Kategorije
Kratki razgovori

Ne borim se više protiv jezika jer mi je na raspolaganju zvuk- razgovor s Adrianom Oproiuom

Zanimljiv glazbeno-pjesnički projekt Hortus deliciarum nazvan je ‘svirka’ (svirati + zbirka), a knjiga je objavljena u sklopu projekta book&zvook, 2023. (produkcijska kuća Audio Store Transonica). U njoj, ti si i pjesnik i glazbenik. Koristiš različite instrumente i ambijentalnu muziku. ‘Zvuk dopire gdje pogled ne može’, piše na stranici book&zvook. Je li ideja za ovakvu knjigu nastala iz toga što sam tekst nekad doista nije dovoljan za pružanje cjelokupnog čitateljskog doživljaja ili si želio podijeliti i svoje bavljenje glazbom s čitateljima (slušateljima) ili pak spojiti to dvoje kako bi zbirka dobila sve dimenzije koje si u njoj zamislio…?

Draga Jelena, hvala na pitanjima. A kako su pitanja ozbiljna, pokušat ću odgovoriti primjereno, s nadom da ću biti koncizan. Objasniti genezu umjetničkog projekta je teška stvar, jer su u igri mnogo niti koje se u nekom trenutku spajaju prema zajedničkoj točki.

Kažeš u Hortus Deliciarum si pjesnik i glazbenik, a ja ću krenuti odavde, od ove nijanse: naime, izvan ove knjige ne smatram se ni pjesnikom ni glazbenikom, ili, bolje rečeno: kreativni projekt zapravo je prilika da se duhovno razviješ i tehnički poboljšaš, nisi nužno nešto, već postaješ. Nakon što plod ove potrage sazrije, možeš eventualno biti prodavač svog proizvoda, njegov marketinški strateg. Uspjeh, ukoliko se dogodi, potvrđuje ti da ono što radiš nije hir, monolog, ali i neuspjeh ima svoju dobru stranu: čini te sposobnim da počneš iznova, mijenjaš jednadžbu, algoritam. Mislim da je to najopipljiviji korijen ovog projekta, ako mi je dopušteno da se ozbiljno shvaćam kao autora: shvatio sam da više ne mogu, ne želim više pisati kao u prethodnoj zbirci poezije, Krajolici, ljudi i ptice.

Nažalost, većina pjesama koje sam napisao nakon ove knjige bile su preblizu po stilu, po sadržaju, onima koje su već bile u njoj. Nisam tada imao potrebne alate za bijeg, barem djelomičan, od vlastitog svijeta, od vlastitog stila. Tako sam odlučio pustiti vrijeme da odradi svoje (odnosno vrijeme je odlučilo umjesto mene), a to je značilo da sam praktički prestao pisati poeziju. Počeo sam se baviti drugim stvarima i malo-pomalo se moj interes za glazbu vratio u fokus. Uzimao sam satove klasične gitare, došao do starije glazbe, baroka, ali i još dalje, do renesanse. Kupio sam lutnju, pokušao razumjeti nekoliko stvari iz teorije glazbe. Fragmenti studija, naravno, koji ne mogu zamijeniti dugotrajno obrazovanje, ali ipak korak naprijed.

Teorija me dovela do softvera za notni zapis, program reproducira ono što si zapisao sa zvukovima instrumenata koje odabereš. Uneseš dvije note, okomito ili vodoravno, i čuješ kako zvuče zajedno ili uzastopno. To je, na neki način, početak tvoje skladateljske “karijere”. Iz svijeta renesansne lutnje vratio sam se u svijet današnje glazbe, svijet programa, plugina, MIDI klavijatura i tako dalje. Na kraju sam uspio prikupiti ono najnužnije za kućni studio, što mi je zauzvrat tehnički omogućilo rad na ovom projektu. Slučaj je htio da sam otkrivajući glazbu ponovno uhvatio nit poezije, koji sam u međuvremenu potpuno napustio. Jednostavno zato što sam u jednom trenutku na stolu imao otvoren laptop s glazbenim programima, dostupan mikrofon i Word dokument s nekoliko neuspjelih pjesničkih pokušaja. No činilo mi se da dobivaju novu dimenziju ako ih recitiram preko glazbenog podloška. Tako se pojavila želja da se tekst i glazba razvijaju paralelno, organski, kao da su dvije grane istog debla. Hortus Deliciarum je rezultat ovog puta. I da, to je također rezultat frustracije koju sam oduvijek osjećao vezano uz mogućnosti jezika, kao što pretpostavljaš (potreba za pojačavanjem poruke kroz zvuk tamo gdje se riječ više ne probija), kao i želje za dijeljenjem s nekim ono što sam neko vrijeme radio samo privatno: glazba.

