svijetlosmeđim vratom neprestano skakuću po tlu i čiste perje u prašini uz rub ceste. Majka znatiželjno širi zjenice i uživa u njihovoj skromnoj sreći, sve dok piskutava pjesma lastavica ne usmjeri njezin pogled prema krovu zgrade u kojoj živi već tri godine. Spretne ptice selice iscrtavaju nevidljive krivulje u zraku, majčine usne mreškaju se kao morski valovi i radost se širi, izdiže i pjeni na košćatim obalama njezinog lica prošaranog sitnim borama. Osmijeh joj nije ispunjen zubima, nego dječjom nevinosti. Prije nekoliko mjeseci prestala je nositi plastično zubalo, žuljalo joj je desni i otežavalo gutanje i govor. Bez zubi izgleda kao krhki ptić bez perja. Njezina paperjasta sijeda kosa prorijeđena je na tjemenu, staračke pjege raširile su se preko čela, vrata i nadlanica, nekoć široka bedra sada su dvije suhe bedrene kosti koje strše ispod kućnog ogrtača kao drveni kolci. Okomite brazde s obje strane majčinih usana široke su kao Martin kažiprst. Ostarjelo tijelo pamti svaku neisplakanu suzu i neuslišenu molitvu, ali njezin um je brzi potok zaborava. Svaki njezin novi dan je svjež i čist, prazna ploča koja se svakog dana iznova ispisuje i svake večeri briše. Jučer je otisak svoje bezube čeljusti ostavila na podlaktici njegovateljice. Bilo je vrijeme ručka i njegovateljica je žlicom pažljivo zagrabila malo povrtnog variva s usitnjenim komadićima piletine, ali Martina majka nije željela jesti. Usne su joj bile čvrsto stisnute i drhtavom rukom odgurnula je tanjur i prosula varivo po sebi, krevetu i podu, zatim je naglo nasrnula na njegovateljicu i kao zmija riđovka ugrizla je za ruku. Njegovateljica je zaprepašteno jauknula, ali Martina majka toga se ne sjeća.

Pauk zaborava neprimjetno se ušetao u njezin mozak i između krvnih žila, živaca i moždanih ovojnica ispleo široku mrežu. Ljepljiva paučina prekrila je većinu dugoročnog sjećanja. Zaboravila je sve udarce šakom u stomak i ostale dijelove tijela koje uvijek prekriva odjeća, zaboravila je zadah suprugovog mamurluka i smrad isprika, prekršena obećanja i prljave prijetnje. Zaboravila je laži, psovke i šamare, ali još uvijek se sjeća dugačkih čipkastih rukava svoje vjenčanice i njegovog pepeljastosivog svadbenog odjela. Pod blagoslovom zaborava nestala je njezina bračna nesreća, ali i sva majčinska sreća. Zvuk razigranog smijeha plavokose djevojčice s dugačkim pletenicama iščeznuo je iz njezinih uspomena. Dlan ove sredovječne žene s dubokim podočnjacima položen na njezino koljeno nema nježnost dječjeg dodira. Neugodan je i nepoželjan.

Martina majka jezikom obliže suhe usne i brzim pokretom ruke, kao da tjera dosadnu muhu, ukloni prste nepoznate žene sa svog koljena. Marta se uplašeno trgne i proguta gorku slinu. Majčino mršavo lice je namršteno, djeluje prijeteće kao očeve oči nakon nekoliko dana apstinencije. Nervozna svjetlost njegovih zjenica uvijek je nagovještavala novi pad na dno čaše, pad u boce alkohola, lažnu hrabrost i izobličenu snagu, ali svilenkasta praznina u očima Martine majke nema dno. Gusta je i neprobojna. Ne može se zaliječiti žlicom soda bikarbone rastopljene u vodi. Kiselina majčinog zaborava ne može se neutralizirati kao očeve želučane tegobe nakon višednevnog opijanja.

Dva vrapca slete na tanku granu obližnjeg javora, živahno zacvrkuću i brzo odlete natrag u prašinu. Majka šuti i promatra vrapce, ne sluša kćerkine riječi. Marta jezikom grebe po dnu nade, kao pomahnitali čarobnjak iz neukrotivih rukava izvlači pitanja o današnjem ručku, sunčanom vremenu i oblacima, o ptičjim krlima i mirisu jorgovana. Ali majka šuti i promatra sićušne ptice, ne primjećuje da se slova koja Marta izgovara pretvaraju u kamenje koje zastaje u grlu poput prevelikog zalogaja hrane. Marta osjeća mučninu, ali neutaživa glad iznova je napada. Rukama skuplja prašinu sadašnjosti, pretresa po džepovima prošlosti, izmišlja riječi i sastavlja nervozne rečenice, ali majka joj ne odgovara. Paučina je pregusta i ubrzo ih obje proguta tišina.

***

Nekoliko trenutaka kasnije, kćerka i majka sjede na istom mjestu u dvorištu. U tišini, pokraj vitkog stabla jorgovana. Vrapci još uvijek čiste perje u prašini, Martin želudac drobi i razgrađuje neodgovorena pitanja, a jedna starija žena, kratke sijede kose, izlazi iz glavne zgrade staračkog doma. Srdačno im uputi pozdrav i naglo se zaustavi ispred klupe.

– Ja ovo lice poznajem – izgovori sjedokosa žena i netremice promatra Martinu majku.

– Sjećam Vas se iz rodilišta – svečano uzvrati majka i odgonetne zagonetku iz prošlosti.

Razgovor dvaju starijih žena potekne u neočekivanom pravcu. Prije četiri desetljeća zajedno su boravile u bolničkoj sobi. Marta s nevjericom sluša kako se majčine misli s lakoćom pretvaraju u rečenice, teku kao neustrašiva rijeka koja čezne za zagrljajem širokog ušća. Slike iz prošlosti otimaju se iz paukovog stiska i lete okolo kao mnoštvo vinskih mušica.

– Bile smo istog dana u rađaoni. Na Jurjevo. Vi ste rodili dječaka od 3300g, a ja djevojčicu od jedva 2500g. – žubore kapljice sjećanja s majčinih usana, dok se u uglovima Martinih očiju nakuplja slana voda.

– Da, tako je – s osmijehom na licu potvrdi sjedokosa žena – Imate dobro pamćenje.

– Hvala Vam – ponosno izgovori majka.

– Je li ovo Vaša kćerka? Ona mala djevojčica s rodinim ugrizom na potiljku?

Toplina proljetnog dana spusti se s Martinih ramena duboko ispod rebara i ugnijezdi se u koštanu krletku njezinih prsa kao vruća strepnja. Srce joj je sunčeva baklja. Utroba joj podrhtava, dok iščekuje majčin odgovor.

– Ne, ne znam tko je ova žena – majka nezainteresirano slegne ramenima.

– Jako ste slične, pa sam pomisli… – riječi sjedokose žene grubo zaustavi Martina majka.

– Moja kćerka nije ovdje. Umrla je nedugo poslije rođenja.

Elektroni, protoni i ioni Martinog srca se ubrzavaju, plazma osjećaja se miješa i brzo zagrijava. Marta nervozno pogleda prema svojim neurednim noktima. Suha ispucana koža njezinih prstiju žudi za mekoćom, nježnost majčinih zagrljaja koju je kao djevojčica željno upijala nestala je s jagodica njezinih prstiju i raspršila se kao jutarnja rosa. Kao da nikada nije postojala. A postojala je.

Martina majka je na oltar suprugove strahovlade svakodnevno stavljala svoje kucajuće srce, svoje meso i kosti, ispod tople i mekane kože skrivala je kćerku od psovki, pijanih riječi i teških šaka. Iz njezinih napuknutih rebara i polomljenih zubi izrastalo je lažno cvijeće novih početaka. Zatvorena vrata spavaće sobe uvijek su donosila slanu kišu i prigušene jecaje, nakon kojih bi se pojavila duga pokajanja i očevih obećanja, krhka i kratkotrajna kao leptirova krila.

– Ah, žao mi je – odgovori sjedokosa žena i sućutno pogleda prema Marti.

