(Autorica: Sara Kopeczky Bajić)
Majka namršteno gleda gužvu kroz suvozačev prozor.
“Trebale smo ranije krenuti”, kaže. “Sad se ljudi vraćaju s posla.”
“Ne vraćaju se s posla, već idu na plažu”, Lena se nasmije.
“Nema toga u Njemačkoj”, kaže majka.
“Nema, zato i jesu svi tu došli”, kaže Lena.
“Blago nama.”
“Opusti se. Nije da žurimo.”
“Mrzim čekati”, majka otpuhne.
“Kao prava Njemica”.
“Ti si prava Njemica. Zato smo i otišli”, majka zastane i ugrize za usnu. “Zato sam i otišla. Da tebi dam priliku…”
“… koju ti nisi imala, znam, rekla si mi stotinu puta”, Lena prevrne očima.
“Ne znam zašto si navalila da idem s tobom. Prošlih ljeta ti je bilo dobro i samoj”, kaže majka.
“Da sam znala da ćeš se cijelo vrijeme duriti, možda bih dvaput razmislila”, Lena uzdahne. “Mislila sam da će ti biti drago opet vidjeti dom.”
“Ovo više nije moj dom.”
Kolona se napokon pokrenula.
*
Lena je opsovala sebi u bradu, kao svakog puta kad se uspinjala uskim, jednosmjernim uličicama do kuće. Parkirala je i izašla iz automobila, a majka je još uvijek nepomično sjedila.
“Dolaziš?” upita. Majka uzdahne, popravi kosu i izađe iz auta. Iz torbice izvadi ključ, veći i teži od ijednog modernog, brava škljocne i uđu unutra.
Zrak u kući težak je i zagušljiv. Posvuda je prašina. Lena širom otvori vrata i prozore, a onda dohvati metlu i zgađeno pokupi paukovu mrežu iz kuta kuhinje.
“Nije se ništa promijenilo”, šapne majka, kao da je očekivala suprotno, kao da je mislila da će kuća oživjeti i nastaviti dalje, baš kao što su, daleko od nje, nastavile one.
Zidovi su bili puni slika raznoraznih riba, kao i članova obitelji, od kojih su mnogi davno umrli. U kredenci je i dalje bilo isto posuđe, bijeli tanjuri sa zlatnom crtom, najbolje jugoslavenske kvalitete, a u ladici žute vrećice iz trgovine koja više ne postoji.
“Uvijek sam te htjela pitati, tko je na ovoj slici?” Lena pokaže na fotografiju djevojčice koja ponosno pozira s ulovljenom ribom koja se još uvijek batrga na udici.
“To sam ja”, nasmije se majka. “Otac mi je tog dana prvi put dao štap u ruke. Početnička sreća”, odmahne glavom, ali smijeh joj i dalje lebdi oko usana.
“Svašta ću ja još naučiti o tebi”, Lena podigne obrve.
“Tad sam bila puno hrabrija nego sad.”
“Nije istina. Hrabra si ti”, Lena će tiho. Majka stisne usne.
Dok je Lena čistila, odvrnula ventil za vodu i uključila uređaje u struju, majka je pregledavala kuću kao da je ušla u muzej.
*
Spustile su se do glavne šetnice. Posvuda su bili lokalci i turisti odjeveni samo u kupaće kostime ili u najboljem slučaju, lagane ljetne haljine. Djeca su vrištala od sreće i trčala uokolo s kantama, grabljama i praznim šarenim mrežama. Kosooki dječak jeo je čokoladni sladoled. Dokaz je završio na njegovoj bijeloj majici.
“Prije nije bilo ovoliko ljudi”, kaže majka, mršteći se. “Ničega ovoga nije bilo.”
Produžile su dalje, prema novoizgrađenim apartmanima. Majka je zastala i počela se osvrtati, kao da se pokušava orijentirati.
“Stvarno nisi dugo bila. Evo, ovo ti je kafić u koji svi sad idu”, Lena pokaže rukom prema nekoliko velikih stolova ispod šarene tende.
“A ovo je najbolji riblji restoran. Skup je k’o vrag, ali vrijedi svaku kunu”, želudac joj zakruli na miris pečene ribe.
“Ovaj restoran znam”, kaže majka. “Izgradili su ga još i prije nego što si se ti rodila”, zausti kao da će još nešto reći, ali onda ipak odustane.
