Kategorija: proza

Dragi Prijatelju,

ne bi vjerovao koliko sam priča u sebi posvetila tebi, ili u koliko si njih bio glavni lik. Ali, ono što djetinjstvo sastavi, niti četrdeset godina ne rastavi. Čula sam da si otputovao daleko, jako daleko. Nisam mislila da to imaš u sebi, dugo vremena, a onda sam shvatila da sam pogriješila; da samo to imaš u sebi. Snagu, koja će te nemilosrdno tjerati dalje. Neobičnu izdržljivost. O tome je na neki način uvijek pričalo tvoje vižljasto, vretenasto tijelo, svi strahovi koji su se u tebe ukotvili tijekom godina, ali i sav bijes.

Sjećaš li se kada si ostao bez zraka? Mislim da je to bilo na tehničkom odgoju, predmetu koji se sada čini izvučenim iz prapovijesti. Pratila sam te do kuće, dan je bio vruć i nisam znala što se događa. Tek je kasnije bilo jasno da je to bio jedan od tvojih napada panike, tako rano, tako neumoljivo. Sve što te tada mučilo, samo se nagomilavalo i pojačavalo narednih godina.

Ali, nisam se odmicala od tebe. Još dugo, nisam. Tvoja neiscrpna kreativnost, prošarana naletima padova, nesanicom, budnošću cijele noći i dnevnim spavanjem, posteri na tvom zidu, a zatim film; sve me to fasciniralo dok sam poslušno kročila ne toliko uzbudljivim školskim hodnicima. Nisam pružala otpor nikada, ne namjerno, nikada kao ti, iako sam često proglašavana buntovnom.

Tvoj je otac jednom rekao da se ja, kada se naljutim, samo povučem u drugi kraj sobe, namrgođena. Sjedim i šutim. No, tada smo bili samo djeca. Na tebe se nikada nisam mogla ljutiti, ne zapravo. Počela sam te se pomalo bojati, ali to je bilo tek kasnije, kada je tvoja ljutnja na neki način preuzela prostor. Ljutnja zbog toga što nisi tamo gdje si želio biti, gdje si smatrao da trebaš biti. I gdje si možda zaista pripadao: u svijet gdje bi tvoja strast bila cijenjena, poticana, osnaživana.

Znala sam jedno: kada dođem do tebe, uvijek kada pozvonim na tvoja vrata, dočekat će me miris tvoje sobe, i tvoj miris: svježeg rublja, novih ideja. Toplina onoga koji je za mene bio najbliže bratu od svih ljudi koje sam ikada upoznala.

Možda smo jednostavno tako srasli i odrasli: priljubljeni jedno uz drugo. Možda je to jednostavno utjecaj: ogroman utjecaj onoga koji se utisnuo u mene prije svih ostalih.

Odrastali smo prilično bešumno, i u zadnjim susretima nismo se više doista vidjeli: tvoje ideje su obojile prostor tamnoljubičasto (uvijek ću misliti da je to tvoja boja) i potpuno ga zauzele. Osjećala sam se izbačeno, istisnuto, pogrešno, u tvojoj sobi, na bijelom, čupavom tepihu, s čašom vode ispred sebe.

Ovako, iz daljine, čini mi se da me nisi više imao niti kamo uključiti: prostor je jednostavno postao samo tvoj: pun tvojih demona, tvojih anđela koji su te nekako iznijeli daleko iz te sobe, daleko iz ovog grada.

Nekada zamišljam da će mi zadnja misao pred smrt, zadnje što će moj mozak moći dohvatiti iz ovog ogromnog pusto-punog života biti ova slika:

Izlazim iz nebodera na parkiralište, nosim rozu loptu s vagom naslikanom na jednoj strani, dok su na drugoj datumi tog horoskopskog znaka. Dan je plav, prozračan, sunčan, bez oblaka.

Ti me čekaš ispred, smiješ se i mašeš, a zatim zajedno otrčimo na livadu.

Dragi Vjetre,

istina je, vrijeme liječi sve rane. Izgleda. Osim što te redovito sanjam. I u svakom smo snu ti i ja, isprepleteni prsti, pokušavamo ostvariti još jednu vječnost. Mladi smo, puni snage i novih ideja kako ovaj put sve urediti tako da se ne pretvorimo u prašinu. Barem si u tim snovima pun ideja: nagovaraš me da budemo zajedno, pitaš kad mi je nekad s nekim bilo bolje, a naša tijela su nerazdvojna.

I tvoji su argumenti nepobitni.

Ne znam zašto te sanjam. Kad smo se rastali, bila sam ljuta, ostala je samo dugačka terasa u snijegu i mjesto gdje je stajao tvoj bicikl. A zatim si uzeo i njega. Nije ostalo ništa. I bila sam bijesna jer mi nisi nedostajao ti, nedostajalo mi je što ja tebi ne nedostajem. Što si nekako uspio jednostavno uzeti sve svoje stvari i otići. Ipak, nešto si ostavio: krevet. Naš sveti krevet, ‘o moj bože!’ krevet, na kojem se prepuštalo i otpuštalo sve ono što nije moglo nigdje drugdje.

I sada? Vjerujem da si dobro, sigurna sam da jesi. Stalno se pitam kako bi to bilo da smo uspjeli zadržati isprepletenost, ali nismo imali šanse. Sve što nam je bilo dano, sva ta kemija, oduzeto nam je s drugih strana, i zapravo nismo imali kamo. Slijepa ulica.

Možda ne razmišljam o tebi: možda razmišljam o razdoblju.

Prvi, mali stan, drugi, malo veći, ti i ja i ja pratim svaki tvoj korak, svaki tvoj dah. I pitam se što da radimo, kako da povežemo nepovezivo, kako da smjestimo trokut u krug. Postajem sama sebi neprepoznatljiva: ružna, odbojna, nesigurna u sve što se događa oko mene i u meni. Želim se vratiti onome prije, ali povratka nema, to ću učiti još godinama. Jednom kada nešto napustimo, ono ostaje napušteno.

Nisam sigurna, tada, volim li te ili ne, čini mi se da (ipak) ne.

Volim nekog drugog, shvaćam s velikom boli; ali povratka nema.

Lekcije su taj put bile teške za dokučiti. S tobom je sve prštalo, ali sam te s vremenom prezirala sve više. Sada vidim da za to nije bilo pravog razloga. Oprosti.

Sjećam se naših putovanja brodom. Sve je bilo uzbudljivo i novo i znala sam da je to samo tada, da nikada više neću putovati na taj način, izlagati svoju kožu na taj način, pustiti sve na taj način i žudjeti na taj način. Možda sam pomalo žudjela biti kao ti: neopterećena, vedra, laka. Da smo se sada upoznali, mislim iz ove neopisive daljine, možda bih tu lakoću znala cijeniti mnogo više. ili bih te samo mnogo brže odbacila.

Ali, tvoji bjesovi kada stvari ne bi klizile kako si zamislio bili su nevjerojatno snažni. Sjećaš li se kad sam pobjegla iz stana u zimsku noć, samo u trenirci i nekim starim čizmama, sjela u prvi kafić na koji sam naišla i razmišljala kamo da se sklonim od tebe? Vjerojatno si mislio da ću se vratiti iste noći, ali nisam.

