Kategorije
Kratki razgovori

Mislim da sam završila sa svakom vrstom autofikcije – razgovor s Irenom Matijašević

Draga Irena, prvo bih ti željela zahvaliti na redovitom čitanju mojih priča i svim, mnogobrojnim komentarima. Ti si jedna od rijetkih osoba koje znam da dubinski zainteresirano ulazi u tuđe tekstove. Dijelom je to, dakako, zbog prirode tvog posla, ali da se baviš nečim što ne bi zahtijevalo čitanje, bi li i dalje bila jednako zainteresirana za tekst, analizu, proučavanje drugih?

Oduvijek me zanimalo dubinsko čitanje ili pomno čitanje jer mi se to čini kao jedini pošten odnos prema tekstu. Kod lakše prohodnih tekstova, da ne kažem površnijih i banalnijih, taj postupak nema smisla, pa onda i ja „letim“ po tekstu, kao vjerojatno i drugi čitatelji. Ali istinski uživam u onim tekstovima koji od mene traže veći angažman. Volim analizirati život, ljude, i naravno, tekstove. Tako da je odgovor potvrdan, analiza mi je u krvi, donekle čak neovisno od prirode mojeg posla, koji je još potencirao tu sklonost, koja je dobra, načelno, ali ne treba međutim ni s tim pretjerivati.

 

Što se tiče tvog pisanja, vidim da se nešto bitno mijenja: iz analize i psihologizacije likova i pripovijedanja u tom ključu, prelaziš u nešto što bih mogla nazvati skice, fotografije, blic-sjećanja ili osjećaji potaknuti nekom situacijom, fizičkom ili emotivnom senzacijom, sjećanjem na nešto. Mislim, dakako, na tvoj novi rukopis “Cesta za tar”. Kako je došlo do promjene?

Promjena je okretanje prema van, a ne introspektivno unutra. Iako je svo moje pisanje ipak „iznutra“, u novi rukopis sam unijela puno signala tzv objektivne zbilje koja nas sve okružuje, ali koju sam u cijelosti izmislila, odnosno nisam je iskusila na svojoj koži. Cesta za tar ne postoji, to je sinonim za putovanje jezikom. Jedan cijeli ciklus je pisan i iz muškog glasa. Mislim da sam završila sa svakom vrstom autofikcije i da sam saznala sve što me zanimalo. Počistila sam svoj dom, kako se kaže, sad mogu van, gledati svijet oko sebe.

 

Vratimo se na neke tvoje romane, npr. Kao kiša i Igra istine. Postoji li neki cilj koji želiš postići ili nešto što želiš pokazati čitatelju (ili sebi?) kroz međuigru, često ljubavnu ili potencijalno ljubavnu, svojih likova? Što oni za tebe predstavljaju?

Ne postoji drugi cilj osim ispričati uglavnom ljubavnu priču. Mislim da je pisati o ljubavi najzahtjevnije, zbog klišejiziranosti. Nemam poruke, osim poruke da je ljubav najnepoznatija i najsnažnija sila na svijetu. Jedina na koju ne možemo utjecati voljno. Zato me toliko fascinira, zato su moje junakinje i junaci, analitični kakvi jesu, u velikim problemima vezano za ljubav, možda i zato što su veliki idealisti. Htjela sam zapravo prenijeti banalnu poruku, koju možemo naći primjerice i na šalici za kavu ili majici: „Stay true to your heart“. U mladosti se možda ta rečenica čini banalna, ali s godinama shvaćam da živjeti u skladu s osjećajima zahtijeva i dosta hrabrosti.

 

Koja je razlika u pisanju poezije i proze za tebe? Kada za kojom posežeš?

Proza i poezija se stalno izmjenjuju. Pišem paralelno prozne i pjesničke knjige. Ne znam što presuđuje. Ipak, rekla bih da pišem poeziju kad sam uznemirenija.

Kad pišem prozu, tu već postoji neki odmak. Ima i primjera koji me demantiraju, npr. proza „Crno pismo“- pisana je bez i trunke odmaka.

 

Čini mi se da je pisanje za tebe svakodnevna, za život nužna aktivnost. Zamišljam te noću, za stolom, s kavom i cigaretom, kako slažeš rečenice. Ako sam otprilike pogodila atmosferu (ako nisam, ispravi :), što se događa u tebi u tim trenucima? Je li pisanje izdvojeno iz tvoje svakodnevice kao neka vrsta pauze/meditacije ili si u tim trenucima najprisutnija i najstrastvenija? Ili oboje?

Pisanje mi je jako izdvojeno iz moje svakodnevice: posla i obitelji. To je samo moje vrijeme i obavezno mora biti noću. Netko je jednom rekao da se duša sporo budi, kod mene se zaista duševni i duhovni porivi javljaju tek navečer. Tijekom dana dovoljno je samo imati inteligenciju, ali pojam duše i duha je dublji od razuma i zato navečer pišem, kad se dnevni um i praktična inteligencija malo priguši i počinje meditativno, kontemplativno stanje. U pravu si, tad  imam bijelu kavu i e-cigaretu. I šalicu na kojoj piše „Stay true to your heart“ . Ha ha.

Foto: Irena Matijašević

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)