To je bio nevidljivi prozor. Nitko te nije vidio ako si kraj njega stajao. Tako smo se prema njemu ponašali. To je bio prozor u kuhinji. Kuhinja je imala i balkon. Kraj prozora su bila vratakroz koja se izlazilo na balkon.
To je bio nevidljivi prozor. Nevidljiva vrata. Imao si osjećaj da te nitko ne vidi kad si u kuhinji. Preko puta naše zgrade bile su druge zgrade i drugi prozori i vrata i balkoni i kuhinje, dovoljno udaljeni da ne zaviruješ susjedima u tanjur, a opet, dovoljno blizu da povremeno vidiš dijete koje sjedi za večerom, da vidiš muža i ženu kako se svađaju, da vidiš kako se ljube, da vidiš golubove koji pokušavaju ući u kupaonu, koja je do kuhinje.
Bio je to nevidljivi prozor. Nevidljivi prozor na nevidljivim balkonskim vratima kuhinje koja nije bila nevidljiva, u kojoj se događalo puno toga, kao u životu bilo koga, tako i članova te brojne obitelji, njezine. Te djevojke.
U ovome trenutku, djevojka sjedi i on stoji kraj nje i to je jedna ljubavna priča. I ta je ljubavna priča već završila i onda je opet počela, i prvo je bilo prijateljstvo i zatim, ljubav, i zatim je bilo prijateljstvo, i zatim su odlazili u kino i gledali filmove, i zatim su radili zajedno, išli su na tržnicu, išli su autom u obilazak grada, išli su na večere, ponašali su se kao da su par, jedno su vrijeme i bili par.
Sve je to naravno izmišljeno. Ničega od toga nije bilo jer to je nevidljiva kuhinja i nevidljivi prozor i priča uopće ne postoji. Nikad se nije dogodila. I djevojka gleda susjede preko puta, preko puta tog dvorišta, dvorišta njenog djetinjstva, na kojemu su prostirali deke i djeca su se još igrala. Još su se igrala. I, deke su postojale, na njima lutke, odjeća lutaka je ili kupljena, ili, većinom, sašivena rukama njihovih mama i baka i starijih sestara. I svi su nekako sretni. Djetinjstvo je sretno doba, djetinjstvo je bilo sretno doba, barem njoj, toj djevojci.
Djevojka sjedi, on stoji pored nje, on ima crni kaput klasičnog kroja, lijepo mu pristaje. Promijenio je stil odijevanja otkako je zna, prilagodio je njezinu ukusu, te djevojke u nevidljivoj kuhinji, kraj tog nevidljivog prozora, nevidljive djevojke. Jer djevojka misli da je nema. Nema je jer postoji uglavnom u nekim izmišljenim svjetovima. Ona misli da zato, jer uglavnom postoji u izmišljenim svjetovima, u knjigama, u nekim pričama, da zato ono što ona sama čini nema nikakvog utjecaja, nema kazni, nema osuđivanja, nema rezultata, nema pokore, nema karme. Ona ne zna da sve što napravi izaziva leptirov efekt, i svaki njezin čin, čin tog čovjeka u kuhinji i čin te žene, te druge, koja tada već postoji, i čin drugih ljudi u njihovu životu, da je sve povezano. I da je sve povezano kao kod domina naslaganih u dugački niz, oslonjenih jedne nadruge: kvrcneš prstom i sve se poruši, tako će se sve porušiti godinama kasnije.
Oni, skupa, oni zajedno, razdvojeni jer nisu mogli biti skupa – to im nikako nije išlo – ali ni biti razdvojeni, oni su udruženim snagama porušili njegove mogućnosti da ima uobičajene odnose s drugim ženama. A ona, tada djevojka, povremeno je voljela uništavati samu sebe. Živjeti kao da ne živi, samo da bi živjela kako ne žive drugi. Kad bi, nakon dana bježanja od drugih ljudipoželjela nanovo biti živa, on bi je pronašao. Ona bi pronašla njega.
Trajalo je to tako, dok jednom nije moralo stati. I taj susret, posljednji susret pred tim prozorom, tim balkonskim vratima, u tom nekom davnom životu koji su nekad živjeli, u njoj će ostati zauvijek.
I onda kad će se domino pokrenuti, kad će se urušiti ravnoteža, ionako ne baš čvrsta, među glavnim likovima, djevojka će o njemu uvijek misliti s nježnošću. Bez obzira.
Njega, nakon niza godina, u trenutku u kojemu se ovi redci ispisuju, više neće biti. Otići će na neki tihi, misteriozni način, onako kako je i postojao: nenametljivo i utičući na ljude oko sebe, i ne znajući. Polako će odlaziti, šaljući do nje poneku vijest o svojoj nesreći. Svojoj nesposobnosti uklapanja u takozvani stvarni svijet.
Ta priča će nestati. Ali ne sasvim. Djevojka će još biti tu, još će pričati o tom prozoru i vratima, i dvorištu, i uvijek će pričati, čak i kad odraste, posve, promijenjena u svojemu novom životu, negdje daleko od tog stana i grada, i od ptica što su pjevale u krošnjama pod njezinim prozorom. I tada će se pojavljivati slika te djevojke u njoj, one iz stare kuhinje, i ona neće moći o njoj prestati pričat. Ona ne može prestati pričati, tako je to. Onda i uvijek.
Prelijevam kipuću vodu preko zapržene kave. Kuhinjom se razlije znani miris pripadanja. U našem starom komšiluku kava se uvijek zalijevala sa šalicom viška. Nikada nisi znao kada će Drina naletjeti s kakvim sočnim tračem. Ili će babi Lekuši trebati malo ulja, pa usput i da srkne koju.
Pamtim da se kava samo jednom nije popila. Bilo je to kada sam se skoro utopila u Radobolji. Krenula sam, kao i svakoga jutra, s Filom i Marijom iz susjedne kuće. Voda je bila hladna, kažu da se snijeg na Veležima krenuo topiti. Na kamen sam položila papuče i ručnik. Onda su došli Roba i Alem. Vidjela sam kako me gledaju. Majka kaže da je to zbog rudnika, ono kad je tata završio u svim novinama jer je iz urušavajućeg okna izvukao zaglavljene rudare. Sve će ti ovdje oprostit, osim poštenja, tako je govorila.
„Evo Kalimera, Kalimero ne zna plivati, zovi mamu, ‘ajde, ‘ajde, tužibabo jedna….“, odzvanjalo je uskim zavojcima rijeke.
Ne znam što se točno poslije dogodilo, iako je majka do smrti mislila da joj lažem. Kući me dovela Marija, vukla me za pletenice. I činilo mi se da sam sve zaboravila osim onoga gutljaja kave koji je zastao na majčinim usnama i mirisa razgovora što se zapleo po oguljenoj fasadi kuće.
Žlicom raspoređujem nabubrenu pjenu s vrha džezve u šalice. Danas mi dolaze djeca. Ljeto je započelo naglo. Jednoga jutra mi otkrilo bosa stopala i na korake navuklo iščekivanje. Ženim najmlađega sina. Još uvijek ne znam hoće li i on odseliti preko granice. Ljeto me natjera da želim sve, iako znam da ne bih trebala očekivati ništa. Bitno je da su mi živi i zdravi, ponavljam svakoga jutra. Uvjeravam samu sebe u te riječi.
Na vratima ih grlim i milujem im obraze. Sin me tapše po ramenu, ja mu se smijem široko. Znam da koluta očima, ali pričam ponovno kako su ga gotovo zamijenili u bolnici. Bio je crn kao ugljen i sestra ga je krenula nositi Romkinji koja je sa mnom dijelila sobu.
„To je moje dijete, moje, zvali su me Kalimero kada sam bila mala!“ uspaničeno sam uzviknula, na što je sestra krenula uspoređivati brojeve na narukvicama i ispričavati mi se.
Sjedamo za stol i ja iznosim sve po redu. Kavu, mezu, kolače, uštipke. Govore mi da sam opet pretjerala, da se bez veze mučim. Ali jedu, razgovaraju, smiju se. Mrve rukama sir iz mijeha i ubrusom brišu usne. Šutim i gledam ih, čini mi se da ne dišem. Kćer primjećuje da mi se ruke opet tresu, ništa je to, govorim joj, jučer sam išla vadit šećer, sve uredu. Upijam život što se ponovno nastanio u mojoj kući i ispraćam ih na vratima.
„Vidimo se sutra, mama“, izgovaraju jedno po jedno.
Vidimo se, mislim u sebi. Ljeto je počelo i sve je opet na svome mjestu.
Ne znam jesam li budna. Čujem pištanje monitora i cijelo tijelo mi gori. Ispred sebe vidim neke nejasne slike, obrise. Nešto mi govore, dodiruju me. Želim im reći da me puste, djeca su tu, moram napraviti ručak. Riječi lebde oko mene, nemaju snage ni smjera. Pištanje postaje sve glasnije. Čujem mrak kako mi se prikrada i pomislim da nije strašan kako sam ga zamišljala. Ali, nadolazeći mir učini mi se stran i otvorim oči. U bolnici sam.
