Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Lukasova dva nastojanja

Lukas kroz život prolazi s dva nastojanja: jedno je biti što skriveniji, drugo biti što otkriveniji.

Jednom mu je netko napisao da njegov rad podsjeća na niz širom otvorenih vrata dok se ne naiđe na jedna koja su sasvim zatvorena, zabrtvljena i neprobojna.

Lukas ne zna što se nalazi iza njegovih zapečaćenih vrata, uz pretpostavku da postoje, ne zna detalje, ali zna što se nalazi iza niza otvorenih: Ništa. Kič iza kojeg zjapi praznina. Optička iluzija na koju gotovo svi nasjednu.

I kad kaže ‘ništa’, ne misli na ništavilo, već na to da iza otvorenih vrata nema ništa od materijala koji bi tvorili njega, njegovu unutrašnjost, od čega se god ona sastojala. Možda od papira, novinskog ili od stripa, ili slika, ulja na platnu, svega onoga čime se bavio, tuba i olovaka koje su mu dodirivale tanke ruke, boja kojima se prljao i od kojih bi na nadlakticama uvijek pronalazio nove mrlje. Ali bojao se da je riječ o drugoj vrsti materijala. Onoga od čega se sastojalo dno bunara. Podrum u davno napuštenoj kući.

Iza otvorenih vrata nije bilo toga; bila je tkanina koja mu nije ništa značila; hrana koja mu je značila još manje, uramljene fotografije njegove obitelji od koje je davno odustao u velikim, kićenim ramovima. U tim osvijetljenim prostorijama bilo mnogo sunca i voća, mnogo sjaja. Možda i životinja. Sve ono što bi slučajnog prolaznika moglo navesti na posve pogrešan trag. Dok prolaznik baulja po tim velikim sobama s keramičkim kaminima i teškim lusterima, Lukas je skriven u onoj sobi u koju se ne može ući. Pogrbljen je i tih i promatra linije na naslovnici knjige. Kompoziciju. Mora biti nečujan da ga ne čuju iz velikih soba.

Kuhinja je u modernom stilu, siva, s visokim elementima. Dok gosti pretražuju veliki frižider s mnogo tofua, on završava nešto u tami. Ni sam nije siguran što. Zatim se okreće prema vratima i kroz ključanicu promatra svijetle sobe. Svjetlost mu u malom preciznom šiljatom mlazu bode oko.

– Jeste li završili razgledavanje? Mogu li vas još nečim ponuditi?- vikne.

Goste zbuni iznenadni glas.
– Tko je to?- pitaju pomalo uplašeno.

Zatim traže. Zavlače se ispod fotelja. Gledaju iza vrata, iza velikih bordo zavjesa (Lukas ne voli zavjese), ali ne pronalaze nikoga.

– Jeste li gotovi? Možete li krenuti?

Lukasa hvata nervoza. Želi izaći iz prostorijice, ali dok su ostali tamo, ne može.

Nitko ne odlazi. Ne zna zašto ga ne slušaju. To su njegove sobe, ne njihove.

Zatim mijenja taktiku.
– Tu sam!- vikne iz svoje tmine.

U njegovoj prostoriji mrak je taman i gust, poput tinte. Ako doda malo boje, malo crne koju uvijek drži u kantama, mogao bi postati i vlažan, mogao bi se pretvoriti u nešto poput katrana.

– Slobodno uđite!- namješta svoj najprijazniji osmijeh dok zaglađuje rijetku kosu.

I dalje ih gleda kroz ključanicu.
Normalni su. I pod tim misli- odvratni.

Imaju navike i gestikulaciju koja samo svjedoči tome koliko su uklopljeni. Ukotvljeni su duboko u i na svom tlu, ne misle o tome kako bi ono moglo propasti ispod njih, otvoriti se kao golemo ždrijelo i proždrijeti ih u bilo kojem trenutku.

I dok misli o ždrijelu, Lukasu srce počne brže kucati, a nalet nečega što može nazvati samo adrenalinskim ushitom počne strujati kroz njegovo tijelo. Uskoro bi taj nalet mogao izaći iz njegovih usta u sretnom vrisku.