Nisam se vratila niti danima kasnije. Dio mene je to želio: pobjeći od svega i  tako opet biti kao ti, ali drugi dio mi to nije dopuštao. Sjeo je za kompjutor i rješavao zadatke, malo po malo. Kompjutor je bio jako star, velik, spor. I ja sam osjećala, gledajući kroz prozor, da sam stara, velika, spora. Da više nikada neću postići onu pokretljivost i veselje koje sam imala s tobom. Nikada više tako vedra, tako bezbrižna, tako nesnosno prkosna. Obijesna.

Uvijek kopanje u središte zemlje, uvijek dolje u trenutku kada ti ideš prema gore, kada polijećeš, kada se zalijećeš u prazno plavo nebo, lagan kao pero.

Ali ipak pazi, upozoravam te na kraju: na ono što viri iz dubine, iz onog bunara u koji si se bojao pogledati.

Ono te čeka.

Draga,

sjećaš li se kako smo se rugale tome ‘draga’?

Sjećaš li se kako si nadmoćno gledala na svijet oko sebe, umjetnički svijet, ‘običan’ svijet, svaki svijet koji nije sadržavao dah tvoje samorazumljive, a sasvim izmaštane beskonačne empatije i bezgranične ljubavi prema čovječanstvu?

Hej. Poslušaj me barem sada. Nisi znala utješiti niti prijateljicu, zašto misliš da možeš davati savjete, roniti i duboko orati po ljudskoj psihi? No, te iluzije nisu zapravo važne bile važne, bile su samo pomalo tužne.

Ono što jest bilo važno, što se nakupljalo kao korov, raslo, obrastalo, uništavalo svaki naš susret, svaki razgovor, bilo je tvoje nadmoćno mišljenje o svemu. O tome kako i što treba raditi, kako se tko treba osjećati, tvoja presuda o tome kakve su stvari doista, jer mi ostali to jednostavno nismo bili u stanju vidjeti. Niti shvatiti.

Duhovnost, duhovnost, zvone zvona. Kako si se uopće usuđivala dati si toliko na važnosti? Tko ti je rekao da smiješ hodočastiti, da smiješ docirati, tko si zapravo zamislila da si?

Ovako, iz daljine, čini mi se da si bila uvjerena da propovijedaš o onome za ono što si zacrtala kao dobro. Ono što si mislila da trebaš. Ne, mišljenje je pogrešna riječ. Ti nikada nisi mislila, zar ne? Ti si osjećala. Vodili su te tvoji osjećaji, samo oni, danonoćno.

No, niti to nije bitno.

Bitno je samo to da si zamijenila ‘hendlanje’ za intimnost. Jedno sam vrijeme mirno promatrala kako usmjeravaš kormilo odnosa, svih svojih odnosa onako kako ti odgovara, kako mudrim riječima objašnjavaš, pojašnjavaš kako i kamo bismo trebali, a kako i kamo nikako, kako se povlačiš i frkćeš nosom na ono što ti nikako ne paše, a zatim se približavaš i grliš ono što ti jako ugađa. I kako u svemu tome ne postoji dijalog, diskusija. Ništa te od toga ne dira. Samo tvoja pravda, tvoje ‘dobro’.

– … taj posljednji humanist koji se bori za dobro… – tuširala su me tvoja samougađanja, tvoja ljubav prema sebi. Prema čovječanstvu. Ljubav ili manipulacija, u kojoj svakim danom otkrivaš nove slojeve te divne, nježne, posebne sebe.

Rekla si da moram naučiti oprostiti, da nema smisla zauvijek zamjerati.

Nakon što si već previše puta zafrktala nosom na mene, na moju, što drugo nego očitu zlobu, na moj pokušaj kritike, na moju potragu za istinom (jer svatko, naravno, ima svoju istinu, zar ne, to je bio ključan dio tvojih propovijedi), na moju strogost prema sebi, a možda i prema drugima, nakon što je nos postao vrlo osjetljiv na mene i ljude poput mene pa se od njih trebalo pažljivo odvojiti, nakon što si se odvojila, bila sam izbačena iz onoga nad čime imaš moć.

Kao i mnogi prije mene koji su se usudili povrijediti tvoj divni, humanistički, osjetljivi duh.

Rekla si da treba razgovarati, da je komunikacije malo, da je treba biti više, da nema smisla zauvijek otpustiti.

Shvaćaš li sada konačno da ima?

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Tekst je originalno objavljen u Književnoj republici 2026., 1.-6. 

Živim u neboderu od dvadeset katova s pogledom na pučinu.

U daljini: ništa. Samo nebo koje se spaja s morem.

Na njega gledam s balkona na kojem je uvijek vjetrovito. Iako sam visoko, skoro na posljednjem katu, vjetar raznosi čestice pijeska prema mom licu. Zamišljam da je ono uvijek potamnjelo. I zatim zamišljam da je stan do mojeg, iza tankog zida, njihov.

On ujutro ide na pecanje, pogrbljen, nosi samo plastičnu vrećicu i kaže da mu je važno napraviti određen broj koraka po plaži; dugoj, pješčanoj plaži. Plaža za njega postaje samo poligon za korake; pista koju treba obuhvatiti svojim dugim, nestabilnim hodom.

Ona ostaje spremati ručak i već oko podne osjetim miris luka, dinstanog, iako se miješa s vjetrom i kapljicama koje nadiru s oceana. Ipak, zatvaram oči i nastojim osjetiti taj miris što dublje, jače. Željela bih pokucati na njihova vrata i zamoliti jeda malo sjedim u kuhinji dok ona radi ručak jer to nikada nisam činila, uvijek sam bježala u svoju sobu, a zatim zamoliti njega da pomognem u pecanju, jer ni to nisam voljela, ali čim izađem iz svog stana, vijugavo stepenište počne me nositi u različitim smjerovima i ja se izgubim u našem neboderu, a zatim naglo nađem vani.

Ali nema mogućnosti sastanka s njima, nema mogućnosti prisustva u međusobnim radnjama; životima.

Pokušam zamišljati što ona radi. Jede. U miru, sama. Zatim sjedne na balkon. Ja sam na svom balkonu i naslućujem njezinu prisutnost, zamišljam njenu dugu crnu kosu kako leti na vjetru, zapetljava se, a ona je pokušava popraviti rukom, barem šiške. Ne uspijeva. Vjetar joj ponovo remeti posao. Što je obukla? Prozračnu ljetnu haljinu, njezinu najdražu, bijelo-ružičastu, zamišljam. Dovoljno je široka i ugodna. Ionako je nitko ne može vidjeti. Gleda li u pučinu? O čemu razmišlja? Ako se jako napregnem, mogu začuti šumove s druge strane zida. Mogu čak čuti nešto; predmet koji je ispao, a koja se ona zatim podiže podignuti. Nekada, boljela su je leđa pri sagibanju. A sada?

