Intervju je prenesen s portala Strane – portal za književnost i kulturu (11.2. 2023.), održan je povodom objave zbirke ‘Svijet je gladno mjesto’ (CeKaPe, 2022.), a vodila ga je Suzana Bosnić Majcenić
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Lajtmotiv priča iz tvoje nove zbirke Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.) su snovi, noćne more, ono nesvjesno ili ono nemoguće što nekim likovima treba, a izmiče im u javi. Posljedično, priče su pune simbolike i metafore. Kako bi rekonstruirala proces pisanja za ovu zbirku? Imaš li možda na noćnom ormariću neki priručnik za tumačenje snova za kojim posežeš nakon buđenja? Koliko su tebi osobno (i zašto) važni snovi?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Iščitala sam raznoliku literaturu vezanu za snove, od Freuda i Junga nadalje, jako me zanima rad sna i mislim da nam naš nesvjesni dio zapravo stalno šalje bitne poruke, ako smo ih u stanju protumačiti. Nemam priručnik, ali imam bilježnicu u koju često zapisujem svoje snove, neposredno nakon buđenja. Njihova značenja često mogu shvatiti tek naknadno, nakon određenog vremenskog razdoblja, kada stvari ‘sjednu’. Zanimljivo je to; često namjerno zanemarim upozorenje iz sna jer se ne poklapa s onim što u tom trenutku želim ili mogu shvatiti, ali još češće se na ta upozorenja i te kako koncentriram i zapravo sve više shvaćam da su nepogrešiva. Imam vrlo žive i jasne snove, strukturom podsjećaju na filmove – jasnu radnju, likove događaje. Najčešće horore, prekrcane značenjima koje u budnom stanju nastojim preraditi. Proces pisanja vrtio se oko ideja snova s jedne, a različitih priča i likova s druge strane. Pokušala sam dešifrirati situacije likova kroz njihove snove ili barem kroz njih pokazati neke dijelove slagalice.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
U tvojoj zbirci, kroz likove, njihova promišljanja, snove i životne situacije u kojima se nalaze, se iščitava nezadovoljstvo, svojevrsna kritika modernog svijeta u kojem živimo te bunt. Je li ti bolno analizirati i pisati o mučnim temama te „kopati“ kroz podsvijest, po činjenicama, po onome što mnogi imaju tendenciju gurati pod tepih? Ili u tome nalaziš zadovoljstvo čak i onda kad odgovor izmiče?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Sviđa mi se i bunt i iščitavanje bunta iz zbirke, zato što on nigdje nije namjerno ili eksplicitno ocrtan (barem mislim, ali možda sam i sama duboko ogrezla u jedno ‘buntovništvo’ J). Likovi o kojima pišem doista nisu ‘prilagođeni’, koliko god se to možda u nekim slučajevima trude biti. Oni su uvijek na rubu – bilo zbog svojih realnih situacija, promišljanja ili karaktera. Društvo, tj. moderni svijet koji si spomenula bitan je aspekt kojem su svakodnevno izloženi, a čija pravila ili norme ne prihvaćaju dovoljno ili možda uopće. Mnogi su od njih naizgled socijalizirani, ‘uglađeni’, rade ‘normalne’ poslove, ali ispod toga se krije nešto drugo. Odgovore (pogotovo o takvim, ‘životnim’ temama) nije lako naći, a teško je reći što bi uopće i bili jednoznačni odgovori, ali se i kroz sama pitanja mnogo toga o svijetu (ili barem onome što nam je u njemu relevantno) može pronaći i analizirati. Volim postavljati pitanja. Sve što ima upitnik na kraju, zanimljivo mi je, mnogo zanimljivije od ikakvih dogmi, uzusa, pravila, kodeksa. Tendencija povremenog guranja pod tepih nije nužno loša strategija jer nas i stalno preispitivanje (kako nas samih, tako i svega oko sebe) može na kraju stajati zdravog razuma. Kao što može i ne-kopanje.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ :
Što ti je bilo ključno u stvaranju Sebastiana, lika iz priče Oštrina ida 20/20? Upečatljiv je, njegov glas mi ne izlazi iz glave, čini mi se kao da se kroz njega oslobodilo nešto što je i tebe na neki način zateklo. Sebastiana doživljavam kao ono nešto poremećeno u nama, poremećeno s razlogom, kao zatočenu zvijer, kao nepoželjnu osobnost koja čuči u svakome, trpi u ljutnji i bijesu, u nekoj nepravdi, pun je pitanja, i uglavnom se skriva, sputan zbog okoline i mogućih reakcija. Mislim da svatko u sebi ima jednog Sebastiana. I mislim da Sebastian zaslužuje roman, a ne samo priču. Što ti misliš?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Sebastian se pojavljuje u svakoj zbirci i on je doista poremećen; paranoičan, sociopat, često agresivan i opasan. Mislim da si blaga prema njemu, da bi ga većina ljudi kad-tad smjestila na sigurno, u neku instituciju. I nisam sigurna u njegovu pravednost ili objektivno poimanje stvarnosti. Da, iz njegove perspektive, svijet jest konglomerat licemjerja, nepravdi, pogotovo nepravdi prema njemu, on jest zatočen, sputan, u lošijem položaju od ostalih, smatra da je jedini iskren u svijetu laži i da vidi sve prije ostalih, kao i da je hiperineligentan (inteligentan doista i jest)… i zato ostali trebaju platiti. Istovremeno je previše uplašen da bi se ‘otkrio’ pa uglavnom ostaje/djeluje u svojim sigurnim zonama, ali s obzirom na to kako djeluje, pametnije mu je da ostane skriven. Proračunat je, zlurad i sviđa mu se tuđa patnja (onih koji su je, po njemu, zaslužili).
