– Sused Marić, zakaj nekaj ne poduzmete s Mirkovim stanom? To je leglo žohara i ko zna kakvih buba. Cena naše nekretnine se srozava jer se on ne brine o svojoj. Jeste prošli pokraj njegovog stana? Odite! Pomirišite malo! Bute se onesvestili od smrada. Dajte nekaj napravite, nekad su predsjednici kućnog saveta čuda mogli, kaj nemrete nekaj napravit? Ha, sused?!
– Suseda, gospon Vas ne smeta i tu se ne može ništa. Ne mogu se petljati u to kako se taj stan održava. Ako su žohari problem i ak ih imate, to ćemo riješiti deratizacijom, a ako se gospon Mirko ne žali na svoje, a Vi svoje nemate, onda ni taj problem nećemo rješavati.
Kroz cijevi se čuju razgovori koji bi trebali biti tajni, ali ako ih nikome dalje ne kaže, Mirko zna da će oni i ostati baš to – tajna. Nekad je mario što su ljudi mislili o njemu, ali danas nema taj luksuz brige jer da brine, značilo bi da ga smeta, da mu je stalo. No, Mirku nije stalo i zna da će njegova susjeda s donjeg kata već za nekoliko minuta naći neku drugu žrtvu i problem koji treba rješavati. Nije mu stalo jer zna da ne može utjecati na to što neka žena misli i svjestan je da nema mogućnosti išta promijeniti u svom životu. Nema ni volje. Čemu, kad je svakim danom sve bliže smrti, koja se u tim njegovim godinama više i ne čini tako neprivlačnom.
I doista, u Mirkovom stanu smrdi po starosti i nema te mirisne svijeće ili štapića koji mogu starost izbaciti s toga mjesta. Taj vonj kao da živi svoj život. Ujutro je pospan, nije toliko primjetan, no postaje intenzivniji kako dan odmiče. Uvukao se u svaki ormar, posteljinu pa i lonac. Taj zadah smrti osobito je snažan na smeđem kauču pokraj blagovaonskog stola koji stoji u dnevnom boravku, a kojemu je pak namjena da ujedno bude i spavaća soba.
Prostor u kojem boravi natrpan je namještajem i nikada nije bio planski namješten. Već s vrata beskompromisno napada dvokrilni ormar koji stoji nahero i prijeti da će se srušiti svaki put kada se zalupe vrata. U ormaru je odjeća za avanture, od kišne kabanice do odijela za ronjenje kojeg je starac našao pokraj kante za smeće u Kačićevoj ulici nakon rata. Ni kišna kabanica, niti odijelo nisu pronašli svoju svrhu u njegovu životu, a niti ostali komadi odjeće. Jedina i prava svrha im je da vise u ormaru. Iz tog ormara nešto grozno zaudara, a vlasnik, nažalost, nema želje otkriti o čemu je riječ. Ostali ormari u njegovome stanu samo zagušuju prostor, potpuno nepotrebni, a opet vlasniku toliko potrebni da u njih pospremi cijeli jedan životni vijek. Starost ne želi bacati predmete. Ona ih čuva za pod stare dane, gomila, reda, skuplja. Trebat će ih jednom i sigurno će ispuniti svoju osnovnu zadaću, misli starost.
Posve je jasno da u stanu živi muškarac koji je bliži onom životu, nego ovom. Često odlazi k prozoru jer u ostalim sobama u stanu nema nikakve svježine kojoj se može nadati. Ponekad umisli da ne može disati i da gubi dah i odmah se baci k prozoru da vrati ritam disanju. Nekad se ovaj stan činio vrlo svijetao, osobito osamdesetih godina kada ga je oličio. Dobili su boje u firmi i svi su tada kolektivno prefarbali unutrašnjost svojih domova. Predsjednici kućnih savjeta su se pobrinuli da i ulazi budu reprezentativni. I otada, kako stvari stoje, ništa se nije promijenilo.