On? Vjerojatno je već na pola puta svoje piste. Možda je već ubrzao korak. Gledam kroz balkon i uvjeravam se da ga mogu vidjeti; da, to je on, ta crna točka koja grabi prema istoku. Ili zapadu. Možda jugu? Strane svijeta ovdje nisu najjasnije, aprostor kao da se pomiče, premješta po nekom nevidljivom nalogu. Ali, to je sigurno on; njegovi koraci, ritam, pokušaj ostvarivanja cilja, prelaženja određenog broja koraka. Ne hoda kao da uživa, nikada i nije. uvijek je hodao kao da mora. No, ovdje nitko ništa zapravo ne mora, sloboda je jača nego na drugim mjestima, ako postoje.

Što da radim danas? Postoje dani u kojima me stepenice vrlo brzo propuštaju do dna, bez bauljanja po zgradi, i uskoro se nađem na plaži. Mirna sam na njoj. Uvijek u moru tražim ribe; nikada ih ne vidim. Gdje on odlazi na pecanje? Možda postoji neka uvala malo niže gdje sve buja od života? Ja vidim samo golo kamenje koje izgleda plastično i vodu koja ga dodiruje. Ponekad se skinem i uđem u vodu. Topla je, mlaka. Plivam. Kamo god otplivam, uvijek se brzo vratim na obalu, obala kao da pliva za mnom, sigurna da je neću napustiti, da neću otići predaleko.

Stavljam vodu u usta. Gutam je. Nije slana, nije gorka. Nije niti slatka. Okus najbliže kloru, iako, možda i to umišljam. Ipak, negdje duboko u sebi, sigurna sam da voda nije morska, da je neka vrsta imitacije i to me puni tugom, dubokom, mekom tugom u kojoj razočaranje obuzima moje udove i još im neko vrijeme dopušta da kruže po toj gustoj tekućini, azatim me vodi na obalu.

Jedno vrijeme sam nastojala otplivati ili otrčati za njim. Kad bi mi se učinilo da ga vidim iz nebodera, malu crnu točkicu, pojurila bih niz stepenice. Liftova nije bilo, ali nije bilo niti bitno. Na dnu bih često bila za par sekundi, ako je stepenište bilo dobre volje. Niz stepenice bi se letjelo, barem sam ja letjela. Nije da sam ikada vidjela nekog drugog. Mogla sam ih samo naslućivati.

I tako sam se u prvo vrijeme bacala niz stepenice i pokušavala dostići svoju zamišljenu točku.

Nitko nije stao, nitko odgovarao. Vjetar me je sve jače šibao po licu. Činilo mi se da trčim satima, danima, ali uvijek bih bila jednako udaljena od nebodera. Kad bih se umorila od vikanja, od pokušaja, vratila bih se. Stepenice su tada bile prijazne, za par sekundi našla bih se ispred ulaznih vrata svog stana.

Nekoliko sam puta ostala ispred nebodera noću. Ne bi zahladnjelo, ništa se ne bi promijenilo; djelovalo je kao slika kojoj si samo dodao malo više tamno plave boje. Zatim bih zaspala. Bilo je mekano, ugodno; kao da spavam u svom toplom krevetu. A zatim, opet- jutro.

Nisam mnogo sanjala ili se nisam sjećala snova. Noć bi prošla u trenu; blago, bezbolno, indigo boje. Protegnula bih se i vratila na stepenice. Nekada su me sporije nosile do stana.

Tko zna je li stan do mojeg uopće njihov? Miris luka mogao je također biti samo moj zamišljaj; ovdje su mirisi varljivi, dolaze kroz sjećanja, a sjećanja su jedino što imamo. Ili što imam- jer tko može garantirati da nas ovdje ima više?

Hrana me svakodnevno u isto vrijeme, barem mi se tako čini. Dočeka na stolu. Ne znam tko je donosi. Jedno sam vrijeme jurila do vrata čim bih je ugledala, dežurala kraj stola, ali ona bi se tada pojavila na drugim mjestima u stanu i to uvijek u trenucima kada bi moja pažnja popustila.

Stan je- priznajem- ono što sam oduvijek zamišljala da ću imati kad porastem. Osim balkona, tu je i duguljasta žuta kuhinja- pomalo nalik onoj u kojoj smo živjeli; dnevna soba s plavim zidovima i svjetiljkama, namještajem koji se nikada nije prljao niti se na njega hvatala prašina te slikama na zidovima.

Jedno sam vrijeme bila sretna zbog slika; na jednoj, plavoj, bio je dio grada uz neku rijeku. Slika je predstavljala prošlost; prošlo ili čak pretprošlo stoljeće. Većina je ljudi bezbrižno hodala uz nju, s djecom, partnerima, šeširima. Sporost je bila prva riječ koja mi je padala na pamet kad sam gledala u tu sliku. Sporost, isto kao i u mojem neboderu, iako je on bio moderan, plavo-žut, čudo tehnike, sa stepeništem koje me jeza nekoliko sekundi prenosilo do prizemlja i natrag do mogkata, a on je stvarao obroke ni iz čega, kao i nepostojeće mirise. Zašto su postavili baš tu sliku? Kao podsjetnik da je nekada sve bilo puno ljudi koji su hodali jedni kraj drugih, družili se i poznavali, komunicirali, mogli se dotaknuti i zagrliti?

Druga slika bila je portret. Umjetnički, bez sumnje, sa stilom koji je podsjećao na Picassa. Voljela sam Picassa, učili smo o njemu u školi. Njegovi su crteži djelovali kao da ih je nacrtalo dijete, zato mi se možda toliko i svidio. Žena je mirnim, velikim, pomalo izvitoperenim očima gledala ravno u onoga tko je gledao u nju. Smješkala se poput Mona Lise, ali je u njenom pogledu bilo i nešto konačno; neumitno. Govorila je da je to to. Nema natrag, nema naprijed. Trebam se pomiriti s ovom nagradom.

Nagradom ili kaznom? Prije nebodera, često sam se žalila; na buku, ljude, gužve, a najviše, naravno, na njih dvoje. Na manjak prostora u našem malom stanu koji je mama uvijek željela preurediti iako nije znala kako. Sprječavali su je zidovi koji kao da su je željeli spljoštiti. Na mali balkon iznijela bibiljke koje je morala unositi natrag u stan s prvim hladnoćama. Činilo mi se da se uvijek izvijam između biljaka, kao zmija, pazeći da ih ne dotaknem ili ne uništim, što bi mama smatrala neoprostivim. Biljke su imale veću vrijednost od mene, činilo mi se.

No sada, voljela bih imati barem jednu biljku. Veliku, poput palme, na sredini dnevne sobe. Svako jutro bih joj se približila, dodirivala njene listove, opipavala zemlju u koju je zasađena. Zatim bih, ako je zemlja presuha, iz kuhinje donijela vodu i davala joj da pije. Bile bismo same, biljka i ja, ali ipak dvije.

Ovako, sve je prazan prostor. Nebo je i svod i daljina. Stoje lijedrilice na horizontu? Nekada sam sigurna da su tamo, ali to je kao i s crnom točkicom za koju mi se čini da je on. Čestosam sigurna da ipak nije.