Uzima kante crnog koje uspijeva naći i izlijeva ih po svojoj prostoriji.
Zatim broji i promatra svoje goste. Zbunjeno se trzaju i kreću prema njegovom glasu, polako i oprezno, a zatim se vraćaju. Kao zombiji kad im se učini da su nešto čuli, a zatim shvate da ipak nisu pa se nastave vrtjeti ukrug, pomišlja.

Prvo ugleda nju. Lijepa plava gospođa, guste njegovane kose, ugodnog osmijeha. Voli promatrati slike po zidovima.

– Lukas je izvanredan ilustrator!- zapišti povremeno (voli riječ ‘izvanredno’. Ova stolica je izvanredna, kaže. U odnosu na što, pita se Lukas).
Njezin je glas uvijek u pozadini, ne zna začepiti. Misli da govorom odguruje tamu, neugodu, ne shvaćajući da je zapravo stvara.

Drugi, gospodin. Intelektualac. Raspravlja s plavom ženom i čini se da se žele nadglasati. Tko će izreći pametniji uvid, interesantniju opasku? Tko će dublje prodrijeti u Lukasove lažne sobe? Sijed je i naboran, ali vitalan tamo gdje može- u mozgu. Nabraja umjetnike. Priča o kompoziciji, realizaciji, stilu. U Lukasu se nešto blago razlije. Gospodin doista pokušava. Možda osjeća krivnju ako barem ne proba objasniti ono što vidi oko sebe, kulise koje je Lukas postavio. Možda misli da je to njegov zadatak.

Gleda u njegovu ruku kroz ključanicu. Gospodin je obukao sivo odijelo i plavu kravatu. Lukas ga poželi pogladiti po sijedoj glavi, kosi kao iglicama. Rijetko osjeti nježnost prema posjetiteljima.

Treća- mlada djevojka. Jarko šarena haljina, crna kosa. Vedra i zadovoljna. Promatra njegove knjige (one koje drži u svijetlim prostorijama, dakako). Lista ih i povremeno uzdiše, kao da je nešto bitno shvatila. Bolan, glasan uzdah.

Je li nešto shvatila? pita se Lukas. Gleda u njezine jarko namazane crvene usne i zlatni lančić oko ruke. Lančić, usne, to ne mora ništa značiti (Lukas je naučio razdvajati svoju intuiciju od svojih predrasuda).

Odluči je testirati. Kroz otvor u vratima provuče knjigu na kojoj je već dulje radio. Slike i tekst. Djevojka njuška uokolo i zatim opazi knjigu na podu. Primakne se i podigne ju. Dok prelistava stranice, na licu joj se ocrta izraz gađenja. Čini mu se da će ju čak baciti u smeće.

– Fuj- kaže.

Lukasova prostorija nije ugodna mirisa. Tamo se skuplja mokraća i fekalije. Lukas ih katkada izbacuje, ali ne prečesto. Uvijek je netko vani i mora biti oprezan s izlaženjem.
Djevojka odlaže knjigu visoko na policu, kao da nastoji zaštititi i ostale od Lukasovog rada. Ili- kao da smatra da je ovo djelo nepovezano s Lukasom. Uljez kojeg je netko zabunom unio unutra.
Ono što je kao ushit skoro izašlo kroz Lukasova usta sada se gnijezdi u njegovom želucu kao žeravica. Pali mu utrobu i izlazi iz nje u svojoj vrelini.

On zazviždi.

Djevojka se okrene prema vratima njegove prostorije.

– Tko je tamo?- pita razgovijetno i glasno.

U glasu joj osjeti nešto odglumljeno, kao da je na pozornici. Nije li?

Gotovo uvijek zaboravi da su njegovi posjetitelji, prolaznici, stalno na pozornici.
Ponekad, vrlo rijetko, uhvati pogled nekoga tko nije.

Nedavno je slikao u parku, a iza njega se stvorila osoba u žutoj haljini sa žutim šeširom. Neprijazno se okrenuo prema njoj, a zatim stao. Ispod šešira, ispod haljine, skrivala se oštećenost koju je rijetko viđao. Veća od njegove. I skrivala se vrlo dobro. Žena nije odavala napukline. Promotrio ju je još bolje, gotovo s divljenjem i kimnuo joj. Kimnula mu je natrag. Gledala je u kovitlac boja na njegovom platnu i duboko disala, kao da je na nekom liječničkom pregledu o kojem joj ovisi ostatak života. Stajala je pored njega vrlo oprezno, kao na staklu, kao što je i trebalo stajati, pomislio je. Još joj je jednom kimnuo. Nije trebalo ništa reći. Izvadila je lepezu i nasmiješila mu se. Zatim ga je dotaknula po ramenu, okrenula se i otišla.

