Autorica: Suzana Bosnić Majcenić
SKICA ZA BAJKU O SRETNOME KRAJU
Pričaju oni koji pamte, Jimena se zvala. Od zore do predvečerja radila je na farmi svojih roditelja, nadomak Celaye u državi Guanajuato. Imali su skromnu kuću, komad zemlje i četrnaest koza o kojima su brinuli bolje nego o sebi samima. Muzli su ih iz dana u dan za potrebe gradskih proizvođača Cajeta karamela, čuvenih tradicionalnih slatkiša od kozjeg mlijeka po kojima je regija Celaya poznata.
Imali su loših dana, i nikad se žalili o njima. Puštali bi ih da prolaze dok ih neki bolji dani ne sustignu. Iznova radeći ono što su znali i kako su mogli. Imali su dobrih dana. Pa u njima potiho slavili, zahvalni za sunce i kišu. Za jučer i za sutra.
Lijegali su rano, žurili spavati. A rano su i ustajali, bez velikih očekivanja, ustrajni u svoj nepredvidljivosti svakidašnjice.
Jednog posebno dobrog dana, kakvih je nedostajalo za prepričavanja, Jimena je krenula u grad dok se mrak još nije bio posve rastvorio u jutro. Morala je dostaviti veliku narudžbu mlijeka, za koju su prvo na dug morali kupiti drvena kolica na dva kotača. U iznošenoj odjeći i cipelama, začešljane kose pod maramom, u zagrljaju svitanja, uzbuđena zbog isplate koju će dobiti, zanašala se svime što bi s tim novcem mogla kupiti. Gonile su je misli. S lakoćom je vukla kolica. Koračala je sve hitrije, sveudilj dižući prašinu za sobom. Praznog želuca, a pune glave mogućnosti o kojima se prepuštena rutini nikad nije ni sjetila pomišljati. Nije se obazirala na podrhtavanje kolica svaki put kad bi kotači prešli preko većeg kamenja.
Odvučena snatrenjem o elegantnoj haljini, novim cipelama i šeširom, nije primjećivala da su se putem limene kantice prevrtale i da se mlijeko iz njih prolijevalo po cesti. Život joj se zamrznuo nepovratno u toj jednoj slici, kad je shvatila da se sa svakim učinjenim korakom, umjesto da bude bliže onome što je naumila, od svega još više udaljila. Stajala je usred ničega, pa redom isplakala svaku dozvoljenu si misao o novoj, drukčijoj sebi. Vratila se kući omamljena uskraćenim željama, bez ushita o životu koji je čeka, uvjerena da od vlastite greške ništa više ne zaslužuje biti.
Ni ukor roditelja, ni dug za drvena kolica na dva kotača, ni dolazak obiteljske farme na loš glas… Ništa je nije moglo pogoditi koliko sram zbog onoga čemu se kratkotrajno usudila nadati, a samo zato da bi je sujetna ishitrenost s ruba sanjive litice gurnula u ponor nepodnošljive stvarnosti.
Kažu, život na farmi je neumoljiv, s njim pod ruku rijetko idu povoljnije okolnosti, osuđen si na njega dok te prolaznost ne zaskoči. I tako su godine žurile jedna za drugom u prošlost, uzevši joj i oca i majku. Ne poznavajući bolje, radom i trudom nastavljala je voditi farmu sve dok je nije zateklo veliko finale duboke starosti. Neostvarena, sama i odjednom bolno sažaljena nad uzalud potrošenim životom.
Zato je, za posljednju priliku, prodala sve što se prodati dalo. Kupila je novu, elegantnu haljinu i par cipela. I čarape je kupila. I ekstravagantan šešir, dostojan skice za bajku o sretnome kraju. Iznenađena naletom ugode osjećaja postojanja, u opravi vrjednijoj od njezina života, pokazivala se s promenade na promenadu, sve dok nije umrla. Puna sebe i otmjena, baš onakva kakvom se je davno i jedan jedini put u mladosti zamišljala.
BIO JEDNOM JEDAN GRBAVAC
Neke ljude nesreća naglo i neplanirano odvuče tamo gdje nisu naumili, u zamračeni kutak sudbine u kojem nikada ne pronađu razlog sreći. A nekima se, eto, u nesreći posreći. Porfirio Gomez Salazar rodio se s greškom u kralježnici. Bilo je to posebnog dana u godini, na proljetni solsticij, kada se povezuje ljudsko i božansko, kada se slavi i odijeva u bijelo.