***

Okus napolitanki koje smo mama, tata i ja u autu bio je sladak. Bili smo na putu prema odredištu. Taj put je već mnogo putabio prijeđen. Oko nas su bile livade, šume, rani studeni. Jesen se razmahala u svojim bojama i udisala sam kestenje. Putovali smo u malen grad pored našega, kamo smo obično išlivikendom. Tata je vozio, mama pjevala i, začudo, nisu se svađali. Još uvijek vidim njezinu crnu kosu i mogu namirisati kremu za lice. Napolitanke su bile previše slatke, ali ipak sam ih jela, nisam ih željela razočarati, nisam željela ništa odbiti,želim samo da sve ostane ovako: mirno, ugodno, nasmiješeno. Kada dođemo u gradić ručat ćemo, naručit ću ražnjiće s lukom. Već znam što ću jesti pa neću morati mnogo razmišljati kad me mama pita.

Tata je imao sunčane naočale i činio se veseo. Rijetko se smiješio, ali ovog puta jest. Dragi tata. Prosijed, ali još uvijek mladolik, vitalan, spreman na putovanja, uvijek na putovanja.

Tata je prije putovanja bio kao dječačić, pogotovo ako smo išli nekamo gdje je mogao pecati. I prohodati svoj broj koraka.

U noćima prije putovanja osjećala sam mu se najbliže. Tada smo bili dva kompanjona, on i ja, Tom Sawyer i Huckleberry Finn, na putu u nepoznato.

Mama se u autu okrenula prema meni i nasmiješila.

Njezina mala ruka s kratko odrezanim i uređenim noktima potapšala me po kosi i nastojala mi zagladiti i urediti frizuru, kao i sebi, kao i uvijek.

Sljedeći ugriz u napolitanku bio je ugriz u nešto gorko, kao da mi je usta ispunila neka gusta, gorka tekućina.

To je zadnje čega se sjećam.

***

U prostoru cesti i gradova njih već dugo nema, kao ni mene. Ne znam koliko je moglo proći; godine, desetljeća. Ostali smo negdje između; nepovezani, nepomični. Na prijelazu između onoga što je bilo i onoga kamo smo trebali stići. Osim ako ovo nije naše odredište i njegov mir, ako smo osuđeni na promatranje mora i horizonta, ako smo njime nagrađeni, obuhvaćeni, zaštićeni.

U tom slučaju: živim u neboderu s dvadeset katova s pogledom na pučinu. U stanu pored mojeg, zamišljam, žive moji roditelji. Kuhaju, šetaju se, razmišljaju o meni i vole me.

U daljini, u mojoj budućnosti, u danima, mjesecima, godinama, stoljećima i vječnosti koja dolazi i prolazi pored mene: ništa. Samo nebo koje se spaja s morem.

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT3)

Mjesec proljeća je bio. Noć je već užurbano otvarala vrata jutru. Udahnula sam ustajali zrak bolničke sobe.
Pogled mutan, mrenast, pun nejasnoća.
Još nisam znala da sam se ukrcala u Vlak.
Onaj koji ide u samo jednom smjeru. Onaj koji se nikada ne vraća na stanice kroz koje prolazi. U početku su to bile duge vožnje. Stanice su se približavale, kako se moj pogled bistrio a Zbunjenost prelazila u Znatiželju. Svaka postaja nova riječ, nova spoznaja. Izmjenjivala su se godišnja doba. Drugačiji pogledi, misli, osjećaji. Neke stanice su vrištale bolom, neke odzvanjale pjesmom. Neke su odisale čežnjom.
Na nekima je Ljubav zaustavljala vrijeme, neke je Tuga pretvarala u suze, neke Ljutnja u Razočaranje.
Kada je gustina tih „slijepih putnika „ postala Teret, odlučila sam pogledati kroz prozor.
Nijemo sam gledala u prazninu i shvatila kako su vagoni nestali!
Kako? Zašto? Nemoguće!
Pa još pamtim ljude koji su sjedili u kupeima!
Njihove mirise i boje, suze i smijeh.
Glas Razuma me prenuo:
Te stanice su Prošlost!
Neke su potpuno nestale, neke će ostati zarobljene u Sjećanju .
Neke će Uspomene grijati vječnom vatrom.
Pokušala sam okrenuti glavu na drugu stranu. Htjela sam vidjeti put do sljedeće postaje. A onda sam odustala.
Ne želim znati što čeka iza zavoja.
Osvježena novom spoznajom, udobno sam se smjestila u „mom“ kupeu, koji je sada Zračio.
Ne znam koliko ću još stanica proći i koliko ću još ljudi zagrliti putem.
Da li ću plakati u Boli ili smijati se u Radosti.
Ali znam da sam spremna Oprostiti i Prihvatiti Novu Sebe.

(Autorica: Gordana Pasanec)

Vraćao sam se iz bolnice, uvijek istim putem. Izvući će se, neće se izvući, nisam više znao, nitko to više nije znao.

• Izludjet ćemo, stalno mislimo o tome. — rekla je sestra i okretala glavu lijevo desno.

Želio sam je utješiti, uvijek bih je pitao kako je, kako je njezin muž, kako im je bilo na nekom od putovanja na koja su često išli da ‘smire živce’, ali razgovor bi uvijek vraćala na oca. Pokušao sam joj pričati i o sebi, o poslu, tome što sam otkrio u nekom dućanu ili što sam vidio na televiziji, ali moje riječi su prolazile kroz nju i nestajale.

• Moraš misliti na nešto drugo — govorila je zato stalno.

Moj vid se suzio u jednu točku – oca na bolničkom krevetu u malenoj sobi. I na miris koji sam tamo osjećao, i na bijelu boju sa žutim mrljama. Danonoćno sam razmišljao kako se neke mrlje ne daju oprati i kako je takva posteljina zapravo uništena, iako se još uvijek koristi. Ali izvan sobe nisam više osjećao mirise niti vidio boje. Gledao sam se u ogledalo i nastojao nešto razabrati, ali lice mi se pretvorilo u podbuhlu plavo-žutu masu. Pokušao sam mijenjati rutine, prehranu, ubaciti tjelovježbu, izbaciti cigarete. Ništa nije pomagalo. Jedva sam hodao, kao da ću se svaki tren srušiti. Pod kao da je velikim magnetom privlačio moje tijelo i samo sam želio leći, zaspati, izgubiti se. Slušao sam mnogo muzike za smirenje, calm your anxiety, nadao sam se da će to pomoći kao doticaj čarobnog štapića, ali i dalje sam većinom bio u stanju kao da je čitava utroba u žurbi što prije izaći iz mene. Bio sam loš domaćin svojim organima, znao sam to. Nisam imao loše navike, nisam niti gutao mnogo pilula poput moje sestre, ali nisam se mogao smiriti. Moje tijelo je to shvaćalo i nastojalo se spasiti bijegom.

Kad bi došlo vrijeme spavanja, oči kao da bi mi se pretvorile u crne rupe. Nije bilo šanse da me zaskoči san, uljulja, utješi. I tako sam uglavnom šetao okolo kao zombi. Nervozan zombi, spreman planuti, udariti, baciti nešto.