Ali ne mogu završiti, a da ne spomenem nešto što je, izvan mog prvotnog plana, postalo središte gravitacije projekta: tuga, frustracija, osjećaj bespomoćnosti, tjeskoba zbog rata, zbog njegovih zločina. To je na kraju i tema albuma, kako je ja vidim: odnos prema povijesti, nasuprot odnosu prema prirodi, prema obitelji, prema onome što voliš. Vanjski svijet nasuprot unutarnjeg svijeta. Potreba da zaštitiš voljene i spoznaja da može doći dan kada to više nećeš moći. Nažalost, još uvijek svjedočimo događajima koji su previše slični onima koje smo proučavali i za koje smo bili u iluziji da više nisu mogući.

I budući da je došlo do toga, ako bih morao sažeti nastanak knjige na jedan trenutak, na jednu emociju, bio bi to trenutak kada sam sa suprugom prevodio knjigu o armenskom genocidu koju je napisao rumunjski pisac armenskog porijekla (Knjiga šapata Varužana Vosganjana), došao do odlomka o ubijanju djece, fantastičnog odlomka upravo zbog realističnog opisa. Držao sam dijete u naručju dok sam ulazio u žestinu teksta, ne mogavši ​​podjednako razumjeti ta dva svijeta, tu neizmjernu okrutnost povijesti.

 

Tema prostora često se provlači kroz tvoje pjesme, primjerice, u zbirci Krajolici, ljudi i ptice (Meandarmedia, 2017.), U prvom su redu tu prostori gradova, ali i manje naseljenih predjela i krajolika te raznoliki život koji buja u njima. Spomenuta zbirka, primjerice započinje Ovidijevim citatom “Ti ćeš ići, malena moja knjigo, bez mene u grad, ali ne zavidim ti, idi – pođi u grad meni zabranjen – zabranjen tvojem gospodaru.” Pjesma gradovi pak završava s “gradovi koje sam volio, gradovi u kojima želim i u kojima ne mogu živjeti”.

Koliko na tebe kao autora utječe prostor, također i s obzirom da ne živiš u svom rodnom gradu, osjećaš li se izmješteno ili otuđeno u stranim prostorima (gradovima), još jače privučen njima ili oboje? 

Postoji, naravno, ta objektivna činjenica, biti stranac, živjeti u drugoj zemlji, u drugom gradu od matičnog. To je bogata tema, ali prvo bih se vratio malo unatrag.

Rođen sam 1980. u komunističkoj državi u istočnoj Europi. Dakle, nosim sa sobom ovu priču s jedne strane, o određenom režimu s dubokim utjecajem na svakodnevan život, koji prekriva određenu povijest i kulturu, kao i otiske onoga što definira moju generaciju, u suprotnosti, na primjer, s onima rođenima nedavno, u digitalnom dobu. U mom su djetinjstvu radio i magnetofon bili prije televizije. Nikada nisam imao video, kompjutor se u mojoj obitelji pojavio kasno, kino također, a televizija nije značila ništa sve do revolucije 1989.: nekoliko sati propagande dnevno. Odrastao sam u malom gradu, tako da sam imao slobodu nesmetano ići bilo gdje, ali i na selo, u planine. Potom sam se kao student preselilo u Bukurešt, nakratko vratio u rodni grad, a kasnije stigao u Zagreb, gdje živim od 2009. To bi bilo, ukratko, moje geografsko putovanje.

Mislim da je otuđenje ipak više vezano uz vrijeme, ono dolazi s rastom, sazrijevanjem, s određenim etičkim ili duhovnim profiliranjem, s prvim protivljenjem poretku svijeta. Može se ili ne mora podudarati s geografskim premještanjem. Ali što se mene tiče mogao bih zamisliti neki silazni put, barem u igri: od planine do ravnice, razne stepenice pada u vremenu, da se poslužim naslovom knjige Emila Ciorana. Tako da odnos prema određenom prostoru, bio on grad ili ne, više ovisi o tome u kojoj mjeri jesi ili nisi u ratu sa samim sobom, jesi ili nisi u nekoj duhovnoj ravnoteži. Naravno, vanjski i unutarnji svijet dvije su posude koje komuniciraju, utječu jedna na drugu. Zabranjeni grad, iz citata koji otvara Krajolike, bio bi Bukurešt, gdje mogu reći da je osjećaj otuđenosti postao akutan, što se mene tiče. Koliko to ima veze sa samim gradom ili nečim u mom unutarnjem svijetu, teško je reći. Kao stranac ponekad volim pomisliti da sam počeo shvaćati prednosti “egzila” – činjenicu da je čovjekova dužnost živjeti nekako okomito, u području duha, a ne horizontalno, u području ​povijesti. Riječ je, naravno, o naglasku.

