Dok se vozim trambusom, razmišljam o prabakinim pričama o tome kako je nekada bilo. Voljela sam zamišljati njezina iskustva i tako biti u starom svijetu. Pomagale su mi njezine slike, njih par koje je uspjela sačuvati od Velikog čišćenja. Nije mi otkrila kako je to uspjela, ali strogo me upozorila da nikome ne smijem pričati o njima. To mi se sviđalo. Imale smo zajedničku tajnu.
Pitam se ima li netko od ljudi koji se voze sa mnom ima iste takve tajne. Jesu li oni imali prabaku i znaju li išta o svijetu prije? Sada klizimo kroz gradske ulice bez zastoja, jer trambus ima svoj put i ne smeta mu promet, a tada je zbog gužve stajao svakih par minuta. Sada nema trzaja prilikom kočenja, a prabaka je morala jednom rukom grčevito držati ručku, a drugom ručicu moje bake, kako ne bi pale i sudarile se sa drugim ljudima. Kad god bi mi opisala tu situaciju, zamislila bih kako se razbijaju jedni o druge kao jaja u vrećici. Postojala je i osoba koju su zvali kondukter. On bi se probijao kroz gužvu i tražio ljude da mu pokažu kartu, maleni papir koji je dokaz da se smiješ voziti. Izbacio bi te na ulicu ako je ne bi imao. Nevjerojatno da su ljudi morali plaćati za Opće dobro i još su trošili dragocjeni papir na takvo nešto.
Ono što je ostalo isto, kao u starom svijetu, jest to da se moraš dići sa svog mjesta ukoliko starija osoba stoji. Iako, danas svi izgledamo kao da imamo isto godina. Onaj tko želi sjesti mora prisloniti svoj čip na ruci blizu programatora i na njemu se pokaže boja. Zeleno – prepusti mjesto, crveno – ostani sjediti. Svako sjedalo ima programator. Svoj sam čip prislonila prije sjedanja. Danas se, srećom, ne moram dizati nikome, nema ljudi. Umorna sam.
Tu riječ, umorna, koristi Paddy za osjećaj kada ti je dosta svega, bole te noge ili glava, nakon što si puno si radio, puno razmišljao. Paddy je moj najbolji prijatelj, moj demon. Oni koriste riječi poput umoran, depresivan, bijesan, ukomiran, prestrašen. Ja se ne osjećam zaista umorno, no ako on kaže da je tako, onda tako jest. Imala sam ih više. Demona. Ostao je samo on… Možda se ostali vrate jednom? Za sad sam sama s njim. To mi jako odgovara.
Svi ih imamo. Svoje demone. Razgovaramo s njima stalno. Prabaka to nije mogla razumjeti. Ona je govorila da to nije nešto što je od boga, što god to bilo. Nije mi to htjela objašnjavati, ali se jako bojala Paddya i njemu sličnih. “Moraš ih držati po kontrolom! I nikako s njima razgovarati!” Žestila bi se pa i vikala: “Pljuni im u lice kada ti govore što si ti i kako se osjećaš!”. Nikad nisam shvatila što to znači ni zašto bih najboljim prijateljima pljuvala u lice.
Prabaka je posljednja osoba za koju znam da je umrla od starosti. Već je moja baka bila uvijek mlada i samo je otišla u Basnosnovlje. Vječno stanje blaženstva i spokoja. Njezin joj je demon pomogao kada je došlo vrijeme. Zato i postoje najbolji prijatelji. Skočila je s mosta u rijeku. Sigurno je to bilo veličanstveno iskustvo kraja. Voljela bih da meni Paddy priredi takav odlazak.
Sada idem kod Nuše. Djelitelj nade. Tako ih zovemo. Ljude kao što je Nuša. Ona ima odličan izbor preparata za sva raspoloženja. Paddy mi cijeli dan govori o tome, jedva sam dočekala da krenem. Mislim da ću danas odabrati kaliku u bočici, iako me strah da će me uloviti Čuvari mira. Sve vrste preparata su dopuštene, osim kalike.