Osjetim da moram na WC i molim sestre natiskane oko mene da mi pomognu. Pogledavaju se i nevoljko me ustaju. Samo brzo, govore mi, vizita će. Hodnik lebdi pod mojim koracima i shvatim da neću stići. Niz nogavicu mi curi gusta, ljepljiva tekućina. Nije me sram, pomislih, kako čudno. Uskoro sam natrag u krevetu. Čujem ih kako razgovaraju. Sepsa, septički šok, prvo moramo provjeriti bubrege, bakterija je ušla kroz ranu, trovanje, streptokok…
Odjednom se sjetim. Čistila sam ormar. Trebalo se riješiti dosta stvari prije svadbe, bit će lakše okrečiti. U kažiprst mi se zabola iverica, izvukla sam ju i posisala krv. Zalila sve rakijom i nastavila dalje. Onda vrućica, drhtavica, nemoć. Htjela sam kavu, molila sam ih da mi zaliju kavu, od kave mi je uvijek bolje. I evo me sada tu. Pištanje monitora i ja.
Djeca me zovu na telefon. Čini se da kćer plače. Želim joj reći da sam dobro i da ne brine, ali riječi ne pronalaze put do mojih usana. Skupljam ih sve u grudima. Čuvam kao da su dragulji. Sestra kaže da se ne smijem umarati, da moram čuvati snagu. Da najgore tek dolazi.
Ruka mi je natečena i boli me. Crveni se i ljušti. Usne su mi suhe i lomljive. Svaku noć sanjam isti san. U onoj smo dvorani gdje se Zlatko ženio, kroz prozor se šareni jesen. Ja sjedim na uzdignutoj stolici i pred mene iznose pite, kolače, meso, sarme, juhe. Gledam svu tu raskoš i samo želim uzeti nešto s toga stola. A, ne mogu. Ne mogu se pomaknuti.
Sin dolazi svaki dan i donosi mi vodu i banane. Nedostaje mi kalija, pa se moram natjerati da pojedem barem jednu. Ramena su mu odrasla i svijaju se naprijed. Želim mu reći kako je bio nestašno dijete. Jednom je razbio zube od stolić u dnevnom boravku. Stavljala sam mu kockice leda i govorila da će proći. Gleda me tiho i ponavlja mi isto. Proći će, mama.
Kćer je došla četvrti dan moga boravka u bolnici. U plastičnu vrećicu spremila pileću juhu. Mirisala mi je još iz hodnika. Pribor za jelo umotala je u papirnate ubruse. Pružam ruku prema njoj, ona me jedva dotiče. Stisnula je usne, boji se. Htjela bih jesti, ali mi je teško držati ruke podignutima. Kćer razmata žlicu i grabi sadržaj plastične posude. Zahvalno srčem i gledam kroz prozor.
„Zašto?“ odjednom provali iz nje.
Šutim.
„Zašto si morala čistiti taj glupi ormar? Koga briga ako stan nije okrečen za svatove? Zašto uvijek to radiš, nakuhavaš, pripremaš, iznosiš? Zašto, kada sam ti tisuću puta rekla da sjedneš s nama, da popričamo, da…?“ guta suze i gleda me.
„Zato što vas volim“, šapućem i naginjem se prema ispruženoj žlici u njenoj ruci.
Nakon petnaest dana napisali su otpusno pismo. Liječnica je rekla da čitam samo zadnjih nekoliko redova, dajući mi u ruke snop papira. Kćer me pridržava dok silazim niz stepenice. Sve što imam natrpala sam u malenu, zelenu torbu. Iznenadila me gradska buka i svjetlost što probija kroz teške krošnje. Život koji se nastavio dalje unatoč svemu.
Sjedam na svoj kauč i puštam sina da mi namjesti jastuke. Zidovi su ušutjeli i gledaju me. Osjete da sam drugačija. Spuštam glavu među dlanove i plačem. Suze su tako jednostavne. Miluju me svojom silinom.
„Što god ti treba, tu smo“, govore mi.
„Kava.“
Zaklela sam se onoga jutra kako više nijedna kava neće ostati nepopijena. Majka mi je cijedila pletenice, lica uvenula od straha. Nikada više, ponavljala sam poput molitve. Kava ne smije ostati nepopijena.
Polako se primiče kinu shopping centra. Na pravom je katu, ali mora još obići dva restorana i kafić da dođe do njega. Prolazi pored njih spuštene glave. Lutku je stavila u ruksak i sada u rukama nosi samo centurion.
Rekla si da ćeš me slušati. Skreni ovdje, čuje je odjednom.
U ovaj uski prolaz? Ali što tu može biti, možda WC ili…
Promatra kratki hodnik lijevo od sebe. Kada bi nastavila hodati ravno, našle bi se u kinu i tamo bi se konačno mogla malo odmoriti.
Samo uđi. I onda pogledaj što se nalazi na kraju hodnika.
Posluša. Na kraju hodnika, ako se to tako uopće može zvati, ograda je s drvenim rukohvatom, a desno od nje bijela vrata. Na vratima nema natpisa, možda je riječ o nekoj prostoriji za održavanje.
Uđi.
Čvrsto stisne kvaku i odškrine vrata.
Zateknu je različite sprave: traka za trčanje, bicikl, orbitrek.
Ha? – začudi se – Zar ovdje ima i teretana?
Ovdje je sve, zar to nisi već shvatila? Ajde, nitko te neće ugristi.
Zakorači unutra. Na nekim spravama kojima ne zna ime, ali očito su napravljene s idejom jačanja torza i ruku, vidi nekoliko jačih, mišićavih muškaraca. Nemaju mišiće kao na slikama na kojima se aerobik i teretane reklamiraju s grupama hiper-mišićavih muškaraca koji su joj oduvijek izgledali zastrašujuće, ali ipak su dosta nabildani. Pored njih, druga grupica diže utege. Zatim se odmiču od utega i kreću na sljedeću spravu. Djeluju nesvjesni prostora oko sebe; sada postoje samo oni i njihova tijela.
Nitko nije ni primijetio da je ušla. Sviđa joj se ta izoliranost između ljudi u teretani, nepostojanje svijesti o međusobnoj prisutnosti. Svatko ima svoju putanju koju treba prijeći, zadatke koje treba obaviti.
Hej! Pletenica, jesi li to ti? Pletenico!
Glas koji dolazi s desna od nje je zbuni. Ovdje je sigurno nitko ne bi prepoznao; u teretanu nije nikada išla, a za ovu nije niti znala. A ‘Pletenica’ je ne zove nitko osim…
Pa ne mogu vjerovati da si i ti došla. Što radiš s tom teglom i… gle, nemaš više dugu kosu!
Okrene se prema izvoru glasa. Kolega s posla vježba na orbitreku pored trake za trčanje.
I ja? – pita ga – Pa tko je to još…
Isuse, zar netko ima rođendan, zato nosiš biljku? Isuse, sigurno Ela? Moram joj onda i ja nešto kupiti…
Kolega ubrzava pokrete umjesto da ih uspori pa uskoro začuje njegove glasne, isprekidane udahe i izdahe, mnogo jače nego što želi, pored sebe.
Marko, zar su svi s posla tu? – pita ga, iako ne želi nastaviti razgovor s njim.
Ogleda se oko sebe, ali ne vidi poznata lica.
Nisu, phu phu, neki su iza, ima još i dio za trbušnjake, phu… Ivan i Marica su otišli tamo jer rade trbuh…
Ovo je očito bilo uredsko okupljanje o kojem ona nije znala ništa, ali zašto bi se okupljali u…
Zašto samo stojiš? Ajde, traka je prazna!
Marko joj, kao i uvijek, prekida misli. Uspio se zaustaviti i pokazuje joj na traku za trčanje pored sebe. Njegove tanke, crne kovrče okupane su znojem, ali to nije sve. Na orbitrek kaplje znoj s njegovih šišaka i torza. Leđa su mu također mokra. Koliko je već dugo na ovoj spravi?
Miris znoja je zagušljiv.
Idi na traku, začuje lutku iz ruksaka.
Ma daj, kog vraga ovdje uopće radimo? odgovara joj nijemo.
Svejedno se primiče traci. Spušta ruksak i biljku pored sebe i penje se na spravu. Ne sjeća se kako rade te trake, ali vjerojatno je dovoljno negdje upisati brzinu. Možda bi mogla samo malo hodati, ako će to usrećiti Marka i lutku, pa krenuti dalje.
Znaš da je šefek rekao da ćemo svaki tjedan ovamo? To će biti kao neki team building. Meni je to cool.
Marko je direktora zvao šefek, a nju Pletenica jer je jednom napravila veliku debelu pletenicu koja mu se svidjela. Prešao je tustim rukama preko nje i divio joj se čitav dan dok je radila za svojim računalom. Htjela mu je reći da je ne dodiruje, ali istovremeno je osjećala da je njegov dodir paralizira. Inače je Marko nije primjećivao, kao niti ostale koje nije smatrao bitnima za svoju karijeru. Prolazio je pored takvih kao da ih ne poznaje, a za vrijeme ručka i pauza se usmjeravao isključivo prema ‘šefekovu’ kabinetu kamo mu je donosio krafne i kavu da malo popričaju o njegovim mnogobrojnim idejama, uvijek spasonosnima za budućnost agencije.
