Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
*Tekst je izvorno objavljen u književnom časopisu Tema, br. 3-4, 2020.
„Kič nije samo estetski problem, već je i stanje svijesti čovječanstva.“ (G. Dorfles)
„Kič je paravan iza kojeg se krije smrt.“ (M. Kundera)
- Uvod: kič i kič-čovjek
Pojmom kiča bavili su se mnogi autori 20. stoljeća od G. Dorflesa preko H. Brocha i C. Greenberga do S. Sontag ili R. Barthesa. Leksikoni etimološki dovode riječ kič s riječju sketch (kad je kupcima neka slika bila preskupa, naručivali bi njenu skicu, a sketch), kitschen (gomilati blato s ulice), no i etwas verkitchen (prodati nešto jeftino) (Giesz, 1990.). Pojam kiča se u najširem smislu uvijek povezivao s nekom vrstom niskovrijednog stvaralaštva koje u posljedicama ima i ‘sabotiranja’ kulture i umjetnosti kroz njezinu lošu kopiju ili falsifikat, te se povezivao sa sentimentalnošću, tj. jakim emotivnim nabojem i potrebama ljudi nerazvijenog (lošeg) ukusa za trenutnim užitkom i zadovoljstvom bez uključivanja bilo kakvog intelektualnog ili emotivnog napora (Mitrović i Petrović, 1994.).
No, o čemu zapravo govorimo kada govorimo o kiču? Prema G. Dorflesu (1997.), pojam kiča neodvojiv je od pojma kič- čovjeka koji je uveo Hermann Broch. Iz orijentacije kič-čovjeka prema svijetu i umjetnosti se, prema njemu, zapravo rađaju pojam i definicija samoga kiča. Kič-čovjek svoje okruženje, ali i umjetnost, na način da u njemu pronalazi ugodne, dopadljive i slatkaste dojmove i pri tome umjetnost zapravo služi kao ‘začin’, ‘zvučna kulisa’, ukras, statusni simbol ili sredstvo kojim se želi ostaviti dojam u društvu, dok se iz njega izuzima i negira ozbiljnost, napor i bilo kakva kritička djelatnost. Kič-čovjek se, dakle, promatra kroz tzv. utješno ogledalo u kojem se ogleda i pruža samom sebi sliku koja ga umiruje. Ovaj samopotvrđujući odgovor na samoga sebe, ta samozadovoljavajuća slika pritom potvrđuje i sliku svijeta kakva mu se sviđa ili kakva mu je prihvatljiva, u središtu čega je zapravo zadovoljstvo s potvrdom vlastite vrijednosti (Dorfles, 1997.). Kako djeluje to utješno ogledalo u suprotnosti s ‘mračnim ogledalom’[1] koje nam rastvara distopijsku sliku stvarnosti te projicira u nas najveće strahove vezane uz postojeći društveni poredak, ljude oko nas i vlastitu budućnost? U prvom redu, ono je specifično po načinu na koji ga se konzumira, tj. na koji kič-čovjek čak i pravu umjetnost ili remek djela može konzumirati na svoj, ‘kič-način’ vodeći se pri tome, dakle, isključivo vlastitom ugodom i ‘dobrim osjećajem’. Primjerice, kič-čovjek sluša Pastoralnu simfoniju zbog uživanja i to nerijetko jer mu je ugodnija od, primjerice, Devete simfonije (Dorfles, 2018.). Sličan princip ponašanja može se prenijeti i na druge umjetnosti, bilo da se radi o književnosti, slikarstvu ili filmskoj umjetnosti. Loš ukus kič-čovjeka se u odnosu na ‘dobar ukus’ sastoji, dakle, najvećim dijelom od toga da se izbjegne ono što bi na bilo koji način moglo biti neugodno, bolno, što bi vodilo introspekciji ili promišljanju koje sa sobom ne nosi instantan osjećaj olakšanja već otvara teme i ideje koje ne skrivaju i ne tješe već razotkrivaju, ranjavaju i postavljaju neugodna pitanja.
