Kategorije
proza

Čovjek koji mrzi svoju majku

Čovjek koji mrzi svoju majku spremio je sva sjećanja na nju u kutiju koju je spalio iza kuće. Zatim je postavio veliku mrežu u dvorište između dva drveta, legao u nju i pisao dugačke poruke ženama za koje je želio da mu tu i takvu majku zamijene. Pisao je o tome kako nije svaka žena stvorena za tu ulogu, kako svaka kuja može okotiti štence, ali to još uvijek ne znači da je majka.

Čovjek koji mrzi svoju majku dugo je kopao u svom dvorištu, sve dok nije iskopao dubok bunar. Zamišljao je da tamo baca svoju majku, da ona glavom udara u zidove bunara, i čuo je zvuk tih udaraca, prvo nešto glasniji skvljš, a zatim sve tiši i tiši, dok majka nestaje u dnu.

Volio se dopisivati sa ženama: Prvima, drugima i trećima. Prvima bi pisao protiv drugih, drugima protiv trećih, a trećima protiv prvih. Ako bi neka od njih posumnjala u njegovu čestitost, naglo bi nestajao, zamišljajući kako i ta-i-ta nestaje u mraku bunara kojeg on zatim prekriva.

Čovjek koji mrzi svoju majku imao je noćne more koje je smirivao različitim tabletama koje su pružale svoje tople bijele ruke uljuljkavajući ga u san bez snova onako kako to njegova majka nikada nije. Držao ih je pored kreveta na noćnom ormariću i gutao bez razmišljanja. Imao je česte glavobolje. Spavao je nemirno i sanjao da zidovi pucaju, da utješnu bjelinu prekrivaju paučinasti reljefi.

Navečer je dugo gledao televiziju: dokumentarne emisije o tundrama, stepama i nepreglednim ravnicama na kojima caruje životinjski i biljni svijet, konačno bez traga čovjeka. Tada je udisao dublje i sigurnije. Jedino, nije znao što u tim trenucima s rukama pa je prstima nervozno prelazio po profilima društvenih mreža, kao da želi s njih očistiti nešto nevidljivo.

Čovjek koji mrzi svoju majku nastojao se riješiti svoje mržnje, tereta koji je nosio svuda sa sobom. Dijelom ju je, poput šećera u prahu, rasipao po slučajnim putnicima namjernicima, dijelom po internetskim bespućima, dijelom po ljudima koje nikada nije vidio, ali činilo mu se da ‘s njima nešto nije kako treba’.

Svaki je dan gledao u bunar i pokušao ugledati nešto osim tame na dnu. Nekada mu se činilo da je ugledao svoj odraz, lice koje je prezirao gotovo jednako kao i lice svoje majke. Nekada mu se činilo da na dnu sjaji mala sijalica koja se pali i gasi sama. Neobjašnjivo.

Noću je u dvorištu tražio svice. Smirivali su ga gotovo kao i sredstva za smirenje. Radovao se kada bi čuo da se nekome poznatom dogodilo neko zlo. Pa i nekome nepoznatom. To bi ga i samog obasjalo i umirilo.

Čovjeka koji mrzi svoju majku sada pronalazimo kako sjedi u svom dvorištu i promatra oblake teške od kiše. Zatim pomišlja kako većina ljudi i nije toliko drugačija od njegove majke. Ne znaju se brinuti o njemu, voljeti ga, ne znaju cijeniti sve što za njih radi, sve što je zbog njih trpio. Misle da se svijet vrti oko njihovih problema. Narcisi.

Pod rukom osjeća travu koju uskoro treba pokositi.

U nekom trenutku, shvaća, bit će spreman na košnju kakvu svijet još nije vidio.

Ali, ne još. Prelazi prstima po svojem žutom mačku, pa po mobitelu, nešto čita, mršti se, nekoliko mu se kapljica znoja pojavi na čelu, a zatim djevojkama s kojima se trenutno dopisuje hitro napiše:

Što radiš? Ja sam se upravo vratio od svoje majke. Ugradio sam joj roštilj. 

Copy/paste.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Jelena Zlatar Gamberožić