Stara ga je seoska primalja spretno očistila pa omotala dugim sumnjičavim pogledom. Položila ga je zatim na majčina prsa, kao i brojnim rodiljama do tada, ali s izostankom uobičajenog blagoslova. Umjesto toga, prije izlaska iz sobe ispustila je jedan zloslutan uzdah koji se odmah i zauvijek nastanio u svim očevim ambicijama.
Iz jutra u sutra, Porfi, kako su ga od milja zvali, odrastao je upoznavajući bol te majčinu bezuvjetnu privrženost i ljubav. S ocem je bilo drukčije. Udaljavao se, prvo od sina, pa od supruge te u konačnici i od vlastita razuma, dok malo po malo nije potpuno nestao, ostavljajući ih same i jedva zbrinute u teškim vremenima i za zdrave i za one imućnije.
- Ti si posebniji od drugih. – govorila mu je majka, učeći ga pritom, pod budnim okom, prijeko potrebnoj samostalnosti.
Porfirio je od malena bio štedljiv na riječima, tako je usput štedio govoriti o bolovima koji su rasli proporcionalno s njegovim kostima, sve nakrivljeniji na lijevu stranu u koju se odlučno smjestila sva težina njegova života.
Od malena uramljen u okvir drukčijosti, ograničenih i s naporom odrađivanih kretnji u usporenom filmu otužnog djetinjstva, navikavao se, osim na bol, i na odbačenost te izrugivanje što vršnjaka, što odraslih, pa čak i onih u bliskoj i daljnjoj obitelji. No, uz majku kakvom ga je sudbina nagradila, nisu bile zacrtane dimenzije, niti razmak među njima, u kojima se mogao naći prostora za samosažalijevanje.
- Porfi, ne mogu s tobom dijeliti bol. Zapamti dobro, to što imaš samo je tvoje i samo ti imaš pravo odlučiti što ćeš s tim. – govorila mu je majka kad bi mu lice preplavio grč.
Napušten od dječje igre i svih malih izleta u istraživanje okoline, prepušten urođenom deformitetu popraćenom naletima bola, Porfiriju su se izbori sužavali i on je tako utjehu počeo tražiti u slovima pa riječima i na koncu knjigama. U to vrijeme medicina je tek bila na početnom putu razvoja i niti jedan liječnik nije mogao ustanoviti s čim, u Porfirijevu slučaju, ima posla. Jedino je pokojim šamanima uspijevalo privremeno ga odvojiti od boli. Od čega je Porfirio svojom voljom odustao, rekavši majci da su mu kratkotrajna oduzimanja boli besmisleno mučenje, kao kad pustiš ranu da zaraste samo zato da bi je netko nanovo rastvorio rukama od soli.
Nije bilo sumnje, uvidjela je majka – tijelo njezinog sina je bilo osakaćeno, ali su mu spoznajne moći dobrano nadmašivale kapacitete jednog djeteta. Oduzimala je hranu od vlastitih usta, bespogovorno štedjela na sebi, da mu olakša put, na leđima ga s jutrom vodila u školu, na leđima vraćala kući.
Svakoj je prepreci tražila i nalazila rješenje. Kada joj je postao pretežak, i kad je predložila da ga u školu vozi na ručnim kolicima, rekao je da je bilo dosta.
Uporan i tvrdoglav, budio se ranije pa spor, pogrbljen i nakrivljen hodao u školu, nalazeći uporište u ponavljanju lekcija. Istrpio je on putem svašta. Kroz dane nosio drugo, dodijeljeno mu ime, šuteći o svemu, uvjeren da i budalama kad-tad bude dosta.
Proljeće. Ljeto. Jesen. Zima.
Proljeće. Ljeto. Jesen. Zima.
Kao refren se ponavljalo.
Dok Porfirio Gomez Salazar nije izučio za liječnika pa dobrostiv kakav je oduvijek bio mnogima pomogao te tako konačno zaslužio poštovanje.
U međuvremenu je njegova grba prestala rasti.
I on ju je sve bolje nosio.
Zauvijek nakrivljen na lijevu stranu, u koju je odlučno smjestio sve svoje znanje.