Pa onda ostaje otvoreno tvoje pitanje o kojem i sama razmišljam- ima li svatko u sebi jednog Sebastiana ili barem neki njegov dio? Možda je odgovor čak i potvrdan.
Zaslužuje li on roman? Pitam se bi li se, da počnem pisati roman o takvom liku, i moje viđenje stvarnosti posve izvitoperilo, ili barem donekle. I bi li to nužno bilo loše?
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Svaki će se čitatelj tvoje zbirke uhvatiti za nešto drugo, nešto što mu je blisko ili ga intrigira ili provocira… Možda za riječ, ili rečenicu ili lika ili priču… Kakve povratne informacije dobivaš? Što te najviše iznenadi?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Zapravo me ugodno iznenadi svaka reakcija. To je tako uzbudljivo – najuzbudljivije – kad netko opiše svoj doživljaj knjige. U tom trenutku, knjiga oživljava. Stvar je u tome da tek čitatelji do kraja objasne o čemu se u nekoj priči radi. Često osjećam da sam kroz priču samo postavila skicu koju čitatelji zatim pretvore u crtež. Primjer je tvoje tumačenje Sebastiana. Mislila sam da ga poznajem, ali me uvijek ponovo iznenadi – i on sam u pričama, i reakcije drugih na njega. Očito je da živi vlastitim životom, neovisno o meni. Po meni, to je i bit priče. Ne prenijeti poruku već prenijeti ideje koje na razne načine zažive kod čitatelja. Priču u kojoj će netko likove smatrati snažnima, netko će drugi ocijeniti nedovoljno emancipiranima. Nekome će jasan, nedvosmislen kraj nedostajati, netko drugi će reći da mu je posve jasan takav kraj i izvući konkretne zaključke. To je sloboda; različitost tumačenja, doživljaja,(ne)sviđanja.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
A što je s ribama? Meni su privukle pažnju na više mjesta, u više priča. Možda zato jer su mi ribe oduvijek bile fascinantne. Čak sam imala akvarij i ribice za ljubimca, jednom zlatnu ribicu, a jednom Bettu (riba borac), jednom obje u isto vrijeme, dok Betta nije ubila zlatnu ribicu, malo joj je trebalo. Imaš li ti akvarij i ribice? Zašto se ribe provlače kroz tvoje priče?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Eh da, što je s ribama. Ribe su namjerno ubačene u razne priče. Dijelim fascinaciju, dakako, imam akvarij i zlatne ribice, akvariji su mi hipnotični, ribe jako zanimljive. Promatram ih i sve se utiša, što mi je često cilj. Tišina. Koncentracija. Znam se dugo koncentrirati na njihove pokrete, promatram njihova otvorena usta kad traže hranu.
No, bojim se da ne mogu sasvim jasno odgovoriti na pitanje zašto se one provlače kroz priče. Recimo da je u njihovoj nijemosti nešto jako glasno, a u njihovoj svedenosti za tako malen prostor nešto zastrašujuće. Vjerojatno ih kroz to povezujem s likovima u pričama koji često ne mogu artikulirati što ih zapravo muči, potiskuju, projiciraju, ne poznaju se. Vrte se u krug (kao i ribe). Uplašeni su dok to ne prestaju biti, iznimno krhki dok ne postanu neuništivo snažni.
Radna verzija naslova zbirke bila je ‘Spavaju li ribe?’ One imaju otvorene oči, ali svejedno spavaju. Ili možda to znači da su budnije? Što bi sanjale?