Vjerojatno bih bio i agresivniji da nisam bio prilijepljen, tako sam to barem osjećao, ljepljivom masom koja me ukapala u zemlju. Nijednu misao koja bi se odmakla od te mase nisam uspijevao zadržati. Otrgla bi se od mene kao ptica i odletjela u plavija neba. Sletjela nekom drugom na rame.

A zatim sam morao otputovati u grad na moru na par dana. Uz umor koji sam osjećao i svoju masu koja me držala, nisam bio siguran niti da ću uspjeti sjesti u auto i prevaliti put autocestom. Ništa, mislio sam, stajat ću putem. Popit ću puno kava, pojesti voća, možda to pomogne da ostanem pribran, budan.

Srećom, put je prošao bez incidenata, kao da sam se samo na trenutak spotaknuo o planine i nebo koje je postajalo sve vedrije. Brzo sam pronašao dotad nepoznat hotel i ušao u sobu na petom katu s malim balkonom koji je gledao na more i niz zgrada. Sunce ih je obasjavalo i činilo žutima. Opet žuto i plavo, pomislio sam, ali ne kao na mom licu. Ova je kombinacija bila smirujuća. Spokojna. Skuhao sam kavu i odnio jednu stolicu na balkon. Sjeo sam i promatrao grad u sumrak. Uglavnom su to bile visoke zgrade, nepoznate, ali ne i prijeteće. Nešto je u njima bilo zaštitnički, kao da se trude obujmiti me.

Ujutro ću obaviti sastanke s klijentima pa idem u razgledavanje, pomislio sam s čvorom u želucu. Istog trena me prepolovila krivnja. Otac, nisam nazvao sestru da pitam kako je. Sjene su bivale sve dulje, blagi vjetar me milovao dok sam na balkonu gledao prema horizontu. Odabrao sam sestrin broj.

• Ej — rekao sam. — Kako si?
• Gdje si? — pitala je.

Uvijek: Gdje si, njeno i očevo, naizmjence. Uglavnom sam bio kući ili u dućanu, ali činilo se kako nikada nisam na dobrom mjestu, osim kad sam bio s njima. Nastojao sam i to – biti više s njima, bliže njima. Oca sam u bolnici posjećivao svakodnevno. Donosio sam sve što me tražio. Sestru sam nastojao razonoditi, uliti u nju nešto poput gregorijanskog korala, otkad znam za sebe. Ali mislim da se u njenim očima nisam maknuo dalje od klauna, ponekad patetičnog. I uvijek: gdje si? Uvijek kao da sam kasnio na ono bitno, promašio događaj koji je mogao promijeniti daljnji tijek zbivanja, daljnji tijek naših života.

Sestra je bila jedna od rijetkih osoba s kojima sam komunicirao nakon četrdesete. Ljude s kojima sam se prije družio, prijatelje, kao da su progutale karijere i obiteljski život, dok se ja s poslom nikada nisam zapravo poistovjetio, a bio sam samac. Želio sam više komunikacije, pa i seksa, a danas je bilo i jednostavno započeti razgovor s bilo kim, samo nisam znao što bih točno ikomu ponudio, tako blizu zemlje, u ljepljivoj masi kao u čahuri. Nisam bio toliko star, zapravo nisam bio uopće star, znao sam muškarce svojih godina koji su tek ulazili u punu snagu, ali činilo se da naglo starim, da se savijam. Nešto u meni djelovalo je poput djeda u smeđem kaputu i istom takvom šeširu, guralo me u taj oblik kao da je moj krajnji cilj.

Morao sam odgovoriti na sestrino pitanje.

• Došao sam dolje. Dobro je… vrijeme je lijepo. Hotel je pristojan. Sutra ću malo prošetati nakon posla. Kako je on?

Srce mi je počelo jače lupati. Začuo sam zvuk hitne pomoći u daljini.

• Isto — rekla je.
• Jesu li još nešto rekli? — pitao sam, samo da nešto kažem. Osjećao sam umor u njenom glasu.
• Nisam danas išla, sutra ću.
• Kako si ti? — pokušao sam ponovo.

Vjetar je bio sve jači. Još ću malo biti na balkonu, pomislio sam, a onda idem spavati. Čuo sam neko šištanje, kao da je uzdahnula. Začuo sam i lepet neke ptice ispred balkona.

• Čujemo se sutra — rekla je i spustila.

Navukao sam ljubičaste zavjese i legao na krevet obučen. Zatim sam opet ustao i razgrnuo ih. Nisam više puno vidio, boja neba bila je ljubičasta, slična kao boja zavjesa. Tko zna kupaju li se ljudi već u moru. Ali još je rano, pomislio sam. Proljeće. Čuo sam kucanje sata. Kako ću sutra obavljati posao ako se ne naspavam, pomislio sam. Pitao sam se to tek toliko, da se nešto pitam. Zapravo nisam mislio o poslu nego o ocu, o klatnu koje se ljulja nad njegovom glavom i ne znam na kojoj će se strani zaustaviti niti što će biti s njim. A nakon posla, progutat će me turistička mekoća, zamislio sam. Koliko dugo se to nije dogodilo? Kada sam zadnji put bio negdje, sam, na odmoru? Opušten? Ta riječ – ‘mekoća’ – odvela me u dubok san. Zadnje što sam pomislio je bilo da je se moram sjetiti kad god ne uspijem zaspati.

Sastanci su dobro prošli i, što je bilo još važnije, brzo. Imao sam gotovo čitav dan pred sobom, a onda i večer. Sloboda se širila oko mene kao plava kocka.

Odlučio sam nazvati sestru sada, tako da ostatak dana imam za sebe. Izračunao sam: nakon više od dvije godine otišao sam nekamo sam, negdje drugdje, ne u bolnicu. Morao sam to vrijeme, to jedno poslijepodne koje mi je dano razgrtati oprezno, kao celofan.

• Halo? — javila se.
• Ej, evo završio sam s poslom pa idem u šetnju. Što ima? — pitao sam gotovo vedro.
• Upravo sam u bolnici — rekla je.

Šutio sam i čekao. Sunce je sjalo vrlo jako. Zgrade su bilo toliko više nego u mom gradu da mi se činilo kao da sam u nekoj drugoj dimenziji, negdje gdje su pravila prostora sasvim drugačija.

• Jako teško diše. — uzdahnula je. — Ne znam. Zar si baš sad morao otići na put? Valjda ćeš se vratiti na vrijeme za sprovod.

Prekinula je.

Nastavio sam hod po pločniku pored ceste. Nisam znao kamo točno idem. Možda bih mogao nekamo na kavu. Bijeli kafići su se prostirali ispred mene. Bijelo i plavo. I galebovi. Ili možda neke druge ptice, nisam znao. Nikada nisam proveo puno vremena na moru, možda jedino u mladosti, s prijateljima, kada bi ljeta bila dugačka, prostirala se kilometrima ispred mene, ljepljiva i lijena.

Dok me zemlja još nije vukla prema sebi, nesmiljeno i neumitno.