U kćerkinoj nutrini otvara se crna rupa, nestabilna supernova užasa i srama. Majčina usta bez zubi smiju joj se u lice. Marta ne može učiniti ništa da se otrgne iz ljepljivog zagrljaja. Čelo joj je orošeno kapljicama znoja, kosti su joj teške i ispunjene kajanjem i tugom, njezini okrugli obrazi bolno se rumene. Osjeća pritisak teških nevidljivih niti oko svojih zglobova i ukrućene mišiće još jednog poraza. Nepomična je kao mrtvi kukac u paukovoj mreži među mirisnim cvjetovima jorgovana. Poput onih kukaca koje je često sanjala u djetinjstvu.

Svaki put kad bi očevo pijanstvo ostavilo modre tragove na koži njezine majke, Marta je imala noćne more. U snovima je trgala gustu paučinu u koju je bila upetljana i panično skidala ljepljive niti i mrtve kukce sa svojih ramena i iz kose. Ponekad bi joj se brzo približavao neobično veliki pauk s krupnim žutim očnjacima i dvometarskim nogama. Ponekad bi pokušavala pobjeći od stotina sitnih crnih paukova koji su joj se penjali uz noge ili bi joj se prema ustima penjala dlakava tarantula, ali svaki taj san završavao je isto. U trenutku najvećeg straha, Marta se ne bi mogla pomaknuti s mjesta. Tada bi iznenada osjetila čvrsti dodir majčinih ruku koje bi je s lakoćom oslobodile od okova straha i nadolazeće prijetnje. Nakon toga bi se pomokrila u krevet i uplašeno probudila. Kad bi osvanulo jutro, majka bi ušla u sobu i promijenila posteljinu. Tamnožuta mrlja na plahti uvijek je nalikovala na tamne kolutove oko majčinih očiju, a one bi ostatak prijepodneva provele hodajući po stanu kao dvije oprezne mačke, trzajući ušima na svaki šum i pazeći kako ne bi nepromišljenim zvukom probudile mamurnu zvijer.

– Danas je baš lijep dan – neočekivano izgovori Martina majka.

– Da, jeste – plaho doda sjedokosa žena.

– Drago mi je što smo se srele.

– I meni isto. Vidjet ćemo se opet uskoro, moja majka u četvrtak slavi 98. rođendan.

– U četvrtak dolazi i moj suprug. Rekao je da će mi donijeti buket ruža. Moći ćete ga onda upoznati.

Divlji golub iznenada prhne s grane drveta visoko prema proljetnim oblacima, dva vrapca glasno zacvrkuću. Martina majka smiješi se veselo kao djevojčica s novom lutkom i sjedokosoj ženi prstom pokazuje prema prašnjavoj ptičjoj kupki. Svilena čahura u potpunosti je prekrila kćerkin lik, paučnjak je iz vrha šiljka ispustio otrov, a iz čvrste vrećice za jajašca izašao je trijezan i ljubazan suprug, izmaštan muškarac, nježni zaštitnik stvoren od dubokih ožiljaka i neispunjenih nadanja. Žena se nervozno osmjehne i uputi prema širokim vratima ukrasne željezne ograde, prije nego izađe iz dvorišta zastane i osvrne se. Pokraj bezube starice u invalidskim kolicima na drvenoj klupi sjedi prozirna žena. Bijela mrlja bez oblika. Bez imena. Žena zarobljena u stupici iz koje nema izlaza.

Marta poraženo pogleda prema krupnim cvjetnim grozdovima jorgovana. Srebrna paukova mandala u svom središtu ima bijelu nepomičnu kuglicu. Pauk proždrljivo isisava njezin sadržaj.

Viktorija Majačić

(Autor ilustracije: Meho Mahmutović)

 

Kategorije
proza

Čišćenje

 

Probudio se ranije nego inače.

Goga je za danas najavila čišćenje, a to je značilo da se svatko od njih mora pozabaviti svojim dijelom posla, imali za to volje ili ne. Njegov dio bilo je pranje prozora i podova, s tim da nije smio zaboraviti na terasu, najvažniji dio stana. Terasa se, upozorila je Goga naglašavajući zadnju riječ, prlja najviše.

Dok je ustajao, obuzeo ga je poznati osjećaj izmještenosti. Nije znao bolje nazvati taj osjećaj koji ga je već mjesecima proganjao pri buđenju. Bilo mu ga je teško i opisati.

– Znaš, to je… kao da ne bih trebao biti tu gdje sam. Kao da pripadam negdje drugdje –  trudio se objasniti najboljem prijatelju na kavi pored supermarketa u kojem su zajedno kupovali svake nedjelje.

– Ma nemoj mi reći. Svi se tako osjećamo, stari – odgovorio mu je ovaj i osmjehnuo se. – Pun ti je kufer posla, svakodnevnih sranja, bračnih pizdarija…

– Da… – uzvratio je on pažljivo. – Ali nije samo to, već… kao da sam upao u pogrešan scenarij. Moj život, ono što bih zapravo morao raditi… kao da je negdje drugdje.

Prijatelj ga je, pristojnosti radi, ipak pitao gdje to smatra da bi trebao sada biti, a nije. Na to pitanje nije imao odgovor, samo slike koje su se ravnomjerno redale u njegovoj glavi, blagih boja i linija, kao u dječjoj slikovnici: stol s mramornim kolačem, tanki ženski vrat, ljubičasta orhideja u tegli. Previše nejasne da bi ih pokušao istumačiti sebi ili prijatelju.

S Gogom nije razgovarao o tom osjećaju. Znao je kako bi ona – analitična kakva je već bila – reagirala na njega. Posjela bi ga na njihovu prostranu terasu kao malo dijete, skuhala mu čaj od mente i zatim krenula u ispitivanje: Koliko se dugo tako osjeća? Gdje smatra da uistinu pripada? Je li sretan s njom? Kako bi se stvari mogle poboljšati?

Goga, majstorica napretka i životne ravnoteže. Kad nije radila na preuređenju njihovog trosobnog stana, planirala je korake u svojoj sve dinamičnijoj karijeri ili pojašnjavala kako će im za nekoliko godina biti idealno vrijeme za bebu. On je samo kimao glavom, ne razmišljajući. Nije bilo potrebe. Goga će sve urediti, osmisliti onako kako je potrebno za njihovu zajedničku sreću i to sa svoja dva rokovnika: crnim – u koji je zapisivala svoje zadatke i plavim – u koji je zapisivala sve što su trebali uraditi njih dvoje zajedno ili (češće) – on sam. Čekalo ga je tako mijenjanje žarulje u hodniku zgrade, popravak automobila, kupnja novih zavjesa u Ikei i raspitivanje oko novog mjesta za ljetovanje. Gogi je dosadilo ljetovati svake godine uvijek u istom primorskom gradiću gdje je on imao vikendicu. Gogi bi stvari općenito brzo dosadile. Ajmo dalje! – bila je njezina omiljena poštapalica. No trebalo je priznati: doista su išli „dalje“. U samo par godina veze i godinu dana braka pronašla mu je tri posla (jedan za drugim, tako da u karijeri nema, naglasila je, praznog hoda), zajednički stan, a činilo mu se da je rješavala i sve ostalo u njegovom životu. Na primjer, odjeću. Uvijek je bila oprana, ispeglana i posložena. Zatim, hranu. Uz sve ostale obaveze, uvijek je uspijevala skuhati nešto vrlo ukusno poput njegove omiljene mesne pite. Često je zamišljao kako je njihov zajednički život zapravo hotel u kojem on ima sve privilegije i poneke dužnosti oko kojih nikada nije zanovijetao. Nije bilo potrebe. Goga se brinula o svemu, najmanje što je mogao jest pomoći joj i ispuniti svoje obaveze iz plavog rokovnika.

Samo, ta izmještenost. Jutros se činila mnogo većom nego inače, čak i težom. Pritiskala mu je glavu i vrat na raznim mjestima tako da mu se činilo da ga sa svih strana stežu velika kliješta. Poželio je nekoga nazvati prije čišćenja ili barem sam, na terasi, popiti kavu. Odlučio se za kavu. Nije mogao podnijeti razgovor koji bi uslijedio nakon poziva nekom prijatelju. Prazne floskule, nedostatak pravih pitanja. Pitao se što uopće može i dobiti iz tih razgovora. Jedina osoba koju je stvarno želio čuti bila je Lara. Iako, pomišljao je dok je palio cigaretu na terasi i brzo uvlačio dimove u strahu da bi se Goga mogla vratiti i zateći ga kako puši (u plavom rokovniku je još davno bilo precrtano: PRESTATI PUŠITI!, pa Goga nije znala za njegove povremene izlete u dimnu zavjesu), nije znao ni što bi njoj točno rekao da je nazove.