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Jesi li razmišljala o tome (ako nisi, izazivam te) kakav bi bio tvoj spisateljski glas ako bi napisala i objavila knjigu pod pseudonimom? Što bi se moglo dogoditi da se odrekneš samocenzure te odbaciš sve ono što te koči (ako išta)?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Uvijek kad netko spomene pseudonim, sjetim se S. Kinga koji je pisao pod pseudonimom R. Bachman kako bi saznao hoće li dostići jednaku popularnost ako ne piše pod svojim, slavnim imenom i kako mi se, kad sam čitala njegove knjige pod tim pseudonimom nije činilo da postoji ikakva razlika u kvaliteti ili sadržaju tih djela. Osobno, nisam razmišljala o tome da pišem pod pseudonimom jer sam pisanje uvijek doživljavala kao prostor slobode, mjesto gdje te autocenzure ne bi trebalo biti ili je čak uopće nema, iako smo vjerojatno ipak svi njome u manjoj ili većoj mjeri dotaknuti, baš kao i u ‘stvarnom’ životu. Zato mi je i bila zanimljiva tematika snova, tj. prostora nesvjesnog koji ne dotiču ista pravila kao naš ‘svjesni’ dio, tj. koji je lišen te cenzure i u kojem progovara ono ‘skriveno’.
Mislim da bi se s pisanjem pod pseudonimom otvorio neki novi, dosad nepoznati glas i pitanje je o čemu bi progovorio. U svakoj zbirci dosad se provlačio npr. taj Sebastian, koji je kroz svoju (prilično poremećenu) osobnost izrazito agresivno reagirao na situacije, društvo i pojedince. Pitam se kako bi bilo kad bi on preuzeo neku buduću prozu. U tom slučaju, taj bi glas bio pun ljutnje. Dakle, oslobađajući budući da sam ljutnju uvijek smatrala takvom emocijom. I vrlo mi je bilo teško do nje doći u pisanju (kao i u životu).
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Kako ti je bilo uređivati zbirku priča Još jedan krug na karuselu (CeKaPe, 2021.) autorice Tihane Mujkić? Kako funkcionira Jelena koja piše, a kako funkcionira Jelena koja uređuje knjige?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Budući da se bavim vođenjem individualnih radionica pisanja, a čitala sam i mnoge knjige prije objava, kako znanstvene tako i beletrističke, ovaj je posao bio prirodan nastavak toga. Jako volim uređivanje tekstova; priča, članaka, romana. S Tihanom je bilo uzbudljivo surađivati jer su i njezine priče izuzetno napete, prodorne i zanimljive; mješavina je to fantastike, SF-a i magičnog realizma, priče koje u svojim najuspješnijim dijelovima podsjećaju na D. Buzzatija.
Pitanje je, dakako, što se uređuje. Uređivati tu zbirku bilo je, primjerice, pravo zadovoljstvo, dok je uređivanje vlastitih priča često mukotrpan posao, no sada sam već sigurnija u to da ako (moj) tekst traži mnogo rezanja, mijenjanja i preinaka, možda i nije dovoljno kvalitetan, možda treba krenuti ispočetka. Što se više ‘mučim’ to je gore, u tome je odnos prema tekstu sličan odnosu s ljudima. Trebalo bi teći barem donekle glatko ili bi stvar trebalo otpustiti.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Pročitala sam tvoja Neposlana pisma Eleni Ferrante, Charlesu Bukowskom, Salingeru, Stephenu Kingu… koja su objavljena na citajmi.org, i divna su, baš sam uživala u čitanju. Hvala! 
U kojem trenutku te našla ta ideja? Je li inače imaš potrebu „obratiti“ se piscu nakon svake knjige koju pročitaš?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Hvala tebi! Zapravo ne, nemam se potrebu obratiti piscu nakon svake knjige, nekima se uopće ne želim obratiti već ih želim zaboraviti :). Ali ako me knjiga dotakla, pomakla, ‘zaledila’, onda se često piscu i obratim (mislim na pisce s kojima mogu stupiti u kontakt, dakako). Neke od tih komunikacija se nastave, neke ne, ali ne obraćam se s tim ciljem već kao čitateljica koja se želi s nekim rukovati i čestitati na napisanom, izraziti svoje ushićenje ili dirnutost, ponekad i razmišljanja o pročitanom.
