(Autorica: Irena Matijašević)
Učiteljica
Zaboravi sve i dođi u tu zemlju kao gđa profesor. Prije toga provjeri je li to stabilna zemlja za život. Pobrini se da saznaš govoriš li njihov jezik. Pokušaj spakirati četkice za nos, kosu. Oči. Usta. Za grlo. Operi se sunovratom. Zatvori slavine kad napuštaš svoj stan. Otputuj. Konačno je vrijeme za plićake prestalo. Pučina zove. Količina kapljica koje vjetar nosi u lice neće te ugušiti. Plivaj dalje. To je zov beskraja. Treba se disciplinirati nakon njega. Vratiti uobičajenoj napetosti. Kao strune violine koja nikad nije zasvirala osim u tim rijetkim trenucima kad je osjetila apsolutnu slobodu. Tad bi kroz žice prošao zvuk. I suzvučja svih karamboliranih automobila. I snimke lažnih telefonskih razgovora. I Abschnitt. I opel astra. Svi ulaze u violinski ključ i putuju u zvukove. Glazba se čuje i u susjednoj zemlji. Ne tako daleko kao što bi htjela. Ne čuje se u zemlji u kojoj si željela početi život iznova kao učiteljica. Do nje je zvučni zid, a zove se, jednostavno, manjak hrabrosti.
Ribolov
Ima jedna knjiga zove se sportski ribolov na Jadranu i u nju je otac stavljao kvačice kad bi jednu od njih ulovio, u tom ribolovu bilo je toliko poezije, i u tim kvačicama, pored slike i opisa ribe, bilo je i magije, i carstva koje se ne predaje nego uporno bilježi uspjehe, uporno kao kuna zlatica kao sve te morske prigodne životinje, kao ti zubaci, srdele, lignje, lignjuni, kao ušate, orade, kamenjarke i cipli, oni su lukavi, govorio je otac, i posebno se veselio kad bi ih nadmudrio, i tako je sad kasno, već je pola dva u noći, a ti vrtiš u glavi uspomene, i ti se Bože šališ, kad kažeš da je ovo sve već viđeno.
Svibanj
Priznaj, draška te to proljeće. Vrijeme za mlade makove, za prolet nekog vjetra veselog i po svojoj suštini bezobraznog, kad ti skida latice i odnosi ih u vjetar. Dok govoriš stvarat će se medne naslage u pećinama. Kao paukove mreže će liptati krv mladih jarčeva žrtvovanih u ime boga koji te zove a ti mu uzvraćaš pisanjem riječi jer one su tvoje miljenice. Tvoje malene prijateljice koje mrze prodaju. One su svete i ti ih odvajaš od korijena. Na sjemenkama visi svakako jedna velika uspomena. Imaš na raspolaganju tu svoju brojku riječi kojima se služiš, ali i brojku riječi koje su ti dopuštene. Koliko si ih govorio, i kad su zbilja bile nužne. Jesi li ikad pjevao tišini. O svevišnji nisi li ikad mislio o tišini, barem jedan dan, o njezinoj savršenoj vjenčanici? U njezinom krilu buket koji nikad neće baciti nego će ga ponijeti i odnijeti najtužnijoj od svih žena, i onoj najmanje voljenoj, i dat će joj ga iz svoje ruke.
Zvono
U podmorju se, govore tako mornari odvija živ život, spermiji muškaraca koji nisu oplodili žene, ulaze na dno. Tamo se pretvaraju u biljke. Sočne. One koje imaju vlasulje. Kao alge. Ikre plove, neoštećene, po pravilnim kutovima, između bijelih nanesenih sprudova. Dolijeću na dno. Tamo se pokrov, i nešto drugo izmiješaju, od toga se uzbiba površina mora. Valovi. Kako nastaju, dolje na dnu, da se trese. Od vođenja ljubavi svih bića, koja žive u vodi. Od toga nastaju valovi. Tresu se, kao prozorska stakla od potresa. Vodena površina je staklastija od stakla. Ima više vune, u njoj, staklene vune, koja je vunica, ako tako treba reći. Ženska vuna, ili runa. Ili neke druge basne, koje smo izlazno čuli.
Na autoputu je pisalo: cesta. Cesta za tar. Za tartar. Pitao sam. Ali zvono je odbilo govoriti.
Taj dan
Sve je od vate. Od obloga koje imam u svojem odijelu. Koje nosim u džepovima, izmatam i namatam. Ohlađen. Obložen u tampon. Filatelija je opsada tikom koji se valja po licu. Brišeš nevidljivi znoj. Trzamo i zubima škripimo u mladosti izbijene pokrete. Na mene se oslanjaju. Zatim se uspravim, kao antena, probijem izbor koji mi se nudi. I radar. Na najtanjim su crtama sad galebovi, sad generalni stol na koji ti sjedaš. Radiestezijski instrumenti nisu kao kazaljke. Kazaljke su višeg reda. Nekamo idu, a mi stojimo kao brojevi i čekamo. Na jednom se broju one poklope. Tom se broju, tom satu ili tom muškarcu ili ženi nešto događa. I taj nas dan raspameti.
