Kategorije
poezija

Pjesme iz neobjavljenog rukopisa Ivane Lulić

MALA BIĆA

možda su to doista bile priče
da je david oborio diva i
djeca pobijedila zlice

još uvijek čekam
da mene
sustigne
slično postignuće

ali ne skidam
pogled
s kraljevskog
noćnog leptira

ne žurim saznati
što mogu
mala bića
ako ne zatvoriš svoja
usta.

 

SMRT JE UŠLA U MOJU ZGRADU

smrt je ušla u moju zgradu
i stoji pred vratima jednog stana na trećem katu
mami susjeda da izađe na hodnik
zapaliti još jednu dvije pet cigareta
pridržava mu ruku prepunu ljubičasto-smeđih hematoma
kažem dobar dan i produžim dalje
hineći da ne vidim kako ga je obgrlila

ali ipak mi je lakše gledati ju na trećem katu
nego kad se vuče hodnikom do vrata moga brata
sad već zna da ju prepoznajem
pa stavlja krinku
zaskače
povlači na svoju stranu
nekad me prevari

svejedno grlim svoga brata
i njegove snažne
spuštene ruke
grlim njega
ne znajući da s njime
grlim i nju.

 

NARANČE

izgubila sam se u jakni svoga oca
dobro je nosim
pokriva prazninu koja se suviše dugo proteže

izvela sam je na livadu iza kuće
tamo nema ljudi
nema života
tek daljina i čempres koji se nazire

sjeverac je primorao lastavice da lete nisko
ljeto se odlučilo kupati kišom svaki dan
ne mogu se livade kositi
i baš večeras ćutim naranče u zraku

da se mene pita
bila bih još jednom dijete
pa da me nađe s rukama punim mirisa
kosom prepunom sunca
opet baci u zrak
kao na livadi sa žutih fotografija.

 

O MORU

uznemirile se kosti u tebi
ljeto golica
puna su ga usta
a mornari su negdje drugdje
kao i tisućama godina prije
oni pristižu zimi
ne govore o namjerama
svoje zlatne kose pokazuju škrtom suncu
teško im je priznati da samuju
more ih upilo
more ih ubilo

i tebe će.

 

OBA ŽIVOTA

ponekad mi se čini da vodim dva života
ovako jedna
ne želim nikome lomiti kosti
ali čini mi se pogrešnim zamišljati mogućnost
da prestanemo biti nakaze
i postanemo ljudi
lakše je svom snagom smrskati lubanju
mogućoj otrovnici
jedinoj nezaštićenoj
jer takav je zakon
ni tebe nitko nije štitio
a još gmižeš.

 

Ivana Lulić