“Hajde daj molim te, brineš bezveze. Ti i tvoja bujna mašta. Zašto bi te otkrili baš sada? To nam se nikad nije dogodilo, pa i neće”, istodobno me uvjerava i tješi, moj hrabri Paddy. Da sam bar ja tako hrabra kao on. Ako Čuvari budu tražili moj čip, već će tad primijetiti moje čudno ponašanje. Mogla bih ih zagrliti ili reći da su jako dobri, a nisu nimalo. U stvari, prilično su zastrašujući. Metalni, veliki, brzi i okrutni prema kršiteljima mira. Ja želim uzeti kaliku kada se vratim u stan, no Paddy kaže da je zabavnije odmah. Da će ulice poprimiti boje Jupitera, u trambusu ću lebdjeti, ljubav će biti opipljiva, živa, ljudi će to osjetiti, upoznat ću sebe. Ja to sve znam, nije mi prvi put da s Paddyem idem kod Nuše. Ali… nekako sam počela voljeti taj osjećaj kad sam sama s Paddyem i na sigurnom. Tada se volimo, stopimo se kao tjestenina i umak, osjetimo se i vodimo ljubav. Imam cijeli asortiman igroužitka i fantastičnu playlistu. Volim kad mi šapće i vodi me što da si radim. Ne želim riskirati susret s čuvarima. Paddy kaže da moram. Moram riskirati da bi to iskustvo bilo vrijedno. Obožavam ga, uvijek je u pravu.
Stižem kod Nuše i kucam na njezina vrata. Čujem buku, smijeh, glasno prigovaranje, pjevanje. To su Nušini demoni. Kada nam se bliži vrijeme da odemo u Basnosnovlje, mogu ih čuti i drugi ljudi. Zabavno je, mada je nekad nesnosna smetnja mojim mislima, dok hodam ulicama i čini se kao da je tisuće ljudi oko mene. Strašno me zanima na koji način će Nuša otići, kada i što su pripremili za nju. Slutim da će biti nešto vezano uz prekomjerno doziranje kalike, uz ostale preparate koje ima. Dok čekam da otvori vrata, zamišljam je kako sklapa oči i putuje u svemir, kroz galaksije, nestaje u blaženstvo… I samo je drugi dan više nema, zauvijek.
Zapuhne me miris aromatičnih začina. Nuša voli indijsku hranu. Spravlja rogan josh i aloo gobi bolje od ijednog indijskog restorana. Samo to jede. Nušini demoni mrmljaju dok mi ona rukom pokazuje da uđem. Njezin stan identičan je mome. Osim mirisa. Svi imamo identične stanove tako da uvijek možemo reći da se osjećamo kao kod kuće. Jako nam je bitan osjećaj sigurnosti koji svi želimo, stalno i svugdje. Ta odluka je donesena davno, kada su “Vi i Mi” zaključili da je ravnopravnost i jednakost najbitnija u svemu. Nekada davno to je bio velik problem. Ljudi su se dijelili i svađali zbog boje kože, nacionalnosti, uvjerenja, spola, godina. To je bio potpuni kaos. Tako je rekla prabaka. Sada smo svi jednaki.
Paddy kaže da nismo. Da je to samo privid, koprena navučena preko naših očiju, iza koje se događaju grozne stvari. To mi kaže “u povjerenju”. Još jedna njegova smicalica. Ja mislim da jesmo jednaki i ne znam ni za kakve grozne stvari, osim naklapanja nekolicine ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego izmišljati gadosti o našem divnom svijetu. Oko toga se posvađamo. Namjerno me uzruja kako bi me mogao smiriti, a Paddy uvijek nađe način da me smiri. Obično je to odlazak kod Djelitelja nade, nakon čega odemo u Kuću sretnih trenutaka. I danas ćemo otići tamo.
Paddy uživa u Kući više nego ja, ali želim ga uveseliti. Kuća je puna ljudi koji traže sretne trenutke. Nekada je to dubokoumni razgovor koji traje satima, nekada je promatranje isprepletenih tijela u orgazmičnoj ekstazi ili sudjelovanje u istoj. Osjećam se sretno samo dok sam tamo, a kasnije me preplavi gađenje. Srećom, Paddy se pobrinuo da u stanu imam sve potrebno da taj osjećaj nestane vrlo brzo, isto kao i sjećanje koje postane maglovito i apsolutno nebitno. Volim kad Paddy sretan. Tada sam i ja sretna.