No taj dan je vrludao po uredima i svako malo prolazio pored njezinog.
Bilo joj je žao pletenice oko koje se to jutro namučila, zadovoljna uspjehom kad je izlazila iz stana. Na putu prema poslu, ogledala se u nekoliko izloga i osjećala se poletnijom i nekako radosnijom zbog svoje instalacije. Sada, pletenica ju je zbog Markovih dodira učinila umornom i prljavom. Marko je taj dan nakon ručka konačno zadobio direktorovu pažnju. Svečano ga je dopratio do kabineta, brbljajući o tome kako mogu učiniti sastanke ‘efikasnijima’. Njegov se grleni smijeh orio hodnicima i razmišljala je kako je Marko toliko karikaturalan da bi mogao biti i lik iz crtića. U tome je bilo nešto zastrašujuće.
Marko silazi s orbitreka.
Ajde da vidim kako trčiš, ha?
Opet se nasmije svojim grlenim smijehom. Nije moguće da on i ostatak ekipe s posla u ovome vide nešto stimulativno.
Kaj, nisi baš aktivna po teretanama, a? – začuje drugi poznati glas.
Marku se pridružuje kolega Ivan, onaj koji je dosad bio na trbušnjacima. Odjeven je u crne tajice do koljena, crnu majicu i bijelu traku za kosu. Njemu se barem kosa neće smočiti, misli dok ga promatra. Sada radim predstavu za njih, zašto? pomišlja. Dok namještam brzinu trake i trčim, oni će gledati?
Hajdemo srce, sve se boduje, kao što znaš… svaki angažman, pogotovo izvan ureda! – pjevuši Ivan, a Marko mu daje pratnju svojim smijehom.
Gledaju u nju, ali se pogledavaju i međusobno, kao da uspoređuju koji je napravio bolji trening.
Jesi obavio leđa? – pita Marko Ivana.
Kaj se ne vidi? – Ivan se okrene od njega i zadigne majicu da mu Marko može bolje vidjeti mišiće.
Ovog se šefek jebeno sjetio, a? Ionako svi trunemo po uredima… – Ivan počne lagano trčati u mjestu.
Našla je brojeve koje je trebalo prilagoditi ritmu u kojem je željela trčati. Problem je u tome što ne želi trčati i ne vidi kako bi uopće moglo biti prihvatljivo da ih šef tjera na ove vježbe jednom tjednom, a još manje kako bi to moglo biti obavezno.
E jebote, kaj Ela ima rođendan? – ispali Marko prema Ivanu.
Kaj da, jebote? – Ivan je prestao trčati i stoji u mjestu namještajući traku na glavi, lagano je tapšajući.
Pa Pletenica joj je kupila ovo neko drvo – kaže Marko i pokaže prema centurionu.
Teretana postaje sve zagušljivija. Tri žene koje nije prepoznala kao kolegice, ali je moguće da su to bile, jer se agencija u zadnje vrijeme punila s mnogo novih ljudi, nagurale su se oko orbitreka.
Jebote, kako se ona sjetila, a mi ne! – vikne Ivan i nastavi cupkati u mjestu.
Marko ga poprati svojim smijehom.
Ka’eee, ka’eee? – grupici prilazi Leo, uredski macho – Jeste vidjeli koliko dižem, a? Vas dvojica ni u snovima…
E, Leo, Ela ima roćkas, jesi joj ti nekaj uzeo? Ako sjebemo, ziher nas neće staviti u onaj odbor, a meni je obećala.. – Ivan zaglađuje traku.
Kaj je tebi obećala? Meni je obećala da će me staviti u vijeće za resurse. Tamo se ionako sve delegira onoj maloj, kako se zove… – s Marka se još uvijek cijedi znoj iako već neko vrijeme nije na orbitreku.
Ima li ovome kraja? pita lutku nijemo.
Odluči zaustaviti i traku.
Čuj Pletenicu, ipak nije naučila trčati! – Marko pokazuje prstom na nju i nastavlja svoj smijeh.
Marko se ponekad smije tako dugo da mu smijeh postaje poput pjesmice koju je naučio napamet; viši tonovi, zatim niži, i, tek nakon dugo vremena, kraj.
Ta mala kojoj su svi delegirali vam je dala otkaz. – podučava ih Leo gledajući uokolo u potrazi za nekim višeg ranga. Jasno je da ovo nije mjesto koje si je namijenio tijekom team buildinga – stajati kraj Ivana i Marka i gledati nju dok hoda po traci.
S leđa, Leo izgleda kao da bi mogao biti trener u ovakvoj teretani. Leđa su mu široka i jaka i kao da kontrolira ili barem nadzire sve što se događa oko njega: ljude, pokrete, zbivanja.
Rekla je da nemre uskladiti privatni i profesionalni život – Leo naglašava zadnje četiri riječi.
Marko i Ivan poprate ga simfonijom smijeha. Ivan se trudi da njegov smijeh potraje dulje, ali Marko je u tome vještiji pa ipak pobjeđuje.
Ima bebu – dodaje Leo podrugljivo.
Tko je jebe – nastavlja Ivan nervozno i gleda prema izlazu.
Još uvijek vjerojatno razmišlja o kupovini poklona za Elu, pomišlja ona.
Htio je šefek, ha ha ha! – Markov se smijeh razliježe po prostoriji još jednom, ovaj put glasnije.
Ljudi se okreću prema njima. Neki okreću očima u iritaciji, ali postojano nastavljaju svoj trening.
Ne mogu više – prošapće lutki.
Zašto? Baš su dragi odgovara lutka.
Ivan također više ne može čekati.
E, ja idem kupiti nešto Eli, al nešto ful Marko, daj hajde sa mnom, ti si kupovao za šefa ono neki dan nešto…
Leo se okreće od njih i uputi se prema stražnjem dijelu prostorije. Ako je dosad vježbao trbuh i leđa, sada bi mogao noge. Ili što je već ostalo, prije nego ih šef dođe provjeriti.
Pa ja mu stalno nešto kupujem. Neki dan sam kravatu tamo u… –
Marko je došao na svoje, govor mu se ubrzava dok objašnjava Ivanu što je gdje kupio.
Dobro, boli me briga, daj samo idemo odmah dok se ne pojave Ela ili šef. Ajde, sjebat će mi se i to mjesto u odboru. Ajde!
Ivan je skinuo traku za kosu i ubrzava cupkanje na podu, kao da će sada krenuti ravno u trk po trgovačkom centru u kupovinu poklona.
Mogao bih i ja onda nešto isto naći za šefeka… – Marko se uzbudio i sada on prestiže Ivana.
Polako silazi s trake. U glavi joj se zavrti od gladi i brzog hodanja. Uzima s poda ruksak i centurion. Disanje joj je otežano. U prostoriji je vruće i može nanjušiti znoj kolega koji su do malo prije stajali na mjestu gdje je ona sada.
Nisam te ni prepoznala s kratkom kosooom! – još jedan poznati glas.
Marica. Ivanova najbolja prijateljica i šefova desna ruka.
Kako ti ide, dobro? Sport je važan, mi samo sjedimo i to je loše za kičmu…
Marica isto ima novu frizuru. Ljubičasta je i kratka, s, čini se, namjerno predugim šiškama. Ekipa u njenom odjelu misli da je važno biti što avangardniji u odijevanju i izgledu, kao da će originalnost njihove frizure ili odjeće klijentima pružiti neku vrstu osiguranja da su dobri u onome što rade.
Full mi je drago da si došla. Znaš da je kod nas sve u timu.
Marica se okrene od nje i razgleda ostatak prostorije.
Ako ovdje ima još njihovih kolega, ne poznaje ih. Možda su iz odjela u koje nije imala razloga ići.
Ali isto tako, znaš… – Marica joj se približava kao da će joj reći nešto jako važno i povjerljivo – sve je i u kompeticiji. Ako misliš da ti možda nije do toga… Šef je neki dan primijetio da neće moći sve zadržati, znaš. Samo one koji najviše grizu. A to koliko je nekome stalo se vidi svuda, čak i na spravama. Zašto nisi trčala brže na traci?
Gleda u kolegicu koja je došla dvije ili čak tri godine nakon nje i kojoj je morala pokazivati većinu zadataka dok Marica nije prešla u više sfere, šefu uz bok. Nakon toga je Marica njoj počela pokazivati kako se doista obavljaju zadaci pa joj se činilo da neke stvari nije nikada niti znala raditi, barem ne na ispravan način.
Zašto bi morali trčati ovdje i raditi sve ove vježbe? Kako je to dio posla?
Nekim dijelom, nada se da će Marica ponuditi odgovor koji neće biti jedna od šefovih floskula. Možda izvadi neko istraživanje koje pokazuje i dokazuje povezanost između efikasnosti na poslu i truda u teretani.
U zdravom tijelu zdrav duh. Daj, znam da želiš ostati u agenciji. Kamo bi uopće otišla? Mi smo najbolji u gradu.
