Jako dobro barataš kratkom formom, precizan si, oštrouman i pedantan. Otkad pratim tvoj rad (još od radionica CeKaPe-a) čini mi se da si izbrusio stil i da si se u mikro- pričama pronašao?
Kakvo lijepo otvaranje; osjećam se prepoznat, persiranja vrijedan. Osim tog osjećaja, moguće je i sljedeće: oduvijek volim kratku formu, prvo kao čitatelj, kasnije i kao pisac. To ima veze sa slobodnim vremenom, načinom pisanja, (vrlo osobnom) potragom za zadovoljstvom u tekstu. Poroditi knjigu mikroproze je zahtjevno, jer možeš imati desetke dobrih priča a da i dalje zapravo nemaš – ništa. Pa tako skupljam te crtice po folderima kao grabljama i većinu vremena nemam pojma kako sve to privesti kraju (završava li takva knjiga? ili samo prestane?). Vjerojatno je slično sa zbirkama poezije. Igra se na male golove i takav tekst, ako je dobar, čitatelju nosi neke tihe radosti; mig na razini rečenice, naznačeno a neizgovoreno, detalj ili sliku koji zapamtiš.
Misliš li da si u pisanju perfekcionist i, ako da, smatraš li to više manom ili vrlinom?
Ha, ha – znaš onaj klišej s razgovora za posao “recite nam jednu svoju manu” “hmmm (dugo razmišljanje, pogled u daljinu), pa evo mogu reći da mi je mana da sam – perfekcionist!”
Po tekstovima orem predugo, to je sigurno. Imam neku potrebu za pretjeranom doradom, editiranjem. Sigurno dio kvalitete mog teksta proizlazi iz te upornosti. Ali ista “vrlina” baca ti klip pod noge; pričam o toj opsesiji sa slikarima, drugim piscima, čak i u glazbi to je ponekad slučaj. Zaključak je da moraš razumjeti i prepoznati gotovo djelo. I tada ga pustiti. Meni je to teško. Marquez je negdje izjavio da “u kratkoj priči uvijek ima mjesta za još jednu dobru rečenicu” – to je i istina, i nije istina. Opasnost prevelikog peglanja teksta je njegova “savršenost” – u smislu sterilnosti, osjećaja vještački stvorenog sadržaja. To je prostor gdje se izgubi umjetnost, a ostane samo zanat.
Inspiriraju te razne teme, detalji, događaji, ali postoji li nešto što te posebno privlači kao tema koja se provlači kroz svo tvoje pisanje?
Zanimaju me uloge koje si dodijelimo (ili nam bivaju dodijeljene) kroz život. Primjerice, uloga oca, političara, umjetnika, unuka, direktora, muža, ljubavnika, humanitarca, sportaša, prijatelja… Svaka od tih uloga nosi neku obvezu, kucka te po ramenu i uzima svoje. I čini mi se da smo mi u različitim ulogama zapravo – različiti – jer su uloge tako daleke jedna od druge. Unuk i političar, primjerice, ili muž i ljubavnik. I ne samo u očiglednom, nego se pogled na svijet malo pomakne. Kao da gledamo kroz filter. Neke uloge kroz vrijeme nažalost prestaju, biološki, a otvaraju nam se nove. Koliko čovjek ima vremena, energije, motiva – kvalitetno ih ispuniti? Biti “dobar čovjek” – što to uopće znači? Neku od uloga ispunit ćemo savršeno; u nekima ćemo bijedno promašiti. Kako se to boduje, kao eurovizija? Ili boksački meč? Pitam se, koliko li sam bodova skupio, a koliko propustio. O ovome ću pisati u romanu, koji najavljujem već valjda deset godina, pa mogu i ovdje.
Osjećaš li se kao dio scene ili neke cjeline na sceni, misliš li da postoje neki dominantni pravci u našoj književnosti danas?
Ne.
U tvojoj novoj zbirci priča radit će se o svojevrsnom spoju tvoje proze i grafika Vide Meić. Što očekuješ od tog spoja, koje su prednosti spajanja proznog i vizualnog, a koji eventualni nedostaci?
Vida je autor knjige, kao i ja. To je važno napomenuti jer smo na taj način ušli u “projekt” – zabavlja nas to, iako uzima neko dodatno vrijeme. Kao autori, pokušavamo naći taj balans između vizualnog i proznog. Nije lako, zanimljivo je, mislimo da je moguće. Vida radi apstrakcije, koje su po defaultu otvorene različitim interpretacijama. Slično je sa mikro prozom, to nije tekst koji ti “sve kaže.” Dosta toga (trebalo bi) ostati na čitatelju, njegovom osjećaju. Što očekujemo od spoja? Knjiga će sigurno biti “lijepa” jer dugo i pažljivo radimo na njoj. Najgore bi bilo da spoj bude lošiji od pojedinačnih izričaja – Vidinih grafika za koje je dobila hrpu nagrada, i moje proze. Najbolji scenarij, onaj kojem se nadamo, je da će “Mrlje” dati dodatnu dimenziju tekstu, i obratno. Vidjet ćemo; u doslovnom smislu i prenesenom.
(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)