Autorica: Tea Tulić
Volga i Buga plutaju nad morem, nad našim glavama i govore:
− Ovo bacaj, a ovo nemoj.
Mrtvi koji još nisu pali u zaborav, u rukama drže šestare, ispravljaju karte.
Mrtvi nas navigaju.
***
Otac i majka vode ljubav na podu pored mog kreveta. Noć je, a njihove glave obasjava svjetlost s tavanskog prozorčića. Pravim se da spavam. Dlanove sklapam kao da se molim. Sklapam ih tako da bi majka poslije mogla reći:
− Vidi je, spava kao anđeo.
Majka je na ocu, a u mojoj uskoj utrobi buja gusta crna šuma. Vitice koje izlaze iz mog pupka brzo izrastaju u debela stabla. Uz grubu koru stabala marširaju crveni mravi faraoni, a njihove nožice izgledaju kao majčine namazane trepavice. Tisuće njih juri u krošnje, pod očne kapke majke i oca. Kapci titraju ubrzano. Malo niže je majčino koljeno, svinuto i bijelo kao cvijet kale. Bijelo tako da ne mogu maknuti pogled s njega, koljeno kao kraljevstvo. Sve se događa u velikoj tišini, čuje se samo disanje i to kako majka ocu šapće Cigo. Sklupčana sam i zaustavljena na boku, moja utroba grije čitav krevet. Stabla izlaze iz mene, gutaju proplanak, stazu do prozora. Gutaju ove dvije glave obasjane Mjesecom. Crveni mravi se goste kapljicama dvaju isprepletenih tijela potom siti padaju i nestaju u ponoru tamnog parketa. U svom umu popela sam se na stablo trešnje i čujem strica kako se smije dok mi govori:
− Siđi s te biljčice!
Otac i majka izgledaju kao da su preko njih pretrčale divlje svinje. Otac teško diše. Utrnula mi je ruka. Ruka je kao grana. Ne mogu se okrenuti na drugu stranu. Preko puta mene je prazan krevet, ispod mene nešto što nisam mogla sanjati.
Kad bih se mogla okrenuti prema zidu, prema svom bijelom platnu, vidjela bih kuću koju svaku noć uređujem za svoj dolazak. Vidjela bih stepenice koje vode u druge sobe.
Ovo je jedno od mojih prvih sjećanja.
Početak
Čitav naš namještaj nalazio se u jednoj uskoj sobi. Imali smo tri niska ormara boje trešnjinog drveta, sjajno lakirana. U jednom su se nalazila sva zajednička godišnja doba; ljeto bi se podvuklo pod zimu pa bi mi očeve kupaće gaće pale na lice dok bih izvlačila crveni džemper. Jednom sam u našoj sobi, dok smo se spremali za more, vidjela oca u tim kupaćim gaćama i pitala ga:
− Smeta li ti to?
− Koje?
− To u gaćama.
U drugom ormaru imala sam svoju ladicu za gaćice. U njoj bih ponekad pronašla i bombone. Druge dvije ladice su bile njihove. U drugom ormaru dio posteljine je bio sav na žute mrlje od nekorištenja. Nismo mogli doći do tih jastučnica. Iznad posteljine nalazio se dio s malom vitrinom, u njoj je bila kumulica − tako su govorili njih dvoje − u kumulici ti je novac za sendvič. Kumulica je staklena posuda s poklopcem, imam je još uvijek. Novaca smo imali dovoljno za hranu, režije, sladoled, cigarete, kavu sa šlagom, mala ljetovanja, slikovnice. Imali smo i knjige, tridesetak knjiga. Znala sam ležati na podu između naših kreveta i čitati sve dok me ne zabole kosti. Preko puta dvaju ormara stajao je niski stol, za kojim su oni pili kavu, a ja učila. Majka je tu pušila i sjedila na vrtićkoj stolici roza boje. Svo troje smo oduvijek nižeg rasta, mršavi i skladni pa se nismo morali puno saginjati pod kosim stropom. Samo bi malo vrat nakrivili. Ova soba se mogla prefarbati u jedno malo popodne, ali nismo imali kamo s namještajem. Ako bi ga izbacili iz sobe, netko bi morao izbaciti cijelu malu blagovaonu. Ako bi netko morao izbaciti tu blagovaonu, netko bi morao izbaciti cijelu veliku noninu sobu. Ta soba je označavala kraj. U njoj se nalazio veliki bračni krevet spojen od dva zasebna kreveta, dva velika ormara, psiha s ogledalom, šivaća mašina i komoda s televizorom. Iznad kreveta ovalna slika Isusa iz profila, Isusa na Maslinskoj gori, Isusa koji u sobi na kraju čeka svoj kraj.