Marica i šef voljeli su ponavljati da su izvrsni, da dolaze iz najbolje agencije u gradu. Nekada se pitala govori li tako svaka agencija za sebe i koja su to konkretna mjerila izvrsnosti, ali uskoro je shvatila da mjerilo može biti bilo što, od količine ljudi do projekata s kojima su se hvalili raznim važnim klijentima pa do novog, modernog prostora koji je šef pronašao, s velikim staklenim stolovima za kojima je obožavao ugošćavati nove klijente.
Maričino pitanje ima smisla. Kao što je rekla i lutki- sve je bilo slično. Nekada joj se činilo da bi mogla ući u bilo koju drugu agenciju, sjesti na nečije mjesto i samo nastaviti raditi na onome na čemu je dotad radila u svojoj agenciji. Nitko ne bi ništa primijetio, samo bi joj neki novi Marko tiho prišao s leđa i pogladio je po kosi.
Full mi je drago da se kužimo – kimnula je Marica i brzo se odmaknula od nje, kao da bi dulje zadržavanje u njezinu društvu moglo naštetiti njenoj reputaciji.
Vjerojatno je dobila zadatak od šefa da svakoga ‘prijateljski’ upozori na važnost konkurencije i na to da na kraju neće svi moći zadržati posao. Marica je brzo nestala u gužvi i vjerojatno odahnula. Nekada je Maričino gađenje prema njoj bilo toliko očito da je mislila da će nekome delegirati da je stave u vreću za smeće i iznesu što dalje od agencije, negdje gdje svojim vonjem neće ometati njihov bitan rad.
Odluči se udaljiti. Ne želi više nikoga sresti niti misliti o poslu. Brzo se provuče pored sprava, zagledana u pod, da još netko poznat ne bi osvanuo ispred nje. Dolazi do vrata kroz koja je ušla i ponovo stoji u malom hodniku.
Dečko ti i nije nešto, al s poslom barem nisi pogriješila, začuje lutu iz ruksaka.
Nasmiješi se.
Trebala sam te izvaditi da vidiš te face. – odvrati joj.
Bilo je još zabavnije zamišljati, kaže lutka.
Obje se nasmiju. Nastavi uskim hodnikom prema širem i krene u smjeru kina.
Ako više nikada ne vidi agenciju niti ikoga od kolega, sasvim joj je svejedno, shvati. Ako se više nikada ne uspije baviti dizajnom, također.
Žalit će samo ako više ne bude mogla pisati.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, dio iz rukopisa romana ‘Veličina plijena’
Originalno objavljeno u emisiji Suvremena hrvatska proza, HRT)
Lidija, žena okruglih trideset godina, spuštala se s prvoga kata poput neke starice.
Kroz jedini prozor na stubištu jutarnje zrake dodatno su pozlatile njezinu plavu kosu zapletenu u viklerima. Tamo gdje je svjetlost udarala vidjelo se da joj je lice još zgužvano od mučeničkog spavanja. Nije nikako bila jutarnji tip, te se ljutila sama na sebe što smeće nije iznijela večer prije.
Svojim tankim, dugim prstima, lijepo njegovanima pridržavala se za ogradu. Kapci su joj napola prekrivali plavkasto sive oči, ostavivši samo sjene ispod očiju da se ističu. Nadala se da je neće vidjeti takvu u zgradi.
Kada je napokon tako kriomice ostavila smeće, vratila se u svoj stan. Kava je taman bila gotova. Ruke su joj drhtale dok je pokušavala zapaliti cigaretu. Primijetila je da mora popraviti lak boje fuksije. Na kraju je preklopila noge na stolcu ispijajući kavu. Još je bila udarena noćnom morom. Progonile su je poput čopora vukova zadajući joj migrenu svako jutro.
Nakon kave i ispijene čaše vina navukla je najlonke što tanje kako bi njezin porculanski ten ostao što izraženiji. Ako je na išta bila ponosna, bile su to njezine duge noge. Nakon što je obukla haljinu duljine do listova, obula je i jednostavne, a opet profinjene potpetice. Lidija je definitivno imala ukusa za odijevanje, kao i besprijekornu vještinu stavljanja šminke tako da sakrije svaku boru koja se prerano pojavila kao odgovor na razne izazove života.
Ipak ako je u čemu bila maher, onda je to postavljanje laganog i samozadovoljnog osmjeha.
Došlo je vrijeme njezinog jutarnjeg šepurenja po ulicama Zagreba. Tako stajući ispred ogledala, pogleda se još jednom i zadovoljna vidi da nije ni približno nalik osobi od prije sat vremena.
Obukla je kaput, uzela torbicu i izašla na ulicu.
Na Kvaternikovoj tržnici grmljavina tramvaja i ljudi progutala je ritam njenih potpetica. Zamalo je stala u lokvu vode što je iščezavala pod suncem bolnim za oči. Nabila je sunčane naočale.
Kupila je ljiljane.
Ruže je mrzila. Tako arogantne. Tako presigurne u sebe a tako lako propadljive.
Ljiljani su za nju bili tihi, dostojanstveni. Ljepota koju ljudi često ne razumiju.
Nosila ih je u ruci kao da drži nešto sveto, i sjela na terasu kafića.
Sjedila je tamo dugo, samo promatrajući. Svaki puta, kao prvi puta.
Starica na klupi hranila je ptice.
Isprva ju je taj prizor živcirao. Toliko perja, krila, pohlepe u zraku.
No starica se smiješila.
Kao da joj nitko ne može ništa. Kao da je svaka ptica zaslužila svoj komadić kruha. Prsti su joj trzali po stoliću kao da tipkaju Morseovu poruku. Zašto je onda to njoj oduzeto?
Zašto njoj nitko ne da komadić kruha?
Kad se vračala kući, zastala je kod cvjećarnice. Prodavač joj je pružio nešto nalik biljci.
„Ovaj ti poklanjam“, rekao je. „Nitko ga neće kupiti, a možda se još primi.“
Bio je to kržljavi puzavac, s nekoliko nečega što se možda moglo nazvati listovima.
Doma je, nježno, kao da drži pero, položila puzavac na prozorsku dasku.
Zatim je otvorila vino i zapalila još jednu cigaretu.
Dok je dim vijugao kroz sobu, gledala je prema puzavcu i pitala se kako će preživjeti.
Nije mu dala ime. Samo ga je pustila da bude. I znala je: to je njezin komadić kruha.
Godinama kasnije, u jednoj okućnici, rasprostro se puzavac po cijeloj ogradi.
Puzavac što je jednom davno dobiven – na poklon.
Najerotičniji i ponajviše zaista ‘goli’ dio ljudskog supstrata – esencije – jest glas. I onaj tko zaista poznaje cijeli raspon nečijeg glasa, poznaje i dotičnu osobu. Kako zvuči sretan, kako zvuči nemiran; uzbuđen, tužan. Kada zavodi, nada se, nagovara – kada moli. Onaj koji sve navedene poznaje skinuo je nekoga – istinski. Isto umije da čini samo iskreni čin pristanka na boravljenje uz nekoga, tako da on za nas nije voda, već – more. A mi smo barkista, lišen motora; il vesla. Usidreni samo u benevolentnosti beskraja na kojem se nalazimo. Kao što u velikih kipara golo tijelo umije da otkriva precizno isklesana tkanina tako i ovdje ‘golo’ otkriva precizna interpretacija glasa. Sve što postoji ima zvučanje; a zvučanje mi nazvali smo ‘abecedno’. I sve što postoji učinili ‘abecednim’ zvučanjem; vođeni samo kriterijem da se zvučanja – razlikuju.
Dakle ‘razlike’ i ‘razlikovanja’; to je ključno. I kada se glas ogoli, što doživio sam rijeko i ne sa odveć ljudi – isti to čini toliko u nijansama da traži uho, kao što odjeća traži oko, da navedeno opazi. I kako što dobrostojeća odjeća umije da komplementara tijelo tako da se tijelo ‘samo’ komplementara – da se pomoć ni ne vidi. Tako i dostatan kompliment glasa jeste onaj, spontani. A ja ponajviše zavodio sam upravo takvom vrstom ‘komplimenta’ suviše širokim, niti britkim – jer ako suviše širok je on umije da uvrijedi ili zbuni. Pak britak, umije da potakne misli – pogotovo kod nekoga tko zna da moj stilski pečat leži upravo u ‘srednosti’ međ ta dva eksterema. Zato mora biti – aristotelijanski, zlatnorezni.