I dok sam to pomišljao, primijetio sam da mi se disanje otežava. Kao da ga je nešto usporilo i zrak se mora probijati kako bi pronašao put do pluća, a zatim do usta. To je sigurno autosugestija zbog oca, pomislio sam dok sam pokušavao pomoći zraku da pronađe put. Ali zatim, želudac mi je počeo udarati kao šakama, probijati se da izađe na površinu. Ili je to bilo srce, nisam mogao odrediti. Vid mi se počeo sužavati i smanjivati dok sam se pokušao koncentrirati na lupanje. Što se to događa, padam li u nesvijest, pomislio sam. I ta pomisao kao da mi je donijela olakšanje; spotaknut ću se, pasti, sve će se zamračiti i sljedeća hitna pomoć koju ću čuti bit će ona koja će dolaziti po mene. A zatim ću se konačno odmoriti.

No, padanje se nije događalo, mrak me nije obavijao, samo lupanje, kao čudno trganje utrobe i nemogućnost udisaja. Vid se malo popravio pa sam skrenuo s pločnika na neku stazu s travom. Moram pronaći neko mjesto gdje ću sjesti i doći sebi, govorio sam si. Ne mogu sjesti nasred pločnika.

Teturao sam puteljkom koji se spuštao. Ljudi na njemu nije bilo, tko zna kamo je vodio. Čučnuo sam i pokušao umanjiti lupanje tako da sam stavio ruke na glavu, ali želudac (ili je to bilo srce) nisu prekidali svoj ples. Nešto u meni kao da je htjelo pobjeći van. Divlja životinja. Pridigao sam se i nastavio stazom pored koje je sada bio i maleni potok. Voda je tekla prema dolje, plitka i bistra. Podigao sam pogled i ugledao stabla s narančama. Lijep prizor, lijepo je, pomislio sam prije nego me presjekao nalet mučnine. Povratit ću u potok, pomislio sam i nagnuo se, stežući rukama želudac i srce.

Srčani udar, to je to, prostrujalo mi je glavom. Ovdje ću pasti, umrijeti. U stranom gradu, kraj ovog potoka i naranči. Pomisao na naranče me smirila i opet sam sjeo. Mučnina je polako prolazila, ali lupanje je još bilo tu, iako je sada više djelovalo kao kuckanje i otežano disanje. Koji mi se vrag događa, opet sam pomislio i okrenuo se lijevo i desno. Pored mene je projurio jedan motor. Dolje, idem još malo prema dolje, pomislio sam, polako se pridigao i krenuo.

Tišina je bila nenametljiva. Na nebu nije bilo oblaka, tek nekoliko ružičastih pruga. Duboko sam udahnuo nekoliko puta. Zatvorio sam oči i otvorio ih. Počeo sam treptati i u tom trenutku mi se učinilo da u daljini, na kraju ove staze, vidim more.

Potok je vjerojatno vodio do mora, pomislio sam gotovo veselo i krenuo dalje. Hodao sam nepunih pet minuta, krupnim koracima, teturajući nespretno. U svakom trenu bih se mogao strovaliti u potok, zabrinuo sam se, pa sam se malo odmakao od njega i držao desne strane staze.

Noge su mi postajale malo lakše, ali još me mučilo disanje pa sam odahnuo kad sam shvatio da sam došao do plaže posute šljunkom. Bila je velika, prostrana i prazna, izuzev nekolicine ljudi koji su se sunčali ili pili kavu. S lijeve strane vidio sam red tankog drveća, a s desne luku brodova.

Došao sam do šljunka i oprezno sjeo, a zatim legao na njega. Ovdje nikomu neće biti sumnjivo što sam legao, nitko me neće pitati jesam li dobro. Gledao sam u sunce koje je za peti mjesec nemilice pržilo, ali i vjetar je također bio jak. Valjda bura. Skinuo sam jaknu i pokrio njome lice. Bubnjanje u meni još je trajalo, samo stišanije, potmulije.

Začuo sam galeba i zatvorio oči.

Prenuli su me ženski glasovi.

• I sad kaj ja znam. — rekla je prva.

Očito turistice.

• Dodaj mi kremu za sunčanje. — rekla je druga.

Pomaknuo sam jaknu s lica i ostavio je samo na očima. Vjetar mi je hladio nos, obraze i usta i, kad sam ovog puta udahnuo, bilo je to duboko i do kraja.

Osjetio sam miris u zraku. Krema za sunčanje mirisala je poznato, kao da sam je i sam nekada davno upotrebljavao.

• Namaži me — rekla je druga prvoj.

Razmišljao sam da li da skroz uklonim jaknu da ih vidim, ali to se činilo kao nepotreban napor. Zapravo me i nije zanimalo kako izgledaju.

• Kužiš, imam dvadeset i tri godine. — rekla je prva. — Ak sad ne uživam u svemu, kad ću? Znam da je to dobra prilika i da bi mnogi skočili.

Druga je jedno vrijeme šutjela.

• A što on kaže? — pitala ju je zatim.
• A baš me briga — rekla je prva. — Neka kaže što hoće. Ja samo želim, znaš, ono, biti tu na plaži. Za deset godina ću misliti kaj sad neki tamo frajer hoće.
• Pa nećeš ni tad — rekla je druga.

Zrakom se prolomio njihov smijeh.

• Hoćeš i vode? — pitala je prva drugu. — Kužiš, ono, puna usluga.

I dalje su se smijale.

Pomaknuo sam jaknu s očiju i pogledao u nebo.

• Znaš kaj? Boli me briga i za njega i za taj projekt. — rekla je prva.

U zraku sam osjetio nešto veselo. Nisam znao kako to točno opisati, kao da su se boje razigrale, a moja masa koja me vukla prema zemlji na tren popustila stisak.

Još sam par puta duboko udahnuo. Bubnjanje u utrobi kao da je prestalo.

• A što ako se takva prilika više ne pojavi? — pitala ju je druga, ovaj put ozbiljnijim tonom.

Tišina. Opet galebovi i blago zapljuskivanje valova.

Činilo mi se da se tišina i sunce šire oko mene kao pelerina, da se prostor mijenja iz uskog mračnog komadićka zemlje u koji sam bio zagledan posljednjih godina u neki plavo-bijeli, široki i prostrani grad bez ljudi, s puno vode i prekrasnim kulama sa širokim balkonima na kojima noću spavaju ptice.

• I kaj ako se ne pojavi? — odgovorila je prva — neće svijet propasti. Slušaj ovo.

Glas joj je bio dubok i čist, pozivao je na povjerenje. Ja sam joj barem povjerovao. Želio sam da me obavije tim glasom, da me stisne i da zatim otpusti stisak pa da odletim prema nebu lagan, nečujan.

Pustila je neku stranu pop pjesmu s mobitela. Čuo sam je prije, na radiju ili u kafiću, ali nisam znao tko je izvođač niti o čemu je. Zatvorio sam oči i vidio narančasto. Odlučio sam poslušati riječi.

After a year like this one, I’m surprised I love life just as much, uhvatio sam refren.

• Ti si imala super godinu — rekla joj je druga. — Stvarno puno prilika, i s Matijom i sad ovo…

Zvučala je pomalo optužujuće.

• Znaš što? — rekla je prva. Glas joj je djelovao bliže, kao da mi govori u uho. — Nije stvar prilika, uopće nije stvar u tome. Uvijek će biti prilika i neprilika. Stvar je u tome da radiš što hoćeš.