– Čujete, tko je to?- viče i dalje crna ljepotica prema njemu.

– To sam ja, umjetnik Lukas!- zazvoni on prijazno.

Djevojka se približava vratima još uvijek sigurnim korakom. Novinarka? Vjerojatno. Kulturni krugovi, svakako.
Lukas otključa i odškrine vrata. Još uvijek ima priliku otići. Zapuh smrada će je otjerati. Ali ona se približava, nabire nos, dodiruje vrata i glasno izgovara:

– Umjetniče Lukas, vaš talent je neopoziv. Pozivam vas na predstavljanje na najpopularniju tribinu koju vodim lično da u detalje analiziram vaša cijenjena djela…

Ali mrak je zaustavi. Dogodi se ono što se uvijek dogodi – mrak je gotovo paralizira. Sjedne i ušuti.

– Zašto ne upalimo svjetl…- ali zadnji dio riječi proguta i ostane nepomično sjediti.

Lukas nije siguran otkuda dolazi dragi mrak, ali zna se igrati s njim, premetati ga iz ruke u ruku, stvarati sve što već stvara iza svojih zatvornih vrata, kao i kulise iza otvorenih.

Djevojka i dalje sjedi. Lukas razabire samo njezin crveni ruž i pune, poluotvorene usne. Uzima kist i umače ga u svoju crnu, svoj katran.
Zamišlja ženu u žutom kako stoji kraj njega i osmjehuje se.
Prilazi djevojci i nježno je polegne na svoj stari madrac. Naslanja se nad nju vrlo nježno joj kistom prelazi preko usana. Lijepe usne, sočne. Crna ulazi u njezine pore i stapa se s njenom kožom.

Lukas je djevojčine usne ispunio crnom i primiče se očima. Gleda u lijepe, guste trepavice, bez imalo šminke. Lukas se pridiže i traži novi, tanki kist. Treba biti vrlo precizan. Njezine su oči otvorene, nepomične. Tankim kistom prelazi preko trepavica. Crna boja ulazi u njezine oči i boji bjeloočnice.

Taako, pomisli Lukas i zatvara joj oči. Sada se sve treba dobro upiti.

Ostali su završili s razgledanjem i prostorije su prazne. Lukas gleda u svjetlo kroz ključanicu. Tišina u prašini na suncu smiruje ga.
Lagano pridiže crnu gospođicu i vodi je do vrata. Otvara ih i zajedno s njom izlazi u sunčanu sobu. Djevojka sjedne na fotelju.

– Jako me boli glava. Što se dogodilo?

Ne gleda ga, a glas joj je raspuknut, piskutav. Ni traga sigurnosti.

– Mogu vam donijeti malo vode- kaže joj namještajući svoj najljepši smiješak.

Djevojka ga pogleda očima u kojima su popucale kapilare. Crveno se pomiješalo s crnim i tvori ružnu kašu.

– Tribina…?- pokuša ona, ali glas je izdaje.
– Apsolutno, dakako- odgovara Lukas. – Bit će mi čast.- trudi se prigušiti smijeh.
– Ne želim vodu. Želim izaći odavde. Nešto me steže u prsima… i jako slabo vidim.
– Proći će, proći će prije nego što mislite. Ispratit ću vas.

Lukas hoda pored djevojke umočene u mrak.
Posljedice mraka su raznovrsne. Ponekad i fatalne. Uvijek nepovratne. Na izlazu joj maše kistom kojeg još uvijek drži u ruci.

– Hvala vam na interesu, sasvim ste pronikli u bit mojih djela!- viče za njom dok ona tetura prema cesti.

Zatim se okreće i više ne može prigušiti smijeh koji odzvanja po osunčanim sobama i odbija se o skupocjene komade namještaja.

Lukas kroz život prolazi s dva nastojanja: jedno je biti što skriveniji, a drugo biti što otkriveniji. Upravo sprema novu izložbu pod nazivom: ‘Niz otvorenih vrata’. Promatrat će je iz svoje prostorije.

Nada se da će biti dobro posjećena.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković)

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković