Draga Luca, tvoja prva zbirka priča ‘Važno je imati hobi’ (Jesenski i Turk, 2021.) čini mi se iznimno vješto napisanom kratkom prozom, gotovo kao da si već u prvoj knjizi svladala najvažnije tajne i tehnike zanata. Zanima me sve: kako si je pisala, tko su ti bili (eventualni) uzori u pogledu kratke priče, kako si dolazila do tema/ideja, kako si izbrusila kratkoću, napetost, obrate i otvorene krajeve – sve specifičnosti tvoje zbirke?
Hvala ti puno! Nikad mi neće biti jasno kako dvoje ljudi čita iste tekstove i imaju različita mišljenja o njima – u tim pričama nalazim toliko prostora za još rada, a neke bih sasvim izmijenila! Ali pretpostavljam da je to ona legendarna i pretjerana autorska samokritičnost koja nas spopada kad nešto ne ispadne točno onako kako smo zamislili.
Zbirka je nastajala godinama, dok još nisam ni bila svjesna da će biti zbirka. Naprosto mi je pasala mikro forma. Ne samo zato što sam na radionicama bila “prisiljena” pisati priče koje bi se mogle brzo pročitati naglas, već i zbog ogromnog utjecaja Borgesa i Kafke. Oni su bili prvi kod kojih sam vidjela da je moguće napisati moćnu priču u nekoliko stranica ili čak redaka.
Inače, shvatila sam relativno nedavno da sam tip pisca koji kad pročita nešto što me jako impresionira, dobijem poriv za besramnom imitacijom.
Pa sam tako krenula kopirati Borgesov intelektualni rječnik (zato su mi polaznici radionice i govorili da imam “starinski stil”), obrate pa čak i teme (jedna od prvih napisanih priča prati Židova profesora matematike koji bježi od nekog mafijaša pred II.svjetski rat!). A od Kafke sam naučila kako koristiti atmosferu, otvorene krajeve i naoko banalne, ali poetične detalje.
Npr. priča Zvijer iz zbirke ‘Važno je imati hobi’ je (blago rečeno) inspirirana ovom pričom:
Oni su najviše utjecali na rane verzije priča. Kad sam baš sklapala rukopis i pisala nove priče, puno sam čitala Davida Albaharija, Lydiju Davis i mikro priče u stranim online časopisima.
Osim službenog uredničkog rada (urednik knjige je Kruno Lokotar), priče sam brusila sama i uz pomoć Ružice Gašperov i Sare Kopeczky. One su tip čitateljica i autorica koje bez imalo zadrške ističu nelogičnosti i pogreške u tekstovima. U nekim pričama su mi pomogli i dojmovi prijateljice Višnje koja ih je čitala neopterećena spisateljskim pravilima.
Da nisam dijelila priče s drugima i tražila njihova mišljenja, ostale bi na razini zgodnih anegdotica.
Prevladava mit da su autori antisocijalna bića i da je pisanje strogo individualan čin, a u stvarnosti kvaliteta priča puno ovisi o pomoći drugih ljudi.
Pročitaj samo zahvale na kraju stranih (pogotovo knjiga na engleskom) – jednom sam izbrojala deset ljudi koji su autorici čitali rukopis i davali savjete i povratne informacije.
Inače, shvatila sam relativno nedavno da sam tip pisca koji kad pročita nešto što me jako impresionira, dobijem poriv za besramnom imitacijom.
Kad smo kod spisateljskih tema, čitajući tvoju novu priču koja je ušla u uži izbor natječaja ‘Sedmica & kritična masa’, kao i tvoje ostale priče, čini mi se da fokus stavljaš na situaciju, komadić svakodnevice, nečemu što u prvi mah ne bismo primijetili ili čemu ne bismo pridali pozornost koju zaslužuje, no upravo taj trenutak i njegova dinamika u sebi skrivaju nešto važno, možda i presudno za tvoje junake? A i za čitatelje.
Vrag je u detaljima, kako kažu Englezi (ili Ameri)! Pa i u svakodnevnom životu, često su detalji ti zbog kojih donosimo bitne odluke: prekidamo prijateljstva i ljubavne veze, napuštamo poslove, shvaćamo da smo u nečemu pogriješili, itd.