– Heej, što ima? – zamišljao je da joj govori u slušalicu. – Znam da se nismo već dugo čuli… Kako si? Nećeš vjerovati, oženio sam se. Ima već godina dana… Zapravo, ne znam zašto ne bi vjerovala (na tom mjestu bi se nasmijao da joj pokaže kako nije izgubio svoju šaljivost koju je voljela). Kako posao? Larine skulpture?

Lara je imala podrum u kojem je slikala i radila oblike od gline koje je on nazivao „Larinim skulpturama“. Ona se na to smijala i tvrdila da je riječ o ljudskim oblicima i da pogleda bolje, ali on ih nije prepoznavao. Iskrivio bi glavu pokušavajući detektirati ruku ili trup, a zatim bi se, nakon neuspjeha u kojem bi rezignirano vrtio glavom, oboje smijali.

Od svih žena koje je ikada upoznao, Lara je bila jedina koja se znala smijati na vlastiti račun. Oko svog rada, svojih napornih roditelja, prijateljica koje su je često zamarale svojim problemima. Smijala se iskreno i dobroćudno, pa se osjećao korisnim dok je smišljao smiješne nadimke za njih, a Larinoj majci na telefon govorio da ih je upravo prekinula u transcendentalnoj meditaciji. Lara je bila jedina žena koja je ne samo razumjela već i poticala njegov humor. I jedina koja za njega nije imala plan. Činilo se kao da joj je bilo dovoljno biti u njegovom društvu i često je samo sjedila kraj njega mrseći mu kosu. Voljela je predvečerja na moru. Uvijek u istom mjestu, u njegovoj vikendici. Nikada nije rekla: Ajmo dalje. Upravo suprotno – činilo mu se da je toliko vezana uz svaki trenutak da se i ne želi pomaknuti dalje, nikada. Ponekad ju je promatrao, mirnu i zagledanu u jednu točku i činilo mu se kao da je pored njega uronila u neki paralelni svemir u kojem oblici i boje nisu slični ovome, pa poput pravog ronioca razmiče morsko kamenje i travu, istražujući ih polako i oprezno, koliko joj to gusta voda dozvoljava. Nije ga puštala u taj svijet, ali činilo se da joj nije smetalo da sjedi pored nje dok je ona u njemu. Ne može se sjetiti koliko je sve to trajalo, koliko je trajao uz Laru. Sjeća se samo slika: valjanja po prvom snijegu. Njezine kose rasute na jastuku pored njega. Njezinog uvijek brzopletog pakiranja.

Njezinih očiju boje mahovine dok ga je gledala kako odlazi.

– Shvatio sam zašto sam otišao od tebe. Dugo mi je trebalo, ha? – zamišljao je da joj govori još uvijek mirno sjedeći na terasi s kavom odloženom na stolić pored sebe. – Nisam znao što dalje. Nismo imali jasan plan. Jasan smjer daljnjeg djelovanja. Zar ne?

Što bi ona na to odgovorila? Pogledao je kavu na stoliću. Gogina omiljena crna šalica sa zelenim kričavim natpisom: ONE LIFE. LIVE IT. Krpe za podove u kutu terase dozivale su ga da krene s čišćenjem.

Ipak, morao je nastaviti. Morao je dovršiti svoj zamišljeni razgovor s Larom.

– Htio sam ti zapravo reći… sad mi se čini da oni trenuci kada si gledala u prazno nakon rada sa skulpturama, a ja sam samo sjedio pored tebe… da su to jedini trenuci kada sam „pripadao“. Bio sam točno tamo gdje sam trebao biti. Poslije… nisam više to osjetio.

Pitao se postoji li još nešto što bi rekao Lari. Uzeo je gutljaj kave iz Gogine šalice. Da, postojalo je još nešto. Gledao je u kuhinjske prozore na kojima je vidio čestice prašine. Gogina šalica sjajila se na jutarnjem suncu. Sve Gogino se sjalo, sve je bilo čisto i bistro. Želio se uhvatiti za tu misao, prebaciti misli iz kolosijeka u kojem su bile na Gogu, na njezinu bistru čistoću. Neupitan sjaj organizacije i planova. Ali misli su se vraćale na razgovor s Larom. Progovorio je meko i lako, kao da ona sjedi preko puta njega na terasi i smiješi se gledajući u prazno.

– Htio bih da znaš… možda nismo ni trebali imati dobar plan. Možda bi se on nametnuo sam od sebe, da smo ostali zajedno. Nedostaje mi… tvoje lice. Buljenje u prazno. Mislio sam da… znaš, da ćemo se pogubiti ako ostanemo zajedno. A sada… sve imam uređeno u milimetar. Moja žena ima dva rokovnika. Jedan je samo za mene, zamisli. Znam što ću raditi dvije godine unaprijed. A nikad nisam bio izgubljeniji.

Osjeti kako mu se napetost u vratu i na čelu pojačava. Kliješta su bila sve jača, sve neumoljivija. Uđe u kuhinju i potraži Aspirin u jednoj od ladica. Goga ne bi dopustila da ikada ostanu bez Aspirina ili bilo kojeg drugog lijeka koji je smatrala nužnim. Gdje bi on bio bez Goge, znao mu je reći najbolji prijatelj.

Zaista, gdje bi bio bez nje?

Prestane tražiti lijek i pogleda kroz vrata terase. Vani blistaju grane drveća na suncu, ali te grane i to sunce nisu oni ispod kojih on treba biti. Niti je ova kuhinja s crno-bijelim elementima, koja ga je gotovo vrijeđala svojom hladnom elegancijom, ona u kojoj on treba živjeti, a pogotovo, i to mu se činilo zbilja hitnim – ne bi trebao piti iz njezine šalice. Te misli mu se u glavu poslože meko, kao dijelovi puzzlea od spužve. U njima osjeti i nešto neopozivo, kao da je dobio rješenje zagonetke koju je godinama pokušavao dokučiti: neočekivano i u pogrešno vrijeme, ali jednoznačno i jednostavno. Sada ga promatra kako stoji ispred njega i ne može ga zanemariti.

Goginu šalicu ostavi na stolu na terasi i brzim koracima se uputi iz kuhinje u hodnik, a zatim u spavaću sobu. Lara ga je, kao i svako jutro, prije izlaska podsjetila da spremi krevet. Ne. Goga ga je podsjetila. Lare već dugo nema kraj njega, iako je – shvati naglo – ipak ima.

Zašto je to tek sada shvatio? Stalno je oko njega. Osjeća njezinu prisutnost u svemu što radi. U zdravim pahuljicama koje jede za doručak jer je Goga rekla da mu smanjuju mogućnost srčanog udara. U redu u banci ili na pošti dok želi okretati očima zbog svega što ljudi pitaju, a što nema veze s poštanskim ili bankarskim poslovima. U vožnji kroz grad kada želi nekome objasniti da bi bilo bolje da su kupili drugi auto. A pogotovo u onim trenucima, svim onim kratkim, isprekidanim ronjenjima na dah između pranja posuđa i odlaska na spavanje, gašenja televizije i tuširanja, oblačenja čarapa i spremanja veša, u trenucima koje krade, koje usvaja i čuva, koji nisu dio onog „stvarnog“ života u kojem živi. U kojem se osjeća izmještenim.

Postoji, dakle, postaje mu sve jasnije dok iz ormara s pernatom lakoćom izvlači svoj crni, sjajni kofer koji mu je Goga kupila za rođendan, to nešto njegovo, nešto drugo. Ono „negdje drugdje“ o kojem stalno razmišlja. Paralelni svemir uz onaj u kojem je sada. Zna da postoji, sada je siguran jer ga naslućuje stalno, svaki dan, dok pije kavu na terasi ili vadi Aspirin iz ladice. Taj svijet je, razmišlja dok stavlja robu iz ormara u kofer, onaj svijet u kojem bi trebao biti. Ne treba se pitati postoji li uopće i ne treba ga se bojati. On je i u njemu i oko njega. On je u svakom zamišljenom razgovoru s Larom. To je svijet koji je Lara gledala dok su sjedili u tišini jedno pored drugoga. Stvaran je i opipljiv.