Simfonija Ruskog orkestra jučer nastupala je u mom gradu; i bio sam u prvom redu, naravski. Tako shvatio sam godinama, ponajbolje umijem da čujem zvučanje svakog instrumenta, ali i interpretacije instrumentalista; u mom slučaju djevojke, prve kontrabasistice. Kojoj bio sam ponajviše, sjedom, blizak. Bilo je toliko erotičnosti u tome kako je ona dirala te žice, pogotovo za ‘pizzicata’. Da se u meni, tim više promatrao sam ju, rodila ideja da zaista za nju to nisu žice, već tijelo – tijelo kojem čini sreću. Jer kao da je kontrabasu podista činio užitak njen pristup. Kako ni jedan kontrabas nije sam, nije ni moj – bio. Četiri dame, različite dobi i figure činile su sekciju. I ma da svirale su isto – sve, ni jedna ‘isto’ nije zvučala. Moguće da su im i instrumenti biti, tvornički istovjetni – no glazba; ta metafizička pojava koja prati Čovjeka od početka – bila je jasno raznovjetna. I kao da čovjek mogao je da u njihovim dodirima očituje njihov život; nekome takva fakta značila je da ju iskoristi, meni – da ju poštujem.
Krenimo dakle od one podalje meni, obzirom da smo otpočeli od one pobliže; kipar u meni, nikad školovani – naučio je odvojiti dušu od tijela odavno, jer shvatio sam da ljudi umiju da stave krivu dušu u dobro tijelo, pak suprotno. I ma da nikada nisam svršio kiparstvo, rastao sam u društvu kipara; ‘omisao’ kipara tako nikada nije bila napisana; koliko poznato mi je. Sve se to više svelo na ophođenja prema životnim preprekama koje je dičilo moju obitelj te na, tu i tamo posvema mehanički ali nikad bez duše u prolazu ispuštene; kao dane; riječi, kojima cilj je bio da ogole život i naizgled jednostavnim i banalnim pojavnostima daju razloga, objašnjenja. Da se na papir i stavilo, bilo bi suviše kaotično, kako je i uobičajeno za bilo koje životno omišljanje koje nije rađeno da bude uokvireno. Odveć bi stranica imalo, jer bi generacije pisale u ‘tu’ knjigu koja sada jedini je primjerak imala u mojoj glavi, mojim mislima. A ja eto, na sreću ili nesreću povijesti, dara za pisanje nisam imao. Ta od koga i bih? Nije bilo u mojoj obitelji, već spomenutoj, nikoga tko bi manje radio a više mislio od mene – no zapis je postojao; njihovi kipovi – uspješniji ili manje. Dok ovo ‘moje’, ostalo je samo na mislima. Pradjedova bezglava djevojka, imala je tijelo i grudi maloljetnice, ali držanje odrasle žene, i kao da se ni on sam nije mogao odlučiti pri samom procesu stvaranja radi li se o nekoj djevojčici ili djevojci ili ženi, činilo mi se kada bih ga god ugledao. Očev kip bio je spoj geometrijskih tijela, posložen tako da ne bi stajao da nije dodatno privezan – upravo je u tome bila njegova najveća proturječnost ali i fascinacija onih koji su voljeli njegove kipove. Čak su neki posumnjali da je pradjed imao afere za koje prabaka nije znala no kako nije bilo dokaza, vremenom, takve su tvrdnje prestale izlaziti. Pradjed je jednom u šali spomenuo da bi najveći kipar mogao naći glavu za njegov kip, pa je isto bilo svojevrsni izazov mojoj obitelji u kojoj ideja da je netko ‘najbolji’ nije bila tek omanja stavka njenog kolanja već njen punokrvni i stameni, imperativ.
Najstariji u mojoj obitelji bio je ‘pradjed’, kada razmišljam o njemu sjećam se samo vonja duhana iz njegove skupe lule. Pradjed jest otpočeo tu “filozofiju“ na način da je došao na ideju kipa kojega nije mogao učiniti od iste duše i tijela. Bila je to mršava, ali grčkih proporcija, dama – točnije, njen akt u duhu ranih Egipatskih kipova onih koji nisu imali previše detalja ali baš su zato bili i posebni. Nikada nam nije bilo jasno postojao li je model iste ili je sve bilo iz njegove glave – ta opet ako iz glave i je, nekako nužno uvijek i jest; zar ne!? Bilo kako bilo, pradjed odlučio je učiniti mladu damu u određenim proporcijama, no kada je red došao na lice nastao je problem. Tu se puno opušaka našlo po sobi, jer je nervoza praznila kutije i kutije cigareta – a pradjed tada nije pušio duhan. Danas se njegova misao ostvarila u obliku nekoliko, kratkih ali preciznih izdisaja dima koji su ujedno pratili i ritam misli – tada sve je to bilo posvema više neurednije, i van bilo kakvog ritma; kompozicije. Pradjed bio je mojih godina kada je otkrio prvu veliku dilemu u sopstvenom životu; je li moralno činiti kip od lica koje ne pripada tijelu? Dilemu nije riješio, a dočekala je mog djeda; njegovog sina; i na koncu i moga oca.
Koji je bio posvema strukturalniji član obitelji; on joj je odlučio prići eto, matematički. Matematiku nikada nije odveć gledao no sve se to promijenilo kada je učinio suprugom osobu koja je toliko voljela istu i uvjerila ga svojom strašću da svaki problem može se riješiti upravo – matematički, jer ‘matematika’ nije ono što su ljudi nametnuli svijetu već ono što je vazda u svijetu. I kako ona nije mogla da promatra svijet drugačijim, a on nije mogao da se zamisli u njemu bez nje – naučio ju je voljeti, na neki svoj način; njoj nikada odveć razumljivim – koji je uvijek poštivala u onoj mjeri u kojoj je voljela njega. Moj otac tako poprimio je tim više tu strukturalnost, obzirom da djed i baka nisu imali kaotičnosti u toj mjeri koliko je imao – pradjed. Pokušaji djeda da svrši kip doveli su do toga da nam je, bunar nedaleko kuće, bio prepun raspuknutih glava za isti, jer ni jedna nije odgovarala kipu pa ih je djed kada ih je isklesao tamo bacao a one bi bile toliko dobro napravljene da kada bi i pukle ne bi pukle tako da bi se razbile. Kada je djed od silnog truda na nastavi nasljeđe za koje očito nije bio stvoren zamalo svršio u sanatoriju, baka kako bi sačuvala njegove nerve naredila mu je da sve te glave oko kojih se dvoumio baci u bunar. Što je i učinio. Danas se u bunaru vidi tu i tamo neka glava, plutaju i nekada se okrenu prema nama a nekada im gledamo tjeme, ostali članovi obitelji i ja. Djed je zbog pradjedove opsesije liječenjem nerva cigaretama postao strastveni pušač, ali se odvikao cigareta kada su se baka i on oženili jer je ona isuviše vidjela onih koji su zbog cigareta – umrli.
No kaotičnost se ubrzo vratila u Našu obitelj, mojim licem; mojim očima; mojim mislima. Jer kod mene, pak nije bilo ni traga sustavnosti; kozmičkom djelovanju il mišljenju. Lišenom i lule, i cigarete i matematike – ma da mi se u ostavštini našla zaista divna lula, pradjedova od mahagonija. No tako sam napisan, a sebe nisam pisao – da jesam, možda bih se napisao i drugačijim. Onaj sam što misli, dok drugi djeluju. No matematika, ma da potka je ljudskog napretka, nije mogla dokučiti ono što je prekoilazi. Za to su im trebali – omislitelji. Došlo je moje vrijeme. Ali nisam ‘ja’ došao do vremena. Netko je nekada rekao da je kozmična davština da se u svakoj obitelji rodi jedan ‘omislitelj’ (bilo prije u njoj istih ili ne) samo je pitanje hoće li ga obitelj podržati ili odbaciti u toj njegovoj znatiželji i želji da odista i shvati svijet ne ga samo promatra i sudi mu.
Tako sam se rastao od obitelji. I vremenom postali su samo uspomena; uspomena koja blijedi – iz dana u dan. Ali koja se tu i tamo vrati, kao sada; na koncertu. Ni majka ni otac nisu se ni trudili da shvate tko sam, a kako nisu cijenili ni djeda ni pradjeda – nisu ni mene; tolerirali me jesu. Tako da je meni u tom rješavanju obiteljskog križa pomagao pradjed; koji je i postavio navedenu dilemu, potom djed – opsesivno; te na posljetku moj otac – prvotno matematički, koji se istom nije bavio kasnije jer je smatrao da se iste obitelj mora osloboditi. Njemu je zapravo cilj bilo biti ‘svoj’, u tom naumu nije pronalazio suviše uspješnosti; činilo mu se kao da se ne može osloboditi gena kojima je bio začavljen za svoje tijelo. A od svih čavala koji su ga činili, onaj pradjedov bio je najbolniji – a upravo taj, kao da sam malčice dublje zario u njega. Upravo Ja; Ja i moje misli.