Što se tiče mojih priča, to ne radim s izričitom namjerom. Da nisi istaknula taj detalj (!), ne bih ni skužila 🙂
Zanimljivo je što – kad se sjećam pročitanih knjiga i priča – najviše mi u sjećanju ostane ili osjećaj, tj. atmosfera ili detalji. Npr. scena kad u Go Tell it on the Mountain Jamesa Baldwina otac se tako jako rasplače i naljuti da mu šalica padne sa stola ili scena u Poniženi i uvrijeđeni F.M. Dostojevskog kad Nellinom djedu na pod padne kovanica (ne znam zašto, ali kad sam to prvi put čitala sam se jako rasplakala). A jedna od najdražih scena ikad mi je u Miss Lonelyhearts Nathanaela Westa kad pripovjedač opisuje skidanje odjeće nautičkim pojmovima.
He smoked a cigarette, standing in the dark and listening to her undress.
She made sea sounds; something flapped like a sail; there was the creak of
ropes; then he heard the wave-against-a-wharf smack of rubber on flesh.
Her call for him to hurry was a sea-moan, and when he lay beside her, she
heaved, tidal, moon-driven.
Prevladava mit da su autori antisocijalna bića i da je pisanje strogo individualan čin, a u stvarnosti kvaliteta priča puno ovisi o pomoći drugih ljudi.
U nedavnom si intervjuu naglasila da se više pažnje i prostora treba dati mlađim, neafirmiranim autorima upravo zato što se najviše pozornosti pridaje etabliranim autorima i autoricama. Naglasila si i da je to sasvim prirodno, no misliš li da je i zasluženo? Ili, da preformuliram pitanje: misliš li da postoji problem promoviranja istih (priznatih) imena u javnosti koja možda svojom kvalitetom ne dostižu ona ‘nepriznata’ ili ne toliko (samo)promovirana?
Namjerno sam izostavila riječ “Mlađi” jer znam da postoje pisci koji nisu u ranim dvadesetima ili tridesetima, a dovoljno su kvalitetni da bi mogli biti dio mainstreama. Kroz radionice sam upoznala više žena iznad četrdesete koje odlično pišu, iako su počele pisati redovito tek na radionicama.
Što se tiče zasluženosti, mogu misliti da je guranje autorice ili autora X nezasluženo, dok deseci drugih ljudi misle da jest. Ali nije stvar u tome da sasvim ignoriramo afirmirane autore i svu pozornost pridamo nedovoljno priznatima, nego da se napravi malo više prostora za njih. Da im se da prilika da dođu do svojih čitatelja.
Dok ovo pišem, svjesna sam koliko naivno zvuči to -”trebalo bi se dati više pažnje” jer se to ne može napraviti nasilu i odjednom. Živimo u takvom društvu gdje je jako bitno koliko ćeš se kao autor sam promovirati i hoće li tvoje djelo doći do čitatelja koji će svoje oduševljenje širiti dalje.
Živimo u takvom društvu gdje je jako bitno koliko ćeš se kao autor sam promovirati i hoće li tvoje djelo doći do čitatelja koji će svoje oduševljenje širiti dalje.
U nedavnom mi je razgovoru jedna kolegica rekla da se za neke autore/ice ne bi niti znalo bez njihove samopromocije po društvenim mrežama i njihovom iznimnom trudu oko izgradnje svog imidža kao spisatelja/ica jer njihova djela/radovi/knjige jednostavno tu poznatost i priznatost ne podupiru (dakako, ne samo količinski nego i kvalitetom). To mi se učinilo kao smiona, ali ne sasvim netočna tvrdnja. Što ti misliš o takvim situacijama i vlastitoj ‘samoizgradnji’ (samoosmišljavanju) autora? Imaju li nepromovirani, a (možda) kvalitetniji autori uopće šanse u takvoj dinamici?
Kolegica je u pravu. To je moć marketinga koji zna dobro naciljati ljude kojima su ti radovi namijenjeni. Možeš biti genij, ali ako se ne možeš istaknuti, tj. promovirati u online svijetu i nemaš dovoljno dobre veze i preporuke uz to, malo tko će te primijetiti. Za ovako malu državu sa zakržljalom navikom čitanja, objavljuje se masu knjiga. Baš sam nedavno čula da će jedna izdavačka kuća objaviti čak dvadeset naslova u jednom mjesecu. I kako se onda istaknuti?
Osim toga, kod nas, ali i u svijetu se sve više podrazumijeva da čak i autori objavljeni u većoj izdavačkoj kući trebaju sami sebe promovirati, dogovarati nastupe i promocije ako se žele istaknuti. Tako da autor više nije samo autor, već marketing, social media manager i PR. A znamo da mnogi pisci zaziru od samopromocije 🙂
Na tu temu ima jedan super video američkog autora Jasona Pargina.
Smatraš da je kulturološki utjecaj feminizama koji stalno skreće pozornost na žensko stvaralaštvo nezanemariv. Kako ti vidiš suvremeno žensko stvaralaštvo na našoj sceni? Iako si naglasila da su ti draži strani autori, koje autorice voliš čitati, neovisno radi li se o prozi, poeziji ili možda nekim znanstvenim radovima, esejistici…?