Druga je jedno vrijeme šutjela, zatim je rekla samo:

• YOLO, haha.

I prva se nasmijala.

• E baš si blesava — rekla joj je druga. — Poslije će ti sigurno biti žao.
• Ali sad nije.

Pjesma je završila. Bubnjanje u mojoj utrobi je prestalo. Vjetar me mazio. Osjećao sam kako me drži iznad zemlje, u levitaciji.

• A sad idem umočiti noge u more. — rekla je prva.

Više nisam čuo glasove. Otvorio sam oči i pogledao prema mjestu gdje sam ih čuo, ali nije bilo nikoga. Vjerojatno su obje otišle do mora.

Disao sam mirno i ujednačeno, duboko. Osjećao sam da bih mogao zaspati, potpuno opušteno i probuditi se tek u sumrak.

No kako, pitao sam se, nisam li sjeban, umoran? Sigurno se sada neću moći niti pridignuti iz svoje ljepljivosti, mase koja me guta, od organa koji bježe iz mene, iz svega što me pritisnulo.

Ali sada nije, odgovorio sam sebi riječima prve djevojke.

Gutala me prije pola sata, gutat će me prije spavanja, ali sada nije.

Taj neočekivani prozorčić u slobodu, otvoren kapak, naveo me da podignem glavu, a zatim da se i uspravim u sjedeći položaj.

Žmirkao sam i gledao oko sebe. Plaža je bila jednako pusta, mirna, vjetrovita i tiha. Ove dvije su bile u plićaku, vidio sam im siluete, ali nisam se pažljivije zagledao. Zamislio sam i jednu i drugu, boju njihove kose, tijela, oči, usne i nisam se želio razočarati.

Ustao sam i jaknu svezao oko struka. Odlučio sam se prošetati prema tankom drveću s lijeve strane.

Ovaj grad bio je pust na način koji nisam do kraja razumio. Ili mi se to samo činilo. I visoke zgrade činile su se nenaseljene, mnoge od njih još u izgradnji, ili izgrađene gotovo do kraja, a zatim ostavljene.

Tko sam u ovom gradu, pitao sam se dok sam gledao što se nalazi nakon reda drveća. Plaža se nastavljala i u daljini završavala nekim kafićem. Odlučio sam poći tamo.

Kuckanje u utrobi se smanjilo, osjetio sam nešto što me podsjetilo na glad. Koliko već dugo nisam normalno jeo? Šest mjeseci? Dulje? Nije bila samo stvar žgaravice, hrana nije imala okusa kao ni mirisa. Kao što su i boje bile utišane.

Ali u ovom gradu događalo se upravo suprotno, mislio sam dok sam gazio po šljunku. Sve je bilo jarko, prodorno. Kao da se pojačalo i napuhalo. Nebo je bilo tako plavo da me boljelo gledati u njega, a ptice tako glasne da sam mislio da me napadaju. Vjetar je puhao u mene i čistio me. Barem sam to zamišljao.

Odlučio sam izuti cipele. Bos sam gazio dalje.

Zazvonio mi je mobitel. Sestra. Stao sam usred šljunka i javio se.

• Misle da će se izvući — rekla je.

Osjetio sam njeno ubrzano disanje. Zatim je brzo nastavila.

• Ali tako su rekli i za mamu, pa ništa.

Stajao sam i pokušavao shvatiti je li nebo neprirodno plavo ili je ovo zapravo prirodna plava boja koju ja iz nekog razloga dosad nisam uspijevao doživjeti.

• Da— rekao sam vedro. — Stvari se u svakom trenu mogu okrenuti u bilo kojem smjeru.

Dočekala me tišina.

• Mislim, zar ne? — pokušao sam popraviti stvar.
• Ne znam — rekla je s uzdahom. — Ne znam je li zaista dobio drugu priliku.
• Uvijek će biti prilika — ponovio sam rečenicu djevojke s plaže.

Stvar je u tome da radiš što hoćeš, sjetio sam se drugog dijela rečenice.

• O čemu ti pričaš? — pitala me sestra iznervirano.
• Ništa… — rekao sam, osjećajući da me krivnja napušta. — Ništa, samo sam dobre volje.
• Ne bi trebao biti. Ovo je samo trenutno stanje. Ne znam zašto bi ti bio sretan.

Glas joj je bio hladan.

• Naravno! — viknuo sam. — Nema razloga da ja budem sretan!

Vikao sam vrlo glasno, kao da se borim s vjetrom.

Negdje iznad površine mora, galeb je zakliktao sa mnom.

• A kako si ti? — pitao sam je. — Jesi li ti sretna?
• Kad se ti već jednom vraćaš? — pitala je.
• Sutra popodne — slagao sam.
• Zar ne možeš prije?

Prekinuo sam razgovor i nastavio prema kafiću. Pitao sam se osjećam li olakšanje ili radost zbog očeva stanja. Klatno se zaustavilo nad prognozom: živjet će.

Nazvao sam hotel. Pretpostavljao sam da neće biti problem produljiti boravak na mjesec dana. To bi mogao biti problem u sezoni, kada svi navale i zauzmu ove plaže i prostor, razliju se po njemu i unište ga.

Ali sada nije.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Lepet’, Jesenski i Turk, 2025.)

Tih dana bih samo sjela na stari zeleni bicikl koji je već bio prilično spor i u lošem stanju te krenula prema istoku. Prošla bih jednu i drugu tramvajsku stanicu, čuperak šume, benzinsku stanicu i livadu na kojoj su se, kao po nekom tajnom dogovoru, skupljale vrane.

Zatim bi me dočekala uska cesta, dućani, butici, slastičarne, pekare. To je bio moj put između ogledala.

Naime, tih sam dana živjela između ogledala. Nisam se mogla dohvatiti, prikačiti kukom na bilo što unutar sebe. Unutarnji organi kao da su se rasplinuli: slezena, jetra, u mjehure od sapunice. A misli, stavovi, vrijednosti, kao da nikada nisu niti postojali. Sve se pretvorilo u kašu. Doručak sasvim male bebe.

Zato sam se morala ogledati, ali u očima drugih također nisam vidjela mnogo. Nisam mogla ići okolo i ispitivati detaljno svaku osobu: Oprosti, tko sam zapravo ja? Možeš li me samo ugrubo opisati? Ili finije, dodaj neke nijanse o mojimpolitičkim stavovima?

Zato sam morala hvatati insinuacije i izraze očiju. Jesam li danas na prijateljevom licu primijetila gađenje prema sebi? Je li pokret usana kolege značio smijeh ili podsmijeh? Znači li to da sam gadna, ali ipak još donekle duhovita? Možda ironična? A jučer, jesam li uhvatila sažaljenje? Misli li taj prolaznik da sam jadna?

Jadna sam svakako bila. Osoba koja je iznutra kaša, a ne fini koloplet tetiva, mišića i sivih moždanih stanica i jest nešto sasvim jadno. Nešto za što ne bi bilo šteta bicikl povući mrvicu prema lijevo i nestati ispod kotača automobila ili kamiona.

