(Autorica: Dušanka Babić)
BEZ UPOZORENJA
Tebi ne sliči nijedno biće:
nijedan čovjek, pa ni dijete,
nijedan pas, nijedna mačka, nijedan leptir,
nijedna ptica, nijedno stablo,
nijedan oblak…
I možda upravo zato
danas svi ljudi,
svi psi, sve mačke, svi leptiri,
sve ptice, sva stabla, svi oblaci,
sve što hrli mi u susret
nalikuje na tebe.
Na raskršću čežnja mi dobacuje
plašt kiše i miris lipa,
ogrnuta njime nevidljiva sam i sama.
Budućnost susrete zamagljuje i ograničava,
slučajnost izdvaja i crveno podcrtava…
Wislawa Szymborska u pjesmi „Upozorenje“ kaže:
„Ograničeni
više vole četvrtak od beskonačnosti.“
A za mene u svakom četvrtku jedna je mala beskonačnost,
tako različita od svih beskonačnosti između četvrtaka.
BLISKOM ČOVJEKU I DALEKIM LJUDIMA
Napišem li ikad tu knjigu pjesama
voljela bih da je zavoli mlada sokolarka
u mongolskoj stepi,
brža od obijesna vjetra
što mahnita u grivi njezina konja u galopu,
ostarjeli profesor filozofije
u malom srednjoeuropskom selu
nevidljivom na geografskim mapama,
danju nagnut nad gredicama mrkve,
predvečer, dok se sunce gasi,
s drhtavim rukama uronjenima
u krzno svoga mačka,
sva samotna ljudska bića koja bi
snagom vlastite dobrote i mašte
mogla zamisliti moje lice
vilinskim i oduhovljenim,
a potencijalne vrline aktualnima.
Voljela bih da je zavole
stanovnici dvadeset i petog stoljeća,
svi dovoljno odmaknuti u prostoru i vremenu,
da sa sigurne razdaljine mogu bez bojazni
i mene zavoljeti
i voljeti me bezuvjetno i zauvijek.
Govorim li o ljudima koje poznajem:
voljela bih jedino da je zavoliš
ti
jer (koga obmanjujem?)
pišem je zapravo jedino tebi
svaki dan po redak
u slabašnoj nadi dalekih blizina,
u razornoj sumnji bliskih daljina.
Pravocrtni me vjetar svakodnevno uporno uvjerava
da sve dalje odlaziš,
a spiralni ples lišća strpljivo i nježno tješi
da ćeš se,
u vječnom kruženju svega kroz prostor i vrijeme,
vratiti.
MEMENTO MORI
Želiš li neopaženo stići
do neprijateljskog zamka,
moraš se prerušiti,
misli crni lovac
i namiče bijeli šešir na crno oko.
Prišuljao se kroz perivoj
i sad skriven iza rascvalih grmova
osluškuje zujanje pčela,
šuštanje lepeza, razgovor i kikot dvorskih dama.
Slap glicinija obrušava se niz prozor,
slapovi svile klize niz vitko tijelo bijele kraljice.
Bijeli kralj i komornik broje zlatnike u riznici.
Praćen mirisom pečenih prepelica iz kuhinje
prikrast će se stajama,
ukrasti najbržeg bijelog konja
i odjahati u crnu šumu
oko zamka crnoga kralja.
Netko tajnovit promatra ga s najviše kule…
Aljehin, Karpov, Kasparov, Fischer
i još neki velemajstori
u nevjerici odmahuju glavama.
Izgubit ćeš partiju,
kaže moj već gotovo dvije decenije mrtvi otac,
ne budeš li o šahu razmišljala
na način koji zahtijeva šah!
U seoskoj biblioteci
zjape prazni stolovi sa šahovskim pločama.
Zimi tu igraju penzioneri
dok pucketa peć, a snijeg u parku
poklanja kuharske kape
bistama narodnih heroja
iz Drugog svjetskog rata,
no sad je ljeto,
u smaragdnom sjaju prozirnog parka
što mirno diše kroz pore lišća
pulsira grm ruža i igraju se djeca.
S prozora vidi se još mali trg
zelen od drveća,
slastičarnica i ulaz
u godinama praznu kinodvoranu.
Na stolicama prašina,
na platnu sjene.
Odmataju se nepregledne trake sjećanja…
Film o djevojci i družini vukova:
samotna koliba na rubu šume,
gnijezda grabljivica na jelovim granama
i muhare zavodljive i otrovne
kao želja i kao zaborav.
Crveni plašt i košarica u travi.
Crni vuk i bijeli lovac
suočit će se u crnoj šumi
u snu blijede djevojčice.
Klasici na policama
zamišljeno šute.
Vrijeme se poigrava šahovskim figurama,
filmskim vrpcama i stranicama knjiga.
Park diše u kozmičkom ritmu mijene sezona,
sunce pozlaćuje uvijek novo lišće,
smijeh i kosu uvijek nove djece.
Šute i heroji
dok snijeg tiho i ravnodušno poput zaborava
prekriva njihove bronzane glave.
ZASJEDA
Više ne prepoznaješ moje tijelo,
ni lice odraženo u staklima prozora i lokvama kiše,
popodnevni otisak mog stopala u travi
na stazi kojom je jutros prošla tvoja noga.
Tko je koga slijedio?
Čije su oči predvečer bile u parku,
je li to tvoj ili moj pogled ostao zanjihan na jednoj krošnji
gdje po cijeli dan cvrkuću
neke tamne sveznajuće ptice?
Posvuda postavljam zamke, omče, klopke
od zraka, kose, slutnje i kostiju…
Odbacujem na livade kojima ćeš proći
haljine tanke kao zmijski svlakovi,
poklanjam marame pločnicima, kiši i vjetru,
ispisujem po zidovima
jecaje i smijeh
slovima drevnih, zaboravljenih alfabeta.
Na tvoj put postavljam glas
nijem od dozivanja, žege i prašine,
tišinu oko koje se lagano kao čaška cvijeta rastvara
zvuk,
riječ,
ime,
odjek…
