U međuvremenu si se pretvorio u neboder s dvanaest katova.
Stajala sam u podnožju i brojala balkone. Primijetila sam nekoliko mjesta na kojima se fasada para, odvaja od tvrde površine zgrade i pada na cestu. Pitala sam se je li to neki znak i je li ti to bolno. Provjeravala sam imaš li dovoljno trave i drveća u malom zelenom prostoru oko sebe.
Zavrtjelo bi mi se u glavi od tvoje visine i onoga što bi se moglo sručiti na mene, iznenadno i snažno. Ali bio si tih i miran; samo si upijao tišinu oko sebe i njome odzvanjao u mene. U zrak oko sebe.
Još sam uvijek imala u džepovima kamenje za razbijanje izloga u tvom prizemlju, vatru kojom sam mogla potpaliti nedužna drva. Potres koji te je mogao uzdrmati, ako ne i pretvoriti u prah.
Ali ništa nije moglo pobiti ono nepobitno: Pretvorio si se u neboder. Iza prozora, noću obojenima žutom svjetlošću, odvijali su se razgovori i dodiri po obrazima. U mračnim hodnicima bez jeke skutrile su se cijevi i promrzle životinje. Na tvom krovu vijorile su nejake stabljike biljaka pod vjetrom. Liftovi su se penjali i spuštali, punili i praznili, svjetlost je u njima ponekad treperila.
A ja sam sve to mogla samo zamišljati.
Jedno sam vrijeme samo stajala i promatrala ono što se dogodilo: Pretvorio si se u neboder. Nisam se pomicala s mjesta odakle sam te promatrala, sluteći da ću možda tako proći neprimjetnije ili se jednog dana možda i sama pretvoriti u stabljiku ili drvo ispred tebe, i nadajući se da ćeš ovakav u konačnici zaboraviti da sam tamo. Da te nisam izgubila iz vida.
Puštala sam da preko mene prolaze kiše, noći i vjetrovi. Sve sam propuštala pored sebe, ne obazirući se. Zanimalo me što se čuje u tebi noću, koji se mirisi probijaju kroz ustajali zrak stepeništa. Kako iz tebe iznose otpad. Kanalizacija i puštanje vode u utrobama stanova.
Prošle su godine i pomirila sam se s neumitnim: Pretvorio si se u neboder. Nisam sigurna što su od tvojih instalacija sada tvoja usta, što oči, što ruke. Ništa ne raspoznajem, ni u što se ne razumijem. Jezik s kojim smo se dodirivali sada je daleko, mutno sjećanje.
Vratila sam se kući odakle još samo ponekad promatram mračnu panoramu grada, pokušavajući naučiti njegov jezik kako bih ti znala nešto reći. Premda je sve jasnije da više nikada neću moći razgovarati s tobom.
Nastojim ne očajavati zbog toga dok se u daljini naziru obrisi katedrale. U mirnim noćima se pitam kakvog je okusa kamen i jesam li upravo prečula nešto što sam ipak morala čuti.
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustracija: Česi Novaković