Odlazi u kupaonicu i uzima brijaći pribor, češalj i Niveu. Kupaonica ga gleda hladnim sivim pločicama.

– Zdravo, kupaonico kojoj ne pripadam – kaže u prazno. – Tebi neću nedostajati.

Kofer je pun. Osjeti neobično bubnjanje u prsima. Prožme ga toplina u kojoj osjeti da mu se srce širi po cijelim plućima i obuhvaća sve veći dio njegovog trupa sve dok mu se ne učini da je izašlo iz njega i dalje, postepeno, puni prostor.

Bila bi stvarno šteta da sada doživim srčani udar, pomisli i nasmije se. Zatim se nasmije glasnije. Njegov smijeh prolomi se praznom sobom i zaustavi se na nečistim prozorima.

Uzme kofer u ruku i ponovo se vrati u hodnik. Na stoliću, pored telefona, rokovnici. Crni i plavi. Otvori plavi. Ispisano je mnogo toga, nešto većim, a nešto manjim slovima. Njihova budućnost. Točnije, njegova budućnost. Razgovori za posao. Termini za teretanu. Sjeti se Goge i njene kratke crne kose dok bi zapisivala natuknice i smještala događaje u određene datume. Kućice koje će odrediti sve. Osjeti divljenje prema njoj. Od onoga što je ovlaš zapisivala uskoro će nastati događaji koji će odrediti daljnje događaje. Sve to biti će povezano kao karike u lancu i tvorit će život. Gogin život, njegov život. Nije li upravo to ono što je tražio u jutrima s Larom, jutrima nepovezanima s večerima, večerima nepovezanima s tjednima?

Začuje zvuk portafona i shvati da se Goga vraća, a da on nije oprao prozore ni podove, nije čak ni bacio cigaretu iz pepeljare na terasi. Njegovo „negdje drugdje“ se zaljulja kao luster usred propuha. Oštre konture Goginog lica i prijateljev podsmijeh postanu snažan krupni plan.

U grudima osjeti stiskanje slično prethodnom, samo mu se ovaj put učini da se srce ponaša suprotno: iz proširenja sada se smanjuje sve više. Prvo ulazi iz prostora oko njega natrag u njegovo tijelo, a zatim postaje sve manje u njegovim grudima sve dok ne dosegne veličinu čvorića koji se umiri negdje između njegovih pluća i želuca.

Začuje zvuk lifta. Pored sebe ugleda svoj kofer i hitro ga odnose u sobu te ugura u ormar. Gogine potpetice oštro udaraju po hodniku. U glavi ponovno osjeti kuckanje i sjeti se kako nije pronašao Aspirin. Otrči do kuhinje i zatim na terasu, baca cigaretu preko ograde i u ruke prima dvije neoprane krpe za čišćenje.

Goga otvori vrata i uđe u hodnik.

On pogleda prema stolu.

ONE LIFE. LIVE IT.

 

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Ticala’ (HENA.COM, 2016.)

Fotografije: Meho Mahmutović

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Meho Mahmutović
Kategorije
proza

Njima

Boja kože

Žao mi je. Nije se moglo pokrenuti. U meni izazivaš nježnost, ali ne i strast. Mogla sam biti s tobom iz forme bez sadržaja. Mogli smo pričati i smišljati, raditi stripove zajedno, razmjenjivati ideje navečer, ujutro, poslijepodne, u krevetu, zagrljeni, a zatim samo okrenuti leđa jednom drugome i zaspati. Gledala bih tvoje lice. Ljubili bismo se u suton. Išli bismo spavati osjećajući nježnost i mir. Osjećala bih da gubim žar. Vjenčali bismo se i imali djecu. Ali zašto? Ja se ne bojim biti sasvim sama. Gubiti žar. Zašto? Znam, mogli bismo nabrojati mnogo razloga ‘zašto’. Sigurnost, nježnost, prijateljstvo. Rad. Kreativnost. Možda u to strast nakon nekog vremena i prijeđe. Možda je to i nužno, s time bismo se onda i pomirili. Sjećaš li se kad smo ležali u krevetu u mom starom stanu, gledali japanski film i rekao si da planiraš naći stan za nas? Planirali smo suživot. I htjeli smo to tada, znam.
Ali i još jedno znam: Dugo, dugo bismo tražili nešto drugo jedno u drugome, ali nikada to ne bismo pronašli.

(Pukotina je ipak prevelika. Sve toplo što je postojalo, iscurilo je van.)

 

Tamnoplava

Hej. Mnogo ti stvari nikada nisam rekla. Primjerice, uvijek sam te se bojala. Osim kada si bio u meni. Tada sam jahala na valovima. Ništa me nije moglo bolje ispuniti. Vidjela sam kako smo nepobjedivi, vidjela sam koliko možemo. I mnogo smo napravili. Vrlo smo daleko otišli. Planine i doline smo prošli i završili iza sedam gora i sedam planina. Ponekad mi se činilo upravo tako- da se pretvaramo u dječju bajku.
Hajde silo, da megdan činimo! – htjela sam uzviknuti svaki put kad bi se stvari zahuktale, kada si silovito razbijao prostor između nas, sve naše kule i dvorce.
A taj dvorac… strahota ga i pogledati. – nastavljalo se u bajci. I među nama, kada je bivalo gotovo. Dijelom mi se i sviđalo što si me naučio pružati otpor, rušiti. Ostavljati iza sebe mnogo pregaženoga. Mnogo bitaka. Nekada si me gađao iz svih oružja. Ali, znala sam vratiti.
Predaleko smo otišli, znaš. Ponekad te sanjam, osjećam nježnost, tugu i bijes i mislim da bih napravila sve da možemo opet ispočetka. Ali, nikada nismo mogli. Nikada neću zaboraviti tvoju posljednju poruku: Nikome ne vjerujem toliko kao tebi. Tada sam tražila u sebi nešto što bi na to moglo odgovoriti, nešto slično, nešto što te nije željelo udariti. I najmanji dio bi bio dovoljan, ali nisam ga mogla pronaći.
Nikako nisam željela biti tvoja marioneta. A niti ti nisi želio biti sve što sam ja htjela. Bili smo mladi, ali već smo bili previše tvrdoglavo samosvojni kada smo se upoznali.
A znamo i ti i ja- teško onima koji nas pokušaju iole podesiti.

(Nosim svašta od tebe. Ali ne i tebe. Bljeskovi će ostati.)

 

Maslinasto zelena

Konačno, događa se ono što si htio čitavo vrijeme. Razvodiš se i možeš dalje. Izašao si iz kože u kojoj si dosad bio, te lažno pitome kože i obukao svoje drago, jedino pravo, predatorsko odijelo.
Potpuno razumijem tvoju agresiju. Tvoj očaj. I izbacivanje istoga na suprotnom spolu. Tko je više kriv od suprotnog spola? Ne znam. Ja sam radila identičnu stvar, samo s manje bijesa. Bolje sam znala, i još uvijek znam, sakriti kipljenje. Ali imam druge ispuhe, ne brini se.
Poludi, hajde. Razbacaj sve oko sebe sada kad možeš. Budi muškarac kakav si želio biti i bit ćeš nagrađen plodovima kakve si tražio. Kreni u ono divljanje o kojem si sanjario na crvenom kauču dok si kuhao čaj, a zatim još više na gimnastičkim spravama dok si mi pokazivao koliko možeš i koliko imaš novih tetovaža. Predobar sam- znao si se žaliti, gledajući me ledenim očima- lokvama. Čak mi je i moj terapeut to rekao. Mogao si zavarati terapeuta, djecu i žene, mogao si zavarati cijeli svemir, ali mene nisi.
Sad je vrijeme za tebe. Učini to sad. Vini se do kraja. Razvali. Želim ti sreću.

(Trebat će ti. Gubi se u to što te čeka, nestani tamo.)