Koliko god da su autori eksponiraniji u javnosti u odnosu na autorice, ipak su one kičma naše književne scene. I ne samo scene koja uključuje objavljene i renomirane autore, već i one koji se pisanjem bave kao hobijem. Kroz radionice naše udruge Pisci za pisce su prošle većinom žene. Isti je zaključak kad se sjetim radionica koje sam i sama pohađala.
Realno, ludo je očekivati da omjer spolova bude 50-50 jer bi to onda značilo da bi se neke autorice trebalo objavljivati i promovirati samo na temelju njihovog spola.
Isto tako, mislim da je puno bitnija točka dnevnog reda kako približiti književnost, kojeg god spolnog predznaka, potencijalnim čitateljima.
Od domaćih suvremenih autorica najviše mi se ističu pjesnikinje iz cijelog regiona – npr. Nada Topić, Olja Savičević Ivančević, Martina Kuzmanović, Selma Asotić, Nikolina Todorović. Poeziju sam zapravo počela pratiti znatno kasnije od proze, ali su se zadnjih nekoliko godina (najviše u Srbiji) javile veoma kvalitetne pjesnikinje.
Od domaće ženske proze koja mi je ostala u ugodnom sjećanju bih istaknula nekoliko knjiga – Fantomska bol Marine Gudelj, Plava ptica Vesne Marić, Vrijeme badema Maje Klarić i obje zbirke priča Lejle Kalamujić.
Ovo je već varanje, ali bih u ovaj popis ubacila još neobjavljene rukopise mojih kolegica po peru i prijateljica Romane Jadrijević, Ružice Gašperov i Sare Kopeczky. Još su u fazi pisanja, ali sam sigurna da će te knjige biti odlične!
Koliko god da su autori eksponiraniji u javnosti u odnosu na autorice, ipak su one kičma naše književne scene.
Reci mi nešto o poeziji koju također pišeš, a neke smo pjesme i objavile na stranici ‘Čitaj mi’. Kako za tebe funkcionira pisanje proze naspram pisanja poezije? Čini mi se (slobodno me ispravi ako griješim) da je poezija kod tebe povezanija s nešto intimnijim (osobnijim) iskustvima od proze i da teži takvom izričaju? Pa ipak, to ne znači da ulazi u polje patetike ili (često prisutnog) samosažaljenja, čemu u našoj poeziji katkad imamo priliku svjedočiti…
Sve pjesme objavljene na tvom webu su iz predstojeće zbirke pjesama koja bi trebala izaći ovo ljeto u BiH. To je dio nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike. Pjesme su nastajale kroz duži period, kad sam najviše bila u začaranom krugu prerazmišljavanja iliti overthinkinga. Ali su više potaknute tim mislima nego konkretnim iskustvom.
Od domaće ženske proze koja mi je ostala u ugodnom sjećanju bih istaknula nekoliko knjiga – Fantomska bol Marine Gudelj, Plava ptica Vesne Marić, Vrijeme badema Maje Klarić i obje zbirke priča Lejle Kalamujić.
Isto tako, baš kao i u prozi, volim pisati pjesme na temelju tisuće detalja izvučenih iz svakodnevice i drugih vrsta umjetnosti. Rezultat bude šareni, ali krhki Golem – 3% mene, 97% random detalja.
U trenutku pisanja odgovora na tvoja pitanja sam prošla kroz komentare urednice. Jedan je stih usporedila s Marinom Tucaković. Ne poznajem ni lik ni djelo M.T., ali kad sam je guglala vidjela sam da je napisala stih “pjevat ću dok suze me ne zabole”. Tako da sam se očito na nekim mjestima okliznula na patetiku 😅
Urednici koji te prozovu kad koristiš klišeje i/ili patetiku su zlata vrijedni jer ponekad mi sami nismo svjesni jesmo li zašli na to minsko polje.
Kristalnu kuglu nemamo, kao što si par puta napomenula, ali imaš li neke planove za buduće zbirke (poetske ili prozne, formalne ili neformalne)?
Da, prije mjesec dana mi je pred spavanje pala na pamet ideja o novoj zbirci priča. I zamisli, jutro iza nije bila užasna 🙂 Samo ću reći da će krovna tema biti mentalno zdravlje.
Na lageru imam dvije započete zbirke pjesama – jedna o poznatim muškarcima, a druga o suvremenoj poeziji. Doduše, nisam ih takla od 2021. tako da sumnjam da ću ih ikad dovršiti, barem u tom prvom obliku.
(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)