I ma da obitelj je mislila da sam odustao od pradjedove opsesije – ja o njoj nisam mogao prestati da mislim; o djevojci bez odabranog lica koja je ‘ta’ i ‘takva’ mogla da nosi sva moguća mislena lica svijeta. Zavela me, kao bludnica koja umije da misli čita žrtve – pa se ista na nju navuče u toj mjeri da ne može bez nje. Poput parazita ona je srkala moje moždane vijuge, i sokove. Poput parazita, a samo sam je ja vidio u zrcalu; tamo gdje je bila praznina koja je nosila osjećaj popunjenosti (u pradjedovu se sobu nije ulazilo, a kip je tamo bio postavljen). Meni se tako otpočelo udešavati ono što sam zaključio da je i pradjedu; kao da su mi se u momentima, posvema kontingentno, odvojili tijelo i duša. Misli i lutka. Tako sam se našao, u iznajmljenom; ne odveć proširem stanu u potkrovlju – gdje sam bio smjestio nju; zavodnicu koja za razliku od ostalih zavodnica nije bila zavodila tijelom, već mislima. Kamen u koji ju je uklesao bio je bez prijekora; i kada ju je čovjek tako išao svlačiti očima sve bi mu bilo milo dok mu pogled nije stao na rupi; koja dijelila je vrat i glavu – u kojoj dakako nije bilo glave. Nedostatak ‘te’ glave zaslužan je za moj jadan život – za moju inertnost a opet, s druge strane, bujnost omišlja; ravnu poplavljenoj rijeci. I nesreća je kada se nađe sa druge strane iste; jer u poplavi jedino je rijeci, dobro – no njeno širenje ubija ono oko nje.
Moje oči tako su nekoliko dana vodile ljubav sa tim kipom, bezglavim. Toliko je malo svjetla bilo u tom potkrovlju da vjerujem da ću dobiti dioptriju jednom kada napustim isto. Ali taj je kip bio savršeno pozicioniran, i učinjen vidljivim svjetlom. Tako da, ma da se nalazio prostoru koji kupio nije novac već moje tijelo, djelovao je jednako vrijednim kao da je bio izložen u muzeju. Progonjen opsesijom karetezijanskom, ja sam se odrekao i misli i tijela i dao im druge ‘gospodare na gospodarstvo’. Ženama imutka išlo je tijelo; misli su pak išle svima drugima. Shvativši da na dilemu odgovor samo postoji u apsolutnom izjednačavanju, živio sam život kao tijelo bez glave; kip bez identiteta. Grudi, bez očiju. A imućnost onih koji plaćali su za tijelo dozvolila mi je lažnu prikaznost ‘klase’, jer sam samom prisutnošću za visoke nastvarnnosti smatran onime koji djeluje, ne samo – misli. Moj mecena bila je mlada djevojka, koja me zaista i voljela – samo ja nažalost nisam, nju. Ona je i sama bila opsesivna kao što sam i ja; i kada se udesilo da zadnje novce koje mi je podarila obitelj prije odlaska potrošim na duhan za pradjedovu lulu – ona mi je pružila dom. A plaćao sam samo, tijelom. Nju je zapravo zavela moja opsesija (jer živjela je u bezdušnom, korporativnom, činovničkom svijetu) – ona tako nikada nije ni mislila o meni, samo o tom istom kipu o kojemu ja nisam mogao prestati, da mislim. Ali njoj nije kao i meni smetao izostanak glave, već postojanje tijela koje nije imala a za kojim je čeznula. Pradjedovu sam lulu, koju sam nakanio dati za novce izgubio, te večeri. Nadam se da je nekome zaista i donijela sreću, kada meni – već nije. Ona nije bila nastvarnica, ali je bila dovoljno ugledna da joj nastvarnici, ljube ruke, i noge. Kako to obično i je bivalo za druženja – fantasta i artista koji su imali slapove i rijeke ideja ali nisu imali novaca, išlo se s raznim namjerama ali ostajalo, zbog divljenja. Tada sam se osjećao najmanjim. Tada sam najviše mislio na svoju obitelj, koju sam se nadao ugledati nekada – a do sada nisam. Obitelj je izbjegavala takve činove, prostitucije, za koje su mnogi držali da su nužni. Lijepo je bilo biti odjeven u skupa odijela, jer imala je ukusa; svaki komad koji mi je kupila bio je šiven za mene. I nositi manžete vlastitih inicijala; ali gdje je tu ta – sila koja prelama i stvara svjetove – čuo sam kako je ostali mecene izgovaraju na raznim jezicima, ona ma da zvučala je drugačije kao riječ kao da je imala uvijek isti naboj; a’mor, a’mo:re, li:be, ai i koi.
Ona je mislila da mi je djevojka a zapravo je bila – ljubavnica, a kip, njemu sam se uvijek vraćao. Nekada ga i ljubio, dodirivao, kao da sam vjerovao da tijelo je to ‘živo’ – da će mi uzvratiti. Ma da usne nisam mogao ljubiti, jer nije ih bilo. Pa sam zamišljao njenu glavu na tom kipu. Krvavu, odrubljenu. Tako sam zapravo zamišljao glave mnogih – jer moja potraga nikada ni nije prestala. A da bi se ispoštovala dilema, morala je biti glava nasilno stavljena na kip – da je dio kipa ne bi bilo dostatno. Da sam eto naslijedio malčice više ‘kreativnog’ a manje ‘logičkog’ uma – moje zamišljanje glave ne bi bilo toliko naturalističko; ali bilo je. I kada za ljude govore da ne bi ni mrava zgazili, ja zaista ni nisam. A prema mecenkinji koja me na razne načine ugostila jer sam imao plamen strasti u očima, bio sam toliko korektan da sam postao idealan ljubavnik na sve načine. I ma da mi je bila ljubavnica; a djevojka mi je bila – kip. Volio sam ih obije, koliko sam umio.
II Dirigent
Vratimo se mi, na koncert. Na klasiku. Svjetla kojima je pozornica bila osvjetljena bila su starinska, kada se čovjek zagledao u te fiksture vidio je da ih je nagrizao zub vremena i nije mogao ne pomisliti kako bi bila velika tragedija da iste popuste od svih tih napada i umore nekog od instrumentalista. Da bar nije ova instrumentalistica koja je privukla misao mi – rekao sam u sebi, odista se nadajući da neće nitko od njih biti; ali i potajno želeći da ako već netko ‘mora’ da bude, da ne bude – Ona. Za takvo zvučanje, čovjek je stvoren s ušima. Obzirom da me upravo njezina dionica omela u naumu da razmislim joj malo i o kolegicama, vratiti ću se na prethodnu misao. Dakle četiri kontrabasistice činile su sekciju kontrabasa. Dvije mlađe, dvije starije. Sljedećim redom; starija i mlađa – starija i mlađa. Ona zadnja, starija, bila je najstarija. Godišta moje majke. Kao da je cijela ta generacija, nosila jedan specifičan naboj, specifičnu frekvenciju, koja se uvijek očitovala u očima. A te su oči onda određivale pokrete, pa ma da je sve tonove precizno pogađala svojim gudalom, silina pokreta je bila oštrija i teža.
Kada promatramo nekoga a ne znamo ništa o njegovim mislima, svatko od nas zapravo čini ono što je pradjed pokušavao; odvaja tijelo od duše. No ma da je taj postupak; ‘dekapitacije’ posvema prirodan mnogima – ono što ga nasljeduje pradjedu je izazivalo probleme, izaziva i meni. Naime, ako mi ne znamo misli osobe koju promatramo onda vidimo samo njezino tijelo, logično. No kada joj upoznamo misli, a ne znamo ju dovoljno dobro, može se dogoditi omaška u komunikaciji gdje smo uvjereni da ono što mi mislimo o njoj, pretpostavljamo; njene su misli – a ne moraju biti. To je rizik od kojega nitko tko želi komunicirati ne može pobjeći. Nije problem dakle promatrati nekoga kao tijelo i um; već je problem biti svjestan kada ga se promatra kao tijelo; a kada; kao – um. Jer nema ničeg lošeg u tome da tebe gledam i kao misaono i tjelesno biće; ako je cilj poštovanje i zadovoljstvo. A ono što mislimo namijenjeno je našem prvom čitatelju, skriveno u sentencijama, pričala mi je prijateljica; koju od milja nazivao sam – piskinja.
Ona je izrazito cijenila misli, ali nije zazirala ni od tijela zato sam se za vrijeme opsesije kipom češće s njom nalazio. Miris njene cigarete bio je bonus, podsjećao me je na – pradjeda. Govorila mi je okružena dimom koji polako iščezava u zraku, jer bili smo u sekciji za pušače – kako ona kada jako voli nečije misli; zaljubi se i u tijelo. Potom nakon svake rečenice podcrtavši sve sentencijama: “Ludo je to, ponekad neopisivo; ali je i normalno. To je vidiš ta ‘ljubav’“. Nju je bilo zaista teško dobiti za ‘vrijeme’, jer kada nije bila sa mnom bi pisala a toliko je pisala da su jedno vrijeme mislili da je preminula (od prevelikog broja cigareta u organizmu) kada ih nije puštala u stan i nikome se nije javljala, drugi put pak da su je oteli, a ona je samo – radila. No mi je zgodnije bilo pričom proći njene knjige nego čitanjem. Znao sam je sanjati, samo onaj dim; i svjetlo koje je sačinjava s leđa – sve nekako usporeno i traje. Točno toliko dok se sav dim ne raspadne, onda bi se ugasilo i svjetlo. Raspukla bi žarulja. A ja se nisam probudio, ostao sam uživati u mraku. Ona je znala za moje ljubovanje s mecenkinjom, vidjela nas je na premijerama predstava koje je napisala. A pisala je ona i drame, i poeziju, i prozu i traktate. I onda su se ljudi čudili da je po cijele dane bila doma. A ona vani nije mogla pisati, no to drugi nisu znali – samo ja. Smetala joj je buka, a ako je ičeg bilo vani bilo je – buke, šumova, agresivnih i nekoordiniranih te nepredvidivih zvukova. Zato je ona imala cijelu kolekciju kazeta koje bi puštala na svoj kazetofon (domaće i strane klasike) i uvijek je znala što slijedi i kako pa joj se misao mogla prepustiti pisanju. Ploče nije voljela, dok su neki obožavali tu preskakivu-pjeskavost ona ju je prezirala za nju je ista bila kako krivo odsvirani ton onima koji imaju apsolutni sluh.