 

Blijedoružičasta

Teško je prestati s tobom. Ne mogu te ne spomenuti, ma koliko vremena prošlo. Možda je to zato što je naša zona ipak bila zabranjena, strogo zabrtvljena. Ja sam ušla u tvoj prostor, nepozvana, mnogo više nego si ti mogao ući u moj. Sve to bilo je nepropisno, ali samim time i napeto. Kombinirao si od jutra do sutra, to su bili elaborirani planovi, kakve danas treba grad. Ja ih tada nisam trebala, a nismo niti mi, no sada razumijem sve kalkulacije i promišljanja i zašto si ih uvodio. Vjerojatno bih danas i ja tako postupala, što nije isprika i nije niti važno.
Ali da znaš, nikada me nisi prevario. Niti na trenutak. Zapravo si bio naivan. Idealističan samo donekle. Mislio si da sam kao ti, da utilitarno sakupljam bodove koje ću iskoristiti. Ali ne. Okrznulo te nešto sasvim nesebično. Znala sam koliko ću izgubiti, ali što je život iskalkuliran do kraja? Što se mene tiče, što je život uopće? Mnogo si analizirao i promatrao i nešto se od toga utisnulo i u mene. Nešto, ili mnogo toga. Danas je analiza moje glavno oruđe i ne puštam je niti u snovima (pogotovo u njima).
Sjećaš li se kad smo sjedili na starim drvenim klupama i rekao si: kada te gledam, svjetla kao da se pale i gase?
Nije to imalo veze sa mnom, sada znam. Dotaknulo te nešto što nisi predvidio, s čim se nisi znao nositi.
Nešto na što nisi smio računati i što nikako nije bilo iz tvog svijeta. A sada se drži svoga i ne popuštaj. Nikada.

(Jednom tvoja. Nikad više.)


Ljubičasta

Kada pomislim na tebe, osjetim toliku gorčinu da bih se mogla početi rezati nožem do krvi. Još bih mogla otići i dublje, sve do kosti, sve dok od mene ne bi ostalo ništa. Uvijek mi se činilo: Kada bih mogla uzeti dio tvojega tereta, učinila bih to. Kada bih mogla učiniti nešto da olakšam sve što si prolazio, a što je vrijeme iscrtavalo na tvom licu, učinila bih to.

Najbolji prijatelji, obećavali smo si. Hvalili smo se. Ponosili smo se. Idemo! Da sam dobila novčić za sve te susrete, sve igre, sve razgovore koji su postajali sve mračniji kako je vrijeme odmicalo, kako se naša zrelost otvarala ispred nas, a mi smo je opipavali kao čudnu, nepoznatu životinju, bila bih bogata. Bilo je drugačije kad smo bili djeca, znali smo to i promatrali smo svoja odrasla tijela kao nejasnu okrutnost. Mogli smo svjedočiti o tome kakvi smo bili prije, dok se nije dogodio rast i sva ta iskustva koja kao da i nisu bila osmišljena za nas već samo za druge.
Dobro je da nismo zabrazdili u nekom udaljenom skloništu u nekoj dalekoj šumi i tamo odnijeli sve što smo posjedovali. Nekad zamišljam da smo ipak otišli i ostali tamo, s hranom, puno vode i našom željom, nepresušnom i neporecivom, za daljnjim stvaranjem. Tko zna što smo sve mogli napraviti? Prepoznaješ li se u pričama? Nadam se da ne.
Jer ipak, kada pomislim na tebe, javljaju se u meni nekakvi slapovi opasni. Divlje su to vode. Opasni brzaci. Nemilost. Prostor u kojem ljudi ne preživljavaju, barem ne takvi kao mi.

(Smrtni trzaj. Kraj.)

 

Tirkizna

Ej, partneru moj u čudnim prostorima duha. Znaš da si mi spasio život, ne samo jednom. To niti ne trebaš znati, ne spada pod ‘nas’.
Te godine skakali smo udalj, i nismo uopće loše skakali. Nikada te nisam željela izgubiti, iako smo oboje znali da će se to dogoditi; bili smo previše različiti. Ti se nisi mogao udubiti ni u što, a ja nikada nisam mogla tako dugo plutati po površini.
Ipak- nitko mi nije bio draži u apsurdu koji nas je tada obavijao, barem mene, potpuno izgubljenu i nikada pronađenu. Nitko me nije bolje razumio i nitko nije toliko spreman na bjegove i ruganje s prihvaćenim, pronalazeći u njima totalno uzbuđenje. Priznajem, uzbuđuje me bježanje i čistinu koja dolazi, isto kao i tebe. Malo stvari toliko. Znam, i tebe. Zajednička točka. Jaka kao svemir, ali nedovoljno jaka da nas prenese preko svega što nas je razdvojilo.
Želim piti nasred velikih trgova samo s tobom, ni s kim drugim. – rekao si. Mirisao si na avanturu, a taj miris je ipak bio nešto što nisam željela preskočiti. Kao ni dramu koju si stalno stvarao. Jedno vrijeme bila sam ljuta što smo proveli toliko vremena zajedno (a ti?), no sada se na spomen toga nasmijem, vrlo zahvalno. To vrijeme nije nešto što bih željela poništiti.

(A nedavno sam čula da si našao puno jača uporišta od mene, što zapravo i nije bilo teško. Sretan ti put.)

 

Žuta

Uvijek ću pomalo pisati o tebi. Naći će te se u svakoj priči, pogotovo u romanima. Bit ćeš lik sa strane, sporedan, onaj koji promatra ili koji je promatran, kojeg slijedim u rana jutra ili u suton, kada ružičasto plavetnilo pada na more. Bit ćeš jedrilica. Nadam se da te to zadovoljava, ako već ne želiš biti galeb. Sjećaš li se kako smo imitirali graktanja, ti si bio galeb, ali ponekad i vrana; vrana bez glasa. Svašta smo bili i stalno smo se smijali, a zatim bi se na nas nježno spustila tvoja blagost.
‘Mir i dobro’, tako sam te zvala pa si se mrštio. Što je to sa mnom tako posebno, pitao si, ali na to pitanje mogu samo ja odgovoriti, znao si. Nedostaješ mi za vrijeme jela, spavanja, hodanja po gradu. Ponekad zamišljam da si uz mene: miran, nasmiješen, zamišljen. Nedostaješ mi i onda kada moram donijeti bitnu odluku. Znam se pretvoriti u dijete tada, dijete koje čeka roditelja- tebe- da s odlukom pomogneš, ali ne dolaziš i moram naći nove načine, nove puteve kojima mogu krenuti.
Rekao si: Ne bih želio učiniti ništa da ugrozim naš odnos. Te me riječi prate u sve tihe sobe u kojima me ostavljaju, u kojima se ne znam snaći i ne znam naći izlaz. Nešto od tvog mira okrznulo se o mene, slijepilo, ušlo duboko u moju utrobu, crijeva i još dublje i tamo se skvrčilo i nastanilo kao sitna nada u postojanje mira.
Sretan si, znam. Tu nema greške.

(I trebaš biti. Sva sreća svijeta na tebe, za tebe, tebi. Sad. I uvijek.)

 

Crna

Za takve poput tebe obično se spominje izraz ‘gaženje po ljuskama od jajeta’, jer tvoja rubnost, labilnost i nemogućnost konstante okrzne nas sve prije ili kasnije, ostavi zbunjenima i – u mom slučaju- duboko porezanima.
Ali još nešto, nešto mnogo mračnije vreba ispod tebe i tvojih ljusaka. Ispod njih leglo je zmija, leglo mrakova koji ne poznaju milost. Čudan, zadivljujući labirint sve dubljih provalija. Htjela sam pobjeći istog trena kad smo se upoznali, ali zalijepila sam se i u tebe, kao u prometnu nesreću, nisam mogla prestati gledati. Znam da si opasan na mnogo načina, znam da si izdajnik, znam da nemaš milosti ni empatije, znam da ćeš pričati jedno, zatim drugo, ali nešto je u tvojoj boli i krvarenju bilo toliko poznato da te nisam mogla zanemariti ma koliko se trudila. Ako mi pružiš ruku u mračnoj sobi, razmišljala sam dugo (predugo), ne bih je mogla odbiti. Nešto je u tvojoj nespretnoj i snažnoj potrebi za mnom bilo toliko magnetično, iako smo bili miljama udaljeni jedno od drugog, da je nisam mogla (ili znala?) odbiti.
Naravno, na početku nisi htio da djelujemo toliko udaljeno pa si smišljao načine na koje se možemo približiti, izmišljao i postavljao zamke, iako mi je bilo jasno da je riječ o samo jednoj od tvojih obmana. Nepovratno sam oštećen, ne trudi se- na kraju si rekao. Bio si dakle svjestan, potpuno lucidan svega u vezi sebe. Još se uvijek tome divim, iako bih morala prestati i konačno pobjeći. Što ne valja sa mnom?
Zbog koristi ili samo morbidne znatiželje, teško je reći, ali dok si me promatrao, nemoj zaboraviti: I ja sam tebe.