No taj stav ne podrazumijeva nepoštivanje pripadnosti, on samo nameće određena ograničenja. Ja sam, htio-ne htio, most između dvije zemlje, između dvije kulture (službeno imam dvojno državljanstvo). Ali kao što most svojim krajevima dodiruje dvije obale, tako postoji i dio mosta, središte, koje je iznad ili ispod nekog ponora. Srećom, mi smo malo složenije organizacije materije od betona. I možemo se kretati, možemo putovati. To je očita, gotovo trivijalna stvar: u mjeri u kojoj se stapamo s krajolikom u kontemplativnom činu, nekako zaboravljamo sami sebe, tako istodobno u sebe dublje uranjajući.  Odavde sam krenuo u Hortus, suprotstavljajući krajoliku – povijest. Suprotstavljajući povijesti unutarnju slobodu. Old school. Puno sam meditirao o citatu iz Lao Zija, koji sam uključio u knjigu: Tko slijedi Put nečinjenja, ništa ne ostavlja neučinjenim. Možda je to iluzija, ne znam. “Rješenje” koje vrijedi samo u Hortusu. U svakom slučaju, argument na koji se ponekad pozivam kako bih okrenuo leđa povijesti.

 

Za prijevode tvojih knjiga zaslužni su Ana Brnardić Oproiu, Goran Čolakhodžić, a i sam prevodiš. Što je ono što se u prijevodu (konkretno u tvojim pjesmama) gubi, a što dobiva? Pišeš li ponekad (i razmišljaš) na hrvatskom jeziku ili uglavnom predvodiš s rumunjskog?

Mislim da postoji velika razlika u tom pogledu između posljednje moje dvije knjige. U knjizi Krajolici, ljudi i ptice pjesnički tekst sam shvatio i kao medij, alat, ali i kao jezičnu igru, pritom sam težio i samom estetskom cilju. Bio sam dakle malo razigraniji ali i „barokniji“ nego sada. Ali kad bih gledao malo dublje, ovu knjigu vidim kao analizu melankolije. Istovremeno, opisivati ​​melankoliju, objektivizirati je, znači i izbaciti je iz sebe na neki način, dakle izliječiti se od nje što je više moguće. Analitika šamana – dobro je to primijetio Marko Pogačar u svom prikazu te knjige. Zbog ove složenosti, odnosno opskurnosti, imam dojam da postoji više mjesta u Krajolicima koja mogu stvarati probleme prevoditeljima nego u Hortusu. Ali ne mislim da je to knjiga teška za prevesti, jer se u osnovi oslanja na spoj između racionalnog i poetskog diskursa. Osim toga, imao sam tu sreću da su prevoditelji knjige dvoje pjesnika, dvoje izvrsnih prevoditelja, kao štu si već spomenula, moja supruga Ana Brnardić i moj prijatelj Goran Čolakhodžić. Teža smo mjesta rješavali zajedno.

S druge strane, u Hortusu, možda i zbog proteka godina, drugačije teme, kontakta s glazbom što je značilo da je glazba preuzela dio odgovornosti teksta, ne osjećam da je bilo problema s prijevodom. U svakom slučaju, prevoditelji mi nisu označili ništa što bi bilo teško rješivo, a ni ja kao prevoditelj nisam imao problema. Sam tekst je postao prilično pojednostavljen, esencijaliziran, ponekad gotovo do te mjere da, u nekim slučajevima, čak ni sam nisam više siguran može li se definirati kao pjesma, ili jednostavno kao tekst, kako na engleski govorimo lyrics kad pomislimo na kantautora.