Radi se o svojevrsnom populizmu, ako pojam ‘populizam’ ovdje koristimo za one koji se služe davanjem lažnih i nerealnih obećanja i jeftine demagogije pomoću kojih u ljudima nastoje probuditi ‘niske’ osjećaje i strasti te tako zadobiti njihovu potporu (Šalaj, 2012.). Populizam sa sobom nosi velik broj ljudi (pratitelja), ali i isprazne parole bilo političkog ili aktivističkog angažmana. „Riječ kič označava stajalište onoga koji se po svaku cijenu želi svidjeti što većem broju ljudi. Da bi se svidio, treba potvrditi ono što svi žele čuti, biti u službi uvriježenih ideja. Kič je prijevod gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i osjećaja.“ (Kundera, 2002, 146).
Masovnost je, dakle, također jedna od odlika kiča jer se kvantiteta uzima u obzir kao isključivi kriterij ispred kvalitete, kao i određena ‘suvremenost’ u ideološkom smislu, budući da se traži spoj estetskih vrijednosti s onima etički uvriježenima. Zadatak umjetnosti postaje taj da pruža većinom „ugodne, dopadljive i zaslađene utiske“ (Horvat-Pintarić, 1979, 1), koji se trebaju temeljiti na stereotipnosti i konformizmu kao i etičkim sudovima. Takav pristup u umjetnosti nužno dovodi do diktature i isključivosti pa tako možemo govoriti i o jednoumlju koje se u kič-društvu neminovno javlja u nužnosti da se ne poremete ideološki sustavi kao niti mir i ugoda gledatelja.
Rasprava je o kiču tako, osim rasprave o lošem ukusu, također i rasprava o nemogućnosti razdvajanja različitih tipova sudova (primjerice, estetičkih od ostalih). Solar (2004.), baveći se između ostalog i krizom interpretacije, lošom kritikom, velikim i malim pričama te zbrci u žanrovima, napominje: „Ako se nekom doista ne sviđa što je u romanu prisutna ideologija koju drži zabludnom, to tada jedino znači da on ne može odijeliti estetičke sudove od ostalih, pa njegovo osporavanje vrijednosti ne pripada književnoj kritici.“
Rani su modernisti smatrali da sentimentalnost, banalnost i kič prodiru u različite sfere umjetnosti i potiskuju njenu poruku. Tonalitetne harmonije osakaćene su zabavnom glazbom, figurativno slikarstvo je nadomješteno fotografijom, rima i ritam postali su predmetom božićnih čestitki, slavi se naivnost i nepromišljenost brzih i pretjeranih emotivnih reakcija. „Iz svega što je dosad rečeno trebalo bi već biti očito da svako dvosmisleno, lažno, cmizdravo ili retoričko pretjerivanje u osjećajima odi onom tipičnom kič- ponašanju koje možemo definirati kao ‘sentimentalizam’“. (Dorfles, 1997, 131).
Kič u tom smislu predstavlja određenu ‘diktaturu’ emocija, tj. manjak trezvenog promišljanja, intelekta i promatranja umjetnosti stvorene na planski i racionalan način. Takva je perspektiva nepotrebna kič-čovjeku jer on mora temeljiti svoje uvide iz gotovo prisilno ‘sretnog i utješnog’ načina gledanja. Kič- čovjek tako zapravo stvara statičnu i nemoguću sliku totalitarne kič- utopije koja je u svojoj ‘ljepoti’ opasnost za mišljenje, duh i objektivno sagledavanje svijeta i time je zapravo prijetnja za pojedinca, kao i za umjetnost u cjelini. Cijeni se klišej, istovjetnost, a kritizira preispitivanje i inovativnost, što je i odlika totalitarnih društava, tj. njihovog odnosa prema umjetnosti (Huzjak, 2011.).
Odbijanje kiča, tj. promatranja umjetnosti isključivo kroz emotivnu sferu se tek nakon mnogih pokušaja osvijestilo i ostvarilo kao prihvatljivo i to tek onda kada se emocija prihvaća kao sekundarna u doživljaju umjetničkog djela: „Kad se jednom prihvati da emocija nije ništa drugo do napetost koja prati praktično sve psihičke procese, psiholog treba biti u stanju pokazati da emocija ne može biti sadržaj umjetničkog djela, već je sekundaran efekt sadržaja, te da umjetnost nije emocionalnija od bilo kojeg razumno interesantnog ljudskog zanimanja.“ (Arnheim, 2003: 28).