(Kad dugo gledaš u ponor, i ponor gleda u tebe.)

Crvena

Uspjeli smo. Ali to je samo zasad. Zasad smo uspjeli. Nemoj se previše veseliti, a neću niti ja.
Vrag dolazi po svoje onda kada postanemo samozadovoljni, to oboje znamo, a s njim smo se već i previše puta susreli. I pobijedili ga. Polako se opusti, opustimo se. Previše smo nervozni, previše toga imamo za obaviti. Zar smo zaista morali prihvatiti toliko toga?
Nebitno, to su detalji. Dekor. Bitni smo samo mi. Iznad svega, bitne su naše niti. Organizam koji smo stvorili i koji pulsira u svom ritmu. Voda koja nas još uvijek oplakuje i daje nam život. Tiha, mekana strujanja, čak i onda kada naši podrumi probijaju, kada plijesan nagriza naše zidove. Srećom, ne uspoređujemo se ni s kim, ne mislimo o tome što drugi misle o nama i ne želimo biti poput ikoga. To su velike sreće, kada pogledaš što se događa sa starenjem, koliko je zavisti, gramzivosti, proždrljivosti, frustriranosti. Imamo nevjerojatno puno sreće, imali smo nevjerojatnu sreću. Svaki dan to pomislim barem jednom: Imamo nevjerojatnu sreću što smo se sreli i odabrali. Ne znam jesmo li to zaslužili ili nam je dano, koji nas je bog doveo ovdje i pustio da se dalje snalazimo, ali njemu se klanjam. Samo njemu.
I onda, ta riječ: Naše. Moje i tvoje. To je bilo najteže, zar ne? Razdvojiti ono gdje svatko od nas počinje, i gdje prestaje. Sjećaš li se kada si rekao da nas veže drevnost? Tada još nismo točno znali što to znači, pipkali smo nesigurno i pokušavali razgrnuti sve zasune koji su postavljeni ispred nas. I to što smo sve otkrili, što smo pažljivo iskopali, očistili i stavili na naše police, nikada me neće prestati veseliti.
Ne znam tko bih sada bila da se nisi pojavio. Zastrašujuće je i pomisliti da se možemo toliko međusobno uobličiti. I tko zna što nas još sve čeka, kakve čarolije, a i raščaranja.
Samo bez straha i uvijek naprijed.

(Nitko ne zna koliko je puta prošao, ali vidim stazu. I unazad i unaprijed. Plava su neba svuda iznad nas.)

 

 

 

 

 

 

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Fotografije: Meho Mahmutović

* Tekst je izvorno objavljen u emisiji Riječi i riječi, HRT 3

Jelena Zlatar Gamberožić
Meho Mahmutović

 

Kategorije
proza

Ona to ne želi

Pušimo jednu za drugom. Hvata me slabost od cigareta i kave i želim nešto pojesti ili barem prošetati. Želim možda još barem nešto naručiti, sok ili vodu. Uzeti pauzu, zalediti sliku pa duboko udahnuti i izdahnuti. Ali ne mogu. To bi značilo da se naglo prekidamo, a to ne želim.

Ona to ne želi.

Objašnjava mi. I dodatno pojašnjava. Ako mi pogled slučajno skrene, hvata me za ruku, potapša po koljenu. Vraćam pogled. Nisam odsutna. Pratim. Kužim. Klimam. Ako se nasmijem ili našalim, pogleda me kao da ništa ne razumijem. Ako izvadim mobitel, ušuti s prijekornim pogledom. Pokušam li ponoviti što je rekla, dočeka me s – Ne, ne, ne!- i bujicom. A ako se usprotivim, veliki valovi. Mokra sam od toga. Ali ne smijem otići. Ne želim.

Ona to ne želi.

Mijenja temu. Prebacuje se na nešto što bi moglo biti zanimljivo samo meni. Vodi temu kao što vjerojatno vodi i ljubav, u svom ritmu. Uživa u tome kako puši, kako pije kavu. Mali gutljaj kave. Veliki udah dima. Cigaretu lagano vrti iznad pepeljare. Ne padne niti malo pepela. Kul i seksi. Postavi mi pitanje i ušuti. Na meni je red. Pogledam prema susjednom stolu. Pogledam prema tramvaju. Pogledam prema cvijeću. Znam da je ritam bitan. Ne smijem predugo čekati. Ona ima tajming za mene i iščekuje me pa ne smijem zastraniti. Ne želim.

Ona to ne želi.

Odjednom sam i ja isto kul. Kužim spiku. Znam što treba reći, kako i kada. Smijem se, zabacujem glavu. Gledam je u oči. Neznatno mijenjam naglasak. Prebacujem nogu preko noge i oslanjam se o stol. Palim cigaretu. Udahnem dim i nadam se da neću povratiti po stolu. Ne želim.

Ni ona to ne želi.

 

Iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.

Fotografija: Meho Mahmutović

Jelena Zlatar Gamberožić

 

Meho Mahmutović
Kategorije
proza

S one strane jezera

– Mogli bismo prijeći preko jezera, tako ćemo brže izaći na cestu – kaže ona.

 Gleda u veliku bijelu površinu obrubljenu crnom šumom.

 Njemu duga kosa pada na ramena dok ukočeno gleda ispred sebe. Na trenutak se premišlja, a zatim polako prelazi tanku crnu ogradu postavljenu oko jezera i oprezno počne gaziti po zaleđenoj površini, kao po staklu. Njegov hod joj je smiješan, gotovo pačji, ali ne bi ga mogla nazvati geganjem, prije nečim ozbiljnijim poput ispipavanja terena. Djeluje joj kao lutka s nogama od čačkalica kojom upravlja nevidljiva divovska ruka. Draga, trapava lutka. Netko tko ne bi mogao naštetiti nikome, ni učiniti išta nažao, svjesno ili nesvjesno. Dok hoda, kosa mu se blago diže i spušta. Želi ga dotaknuti i time izmamiti njegov smiješak, ali nije sigurna da je sada pravi trenutak. Neposredno nakon njega prelazi preko crne ogradice i korača za njim po ledu.

 Led i noć, to je njegovo vrijeme. On voli zimu. Crna i bijela su mu najdraže boje, boje koje to zapravo nisu, a koje u sebi sadrže čitav spektar ostalih. On je neobična lutka. Nalik je tišini koja, kao u popularnim pjesmama, prelazi preko mora, dolina i ravnica. U njemu zapravo vlada tišina. Carstvo muka, bez cvrkuta i bez glasa. U njegovoj nutrini ne postoji nikakav zvuk, samo ponekad, za vedra dana, nešto nalik golemim valovima koji udaraju o obalu. Ta tišina njezina je odaja. Prostor gdje dolazi otpočinuti. Mir kakav nikada nigdje nije osjetila.

 Šuma je tamna. Obrub njegove crvene kapuljače stapa se s vrhovima tamnozelenih borova koji rastu oko jezera. Barem su danju borovi takve boje. Sada je šuma samo velika mrlja od tinte na bijelom papiru, zaleđenom jezeru. Što njemu govori ta mrlja, kako mu izgleda? zapita se, sjetivši se psihološkog testa. Poželi upitati i njega, ali zna da bi on već u startu odbio ideju šume kao mrlje od tinte na ledu. To bi ga prvo zbunilo, a zatim bi njegove oči boje drveta postale neprohodne i nečitljive. Kako je moguće da su nečije oči u jednom trenutku toliko riječite, a u drugom posve neprobojne? Koja se sklopka u njemu pomakne?

 Ona mrzi zimu. Hladnoću koja oko njezinog lica stvara izmaglicu, noć koja se spušta naglo i konačno i koju, u nedostatku zvukova i topline, nitko ne bi mogao preživjeti. Manjak boja, manjak pokreta. Jedino su uz njega zime bile podnošljivije. Magla nije djelovala kao da će se u njoj izgubiti zauvijek. U njemu je osjetila titraje koji su prkosili ledu i magli, stapali se s tišinom i otapali je.