Zato smo puno vremena provodili vani. Ako nam je soba bila mala, nisu bile ulice, klupice, riva. Gotovo sve izvan kuće smo osjećali kao naše. Potom se grad počeo smanjivati. Stigle su razne ograde, gomila uputa, upute za ponašanje na svakom koraku. A već je i prije bio mali grad, samo su naši snovi bili veći od njega.
Otac nije htio da ga napustimo iako to nikad nije glasno rekao. Umjesto palmi, voljeli smo stabla kestena. Za pijesak na plaži (kojeg ovdje nije ni bilo) govorili smo da je užas kojeg se nikad ne možeš riješiti, za razliku od oblutaka koje smo često nosili kući. Ali dogodilo se nešto zbog čega se sve ovo činilo kao uzaludan pokušaj. Jednu noć dezinsekcija je poprskala sve rubove zgrada pa je već u šest ujutro glavna ulica sva pocrnila od žohara. Majka me tada vodila sa sobom na posao, bila je subota. Kao da smo hodali po ljuskama oraha, tako se čulo. Jedan preživjeli žohar se zaletio pa sakrio pod moju cipelu. Zatvorila sam oči. Malo dalje, u drugoj ulici, majka je povratila:
− Dagnje, na dagnje sam pomislila.
Trebali smo se preseliti u Kanadu, ali otac nije bio spreman. Snijeg i komarci, snijeg i komarci, tako je mantrao dok je hodao s jednog kraja uske sobe na drugi. U tom trenutku više nije radio u doku, njegova budućnost je bila špediterska firma s drvenom lavljom glavom na ulaznim vratima. U tom trenutku rekao mi je:
− Preselit ćemo se u drugi kvart. Imat ćeš svoju sobu.
Kad sam počela odlaziti u praznu crkvu da bih učila za školu, prestala sam ga podsjećati na to što mi je rekao. S majkom je tada postalo više nego teško razgovarati. Ona je počela intenzivno gledati filmove. Dok bi ih gledala, svako malo bi izgovorila neku rečenicu umjesto lika. Na ulici su joj tepali glumice i ona bi tako hodala ulicom, kao glumica, kao biće koje se ne dodiruje.
Zaspala bih slušajući je kako izgovara:
− The world belongs to the meat eaters, Miss Clara!
Potom bih se „probudila“ usred noći i gledala kako mojim krevetom gmižu žohari, zmije, škorpioni, kako mi gutaju krevet. Kada bih se u jecaju okrenula prema krevetu majke i oca, vidjela bih da po njihovom krevetu ništa ne gmiže. Zbog ovog sna i ove sobe počela sam se plašiti za zrak.
Oca i majku su često pozivali u školu kako bi im uvijek na neki novi način rekli da ja usred nastave nestanem, da mi se tako isprazni pogled. Da na satu tjelesnog stanem usred razrednog trčanja u krug. Stanem i ne odazivam se. Nemam loše ocjene, ali imam ovakve neopravdane „izostanke“. Ne odazivam se.
− Kuda odlaziš, sine? − kasnije za stolom naše sobe pita otac.
Dan-danas ne znam gdje odlazim. Tamo gdje odem, ništa se ne zbiva osim rečenica. Kao da je to jedino što od nas i ostaje. Izgovorene ili zapisane riječi vječno u tom prostoru između neba i mora. Lebde u plavilu iznad naših glava. To je gomila jednostavnih rečenica, a te rečenice su tek eho misli. Poput rečenice Bit će sve kako bude. Poput rečenice Siđi s te biljčice. Takve rečenice čujem u sebi i kad više ništa ne čujem izvana. Nema velikih rečenica kad si na odlasku. Tako je kako je. Možda se dogodi čarolija poput Pariz je divan zimi. Onda taj Pariz skupim među tanke usne gdje zvuka više ni nema. Padnem na Pariz kao snježna pahulja.
