Autor: Ivan Šamija
Marseille
vikend provodimo u istarskom gradiću na brežuljku
zidine oko nas ne opasuju grad
kad im se probijemo kroz pukotine
u područje slabe bujadi
ušećemo u šumu
grad bez budućnosti više nije grad
spaljena šuma i dalje je šuma
kad prepoznajemo koordinate naših dnevnih izleta
u stranim jezicima turista ne prepoznajemo jezik
jezik je vjera da će i nakon ljudi u tragovima
koje treperave kretnje gušterice
ostavljaju u podnevnom svjetlu
opstati riječ ljeto
jezik je nemogućnost opisa proljetnog pljuska
riječima kamene udubine pune se blagom bistrinom vode,
nestaje turizam, počinje dugo razdoblje spokoja
obilazimo pusta mjesta gdje smo ranije zapisali
šparoge odlaze u sjeme, mušmule, oskoruše, trešnje
ako nekog i sretnemo, taj ne želi s nama osnovati grad
u posljednjem svjetlu dana
s terase istarskog gradića na brežuljku
pretražujemo obzor i zaustavljamo pogled
na dalekoj mrlji mora
osamljeni tanker, tamna dubina njegovog dugog čekanja
iz koje kao nada izrasta privid
iz mora izlaze migranti
val oporavka
nježnost koja dopušta buduće vrijeme
u kojem izgovaramo:
Mediteran, sunce, grad,
rahljenje polja guste događajnosti,
živjet ćemo zajedno
Meksiko
pitomi izlet u prigradsku prirodu
traktat o svjetlu
sadržan u riječi dan
probijamo se kroz zarasle travnjake
misleći na staklene vaze
ljetnih salona i kuhinja
obilazimo obod šume
ne beremo gljive
jer sve postanu otrovne
kad ih prvi put preplavi
šumska noć
onda saznamo da je nešto spustilo vrata grada
i moramo ovdje prenoćiti
u tijelu bolno blijedi slika
noćnih nebodera
jedino što nas zaista može umiriti
suton briše blagu valovitost reljefa
kojeg promatramo s brežuljka
u pogledu ostaje
zadnja vatra zalaska
u krošnji niskog stabla
i teški tamni oblak
koji se vuče prema zapadu kao
duga stoljeća ratnog pohoda
odjednom mažemo lica ugljenom
i oštrimo srpove
govorimo o tužnom zavijanju kojota
u prvoj noći ustanka
i smrti koja nas čeka
u spaljenim poljima kaktusa