 Iako hoda vrlo pažljivo iza njega po ledu, oklizne se i u jednom, najkraćem mogućem trenutku, izgubi ravnotežu. Sve misli naglo joj nestanu iz glave. Kad je čovjek u opasnosti, ostaje samo samoodržanje, ništa drugo, pomisli nakon što joj se tijelo umirilo, a ruke prestale lamatati po zraku u potrazi za čvrstim uporištem. On je brži na ledu od nje i već je prilično daleko odmakao. Ne vidi mnogo toga oko sebe, ali prepoznaje ga po jakni koja se kao ugašeni semafor nejasno nazire u daljini.

– Hej! Čekaj! – vikne prema njemu.

 On se polako, kao u usporenom filmu, okreće prema njoj. Okret koji tako dobro poznaje, koji je za nju oduvijek označavao početak topline. Kad god su bili zajedno, oko njih se otvarala topla, zlatna kupola u koju bi uplivali i u kojoj je bila potpuno zaštićena. Ne vidi njegovo lice iz ovolike udaljenosti, ali već je i njegov pokret čini sigurnijom, pa se počne lakše pomicati po ledu, duljim koracima, kao da kliže, dok mu se ne nađe sasvim blizu. On pruži ruku prema njoj i ona osjeti kako joj tijelo preplavljuje ugodna tekućina, iako zna da joj pruža ruku samo s namjerom da požure, da što prije prijeđu preko jezera kako bi se dokopali ceste, gdje se rastaju.

 Svaki put kada se rastanu boji se da ga više nikada neće vidjeti i taj strah neposredno prije i nakon rastanka raste u njoj kao bolna, ledena plima. Više od nekoliko godina nakon prekida viđali su se i viđaju se i dalje, stalno i uvijek prijateljski, iako se ona mnogim dijelovima sebe nada da će se dogoditi veliko pomirenje. Zvona i konfeti. Povratak kakav može prepričavati jedino uz blagi osmijeh koji će svima prisutnima poručivati: da, da, znala sam oduvijek da ćemo opet biti zajedno. Ako vi niste, tko vam je kriv.

 Nadmen osmijeh one koja je zaštićena u kupoli. Koja iz nje više nikada neće izaći.

 Prima tu ruku zagledana u njegove smeđe oči uokvirene mekanom kosom, mokrom od pahulja. Suze joj se skupljaju u očima od blagog vala koji se slijeva na nju dok osjeća dodir njegovih velikih prstiju. Ne želi da suze počnu izlaziti. Želi zalediti trenutak, zakopati ga duboko u ovu šumu, ispod leda. Zauvijek biti s njim, bez bolne plime koja joj izlazi kroz oči.

– Blizu smo – kaže mu konačno i nasmiješi se.

 Uzvraća smiješak. Zatim joj opet okrene leđa i promatra nešto; cestu koja je sve bliže ili sam led ispod sebe, nije sigurna jer je jedva vidljivo pognuo glavu. Osjeća sve veću hladnoću na rukama i licu. Počinje vjetar koji se čini mnogo snažnijim na zaleđenom jezeru nego na tvrdom tlu. Neumoljivim. On se okrene i još jednom je pogleda. U njegovom pogledu sada je nešto ispričavajuće, makar ne može shvatiti zbog čega bi se on trebao osjećati krivim. Pruža ruku prema njemu, ali još jednom počne gubiti ravnotežu i kao u usporenom filmu padati prema lednom tlu.

 On se okreće i otkliže tihim, dugim koracima po ledu. To je začudi, jer počela je padati. Kako to da joj odmah nije prišao pomoći, pridržati je? On kliže tako spretno da joj se učini kako na nogama ima klizaljke. Pita se zašto ga nikada nije upitala zna li klizati, dok još jednom uspostavlja ravnotežu. Možeš nekoga poznavati jako dobro, pomisli, znati sve detalje, ali ne i nešto toliko banalno.

 Ostane stajati na mjestu, s nogama lagano raširenima na ledu i okrene se oko sebe. Mrak postaje gušći. Kada su prelazili tanku ogradicu, činilo joj se, zapravo je bila sigurna, da je park osvijetljen sa svih strana visokim svjetiljkama. Ali to je bilo na glavnoj stazi. Ovdje, na sredini jezera, kao da su oboje uronili u gustu lokvu od tinte. Ne vidi ništa ispred sebe, pa čak niti smjer kojim je on krenuo. Cestu tek nazire, u stvari više čuje, zbog zvukova automobila i tramvaja.

– Hooj! – vikne.

– Hooj! – začuje njegov glas, barem se sa strepnjom ponada da je to njegov glas, a ne nekakva čudna, izvrnuta jeka.

 Gleda šumu oko sebe i još uvijek se ne pomiče, kao da je zaleđena u mjestu. Čitavo jezero moguće je preći u dvjestotinjak koraka, sigurna je u to, barem danju kada je na jezeru i uokolo njega sve toplo i zeleno. Tada joj ne bi bilo teško ni preplivati ga gledajući kako se krošnje preslikavaju u vodi, baš kao i patke i labudovi, te zamišljati da je svijet unutar jezera izokrenut, obrnut od ovoga u kojem je ona. Pomalo kao u Alisi s one strane zrcala, jedine priče iz djetinjstva o kojoj je danima razmišljala; za ručkom, prije spavanja, u šetnji s roditeljima. Mnogo ju je stvari u toj priči plašilo i uzbuđivalo – divovska šahovska ploča sa živim figurama, zrcalni drveni kukci koji se hrane tutkalom, velika ovca koja govori i plete, kolač koji se, da bi se izrezao na kriške, mora rezati ukrug, a najviše trčanje: trčanje iz petnih žila, samo da bi se ostalo na istom mjestu. Na kraju je odlučila čitavu tu knjigu ostaviti za neki drugi put, za vrijeme kada postane starija. Zalediti je u sjećanju dok ne dođe vrijeme odleđivanja. Led na kojem stoji podsjeća je na nju; na trenutak kada zrcalo za Alisu prestaje biti obično, stakleno zrcalo i postane tekućina kroz koju ona odluči proći i tako završava u čudnoj, izvrnutoj zemlji. Što bi se dogodilo da to nije odlučila? Uvijek se pitala kako bi bilo da su junaci priča odlučili jednostavno ostati na mjestu, ne micati se. Kao što se godinama nakon prekida s njim pitala – zašto nisam mogla jednostavno ostati, ne napuštati ugodnu fotelju gdje je Alisa prije prolaska u drugu dimenziju sjedila s mačkom? Napustit ćeš ti njega, previše si nemirna, rekao joj je tadašnji instruktor vožnje. Pogledala ga je s nerazumijevanjem. Napustiti njega? Iskopati si oči vlastitim prstima, prije.

 A onda se ipak dogodilo.

 Samo, dogodilo se još nešto, nešto čudno. Svijet iza zrcala kroz koje je prošla nakon što su se rastali, bio je svijet koji više nije imao nikakve veze s onim svijetom u kojem je boravila s njim. Sve se obrnulo na čudan način. Prostor je postao opasniji i mračniji. Našla se u dodiru s nepoznatim, oštrim bridovima. Zakoni koje je dotad poznavala više nisu vrijedili i nije bilo načina da ikome objasni svoje dotadašnje ideje, niti da prihvati te nove, tuđe. Sve je gladalo u nju s neshvaćanjem i hladnoćom. Sunčan dan kraj jezera postao je ledena zimska noć. Zato ga je morala nastaviti viđati, redovito i često, kako bi se vratila u stanje reda, mira i poznatih znakova.