- Konzumerizam, masovni mediji i kič
Neki autori smatraju da je nužno usvojiti (ili priznati) aspekt kiča u umjetnosti više nego bilo koji drugi u sadašnjoj fazi zapadne civilizacije (Dorfles, 1997, 302). No, pojam popularne ili kič-književnosti uvijek se treba sagledavati u kontekstu drugih društveno relevantnih pojava i razdoblja, primjerice konzumerizma, postmodernizma i pop-kulture. Jedna od posljedica postmodernizma je i popularna kultura- fenomen što prožima i briše granice između ranije odijeljene visoke umjetnosti i popularne kulture. Budući da ta polja koegzistiraju, čak se međusobno prožimaju, više ne bi trebali važiti vrijednosni kriteriji kojima je pojam trivijalne književnosti nužno opterećen, zaključuju neki autori (Peternai Andrić, 2018.). Brisanje ovih kriterija javlja se u današnjem društvu i zbog sljedeća dva faktora: tehnoloških dostignuća i konzumerističkog odnosa prema književnosti.
Definicije su konzumerizma brojne. Primarno se može definirati kroz povećanu potrošnju i neophodnost materijalnih dobara za pojedinca, no postoje i definicije u drugom smjeru, pri čemu on označava povećanje prava i snage potrošača u odnosu na prodavače. O pojavi konzumerizma na našim prostorima piše i Đ. Šušnjić (2004.) koji konzumerizam promatra u kontekstu manipulacije konzumerističkog sustava nad potrošačima. On smatra kako konzumerizam potiče manipulaciju kroz oblik reklame odnosno ekonomske propagande. Manipulacija se očituje u sljedećim elementima: manipulator (izvor poruke, pošiljatelj poruke), poruka koja se šalje u javnost, masa ili javnost kojom se manipulira, psihosocijalni uvjeti u kojima se poruka priopćava, tehnička sredstva kojima se poruka prenosi, javni problem na koji se poruka odnosi, zainteresiranost publike i posljedice koje poruka izaziva. Ipak, treba pripaziti na činjenicu da svijest prosječnog čovjeka može prihvatiti samo određeni broj podataka, stoga proizvođač mora vješto reklamirati robu ako u svijesti potrošača želi zauzeti mjesto prije drugih. Pored toga, proizvođač također mora pažljivo koristiti potrošačevu potrebu za promjenom i kretanjem (nezaostajanjem za drugima) koja čini neophodnu osnovu za razvoj potrošačkog mentaliteta koji se pokreće i održava stimuliranjem želje za trošenjem (Kuvačić, 1979, 185) pri čemu je bitno spomenuti i masovne medije, tj. društvene mreže kao prostor takvog tipa konzumacije i stvaranja identiteta (primjerice, Facebook, Twitter ili Instagram profile). „Pojavom kapitalizma potrošačko društvo je doživjelo procvat posebno među mlađim generacijama koje svoj identitet i posebnost više ne razvijaju na intelektualnoj razini, već se orijentiraju na potrošnju i vizualno predstavljanje kao jednu od najvažnijih odrednica i kulturnog i osobnog identiteta.“ (Tolić, 2017, 40).
Upravo je nastupanjem razdoblja postmodernizma i porastom konzumerizma nastupilo, primjerice, razdoblje preispitivanja postojanja ‘dobre’ i ‘loše’ umjetnosti jer su kritičari modernizma posebno zamjerali postmodernistima veliki interes za masovne medije (masovnu kulturu općenito), za kič te za brisanje modalnih i žanrovskih granica unutar, primjerice, književnih i neknjiževnih tekstova. S obzirom na široke raspone postmoderne književnosti i žanrova koje ta književnost obuhvaća, posebno se ističe pitanje postoji li loša književnost ili je i svako djelo koje kritika proglasi takvim jedan od reprezentativnih primjera određenog žanra unutar postmodernizma (Tolić, 2017.). U tom se kontekstu javlja pojam trivijalne književnosti (koju u određenom smislu možemo shvatiti kao kič-književnost) koja se veže uz sheme i stereotipe, dok umjetnička književnost želi srušiti te iste stereotipe ili ih u nekoj mjeri prikriti (Biti, 2000.). Sheme i stereotipi su konstrukti društva u kojem pojedini autori stvaraju i na taj način se odražava kolektivna svijest čitateljske publike.