“Što kažeš da napravimo pauzu za ručak?” pita Lena, a majka kimne. Pratila ju je bez riječi, krotko poput izgubljenog djeteta. Lena je naručila pečenu oradu i blitvu, a majka ćevape. Lena je pogleda podignutih obrva.
“Stvarno? Od sve moguće ribe, to ćeš jesti?”
Majka se po prvi put tog dana nasmije sve do očiju.
“Uvijek su imali odlične ćevape. Tvoj otac bi ih naručio svakog puta kad smo ovdje jeli. Govorio je da je jedina morska hrana koju priznaje meso koje upadne u more, a jedini desert jogurt iza bureka.”
Konobarica je donijela hranu. Majka pomiriše pečeno meso, umoči ga u ajvar i zatvori oči od užitka.
“Neke stvari se ipak nikad ne mijenjaju”, kaže.
“Sad ćeš ti meni pokazati gdje si išla kad si bila mlada”, Lena će nakon ručka.
Majka živne na taj prijedlog. “Može, ali moramo se popeti malo u brdo.”
Sunce im je tuklo u leđa dok su se penjale, Lena je išla prva, a majka odmah iza nje, brzo i gipko poput mačke. Bila je neobično tiha. Kad su došli do križanja, nedaleko od stare tvornice ulja, majka zastane. Rukom dotakne granu stabla rogača.
“Ovdje me tvoj otac prvi put poljubio”, kaže.
“Mama…” uzdahne Lena.
Majka odlomi rogač s drva i stane ga žvakati.
“Žao mi je”, kaže Lena.
“Nema ti što biti žao. Odrastao je čovjek. Ima pravo izabrati”, rekla je majka oštro. Snažno je žvakala rogač i gledala brodove u daljini.
“Znači, to je stvarno to? Ovog puta, mislim?” upita Lena.
“Tako izgleda.”
“Stari mi je kreten”, kaže Lena. Majka sebi dozvoli da joj zatitra kut usana.
“I što ćeš sad?” upita Lena naposljetku.
“Kako što ću? Što i prije. Radit ću, gnjaviti tebe i čitati knjige. Meni dosta.”
“A otac?”
“A otac ništa.”
Obje zastanu u tišini.
“Nemam pojma kako se ponašati u ovoj situaciji”, uzdahne Lena naposljetku. “Mislim, nisam više dijete. Još malo pa ću diplomirati. Praktički sam stara cura.”
“Nemoj bit tako negativna”, majka trzne i drugi kut usana. “Ona je isto bila pred diplomu, pa je uhvatila nekog puno starijeg. Dapače, i zauzetog. Ne da takvo nešto želim za tebe”, brzo doda.
“Malo je i komično, kad bolje razmisliš”, kaže Lena.
“Standardni klišej”, majka kimne. “Stari jarac i mlada cura.”
“Samo, da je ovo film, otac bi sad naučio neku veliku životnu lekciju i vratio se natrag podvijena repa”, kaže Lena.
“Bojim se da sam taj film gledala već previše puta”, kaže majka.
Lena je gleda. Oklijeva, ali ipak progovori.
“Mama, kako si izdržala sve ovo vrijeme? Koliko je to uopće trajalo?”
Majka uzdahne i zašuti.
“Znači, dugo.”
Majka kimne.
“Nisam znala što bi… Shvati me, bila sam sama u stranoj zemlji. On je radio i zarađivao. Rekao mi je da će prekinuti”, zastane. “A onda je jednog dana promijenio priču. Rekao je da se zaljubio, da želi biti s njom, osnovati obitelj”, zavrti glavom. “Isprva sam mislila da su to gluposti, da će ga proći, ali bio je ozbiljan. I zbilja je otišao.” Duboko uzdahne, pogleda prema gore i zatrepće. “Najgore od svega mi je što na kraju nisam ja ostavila njega, već on mene. Da ju je ostavio, da se vratio, možda bih ga i primila. Zapravo, sigurno bi. Žene od pedeset godina se ne rastaju. S muškarcima je drugačije.”
“Onda bolje da se nije vratio”, kaže Lena i zagleda se u daljinu. “Ionako nam ne treba.”
“Lena, unatoč svemu, on ti je otac. Stalo mu je do tebe…” započne majka. Lena odmahne glavom.
