Izbor iz zbirke pjesama Krajolici, ljudi i ptice (Adrian Oproiu)
GRADOVI
Gradovi, skučeni gradovi kao napušteni kišobrani, gradovi s crnim trnovima na leđima, tužni gradovi i srušeni gradovi, gradovi sa zelenim glavama, patke i spleen, s dugim lulama dima, sa zahrđalim kožnim čirevima, gradovi rogovi vola s kojim đavao ore predvečer, gradovi službenika i siromaha, gradovi dugi kao cijevi topa, gradovi meki i slani kao potiljak alkoholičara, napuhana i crna pluća, kule, zgrade, fontane, viseći vrtovi, prljavi vrtovi i plastične vrećice, stanice metroa, tvrđave, aerodromi, vrtići, oronuli hoteli, golemi gradovi u koje se može ući ali iz kojih se više ne izlazi, svi vlakovi, svi su autobusi prazni, puni su ljudskih školjki, gradovi golemi sa svojim grlenim glasom, s labudovima i šarenim ribama, šume rezanog željeza, gradovi pijanaca, hrpa novina, gradovi u kojima se kuha povijest kao trula palenta, gradovi koje povijest kuha kao pokvarenu palentu, odrubljene glave, arena i javna kuća, gradovi u kojima geniji pužu prema fakultetu sa svojim bijelim čelima poput tanjura, gradovi mrtvih slikara, kupole, pasaži, pruge, kartice, krediti, najnovija odjeća, gradovi svjetla, gradovi nesvjetla, gradovi studentica književnosti, gradovi golemi kao šeširi na čijim se obodima vrte motociklisti, gradovi koje sam volio, gradovi u kojima želim i u kojima ne mogu živjeti.
ZVIJEZDE
Noću gledam zvijezde.
zvijezde trule kao zrele rajčice Marte Petreu
koje padaju u travu uz tresak
zvijezde od brašna i cvijeće od plijesni
iz crnih ruku tame
zlatne lopoče što cvjetaju u nijemom zviježđu zmije
mliječne kruške iz dupinova srca
zvijezde
repatice blistave nokte koji se iznad oblaka stresaju
crnilo sipe i bikovu krv
koje ti pečate bezdan
zvijezde daleko od kisele kože grada
milijarde žabljih očiju
plamene strelice koje lete k ptičjim jajima
što svijaju prostor težinom svojeg jezika
i vuku za sobom uzduh kao jelen
noću gledam zvijezde
zvijezde
imam kuću visoku kao telegrafski stup
noću se uspinjem na nju kao žuti zec
koji se boji da ne izgubi
osjećaj ravnoteže
i u inat svemu
gledam zvijezde
zvijezde
zvijezde.
*Glazbena verzija autora (Hortus Deliciarum, Book & Zvook) se može poslušati na sljedećem linku: https://adrianoproiu.bandcamp.
ZIDNI SAT S PLAVIM KRILOM*
na ovom sam zidu još kao malen nacrtao bolne leptire
svršetke putovanja i gubitnike.
potreba za rastankom uvijek je bila jača
od poljupca:
zid je bio golemo kinematografsko platno
koje je trebalo ispuniti junacima.
usred njega plavi sat.
lutao sam po stranicama knjiga
prešao sam planine s pastirima
bježao sam od,
padao sam u,
i svaki puta vratio bih se zidu.
na njemu sam uzgojio divokoze, opjevao volujske rogove
milovao sam zmijske kože.
činilo mi se da me netko iza zida promatra
i to je bilo dobro, nisam bio sam.
ali sat s plavim krilom bio je tih.
poslije sam rodio olovno jaje. samo i golo
savršeno okruglo držao sam ga u svojoj glavi. laterna magica,
prijatelj sata s plavim krilom. slušao sam violine jeseni
njihovi otkucaji proizveli su nekoliko vrtova
šum majčinih sukanja;
fantastični vrtovi u kojima je najznačajniji plod bila smrt.
sviđao mi se njezin miris s onu stranu
ondje se sve činilo kao početak
ali sat s plavim krilom bio je tih.
poput hijene išao sam zatim za mirisom nepoznatih šuma,
vjerovao sam da mogu jahati tog grifona
koji me čekao, uvijek me čekao i njegovo je krilo naoticalo sa svakom riječi.
napravit ćeš si kuću, rekao je, i ja ću je uništiti.
napravit ćeš si drugu – uništit ću je.
zaboravit ćeš me – uništit ću te.
pokušat ćeš me udaljiti, uništiti me –
vratit ćeš se k meni, ovdje sam, s tobom zauvijek
tvoj plavi sat, tvoje krilo.
*Prema naslovu Chagallove slike.
SLIKA
Kao puževi zdrobljeni na pločniku
korijenje kiše dodiruje asfalt
večer grakće
u vuni sjećanja nekoliko mrava
kameni trubaduri gutaju razodjevene starce
ispred ogledala
SLIKA
Jednog dana popest ćemo se po zidovima manastira
i zabosti nokte
u njihovo požutjelo meso
potegnut ćemo zelena zvona
kao iz plodne zemlje izrast će male biljne izbočine
koje ćemo nazvati lijepo
dah između dvije molitve ništavila
bršljan
naša zelena tijela
SLIKA
Između zgrada pale se
ljudska beznađa kao kakve žarulje
u prljavoj kupaonici.
nijedne svete životinje
koja bi pila iz bare
jelenji rogovi zubima
ne oru četvrt, od žeđi, od ljudske gladi
nosilac se gasi s električnim stupovima
koje nosi na leđima.
ulicom prolazi pas lutalica.
pogleda te.
šuti.
i ode.

SLIKA
Sitni koraci na ulici
tanjur je prazan
utroba prazna
samo tramvaji si vuku pune trbuhe kroz kuće puževa.
tri putnika padnu u snijeg.