Masovni mediji danas uvelike kontroliraju naš život, životni stil i identitet. U današnje doba, kroz medije i tehnologiju koji instantnim rješenjima zadovoljavaju različite potrebe i nude brze izvore ugode, no mijenjaju i razinu koncentracije kao i formu izražavanja i komunikacije (u smislu skraćivanja i pojednostavljenja izričaja kao i korištenja velikog broja emotikona, pri čemu se nastoji stvoriti, ali i pridobiti brzu i snažnu emocionalnu reakciju) sve je jača pojava kiča, ali i potražnja za njim, tj. za bezbolnim i površnim promatranjem svijeta bez preispitivanja koje bi moglo voditi u različite, slojevitije i kompleksnije uvide. Višak informacija kojem smo svakodnevno izloženi utječe na naše poimanje društva i događaja u svijetu. „Kakvi odnosi postoje između industrijalizacije, kapitalizma i preobražaja pojedinca u potrošača s jedne, i booma kiča s druge strane?- pobuna masa u stilu Ortega y Gasseta dovela je do trijumfa kolektivnog ukusa.“ (Tolić, 2017.).
Prema Tolić (2017, 24), situacija na hrvatskoj književnoj sceni pogotovo je podložna tipu ‘konzumerističke’ književnosti koji se afirmira gotovo isključivo na iznošenju vlastitih iskustava s ciljem što veće i šire prodaje. „Upravo takav odnos prema književnosti, koji se svodi na prodaju što više primjeraka u što kraćem roku, bez obzira na estetske i etičke vrijednosti književnog produkta, a posebno na apsolutno zapostavljanje ranije spomenutog ukusa i apsolutnu toleranciju koja se proširila društvom, čini književnost plodnim tlom za širenje konzumerističke ideologije.“
- Kič, suvremena umjetnost i virtualnost
U zadnjem poglavlju ćemo spomenuti još neke specifičnosti suvremene umjetnosti s obzirom na kič, tj. načine na koje se on, manje ili više primjetno, pojavljuje, uspostavlja te često postaje dominantnim izričajem u ranim sferama umjetnosti, a s obzirom na virtualnost te društvene mreže.
Ranije spomenute uvriježene i opće prihvaćene ideje i ideologije (etičke ‘dogme’) svojstvene kiču tiču se i onih koje se danas u suvremenoj umjetnosti mogu nazvati i ‘angažiranom’ budući da upravo angažirana umjetnost često graniči s kičem (Dorfles, 1997.). Radi se, primjerice, o idejama i vjerovanjima koje se bave socijalnim statusom, aktivizmom, nezadovoljstvom društveno-političkim kontekstom kroz pokušaje izazivanja jake i nagle emotivne reakcije kod recipijenta. „Tamo gdje govori srce nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe. U carstvu kiča vlada diktatura srca.“ (Kundera, 1984.). Ključno je, dakle, napomenuti da se u tim slučajevima ne radi o autentičnim emocionalnim reakcijama od strane umjetnika, već onima za koje sam umjetnik smatra da u najvećoj mjeri može proizvesti željenu reakciju kod većine publike, dakle o potrazi za što masovnijim prihvaćanjem trenutno popularnih ideja. Radi se, dakle, o produciranju kič-sadržaja, najčešće svjesno, računajući na bespogovorno prihvaćanje od strane čitatelja ili gledatelja, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog ‘moralne’ poruke. Umjetnost, koja bi trebala upozoravati na ono utješno, prilagođeno i ugodno, te kojoj bi cilj trebala biti upravo provokacija, uskoro tako i sama postaje klišej kroz pretjerano korištenje iste. Provokacija se pretvara u kič pa je, kao što je Dorfles ‘predvidio’ „očito da ćemo ubrzo (a svjedoci smo toga i danas) naići na primjere protuobiteljskog kiča u pravom smislu riječi, kiča hipija i dugokose mladeži, narkomanskog i bitničkog kiča.“ (Dorfles, 1997: 132).