Kad bih od svih tekstova Hortusa morao birati one koji bi mogli biti objavljeni samostalno kao pjesme, u zborniku, vjerojatno bih ostao pri dva ili tri. To ne znači da su ostali slabiji, već samo da su u ovisnom odnosu sa zvučnom podlogom, bez kojeg nemaju smisla. Postoje naravno iznimke, kada sam u početku imao glazbeno djelo za koje sam potom napisao tekst ili kada sam imao gotovu pjesmu za koju sam skladao glazbu. Ali cilj je bio da ih se dizajnira paralelno. Većina tekstova je napisana na rumunjskom i potom prevedena, ali neke fragmente sam napisao i na hrvatskom, ili sam ih improvizirao, jednostavno zbog toga što su ponegdje bile potrebne promjene ili izravne intervencije glasom preko glazbenog dijela. Međutim, nije imalo smisla navoditi gdje su se te intervencije dogodile. One ne predstavljaju dovoljno materijala da bih se smatrao dvojezičnim autorom. Bilo bi lijepo, ali to je težak put u određenim godinama.

 

Magistrirao si filozofiju na sveučilištu u Bukureštu. Koliki utjecaj filozofsko razmišljanje ima na tvoje pisanje? Razmišljaš li češće kao profesor filozofije ili kao pjesnik i dolaze li nekada logika i poetika u koliziju ili se pak nadopunjuju? 

Prošlo je dosta vremena otkako sam diplomirao na Filozofskom fakultetu (skoro dvadeset godina) i otkako sam bio učitelj u svom rodnom gradu, gdje sam radio ipak dosta kratko, bio sam tek na početku. Odlaskom iz Rumunjske i nastanjivanjem u Hrvatskoj je počelo polagano, ali sigurno odvajanje od filozofije. S obzirom na to da iz objektivnih razloga nisam mogao nastaviti svoj rad kao učitelj u Hrvatskoj, morao sam uložiti vrijeme i energiju u pribavljanje sredstava za život. Donio sam mnoge knjige od kuće sa sobom, ali polako te knjige više nisu bile na mom popisu za čitanje, barem one sa specijaliziranim jezikom. Težak je to teren, ne možeš se baš baviti filozofijom u slobodno vrijeme. Da biste ostali aktivni, potrebni su vam drugi ljudi s kojima možete razmjenjivati ​​ideje, informacije, na kraju i knjige. A kupnja knjiga iz vlastite domovine postaje prilično skup sport.

Ali naravno, postoji nešto što ostaje: određeni način pristupa problemu, bavljenja tekstom, određena gimnastika uma. Mislim da mi je ta pozornost na tekst, na njegove detalje, na njegove mogućnosti značenja, pomogla ne samo kao pjesniku, nego i kao prevoditelju. S druge strane, potreba da se govori sa smislom, da se označava može biti prepreka oslobađanju jezika jer ona odbija avanturu, odbija ono što nije potrebno. Poezija i logika se mogu nadopunjavati, ali se mogu i suprotstavljati, mislim da to ovisi od slučaja do slučaja, od doba do doba, a možda se unutar svake pjesme vodi gluha borba između to dvoje. Općenito mislim da ti logika može pomoći da esencijaliziraš svoj govor, čini te sklonijim uklanjanju nepotrebnih materija, tog nečeg “baroknog” što može postati dosadno, a dolazi jednostavno iz želje da pišeš poeziju, da pišeš bilo što. To ne znači da sam i uspio. Gledajući unatrag, vidim mnoge tekstove koji se mogu očistiti od mučnog viška. No ipak, za to ne morate biti filozof. Vrijeme ima svoje noževe.

 

Miroslav Kirin u pogovoru zbirke  Krajolici, ljudi i ptice piše: “Pjesniku ostaje snažna energija riječi, njegov istodobno ‘mračni i pitomi jezik’ i stalna težnja da ga ukroti, ili da mu se poda”. Ova rečenica vrlo dobro opisuje tvoj ‘pjesnički svijet’ u kojem katkada dominiraju blage, gotovo ugodne slike ali češće u njih prodiru zastrašujući fiktivni likovi i slike (pjesme crno sunce, ćoro, štakac, večera s orlanom). Ponekad me te pjesme podsjećaju na rad sna, nešto gotovo nesvjesno; san koji počinje pitomo, ali se pretvara u nešto zloslutno, opasno, prijeteće. Kako ti vidiš spajanje oprečnih elemenata jezika, slika, doživljaja, opažaja…?