“Da mu je stalo, ne bi napravio to što je napravio. Stalo mu je samo do sebe. Ne možeš započeti novu obitelj, a da prije toga ne razrušiš onu staru. Ne možeš imati sve.” Leni naviru suze od bijesa. Majka baci rogač na tlo, a onda joj stisne rame.
“Znam da ti je sad teško, ali vidjet ćeš, s vremenom…”, kaže. Lena se otrgne.
“Kako možeš biti takva? Tako… hladna. Kao da se ništa ne događa. Kao da ovo nije ništa”, glas joj zadrhti. “Kako se možeš brinuti oko prometa, oko vrućine i svake vražje sitnice osim oko ovoga?” Lena šmrcne. Majčine oči postale su čvršće od čelika.
“Kako? Godine prakse, eto kako. Nisam bila hladna prvi put. Sjećaš se kad si se vratila iz škole, a posvuda je bilo razbijeno posuđe? Tad sam okrivila Arija, rekla ti da je zubima povukao rub stolnjaka i sve srušio, a tebi je to bilo smiješno, još se sjećam kako si se smijala, i nije ti palo na pamet da Ari jedva može dosegnuti stolnjak, a svakako ga nema snage povući? Zbog tog smijeha sam preživjela”, šapne.
Lena duboko uzdahne.
“Ne mogu vjerovati da ništa nisam skužila”, odmahne glavom. “Mislila sam da samo puno radi, da ga zato nikad nema.”
“Radio je on puno”, kaže majka. “Ali nitko ne radi baš toliko.”
“Oprosti”, kaže Lena.
“Oprosti ti meni. Što sam vikala zbog gluposti. I što nisam otišla.” kaže majka.
Nastavile su se penjati. Ako im je i bilo teško, nijedna se nije potužila.
*
Dvije starije žene nasred uličice držale su veliku mapu, mrštile se i upirale prstima na različita mjesta, sve jače govoreći.
“Njemice”, kaže majka uzbuđeno kad su im se približile.
“Zašto ne koriste Google karte kao svi normalni ljudi?” Lena preokrene očima.
“Vidiš da su to žene u godinama”, šapne majka. Obje su imale kratku kosu, jedna kovrčavu i snježnobijelu, a druga ravnu i obojanu u tirkizno. Nosile su kratke hlače iz kojih su podrhtavale omršavjele noge prošarane venama, nataknute u planinarske cipele.
“Čini mi se da su izgubljene”, kaže majka i priđe im prije nego što ju je Lena stigla zaustaviti. “Ispričavam se, treba li vam možda pomoć? Ja sam odrasla tu,…” Na licima im se pojavi iskreno olakšanje kad su čule njemački.
“Tražimo hotel Maris. Trebao bi biti negdje na ovoj strani, ali prošle smo sve i nismo ga uspjele naći.” Majčino lice se objesi dok su je strankinje gledale s iščekivanjem.
“Dajte mi samo trenutak. Kako ste ono rekle da se hotel zove?” One ponove, a majka se namršti.
“Zadnji put kad sam bila tu, nije bilo tog hotela. Pored čega je, znate li?”
“Blizu bi trebali biti teniski tereni. I restoran Dubrovnik?” kažu.
“Znam gdje je to”, ubaci se Lena. “Na dobrom ste putu, samo morate još malo produžiti. Vidjet ćete veliku bijelu fasadu s plavim natpisom. Ulaz je s desne strane.”
Njemice se zahvale i odu.
“Idu u streljanu”, naglo kaže majka i lupi se po čelu.
“O čemu ti to?” upita Lena.
“Prije je tu bila streljana. S glinenim golubovima. Otac i ja smo stalno tu išli. Nisam znala da su je pretvorili u hotel.”
“Mama, sve su pretvorili u hotel, ako ne hotel, onda u apartman ili restoran.”
Majka se zagleda u daljinu.
“Sad sam samo još jedna Njemica koja nema pojma gdje ide”, majka će. “Više ništa ne znam…” glas joj odluta. Lena je zagrli.
“Ne brini. Zato ja znam.”
“Ne brinem, znam da ti sve znaš. Pa i ono što ne znaš”, nasmije se.
“Mama…”
“I mi smo kao ovdje došle da ja tebi pokažem gdje je što? Moš si mislit.”
“Inače ne bi pristala.”
“Normalno da ne bi. Ali mi je drago da jesam.”
Sunce je zalazilo nad njihovim leđima i brodovima. Bila je to ugodna tama, smiraj nakon žestine sunca.