Prva soba koju je tada prefarbao bila je kuhinja. Sjeća se osjećaja neizmjerne sreće koji ga je preplavio kada je završio s tom prostorijom. Konačno je neku radnju priveo kraju i posao koji je radio ima smisla. Mogao je vidjeti rezultat svoga rada, ono što na svom poslu nije mogao već godinama. Ta nekadašnja uredna, svijetla i bijela kuhinja danas ne poznaje više tu boju. Zidovi su požutjeli, a ponegdje i pocrnili, osobito pokraj štednjaka. Taj svakodnevno trpi prskanje, prolijevanje i uopće nemarnost svog kuhara. Na njemu su se naredali slojevi i slojevi ručkova, večera pa i jutarnjih kava, gotovih gulaša i iskipjelog mlijeka i danas gotovo da daju šarm ne samo ovome štednjaku, nego i svoj bijeloj tehnici. Pokraj štednjaka, nalazi se hladnjak, bučan sustanar, cimer, kolega. Da itko prisluškuje što se događa u ovome stanu, mogao bi zaključiti da u njemu živi dvoje ljudi. Zvukovi koje ispušta hladnjak uvelike podsjećaju na nekog hroptavog starca koji se s vremena na vrijeme gadno nakašlje i onda naglo utihne. Introvert, kako i odgovara Mirku, vlasniku stana i susjedu kojeg svi znaju, ali nitko ne poznaje. Kuhinja nije mjesto koje Mirko voli. Posložio ju je tako da služi svrsi, ali ne i da se uživa u onome što se u njoj može pripremiti. Čak i ti lonci kojih su puni kuhinjski elementi zaboravljeno stoje i strpljivo čekaju svoju namjenu. Nikako da se nešto procijedi kroz njih, ispeče dobar komad mesa na tavi ili pak skuha ručak za nekoliko dana. Protvani su se zalijepili jedan uz drugog i kolača se sjećaju toliko koliko i gospođe koja ih je radila u njima. Dvolitarski, sada već crni lonac, dobio je glavnu ulogu u kuhinjici i čast da se u njemu priprema sve – od kave pa sve do graha iz konzerve. U nedostatku ideje i želje za promjenom, starac je u njemu jednom prokuhao i krpe. Od smrada i sam Mirko ponekad bježi i to onom jednom jedinom prozoru u boravku.
Prozor u dnevnom boravku bi prodao stan, kad bi ga netko htio i kupiti. Taj gigantski trokrilni okvir na zidu gleda prema zapadu i svjedoči najljepšim zalascima. Nema dana da na njemu starac nije dočekao dan i ispratio ga. Prozor je neupitan podsjetnik na prolaznost. Starac se zadnjih godina pobrinuo da mu je krevet, odnosno smeđi stari kauč neugodna mirisa, blizu prozora jer voli da ga probudi svjetlo. Čudno je da ga tako nešto veseli kad svake večeri navlači sive zastore podrapane na krajevima. Veseli ga da ipak malo propuštaju svjetlost. Svjestan je da bi i rolete trebalo popravljati, ali za njih nije imao živaca ni onda kada su se zaglavile za vrijeme uzbuna u Zagrebu, a niti sada. Ratno vrijeme nije dopuštalo popravke, a život nije smatrao da su rolete ključne za svakodnevnu rutinu. Buđenje ujutro s pogledom na prozor bio je znak da je preživio još jednu noć. Uvečer kada bi lijegao spavati bojao se nesanice, a onda i sna i sanja i mogućnosti da se ne probudi, stoga je svako jutro dočekivao radosno. Poletio bi prema prozoru, rastvorio zastore, otvorio prozor i udahnuo zrak punim plućima, potom bi počeo kašljati i ubrzo bi ga šlajm počeo gušiti. Otrčao bi u kupaonicu i pljunuo u svoj odavno razbijeni umivaonik tu gustu, ljepljivu sluz. Odraz u ogledalu bi ga nerijetko prestrašio, možda zato što to ogledalo ima posred crtu koja iskrivljuje njegovo lice. Htio je on to ogledalo zamijeniti, ali nikad nije došlo na red. U kupaonici bi valjalo štošta promijeniti, ali odakle početi i kako to platiti? Penzija je kao tiha spora smrt. Umre ti svaka nada kad vidiš koji iznos ti stiže svaki mjesec na račun pa svakog dana još malo uveneš. Nestaneš. Ne nadaš se. Starca plaši pomisao da će se jednom onesvijesti na ovome mjestu i da će ga naći u odvratnoj penzionerskoj kupaonici. Iduća mentalna slika mu je bila kako ga izjedaju bakterije koje su se nataložile posvuda. Stresao bi se od te pomisli, ali onda bi brižno pazio da u kupaonici ne radi nikakve nagle kretnje koje bi ga koštale života ili susreta s nevidljivim nečistim bićima.
Mirko se ponekad nada da je njegov život samo noćna mora i da zapravo na javi živi svoj predivni život. Nepojmljivo mu je da život jednog starca može izgledati tako grozno, da život nečijeg susjeda, pacijenta, kupca i građanina ove države može biti nevažan. Kako svi ti ljudi oko njega mogu dopustiti da netko kao on, ili baš on, živi tako jadno, osamljeno, bez igdje ikoga, u stanu koji umire zajedno s njim?
Iako ga ogovara drugim susjedima i zla je prema njemu, gospođa Ankica nije niti svjesna da udahne svaki tjedan, obično četvrtkom, ono malo života u njemu. Tada kroz zajedničku vertikalu osjeti miris najfinijih pohanaca. Mirku oni zamirišu po nekim lijepim vremenima i kao da opet postane muž svoje žene u bijelo ofarbanom stanu godine kad je bila Univerzijada i kad je njihov grad postao velegrad, a njegovi stanovnici, on, njegova žena i svi susjedi, domaćini takvom velikom događaju. Volio bi Mirko okusiti barem jedan komad tog pohanca pa da ga podsjeti da je uistinu nekad davno bio živ.
Autorica: Ana Horvačić Debić
Radionica: ‘Prostor i književni tekst’, voditeljica: Jelena Zlatar Gamberožić