Nisam sigurna u kojem me trenutku ideja ‘našla’ kao što kažeš, no već sam prije 20-ak godina pisala (tad samo u dnevnik) ‘pisma’ svojim omiljenim autorima – pjevačima/icama, piscima/spisateljicama. U mladosti pogotovo, većina mog života bila je na neki način definirana čitanjem i različitim autorima, pogotovo ovima koje spominjem u Neposlanim pismima. Mislim da je moja nutrina, unutrašnji reljef, satkan od knjiga i autora. Kada pomislim na neko razdoblje života, odmah se mogu prisjetiti knjiga koje sam tada čitala i boja/oblika koje su ostavile. Jednako su živi kao i ‘stvarni’ ljudi koji su u tim prostorima i razdobljima boravili. Zato su možda i pisma dosta ‘osobna’, kao da se obraćam ljudima koje dubinski poznajem.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Citajmi.org je tvoja posveta književnosti. Što tebi predstavlja taj prostor? Neko tvoje sigurno mjesto za odmak od strke i kaotične svakodnevice ili…?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Ovo se pitanje zapravo nadovezuje i na prethodno – Čitaj mi je stranica na kojoj objavljujem upravo pisce i spisateljice koji su me dotakli, ostavili trag, ili, ponekad, pustili korijenje u meni. Moglo bi se reći da se radi i o sigurnom mjestu ili tihom mjestu u kojem kreiram sadržaj i razmišljam o različitoj literaturi, citatima, intervjuima koje radim s raznim piscima, pitanjima koja bih voljela postaviti. Težim odmicanju od trendova, popularnih imena i spisateljskih ‘klika’, želim promovirati autore koji su mi interesantni neovisno o kontekstu ‘scene’. To je bio i motiv za otvaranje stranice.
Volim se okružiti svojim biljkama u tišini na fotelji i tada se baviti stranicom. Ona je i odmak od svijeta i duboko uranjanje u njega istodobno.
Pozivam sve koji bi na stranici Čitaj mi (citajmi.org) željeli objaviti svoje tekstove, prozne ili poetske, da se jave.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Opiši mi, molim te, kako zamišljaš idealan dan po tvom scenariju i u vlastitoj režiji?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Kad sam imala 10ak godina, stalno sam zamišljala taj dan i taj se zamišljaj nije puno promijenio. Budim se negdje na moru i dugo plivam i čitam na plaži, po mogućnosti sama, i po mogućnosti na pješčanoj plaži, a zatim s prijateljima i obitelji odlazim (duga vožnja biciklom do tamo bila bi idealna, ali ne bih imala ništa niti protiv broda) na kratki izlet u proučavanje nekog nepoznatog grada – kulture, društva, ljudi. Zatim, pisanje (rijetko kad prođe dan bez pisanja). U idealnom danu pisanje se odvija na nekom velikom prostranom balkonu s pogledom na more u sumrak i beskraj. Večer je rezervirana za kino ili kazalište te daljnje istraživanje noćnog života – kamo god me odveo.
Znam da nisam nikome korisna u tom danu, ne spašavam živote J, ali evo – to bi bio jedan potpuno hedonističan dan.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Nas dvije smo se upoznale zahvaljujući CeKaPe-u. Sve se je promijenilo u proteklim godinama, i mi i vremena. Ono što te već dugo želim pitati, a sad mi se čini da je dobra prilika je – kako te je iskustvo majčinstva mijenjalo kroz godine i kako je utjecalo na tvoj književni rad?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Iskustvo majčinstva je definitivno najintenzivnije u mom životu. Svi doživljaji, emocije i razmišljanja prije toga bili su na otprilike 20% intenziteta u odnosu na sad. To je snažno pojačanje čitave vlastite nutrine, ali i glasnoće okolnog svijeta. Teško je i reći na koje me sve načine promijenilo, otkrila sam to roditeljsko ‘ja’ kojeg nisam bila nimalo svjesna, a i dalje ne znam točno kamo s njim jer mislim da nisam osoba koja je sklona ‘odgoju’ drugih. Otkrila sam i dijapazon krajnosti kojih također nisam bila niti svjesna kod sebe, uvijek sam težila nekoj umjerenosti u svemu, pogotovo raspoloženjima, ali roditeljstvo briše sve ideale ravnoteže. I bilo kakvu ideju odmora.
Na književni je rad utjecalo kroz uvođenje novih tema, ideja, priča, situacija. Puno toga je drugačije. Nedavno sam se prisjećala starijih zbirki i, iako stojim iza tih priča, sada mi se čine ‘dječjima’. Zapravo, kao iz neke druge dimenzije i vremena. A i jesu. Često se zamišljam u tom razdoblju; kako bi bilo vratiti se, ne osjećati odgovornost novih uloga na tjedan dana, na mjesec dana. Bi li to tijelu i umu vratilo neku ‘svježinu’ koje više nema? Ili je to samo idealizacija razdoblja koje je i samo idealiziralo neko prethodno razdoblje? Uvijek se vrtim u sličnim krugovima, kako bi bilo da…