Mislim da sam uglavnom već odgovorio na ovo pitanje. Teško mi je išta dodati izjavi Miroslava Kirina koja vrlo jezgrovito sažima moj odnos prema jeziku, odnosno prema poeziji. Možda Hortus u ovu jednadžbu unosi nešto novo utoliko što riječi daje ono što pripada riječi, a ne-riječima ono što pripada ne-riječima. Ovdje se barem više ne borim protiv jezika, jer mi je na raspolaganju ovo dodatno sredstvo: zvuk. U svakom slučaju, da se vratim na tvoje pitanje, ujedinjavanje disparatnih, oprečnih elemenata u diskurs čini se dobrom stvari s estetskog gledišta. Ove bizarne asocijacije, na rubu logike, ili u naopakoj logici, čine te dijelom uzbudljivog putovanja. One su male eksplozije na platnu mašte i izazivaju estetsko, pa i duhovno zadovoljstvo. Naravno, to nije i ne bi trebao biti jedini način pisanja poezije.

Ali budući da si spomenula ovu stranu mog stila, onu nalik snu, ili bolje reći noćnoj mori, zbog čudne putanje njegovih događaja ili rečenica, moram spomenuti nešto što, naravno, ne objašnjava prethodnu knjigu, već dodaje začin na ovu usporedbu teksta i sna: većina pjesama je nastala u vrijeme kad sam imao noćni posao. U vrijeme Krajolika imao sam takav ritam života: došao bih kući u sedam ujutro i umjesto da se bacim u krevet skuhao bih si kavu i nastavio raditi još nekoliko sati. Nije ni čudo što pjesme imaju nešto od neugodnih snova. Ta nit također se proteže kroz Hortus, ali mislim da u blažem, smanjenijem obliku, kao što si primijetila. Barem se tako nadam. Ali ne znam, možda sam na koncu tek neki noir pjesnik ma što radio.

 

Iz mog iskustva i projekata koje sam nedavno započela (primjerice projekt Slika i tisuću riječi), slika i tekst ili fotografija i tekst mogu se spojiti na kreativne načine; jedno može biti inspiracija za drugo. Umjetničke suradnje su mi uvijek uzbudljive i dobrodošle. Za kraj, zanima me kako ti vidiš različite umjetničke suradnje koje si ostvario s, primjerice, gostujućim glazbenicima na tvojoj zbirci? Planiraš li nešto slično u budućnosti?

Ovu sam knjigu naslovio prema srednjovjekovnom rukopisu dovršenom 1185., iluminiranoj enciklopediji koja je imala za cilj sintetizirati sve znanje tog vremena, dakle pravi interdisciplinarni projekt, prva enciklopedija koju je sastavila žena, Herrada od Landsberga. To je polazište za koje mislim da nešto govori, implicira neki stav, iako moja poezija zapravo nije militantna. Enciklopedija je, između ostalog, sadržavala pjesme, ilustracije s teološkom ili filozofskom relevantnošću, ali je i jedna od prvih poznatih izvora polifonske glazbe. Naravno, ja sam svoj projekt poveo u drugom smjeru, definiranja svog odnosa prema svijetu i povijesti, prema svemu što je izvan, bez pretjeranog naglašavanja veze s početnom enciklopedijom.

U mom je planu, međutim, bilo i to da uključim neke ilustracije. U jednom od svojih mnogih ili manjih prošlih života bavio sam se, ili želio sam se baviti slikanjem. Ali sada nisam više imao vremena i energije potrebne da se posvećujem i toj svojoj strani. Nisam imao ni neku logističku potporu da izdajem takvu knjigu, koja bi trebala izaći u fizičkom obliku, u tisku, s ilustracijama (pod pretpostavkom da sam ih mogao napraviti) i s CD-om unutra, što je vrlo očito skupa stvar. U svakom slučaju, meni je blizak takav tip srednjovjekovnog imaginarija, zanimljiv mi je. Doticaja s tom vrstom stila imao sam u razdoblju kada sam pokušavao svirati renesansnu lutnju. Pretražujući tadašnji repertoar pronašao sam i ovaj vrlo zanimljiv rukopis koji nosi ime Vincenza Capirole, talijanskog skladatelja, lutnjista i renesansnog plemića. Među rijetkim je rukopisima za lutnju, ako ne i jedini (ne mogu se sjetiti) koji sadrži rubne ilustracije u boji u stilu tog razdoblja. Zanimljivo, negdje sam našao tu priču – taj tko je napravio ilustracije imao je na umu praktičan, a ne ezoteričan cilj: učenik je mislio da ako ukrasi rukopis slikama, u slučaju da ga netko pronađe, čak i ne shvaćajući o čemu se radi, možda ga ne bi bacio upravo zbog ljepote slika. Ilustracije su stoga predstavljale dodatnu šansu da glazbeni rukopis preživi.