To sam morao naučiti, odvojiti misli i tijelo; stvar je bila ta da se tom učenju nitko prije mene nije predao – svi ostali članovi moje obitelji držali su da je isto transcendentalno, i da ili postoji ili ne – no jedino je meni palo na pamet, i to u ranoj dobi, da je naučivim. Sjećam se sjedili smo tako za dugim i starim obiteljskim stolom; svi najugledniji članovi obitelji u tišini su jeli – ma da je ručak bio majčinih ruku djelo a majka nije posvema vješta bila u istom. Šutjeli smo, i pravili se da – je. Jer tako je to bilo u mojoj obitelji ono u čemu su članovi bili ište vješti slavilo se kao da su ponajviše vješti – pak ono gdje nisu bili uopće, o tome se šutjelo. Tišina tako; bila je najčešći modus Našega doma. Iznad zraka, vode, zemlje; ma svega. Sve je ostalo, ma da kemijski lako; bilo toliko teško naspram Naše tišine. Tog smo se dana toliko biti kopljevali riječima, da ‘da’ se radi o bitci bili bi veliki gubitci, oni su valjda mislili da se neću usuditi pozvati na pradjeda koji nas je sve promatrao iz velikog portreta ponad stola – izrazom lica koje je u isto vrijeme srdačno i hladno, ovisno o raspoloženju ‘nas’ kada ga gledamo. Pritisak da završim kip ili ga uništim, maknem iz kuće ma na koji način, prvo je bio puki motiv izreknut od strane oca potom je postao i imperativ izreknut od strane – majke. Tom su se imperativu pridružili i drugi članovi obitelji, taktički, pa kako sam znao da ako ostanem u tonu civilizirane rasprave nitko me neće ništa čuti naglo sam se bio ustao, pradjedova slika bila mi je iznad glave, i svima sam rekao da namjeravam dovršiti kip putem pradjedovih omisli koje je zapisao u mislopis koji je bio vodio. Prozvao sam ih glasno i jasno da ga oni nisu mogli završiti jer nisu mislili kao pradjed a da pradjeda nije bilo da ga ne bi bili na otpočeli. Nastupila je duža tišina, i te smo večeri i kip i ja napustili dom mojih roditelja. Pradjedov dnevnik bio je pisan na preskokce, pa je već iste večeri dok sam ga čitao moj zavjet dan za tim stolom, povišenim glasom, postao – laž.
Ona je premetala papire, okružena lakšim od zraka dimom koji se uzdizao ka svodu prema šandalijeru od Murano stakla koji nije bio odveć malen ali je bio dovoljno velik da ju postavi u kadar; radnice nekih odmaklih vremena. Struganja nalivpera čula su se iza njenih vrata, precizna i čujna onima koji ih znaju slušati (to je svakom tko se nalazio ispred kazivalo da se u tom trenutku u njene odaje ‘ne’ ulazi) pa sam ju sačekao ispred vrata. Volio sam doći ranije, i kod svih mi je isto bilo prednošću sim kod nje – jer je njen um igrao poput kakvog satnog mehanizma pa za njega nije postojalo ni ‘ranije’ ni ‘kasnije’ samo ‘sada’. Nije ona imala nikakvih drugih vremenokaza okolo se, jednostavno joj je isto bila ‘moć duha’; ona sama, bila je – vrijeme. Ma da mi je isto rekla, nisam se mogao sjetiti na čemu danas pak radi – ma sam znao na čemu god (kao i uvijek) da radi posvema pobožno. Pisanje je bilo njena molitva, kojoj bi se vraćala sasmam ritualno. Kao što misu prati zbor, njene misli pratio je zvuk trenja pera i papira; kada bi tek bila stavila pod isti prvi papir nije to bilo tako sinhronizirano sve; no vremenom je postalo. Nakon nekog vremena ritam njenih misli i onaj ruke postao je sazvučan. I kao što se moralo čekati pred njenim vratima, i takvim dankom kupovala se njena pažnja; njeno vrijeme.
Isto se imalo činiti i za stolom za večere s mecenkinjom – djevojke koju sam trebao voljeti ali koju nisam mogao, ta ona se nije zaljubila u mene nego jer sam živ i prokrvljen u svijetu blijedih kadavera. Onaj tko je prvi imao riječ dakle nisam bio ja, pa sam činio jedino što mi je bilo moguće – objedovao i šutio pokraj dekorativne kandelebre koja je bila jedino što sam iz svoje kuće (uz kip) donio u taj stan koji je bio toliko prazan da nisam u njemu imao ništa od namještaja sim kreveta a svod mu je bio toliko nizak da je kip jedva stao u njega jer nije imao glave, htjela je ona da mi uzme i veći ali inzistirao sam na ‘dovoljnom’. A ono o čemu je pričala za mene je bilo toliko sitno da ma da sam čuo zvukove oni su bili ravni žovotinjama u zoo vrtu, ja sam zapravo samo gledao kako joj se ritmično otvaraju i zatvaraju usta. Kada se čovjek otme toj buci riječ i izoštri (kao fotoaparatom) to tijelo koje se previja, uzdiže i grči pokušavajući uvjeriti druge da ga slušaju sve djeluje kao kakav orkestar u kojem sviraju tijela. Jer um kada nema zvuka ‘izmisli’ zvuk. Tišina, ona kakva se nalazi u gluhih soba, za um je toliko neprirodno stanje (kao i matematika, zato oni vješti u istoj pobijedili su sebe i svoje granice) da je isto teško i za shvatiti. Za apsolutnih tišina čuje se tijelo, dakle krv koja kola žilama, organi koji produciraju, pluća koja se otvaraju i zatvaraju – srce najmanje. Oni najglasniji zvukovi kao da više nisu bitni, a oni najtiši, dominiraju.
III. Koncert
Piskinja je voljela slušati tijelo, pa bi sate i sate boravila u jednoj takvoj sobi. Da nije slušala tijelo, slušala bi misli a to ju je uvijek više uznemirilo. Načinila si je ona tako da uloži svu mentalnu snagu u to da ne čuje ništa osim zvuka srca – kojeg je i bilo najteže za čuti. I ma da ga je ikada čula nije se nikada prestala nadatati. Ona je smatrala da ‘tajna prave kritike’ počiva u slušanju ne govorenju, često ju je čovjek mogao čuti kada negoduje nad kolegama koji prema njoj “previše govore, a premalo slušaju”. Da nije nje ne bih toliko zalazio u kazališta, koncerte – ona mi je dala kartu kojom sam bio na ovome koncertu. Čovjek kada je imao dobar razlog da mu da karte, i isti je umio da razloži prema njenim kriterijima, mogao ih je skoro uvijek od nje i dobiti. A nije ona bila jedna od tih koji traže da se njih vodi, ako si odabrao da ideš – sam, dala ti je jednu kartu lišenu ikakvih upita. Znala je, da je tako razlogom – i ona je sasmam poštivala taj razlog. Pisala je ona na zanimljiv način, posvema ritualan, za starim sekreterom kojeg je otkupila od velikog pisca kada on od pisanja nije mogao da živi, pisala je ona velike traktate od kojih je samo par objavila, tornjevi i tornjevi od stranica i listova – ma da su mnogi smatrali je escentrikom i ne suviše uljudnom osobom ona se uvijek branila istim riječima, za koje ‘mi’ koji je poznajemo nismo znali jesu li spontane ili pak naučene.
— Ima ljudi koji sve uzdižu nebesima a da sami znaju da nisu ni upola važni koliko im govore da jesu. Bolje biti oni drugi, koji znaju što su i tko su makar ih kasnije zamijete. Meni fali duh 20. stoljeća kada je sve to nekako bilo prirodnije i spontanije, danas smo svi projekti – ponajmanje sebe samih. A književnosti nema, iskonske, bez sopstvenih projekata. Ja sam eto sopstveni projekt u svijetu gdje su svi projekti – drugih. I gdje tekst nije dovoljan, zato i ne opstaje, nego je potrebno da ga se dodatno uvećava, stavlja pod hiljade svjetala, deblja…nekada je tekst, takav kakav je, bio dovoljan da se plati karta jer se ‘zna’ vrijednost Mona Lise – danas, čini mi se da je ljudima dostatno vidjeti nasliku, te, velike i važne slike. Vremenom, čini mi se, neće ni znati razliku između slike i preslike…to vrijeme nadam se neću da doživim, tada bih voljela da sam mrtva. Eto svega nekoliko dana prije ovoga, sjedim ja u kafiću, znaš da ne volim kafiće ali sam morala predati rukopis i slušam djecu kako govore da što će im Pariz, i trošak puta te smještaja, kada Mona Lisu mogu i da vide na mobitelu, na zaslonu ekrana. A ja svoj prvi put u Pariz nikada neću zaboraviti. Oni da mogu i znaju ‘doživjeti’ Pariz a ne ga samo ‘proživjeti’ nikada takvo što ne bi bili rekli. Ja sam, mladi moj, u Pariškim ulicama strastveno ljubila sa uličnim slikarom jer su te njegove slike u meni više učinile nego cijele postave svih muzeja ali Mona Lisu, ni dan danas, ništa ne može da zamijeni.