To je prostor u koji nas dvoje odlazimo kad odvežemo barku.
Kaubojski salon
Zadnji kafić u kojem sam radila nalazi se preko puta naše zgrade. Vlasnici su mlađi bračni par, oboje plavokosi, uvijek odjeveni u pastelnim bojama roza, zelene, plave i žute pa me podsjećaju na dječji crtež. Njemu je i glava takva, veća od tijela, okrugla, ali nepravilna kao vježbanje slova O. Na terasi su plastične stolice i stolovi, a unutra metal u kombinaciji s drvetom. Ništa u kafiću nije čisto do kraja iako određeni trud da se unutrašnjost održava čistom – postoji. Tu se okupljaju tinejdžeri koji kriju cigarete od roditelja, ljudi kojima preko cijele nogavice piše Adidas, ljubavnici za zadnjim stolom iza zida zahoda koji zvuče kao da tek uče govoriti neki strani jezik. Ovakve rečenice izlaze iz njih: ja sam dobro, ova kava je baš fina, pospremila sam sobu, volim taj film, jako volim taj film, kupio sam novi upaljač, jesi li za sladoled, jao tiii, šta je, ma ništa, šta, ma ništa ništa, kako ništa, pa eto ništa. Smiju se, dodiruju se jagodicama, laktove su položili na stol pa im ruke u zraku počinju ličiti na labudice, teatar sjena.
Odavde sa sobom nosim ovo: rano je rano popodne i ljetna žega kad mi za šank sjeda muškarac svijetle kose i tamnog lica, a moje visine. Uvijek dolazi sam. Muškarci koji poput njega sjedaju sami za šank, osim ako nema i drugih muškaraca, uvijek započinju priču koju ne znaju dovršiti. Prvo gledaju malo u šank, malo u svoju čašu potom izdahnu jedno „uuh“. Ja se pravim blesava. To je u mene upisano stoljećima. Ovaj muškarac za šank sjeda u satima kada u kafiću nema nikoga osim mene. Naručuje kriglu piva. Pivo uvijek pažljivo natočim, tako da ih ne uznemiri sva ta pjena. On prvo šuti, igra se s kartonskim podmetačem pa onda kreće:
− Kako se zoveš?
Odgovaram.
− Gdje živiš?
Šutim.
− Pitao sam te gdje živiš?
Odgovaram da ga se to ne tiče. Zato on podiže svoju kriglu puno piva u zrak i izgovara:
− Hoćeš da ti sad razbijem glavu?
U mojoj ruci već se nalazi teški metalni dozer za espresso, držim ga za ručku i ne skidam pogled s krigle; vidim svaku njenu izbočinu, veća je od moje glave. U ovakvim trenucima sve se u umu razbistri i svaka misao postane precizna. Sve vidim: brža sam, ubit ću ga, završiti u zatvoru umjesto oca. Dozer je na jedan mah od njegovog lica. Jedna muha kruži i kruži oko nas. Drhtim dok gledam u lice koje u jednoj sekundi više nikome ne pripada. Gleda i on mene, gleda plavim očima, gleda, gleda pa vraća kriglu na šank. Odlazi. Dvije novčanice padaju na pod. Desetak minuta nakon njega izlazim i ja pa hodam u jednom te istom krugu oko kafića. Zovem šefa. Kad on stigne, odlazim kući.
− Što si tako rano došla? − otac pita.
− Nije bilo posla − odgovaram.
Pojedem komad lešo mesa pa pola noći provedem sjedeći na krevetu, gledam u ruke koje ne prepoznajem. Okrećem dlanove i ne prepoznajem. Uplašim se još više. Sutradan šef širokim krupnim dlanom ovog gosta katapultira u bivšeg gosta. Otkaz uskoro dobivam i ja, preko telefona. Kažu da imaju više konobarica nego što im treba. A ja znam da je to zato što nisam umilna.
Ali ti jesi moja milica, šapuće mi Volga.
− Ali, čije su ovo ruke, Volga?