Sjedam u mekan naslonjač i promatram Nušu kako otvara svoj ormar sa zalihama. Ja u takvome ormaru držim začine. Čuvari mira imaju točan popis njezinih zaliha. Svako vađenje bilo koje bočice ili vrećice odmah se evidentira u inventurnoj listi glavne baze Djelitelja i radi se narudžba za nadopunu. Djelitelji su jako bitni za nas i naše demone. Bez Djelitelja, pretpostavljam, ništa ne bi funkcioniralo. Nušini su demoni utihnuli. Pitam se koliko ona zapravo ima godina. Nikad je to ne bih pitala. To se ne pita.
“Dušice…” Glas joj je mekan, prozračan, gotovo kao da percem prolazi preko moje kože. “Zašto kalika? Imam toliko drugih dobrih stimulatora zbog kojih nećeš upasti u nevolju zbog njih.” Lagano prelazi sobu i nosi u ruci bočicu. Ne znam kako je kamuflira da glavna baza ne prepozna i ne dojavi sumnjivu aktivnost, ali nije me ni briga. Paddy i ja samo želimo što prije započeti naše putovanje.
“Pa… danas sam jako umorna.”
Nuša se počne smijati, a njezini demoni s njom. Smijem se i ja. Znam i čemu se smijemo. Paddy je razlog što sam tu.
Otvaram poklopac.
“Popij cijelu ovoga puta, nema smisla da čuvaš za poslije”, nježno mi šapne Paddy.
Stresem se od pomisli na gorčinu koja klizi mojim grlom, nagnem bočicu i ispijem kaliku u jednom gutljaju. On skače od sreće. Malo mi je mučno, povraća mi se, samo na trenutak. Ustajem iz naslonjača, krećem prema vratima. Nušin tepih je poput oblaka. Krećem se sporo dok kalika počinje izazivati bubnjanje u mojim sljepoočnicama, oblije me hladan znoj i trnci mi prolaze tijelom.
“Zbogom, dušice, dobru zabavu ti želim. Moram priznati da taj tvoj demon ima zarazan smijeh.” Ona je čula Paddya kako se smije?
Misao nestaje, pozdravljam Nušu i izlazim na ulicu. Osmijeh mi je na licu, postaje mi vruće pa skidam jaknu iako je -15℃, Padi i ja pjevamo našu omiljenu pjesmu “Sky and sand”, plešemo po ulici. Paddy je sto posto siguran da čuvara nema nigdje na vidiku. Boje se razlijevaju.
Narančasta, smeđa, bijela, munje i eksplozije svijetla po pročeljima zgrada. Divno je, predivno. Osjećam ih. Osjećam boje, ulicu, nebo, sebe, Paddya. Do Kuće sretnih trenutaka trebamo trambusom, ali ne možemo naći stanicu. Urnebesno je koliko nas to zabavlja.
“Moj Paddy! Ljubavi moja, uživaš, je l’ da? I ja! Ovo je najbolja večer ikad! Svaka večer s tobom je najbolja večer ikad! Zašto ne možemo naći trambus, pa nije tako daleko? Paddy? Paddy!”
Zašto se ne javlja? Gdje je nestao? Kako je ovo moguće? U jednom bljesku shvatim da netko prekopava po mojim džepovima. Ležim na podu ispred Nušine zgrade, skvrčena poput štakora, zaleđena. Oko mene je gomila tame, pritišće me, gnječi mi kosti. Čujem režanje i vriskove slične onima koje ispuštaju divlje životinje, ali i ljudi. Sve je ispremiješano. Nemam tijela, nemam oči, uši ni usta, a opet sve vidim, osjećam i čujem. Vrištim iz petnih žila i moj glas odjekuje i stapa se s ostalima. Pretvaram se u tek jednu česticu tame, okružena strašnom boli i patnjom.
Odjednom shvaćam. Ovdje se rađaju demoni. Tko zna koga ću ja odabrati za svojeg najboljeg prijatelja.