Umjetnosti bez introspekcije i promišljanja nema, a introspekcije nema bez boli i pomicanja unutrašnjih granica. Ovakav put prema umjetničkom izražavanju (ili djelu), bilo od strane konzumenata ili samih autora, zamijenjen je izbjegavanjem upravo takvih postupaka čime se djela dovode do ‘carstva’ kiča tj. odricanja od autentičnog autorskog izričaja. Bol, i to ne samo fizičku nego bilo koju akutnu ili prolongiranu emotivnu/psihološku bol nizom se utješnih elemenata nastoji što prije otkloniti. U ovom kontekstu možemo spomenuti pisce poput P. Coelha[2] koji u književno polje uvodi postmodernističku tendenciju self-helpa kojim se čitatelj nastoji utješiti i umiriti pri čemu mu se nudi niz problema i jednostavnih rješenja, poneštno nalik receptima u kulinarskim priručnicima i knjigama.[3] Jedan od imperativa kiča je i održavanje određene slike o sebi pred drugima. Drugima, tj. publici, servira se isključivo lijepa slika u kojoj se autori (ali i publika) ogledaju upisujući pritom u nju ono što im pričinjava zadovoljstvo i ocrtava ih u najljepšim i najprihvatljivijim bojama, od borbenih do žrtvenih.
Još jedan problem koji ćemo spomenuti a javlja se u ovakvom, gotovo nametnutom tipu umjetnosti, tiče se i odgojnih ciljeva (Tacol, 1999.) koje treba postići u umjetnosti od kojih je jedan od ključnih, uz razvijanje i cijenjenje izvornosti te originalnosti, upravo sprječavanje imitacije. Originalnost se smatra ključnim testom koji razlikuje pravu od lažne književnosti. „Originalnost je teška: nije ju moguće izmisliti, iako je to bio slučaj s, primjerice, Rimbaudom ili Mozartom. Originalnost zahtijeva učenje, težak rad i- najviše od svega- rafinirani senzibilitet i otvorenost iskustvima koja imaju patnju i osamljenost kao svoj uobičajeni trošak“.[4] Kopiranjem tema koje se čine društveno aktualnima ili korisnima, bez autentičnog doživljaja, a u svrhu i s ciljem isključivo dosezanja što većeg broja publike i ostvarenjem ‘pravedničkih’ etičkih ciljeva, ostvaruje se takav tip kiča.
Na kraju će se, u kontekstu porasta virtualnog, prvenstveno društvenih mreža, spomenuti i prijenos iz jednog medija u drugi kao još jednu od odlika kiča (Dorfles, 1997). U tom kontekstu mnogi autori upozoravaju na probleme koji se javljaju pri pokušaju prenošenja umjetničkih djela u prostore društvenih mreža kao što su: brzo i površno pregledavanje sadržaja, konzumiranje velikog broja djela bez promišljanja o njima, dakle manjak kontemplacije, kao i izostanak intelektualnog i emotivnog napora te katarze koja treba proizaći iz umjetničkog djela, a u čemu nas onemogućavaju dinamika mreže, kvantiteta sadržaja kao i manjak koncentracije i vremena koji ulažemo u pojedino djelo. Slojevitost i kompleksnost umjetnosti se time umanjuje, a umjetnici (kao i svi ostali) koji objavljuju svoja djela isključivo na mrežama usmjeravaju se ka što široj publici i što bržem i masovnijem proizvođenju sadržaja.
Hipertrofija umjetničkih sadržaja na društvenim mrežama tako ne mora, a najčešće i nema ikakve veze s kvalitetom već se svodi na što veću prodaju, tj. dosezanje što većeg broja ljudi i što većeg broja lajkova, u skladu s ranije spomenutom konzumerističkom ideologijom, što je također odlika kiča u kontekstu virtualnosti.