Povukla je dim i nakašljala se. Rekla mi je, jednom prilikom, kada smo sjedili u njezinom salonu, secesijski stan, veliki, prostran, visokih prozora (tako su nekada disali stanovi). A tamo bi primala samo mene, iz nekog sam joj razloga eto bio drag. Sve bi poslužila kavom koju bi načina po Sarajevskom receptu, obitelji. Nisam volio kavu ali njenu se ispijalo kao da je kava jedino što se pije jer nije ona posluživala samo kavu nego i misli. Odlučio sam je pitati zašto živi kako živi, godine idu ide i zdravlje a ona po cijele dane sjedi, tu i tamo gleda kroz prozor i misli ili pak u fotelji čita. Modernu tehnologiju je prezirala pa su oni koji su je odlučili izdati morali tipkati rukopis, od nje se samo mogao dobiti rukopis kao što su se od Arsena mogle samo dobiti (rukopisne) partiture. I dok je cijeli svijet naručivao (kao i sve) i hranu preko svemrežja njoj su je kupovali susjedi, nekako je sa svima bila u dobrim odnosima. Tako da sam ostao sjediti i pijuckati duh Sarajeva dok je ona preuzela, na vratima, dnevnu dozu hrane uz osmijeh susjede i par toplih riječi. Ostavila je vrećicu u kuhinji i ubrzo mi se pridružila.
— Dragi, bilo bi mi draže da me pitaš kada me imaš nešto pitati nego da smišljaš razloge za stvari koje ne možeš razumjeti jer nisi živio moj život. A ja hvatam te tvoje poglede, u svim ovim silnim prozorima, koji bi pitali jedno a usta ti govore drugo. Ja znam da bi i ti najradije kao ja, ali se bojiš – zar ne, vidim to ja. Bojiš se, da ako prestaneš izlaziti da ćeš izgubiti glinu koju stalno premeću tvoje misli. Jer misliš da se život može živjeti samo u prostoru i vremenu – eh ja ne mislim tako. Kategorički smatram da si u krivu, elem, dati ću ti odgovor koji te zanima. Čovjek mnogo griješi, mnogo čini krivog – tu i tamo pravog, dobrog. I to često ‘ne’ namjerom već našom prirodom, mi smo bića s greškom piše Hanica Arendt – i to s razlogom. Mnogi pišu samo da pišu jer, danas, pisati je lako. Ali ne pišu ‘dobro’ – ne pišu tako da je kulturološki relevantno. Pola se galerija ni ne gleda nego se o njima piše, o dojmovima drugih. Filmovi se ne gledaju, ne čitaju se knjige i ono što je i napisano i objavljeno (češće virtualno nego fizički) treba paziti da je takvo da je uistinu i u svezi s umjetničkim djelom. Kada nije, onda čovjeku koji osjeća, preostaje ili da isto ignorira i da se rukuje i slika s tima ili pak da napiše – demant. Moje su kritike moji demanti.
Upalila je cigaretu, ponudila me ali sam je odbio. Nakon što je prokomentirala da je pametno da ne pušim, povukla je dim i nastavila raspletati nit svoje omisli…
— Ja sve gledam, od počeka do kraja, ma kakvo ‘je’. Ali toliko je sadržaja koji traži kroničara a danas ni nema pravih ‘kroničara’; ljudi koji svoj život i vrijeme podrede kulturi – ja to radim. Zato i izlazim samo na takve događaje, a ne da se zaljubim ili da napravim nešto za sebe. Sve što radim, sve što pišem je ‘za’ kulturu. Kritikama nastojim govoriti o djelima kakva jesu ne kakva bi htjela da budu (tako mnogi) ili kakva bi mogla da budu. To je u meni, to me grize i znam ako postoji reinkarnacija da ću barem u drugom životu da malo odahnem – ali nisam sigurna želim li i to. Danas je sve na svemrežju, sve je ideja i binarni kod, no bez obzira što ja pišem isključivo rukom i dalje nalazim izdavače – to ti sve govori zar ne? To je odgovor na tvoje pitanje, prešućeno ali misleno, razlog zašto sam si oduzela život, razlog zašto pišem.
Dugo sam mislio o njezinim riječima. I nisam bio siguran bi li bio spreman na istu žrtvu da je traže od mene. Imperativno mecenkinja je tražila od mene da kip bezglave djevojke izbacim na ulicu, na kišu, na snijeg, na grad, na stud. Zato sam je i odabrao ne slušati, no njeni suptilniji pokušaji postali su sve nasilniji. Pa je na tu istu ulicu, kišu, nijeg, grad i stud; bačena ‘ona’ a ne kip bezglave djevojke. Znao sam da je samo pitanje vremena dok i mene i kip ne deložiraju na tu istu ulicu – jer ja umjesto da sam zarađivao, sate i dane provodio sam razmišljajući o kipu a njen novac, znao sam, neće me više uzdržavati. Ostao sam tako sam sa nedovršenom pradjedovom opsesijom i nepotpunim dnevnikom. A svojoj prijateljici od podosta godina nisam mogao, jer me zamolila da radi na nečem velikom i da će mi javiti kada završi. Drugo jutro novine će objaviti da se u njenoj zgradi dogodio požar i da su joj svi rukopisi izgorjeli a ona spašavajući ih – skupa s njima. Naredne večeri, strijepeći od svoje neizbježne sudbine, i prateći kako vrijeme vani postaje sve surovije i surovije, sanjao sam zaninljiv san.
U njemu ležao sam na krevetu, bio sam paraliziran, a bezglavi kip djevojke stajao je nada mnom i disao mojom glavom, čuo sam kamen kao struže o kamen kada bi se god pomaknula bila, ozvučavale su je njezine napukline kojih je bivalo sve više od kretanja za koje nije stvorena. Bezglavi kip mi je svukao hlače, zjenice su mi se raširile koliko mogu prije nego oko sasma ne raspukne. Kip me prvo oralno zadovoljio, boljelo je ali nisam imao glasa pa sam vrištao tišinu. Onda svojim kamenim spolovilom sjeo na moje živuće. Nabijao se u mene dok mi isto nije puklo. Od bola i muke, jedva sam disao. Kip je pao sa mene na pod i razbio se u nekoliko većih komada. Buka me probudila iz sna.
Na sprovod nisam išao, ma da da jesam možda bih i vidio onoga tko ju je na samom početku karijere toliko pretukao da su joj svi koje je znala savjetovali da više ne piše, njena prva kritika. Taj bi sigurno sada bio najglasniji u svojem narikanju a najmanje bi mu bilo žao. Kip je i dalje bio na svome mjestu, i dalje – bez glave. Nazvao sam vučnu službu (letak sam našao za vrijeme jutarnje šetnje) tako da se nešto vremena nakon tog mog poziva ispred moje zgrade našao bijeli kombi u koji smo ga unijeli – ja i još dvojica. Dok mi se vozilo udaljavalo stražnja vrata još su se jednom otvorila (očito mehanizam zatvaranja nije bio funkcionalan) pa smo se tako kip i ja gledali sve dok vozilo nije nestalo između zgrada. Prije nego je nestalo, učinilo mi se zbog sunca koje mi je curilo u oči, da je na trenutak na njemu bila moja glava, kada sam trepnuo više nije bilo ni kipa ni vozila. Dok sam stajao ispred vrata kuće roditelja, očekivao sam likovanje a našao me samo topal zagrljaj i želja da se dobro osjećam. Kip više nisam tražio, ili su ga prodali ili uništili ali taj sam dan izgubio svoju glavu i od tada nadalje živio život samo kao – tijelo.
Sve sam to ispričao, nakon koncerta, kontrabasistici kojoj se sve to dopalo više negoli sam mislio da hoće, u kavani u sklopu koncertne dvorane – mora da joj mnogi lažu a rijetki govore kako jest. Dok sam je gledao kako mi se smješka, kako dugim prstima po čaši nervozno pleše dok traži sigurne riječi, dok joj zelene oči sramežljivo skreću a kovrče idu u jedan smjer pa u drugi, nisam mogao prestati misliti o tome da bi upravo njeno lice savršeno pristajalo tom kipu – samo da je ranije došla, a nije. Ona će natrag u Rusiju, a tko će ga znati, možda je tamo i moja glava – danas.