Pazi što poželiš, kažu, ali to se nije dogodilo, iako je taj bicikl oduvijek imao vlastitu volju pa bi nekada projurio pored svega, a nekada sam imala dojam da ga niti gurajući ne bih mogla pomaknuti s mjesta. Možda i nisam bila samo kaša ako su noge imale dovoljno snage za vožnju. Prema istoku pa dalje, i još dalje. Do novih livada koje su prelazile u žutu boju. Tu bih tek stala, gdje su počinjala polja. Ili bi tu stao bicikl. Ili moje noge. Bilo je, kao što sam napomenula, teško povezati tijelo u cjelinu. Ruke bi se ipak nekako odvojile od volana. Skočila bih sa sica i pustila da bicikl nježno padne na stabljike. U daljini ili blizini, ne znam, sivilo ceste bi se spojilo sa zelenim. Osjećala sam da sam došla pred sam kraj slike. I treba nešto učiniti. A ja sam bila u žutom, među tvrdim stabljikama koje su se ispod mene prilijepile za tlo.

Tada bih pogledala u nebo. Oblaci su plutali u različitim veličinama i težinama. Pogled mi je bio zamućen od suza, ali ovdje su one konačno bile dozvoljene. Pik-pak za mene, stigla sam na svoje odredište i smijem curiti kako i koliko želim. Ionako sam bila kaša, a svojstvo je kaše da katkada iscuri.

Da vidimo, mislila sam: što me može kondenzirati, ponovno uobličiti moje organe?

To je bilo teško dokučiti, jer nešto se u meni blago razlilo zbog njega posljednjih mjeseci. Isprva je to razlijevanje bilo čista nježnost dok nije počelo mreškati se, titrati jače i slabije, a zatim i ključati u čistoj tuzi.

Moje jecanje postalo je dublje i snažnije. Nema nikoga, mislila sam, svejedno je. Ovdje nadaleko nema nikoga, čak niti kuća, ne još, iako nikad zapravo nisam provjerila. Možda bih i mogla, pomislila sam i lijeno ustala. Ponovo me začudila težina vlastitog tijela, nemogućnost kontrole udova. Otkud to olovo u njima, ako je sve postalo tekuće?

Ogledala sam se oko sebe. Kratka kosica trave dokle pogled seže. Zemlja. Vjetrić. Priroda je bila ravnodušna i dobronamjerna.

I dalje sam umornim, natečenim očima promatrala okruženje. Ptice. (Vrane?) Malo dalje, obris nečega ili nekoga. Čovjek? Dijete? Što radi sasvim sam usred ovog polja? Krenula sam prema figuri. U svom stanju curenja (početno kipljenje je bilo pri kraju i osjećala sam da se u meni sada nalazi samo stara, beskorisna tekućina), nisam bila sigurna hoću li do nje još uopće stići čitava.

Mic po mic i ipak sam se uspjela približiti dovoljno da shvatim da je riječ o strašilu. Strašilu, pribijenom na drvenu dasku. Bilo je veliko, u žutim hlačama i staroj crvenoj vesti iz koje su ispadale velike količine sijena. Na licu je imalozastrašujuću masku, ali ga je sijeno koje mu je izlazilo iz ruku i nogu činilo bezazlenim. Kada sam već stigla do njega, dobila sam potrebu nešto i reći.

Htjela sam samo prekinuti tišinu koja se nadvila nad nas. Nisam se bojala da će u strašilo naglo ući neki zli duh kao u filmovima, ali pazi što zamišljaš, kažu.

Ni vrane nisu djelovale posebno zaplašeno dok su se u manjim ili većim krugovima okupljale po polju i vjerojatno vijećale o tome što će učiniti sljedeće.

Znala sam da neće odgovoriti, dakako, ali trebalo je nešto reći.

Ovaj razgovor bi mogao zapeti, pomislila sam i nasmiješila se.

Ali opet, mislila sam: zar ne idem ovdje plakati, ne samo plakati već i jecati, izbaciti ono što ne mogu nigdje drugdje i nikome drugome. Zašto se onda ne bih povjerila ovom strašilu? Ionako nemam kome.

Sjela sam na pod, okrenuta od njega leđima. Još je svega nekoliko vrana ostalo oko nas. I tišina.

Nedostajala mi je cigareta, iako sam prestala pušiti. Kako sam mogla objasniti ovom strašilu da sam se pretvorila u kašu? Otkud uopće krenuti?

Vjerojatno je, mudrovala sam, bilo više faktora. Čovjek se ne pretvara u neku jadnu tekućinu niti preko noći niti zbog jednog jedinog razloga.

Okrenula sam se prema njemu. Strašilo je gledalo ispred sebesvojim čudnim, umjetnim očima koje su možda bile od dugmadi. Tek tad sam primijetila da ima i šešir: smeđi, poderani šešir. Tko zna iz kojeg su ga podruma izvukli?

Kao da to želi potvrditi, jedna nam se vrana približila vrlo blizu i gledala nas opasnim crnim očima pokrećući glavu gore-dolje.

Nasmiješila sam se.

Zamišljala sam da me strašilo pažljivo sluša.

Gluplje povjeravanje nisam dugo čula, iz svojih ili tuđih usta. Srećom, nisam se uputila na terapiju, pomislila sam.

Začula sam blagi glas iza sebe.

Odlično, zaključila sam. Uza sve, još sam razvila i halucinacije. Vjerojatno je ionako bilo pitanje vremena. Pričam li sa strašilom ili vranom nisam znala, ali nije bilo ni važno. Glas je bio topao pa vjerojatno nije bilo opasnosti. Ako je i bilo, u onim filmovima se ionako nitko nikada ne izvuče. Strašila su obično previše bijesna i uvijek u nekom svom osvetničkom pohodu.

Pa možda i jest bolje sada, pomislila sam, ako izbacimo to da pričam sa strašilom. U ovom žitu zapravo i nije bilo tako loše.

Ne okrećem se prema strašilu jer zapravo ne želim vidjeti čudovišno strašilo kako oživljava, ali zanima me odgovor na moje pitanje.

To je ono što me doista zanimalo. Očito nisam bila sretna kao ‘organi’. Ali, mogu li postojati kao kaša? Pa, ako ono može kao sijeno, što fali kaši.

Dodirnula sam svoje oči. Nije bilo tekućine. Možda je curenje zaista prestalo, razlijevanje se zaustavilo. Možda mogu dalje. Možda kruta stanja nisu ništa bolja od tekućih. U tijelu je ionako najviše vode. A i krv zna stvari bolje od mozga, kreće se uokolo.

Ustala sam i dotaknula se po kosi, i opet po očima, tek toliko da provjerim jesu li još tu; okuplja li koža i dalje ono što je iznutra.

Krenula sam, ne osvrćući se, prema mjestu na kojem sam ostavila bicikl.

Na dovoljnoj udaljenosti od strašila, već blizu bicikla koji sam našla tamo gdje sam ga i ostavila, ipak sam se okrenula prema strašilu.

Učini mi se da i dalje sasvim mirno stoji na istom mjestu, samo što je sada okruženo ogromnim jatom vrana koje se kao crni cvjetovi razlijevaju po njemu i svuda uokolo po polju, gotovo do granice sa šumom.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT3)