Ivankovac (2020.) u kontekstu književnosti na društvenim mrežama zamjećuje i fenomen post-autorstva na društvenim mrežama nazivajući ga post-novim vidom intertekstualnosti koja se više ne može zvati ‘poetikom brisanih navodnika’ već poetikom brisanog autorstva. „Intertekstualnost, koja se ne može dokazati kao plagijat, možda i nije svjesno plagirala – uzela je ono što je mislila da joj po pravu pripada. To pravo ponekad je pravo rodne, klasne, ili bilo koje druge potlačenosti, ali ne mora nužno biti. Uočava se princip djelovanja: Uzeo sam jer mi se pričinilo da je moje.“[5] Društvene mreže svojom količinom sadržaja, frekventnošću objavljivanja i odsutnošću bilo kakvog filtera ili kriterija, dovode do ovog fenomena koji, kako svojim sadržajem tako i glavnom odlikom svjesnog ili nesvjesnog plagiranja, vode u sferu kiča.
Konačno, u kontekstu porasta različitih ‘umjetničkih’ sadržaja na društvenim mrežama, javlja se i velika tolerancija prema njima, čime se posljedično smanjuje i razina kvalitete umjetničkih djela budući da društvene mreže imaju pravila koja ne moraju korespondirati s bilo kakvim sustavom kriterija koje bismo mogli očekivati u umjetničkom polju, a hiperprodukcija djela koja stvara i hiperprodukciju reakcija (ponajčešće emotikona) također je, očito, dio tih novih pravila. Ili nove stvarnosti, čije će posljedice najviše snositi mlađe generacije.
Literatura:
Arnheim, R. (2003). Prilog psihologiji umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu i SKC, Beograd.
Beauvoir, S. (1969). Lijepe slike. Vrlo blaga smrt. Preuzeto s: https://www.antikvarijat-phoenix.com/lijepe-slike-vrlo-blaga-smrt-knjiga-1041.
Biti, V. (2000). Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb.
Dorfles, G. (1997). Kič: antologija lošeg ukusa. Golden Marketing: Zagreb
Dorfles, G. (2018). Intervju, preuzeto s: https://outsider.si/gillo-dorfes-slab-okus-mora-biti-avtorski/
Giesz, L. (1990). Fenomenologija kiča. Biblioteka 20. vek. Beograd.
Huzjak, M. (2011). Osjećaji, razum i umjetničko djelo. Zbornik radova: Umjetničko djelo u likovnom odgoju i obrazovanju.
Horvat-Pintarić, V. (1979). Od kiča do vječnosti. Naklada CDD, Zagreb.
Ivankovac, D. (2020). Facebook-autorstvo i konzumerizam. Preuzeto s: https://kritika-hdp.hr/hr/tema/facebook-autorstvo-i-konzumerizam
Kundera, M. (2012). Nepodnošljiva lakoća postojanja. Meandar, Zagreb.
Kundera, M. (2002). Umjetnost romana, Meandar, Zagreb.
Kuvačić, I. (1979). Obilje i nasilje. Zagreb: Naprijed.
Mitrović, M. i Petrović, S. (1994.) Sociologija. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva: Beograd.
Peternai Andrić, K. (2018). Skica za pojam popularne književnosi. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=294803
Scruton, R. (2014). How modern art became trapped by it’s urge to shock? Preuzeto s: https://www.bbc.com/news/magazine-30343083
Solar, M. (2004): Predavanja o lošem ukusu, Politička kultura, Zagreb.
Tacol, T. (1999): Didaktični pristop k načrtovanju likovnih nalog, Debora, Ljubljana
Šušnjić, Đ. (2004). Ribari ljudskih duša. Beograd: Čigoja.
Šalaj, B. (2012). Što je populizam? Političke analize 3(11).
Tolić, L. (2017). Utjecaj konzumerizma na književnost. Diplomski rad. Sveučilište u Rijeci, odsjek za Kroatistiku. Mentor: Sanjin Sorel.
[1] Referenca na seriju ‘Black Mirror’ iz 2011.
[2] Prije njega i u tom smislu možemo govoriti o njegovim prethodnicima, R. Bachu i H. Hesseu.
[3] U kontekstu postmodernizma, nije neobična izrazita popularnost kako Coelha i sličnih autora, tako i self- help literature koja se podvodi pod književnost, budući da svojom kič-logikom uvelike podupire nastojanja i usmjerenja suvremenog čitatelja.
[4] Vidi: https://www.bbc.com/news/magazine-30343083
[5]Vidi: https://kritika-hdp.hr/hr/tema/facebook-autorstvo-i-konzumerizam