 Konačno napravi nekoliko koraka, a zatim još nekoliko, pokušavajući se odgurnuti nogama kao što je vidjela da on čini. Ne zna za njega, ali ona nikada nije klizala. Ne može biti teško, uvjerava se. Samo polako. Pogleda pred sebe, ali više ne vidi njegovu jaknu niti bilo kakav pokret u daljini. Moguće je da je već prešao na drugu stranu, možda sada šeta uz jezero, provjerava mobitel i čeka je. Mora požuriti. S nelagodom osjeti da je prošlo dosta vremena otkad je stala, čini joj se tako zbog hladnoće koju osjeća na licu. Stopala gotovo više i ne osjeća, ali sve će se to promijeniti kada se vrati među ljude. Vratit će se i zvukovi, koji su sada sve nejasniji, kao da nestaju u tami i jezeru. On je čeka i treba nastaviti. Dugim, klizećim koracima približava se obali koju sada već može sasvim jasno vidjeti. Dobro je, još samo malo. Njega, koliko može razabrati u mraku, nema. Nema ni svjetla. Izgleda da svjetiljke s ove strane jezera ne rade.

 Odjednom osjeti nešto čudno ispod lijeve cipele. Zazvuči kao tarenje gumenih čizama jedne o drugu. Pogleda prema dolje, ali ne vidi ništa osim leda. Led je debeo, solidan, neprobojan, sigurna je u to. Ipak, srce joj počne jako, gotovo bolno udarati. Pokuša odmjeriti koliko koraka ima do obale, ali crna je ogradica s te strane utonula u ostatak mraka. Možda dvadesetak koraka, uvjerava se. Nije mnogo. Ponovo pomakne nogu, ali onaj zvuk se pojača i sada ga više ne može ignorirati. Polako se okrene oko sebe. Boji se vikati jer ne zna koliko je to sigurno. Može li led pucati od zvuka kao što pucaju čaše?

 Pogleda u vis. Možda je nekim čudom ispod stabla s debelim granama koje može dohvatiti i po njima se zatim sigurno primaknuti do obale? Ali u zraku je samo mrak kao i svuda oko nje. Debeli mrak.

– Gdje si!? – vikne.

 Odzvoni joj tišina.

– Hej? Daj, ne zezaj! – vikne glasnije. – Led puca!

 Možda joj neće povjerovati. On je sigurno na nekom dijelu jezera gdje je led čvrst i misli da se ona šali, da provocira, da privlači pažnju, kao što je i inače često mislio. Napravi još jedan, nesiguran korak. Škripanje se pojača. Zatim ugleda nešto lijevo od sebe. Izgleda kao veliki drveni poklopac. Je li to splav ili nešto drugo, možda ulaz u nekakav tunel, povezan s dnom jezera? Ne stigne previše promišljati o tome jer se pucketanje ispod nje ponovo pojača. Podigne jednu nogu i postavi cipelu na poklopac, prije toga par puta udarivši u njega da vidi hoće li se slomiti. Zatim se nježno drugom nogom odgurne od leda i rukama i nogama se nađe na poklopcu koji je čvrst i solidan, kao ukopan u zemlju ispod jezera. Što je to? Nekakav odvod iz jezera koji skuplja višak vode, ako je ima? Nikada nije vidjela ništa slično. On bi sigurno znao čemu to drveno pomagalo služi. Uvijek je shvaćao bit stvari i njihovu korisnost. Njezinu, očito, ipak nije uspio dokučiti. Vjerojatno je mislio kako i ne postoji.

 Još uvijek sagnuta, pogleda u mjesto na ledu na kojem je stajala do prije nekoliko trenutaka. Led propadne u jezero potpuno tiho, kao da umjesto njega u vodu tone pero ili snijeg.

 Vjetar se pojača. Ona stoji i gleda oko sebe. Barem je njezin poklopac tvrd, udara nogama u njega i ne pomiče se. Ali što sada? Ne želi se vratiti na led jezera, iako je s druge strane možda čvršći. Previše je riskantno. Ovdje pak svakako ne može ostati.

– Heeeeej! – viče u mrak.

 Stojeći čvrsto na poklopcu, svom malom otoku na jezeru, lijevom nogom ipak dotiče dijelove leda uokolo i sa strepnjom shvati da ih može odgurivati, da je led popucao posvuda. Oko nje je, dakle, voda. Hladna, crna. Dobro je da nije krenula natrag na led, sada bi se utopila. Nekada likovi iz priča trebaju ostati na mjestu, sjeti se misli od maloprije. Da je barem ostala na obali. Čemu uopće ta ideja prečaca preko jezera? Mogli su polako, ruku pod ruku, prošetati okolo. Dulje biti zajedno. Gdje je on? Možda se utopio, tiho propao u crnu vodu. Iza zrcala.

– Upomoć! – viče ponovo.

 Osjeća kako je nešto u grlu počinje grebati, glas joj škripi poput leda dok sve snažnije viče. Noću ljudi često šeću ovim parkom, čak i zimi, ali sada nema nikoga. Zašto? Obalu s koje su krenuli vidi tek nejasno.

 – Ima li koga?! – nastavlja, iako zna da je njezino pitanje suvišno i smiješno. Svejedno osjeća da je jedno od onih koja se moraju postaviti u ovakvim situacijama.

 Zatim se sjeti nečega što joj se učini najboljom idejom svih vremena. Prokopa rukom po torbi i napipa mobitel. Izvadi ga i stisne gumb, a on zasvijetli u mraku. Naglo bira njegov broj. Mobitel joj tupo odgovara: birali ste broj koji se ne koristi.

 Nemoguće. Razgovarala je s njim prije dva sata, a zatim još ranije, pa prekjučer… Bez razmišljanja bira kućni broj, roditelji su sigurno tamo, može im barem reći gdje je: na poklopcu, zapravo, povrh čudnog tunela usred jezera. To će im sigurno sjajno zazvučati. Telefon počne zvoniti, a zatim zvuk mobitela zamre. Pogleda u njega, ali zajedno s tonom i svjetlo se počne gasiti dok na kraju ne ostane nijem i crn u njezinoj ruci.

 Zajedno s njim, učini joj se da su nestali i svi ostali zvukovi. Ne čuje više ništa, čak ni vjetar. Kao da je sve što je dosad postojalo u zvuku i kretanju, sada stalo. Utonulo u carstvo tišine, muka kojim je dosad vladao jedino on.

 Promatra borove. Čini se da je u svim njihovim vršcima mir kakav nikada nije osjetila, osim s njim, kada bi utihnuli i kada bi se sve oko njih smirilo. Sjeti se sigurnosti spoznaje da će, kako se god stvari odigrale, ako je s njim, na kraju sve ipak biti u redu. Saznanja koje je izgubila u stvarnosti u koju je ušla nakon njega, nakon što je prošla kroz tekuće ogledalo.

 Gdje je on sada? Gdje je ona? Pokuša se vratiti na raskršća kojima su prolazili svih ovih godina. Zamišlja ih kao račvanja u šumi na kojima su odlučili odabrati jedan put, nadajući se da je onaj pravi. I zatim, zadnji odabir: hodati po jezeru do ceste. Što bi bilo da su… Više nije imalo smisla razmišljati na taj način. Kažnjena je što se odlučila za jezero, možda i zato što se viđala s njim sve ovo vrijeme, sigurno zbog ključnog raskršća, onoga kad ga je napustila. Sada će zato zauvijek živjeti u hladnom carstvu tišine. Bez pokreta u bilo kojem smjeru.

 Spusti glavu i ugleda nešto ispod sebe što djeluje kao komad špage s ključem. Uplaši se da su to možda njezini ključevi, da ih je ispustila ili da su joj jednostavno iskliznuli iz džepa, ali, kada se sagne, shvati da se zapravo radi o malom srebrnom ključu poput nekog iz djevojačkih dnevnika pričvršćenom na njezin poklopac.

 Prima ključić u ruku.

 Još jednom pogleda oko sebe i spotakne se o mrak koji se počeo prelijevati po njezinoj jakni, kosi, očima i rukama. Osim što više ništa ne čuje, ništa više ne vidi: led, vrhove drveća, šumu, uličnu rasvjetu.

 Što bi se dogodilo da Alisa nije odlučila proći kroz zrcalo, ući u taj drugi, iskrivljeni, zastrašujući svijet?

 Što bi se dogodilo da nisu krenuli prečacem po tankom ledu jezera?

 Sada ne stigne misliti o tome.

 Tama će je nagristi, a možda i progutati, ako ostane na mjestu.

 Preostaje joj jedino podići poklopac.

 

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča Ticala (HENA COM, 2016.)

Jelena Zlatar Gamberožić

Fotografije: Meho Mahmutović

Meho Mahmutović