Izvan ove anegdote, vrlo jasno vidimo kompatibilnost, komplementarnost između različitih umjetničkih formi. Poeziju promatramo, na primjer, pod njezinim zvučnim aspektom, govorimo o muzikalnosti jezika, njegovom ritmu, govorimo o slici u poeziji kao što u slikarstvu govorimo o muzikalnosti, a ako ćemo razmišljati o glazbi, možemo je vidjeti ne samo s vremenskog aspekta, već i prostorno. Pada mi na pamet ime ruskog skladatelja Modesta Petroviča Musorgskog i njegova klavirska suita pod naslovom Slike s izložbe koja je za polazište uzela svako djelo s pojedine izložbe arhitekta i slikara Viktora Hartmanna povodom otvorenja u Carskoj akademiji umjetnosti iz Sankt Peterburgu.

Što se mene tiče, ako razmišljam o Hortusu kao hibridnom žanru, među prvim stilskim utjecajima čak bih naveo ploče iz svog djetinjstva s radijskom produkcijom poznatih univerzalnih bajki, ili onih rumunjskih. Imamo glas pripovjedača, glazbu, zvučne efekte, ambijentalne zvukove. S druge strane, što se tiče kasnijih rock stvari, iz doba adolescencije, spomenuo bih album War of the Worlds Jeffa Waynea, jer tu, izvan pjevanih pasaža, postoji i narator čiji glas prolazi kroz cijelu priču. Ali nedavno sam otkrio izvrstan album Civilization Phase III, Franka Zappe, objavljen posthumno, distopiju u kojoj kao likove imamo skupinu ljudi koji žive, zbijeni unutar klavira, i koji se ovdje suočavaju s prijetećom stvarnošću svijeta oko sebe. No, nema smisla sada produžavati ovaj popis, ima mnogo autora na području ambijentalne glazbe, ili onoga što se zvalo musique concrète, kojima puno dugujem. I aktualna elektronska glazba, naravno. U svakom slučaju, Hortus Deliciarum izgrađen je oko ove umjetničke vrste pod nazivom radiodrama, samo što tekst nije epski, već isključivo poetski.

Ali baš zato mi je u Hortusu bilo važno pronaći način da sve te stvari povežem tako da to rezultira jedinstvenom cjelinom, nečim što ima početak i kraj, nekakav dramski luk. Koliko sam u tome uspio, ne znam. Sigurno je da je, nakon što je izašao iz mog računala, projekt dobio drugu dimenziju kroz suradnju s drugim glazbenicima. Prije svega tu je producentski zvučni otisak, a tu sam jako zahvalan Nenadu Kovačiću, on je dobro shvatio kamo želim ići s ovim projektom, znao je izvući na površinu ono što je vrijedilo, i očistiti cjelinu od onih stvari koji su predstavljali višak. Nenad je na ovoj razini imao dovoljno prostora za vlastitu kreativnost, pa smo osim dizajna zvuka podijelili i mnoge glazbene aranžmane. Ono što sam smatrao važnim na kraju ovog puta, gdje su neke skladbe bile „strože“, napisane u notama, druge imale tu improvizacijsku prirodu, je da je projekt na neki način postao ponešto veći od mene. Činjenica da sam autor i u isto vrijeme u umjetničkom zajedništvu s drugima – to me čini sretnim: ono što je bilo tamo na početku dobiva više jasnoće, više zaokruženosti u kontaktu s drugima. Da li će biti još jedan sličan projekt, ne znam. Kako ne znam hoću li to zapravo i mogu li još (živim radeći 8 sati dnevno u firmi, obitelj, prijevodi itd.). Ali volio bih se nastaviti baviti glazbom. To je ono što trenutno i radim, ali kamo će me to odvesti, ne znam. Ono što se nadam jest da je ovo što sam dosad napravio dobro napravljeno, da ima smisla za druge. Jer bez obzira bila niša ili ne, umjetnost mora komunicirati. Lopta je sada u terenu čitatelja/slušatelja.

https://www.bookzvook.com/knjige/hortus-deliciarum

 

Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracije: Meho Mahmutović