Autorica: Jadranka Pintarić
“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati davno bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš! Pa primijeni na stvarnost! Zato mi nemoj više lagati da si jako sretan sa svojim obiteljskim životom, bračnim, da ti je karijera besprijekorna… Jebi se s tom tobožnjom savršenom slikom, a da je lažna jasno je iz aviona…”
Bio je to zadnji poziv davnašnjeg joj bivšeg, s kojim je ostala u prijateljskim odnosima. Na njegovu inicijativu. Bilo je u njemu nečeg djetinje bespomoćnog i koliko god joj je ponekad bio naporan, uvijek ga je pažljivo slušala, tu i tamo nešto komentirala, još rjeđe govorila vlastito mišljenje ili nezatraženi savjet. Tom je vječnom dječarcu samo trebala pažnja, a to je ništa, osim sat-dva vremena tjedno, nije koštalo.
Oženio se ubrzo nakon što su prekinuli. Strankinjom. Na brzinu, ali ne zbog trudnoće, nego da ulove generacijski val s kućenjem, djecom, karijerom. Ne nužno tim redom. On je ganjao karijeru, ona je rađala, njezini su im dali novac da izgrade kuću iz snova. I dok su se smjenjivale trudnoće, imenovanja, interkontinentalna putovanja; dok su rasli trajni zubi, zarastale kraste na čelu i koljenima, večere ostajale nepojedene, radno vrijeme sve dulje i vikendi sve kraći… i dok je on letio na konferencije, seminare, radionice, usavršavanja, ona išla na pilates, tečaj zdrave prehrane za novorođenčad, thetahealing seanse… iscurilo je cijelo desetljeće i načelo se sljedeće u kojem su shvatili da se njih dvoje zapravo ne poznaju.
Budući da su prosvijećeni i moderni, krenuli su u bračno savjetovalište, ali sporo je to išlo zbog (ne)usklađivanja: mnogi su termini bili otkazani jer je on imao potpisivanje važnog ugovora ili ona razgovor s novom dadiljom ili domaćicom; bili su otkazani i zbog manje bitnih razloga: zlovolje ili glavobolje, zaborava ili inata. Naposljetku su jednog ljeta svu djecu uspjeli u isto vrijeme poslati od kuće: u kampove, na razmjene, na pripreme. Kad su te prve večeri shvatili da su sami u tihoj kući, prvo su nazdravili, pa se napili i napušili, vodili ljubav i porazgovarali. Zapravo, nakon vjenčanja nikad ni nisu bili sami njih dvoje: zbrka, strka, gužva; rođenja, rođendani, rođaci; napredovanja, nadograđivanja, nagomilavanja… Nikad nisu bili sami…
Prvi i jedini njihov medeni mjesec trajao je dva tjedna. On joj je priznao da svake večeri popuši džoint-dva na krovnoj terasi. Ona mu se pridružila. Napušeni i zagrljeni gledali su puni mjesec. I kad ga nije bilo.
Tja, iluzija je opstala još neko vrijeme. Te jeseni on je (ponovno) počeo nazivati svoju davno bivšu i hvalisati joj se kako mu je divan život: karijera mu je zapravo internacionalna – samo čeka da njegov najmlađi završi osnovnu, pa da prihvatiti direktorsko mjesto u Aziji; žena pohađa radionicu kreativnog pisanja i obećali su joj objaviti knjigu kratkih priča o njezinom prilagođavanju na novu sredinu i anegdotama o učenju tako egzotičnog, slavenskog, stranog jezika, najstariji sin primljen je na prestižno sveučilište… Sljedeći put pripovijedao bi joj o novom milijunskom ugovoru koji je sklopio i što to znači za kompaniju… Žena je dobila izvrsne kritike za svoju knjigu; dakako, pomoglo je i to što je bio šulkolega s glavnim urednikom najtiražnijih dnevnih novina i direktorom nacionalnog televizijskog kanala…
Potom: bili su zajedno pola godine u sjevernoj podružnici firme u pogonu za razvoj revolucionarnog novog proizvoda… Bio je nekoliko mjeseci u kriznom menadžmentu azijske podružnice… Kad se vratio doma, sav uzbuđen i s posebnim koferom punim darova za nju i djecu, zatekao je kuću praznu. Na kuhinjskom pultu bilo je pisamce da je ona odletjela k svojim roditeljima i ne zna kad će se vratiti, da je najmlađa kod njegovih roditelja i neka je pokupi što prije jer se oni nezdravo hrane, srednjem sinu treba hitno uplatiti školarinu, a ako mu treba pomoć u kući, broj je…
Eto, najednom. Naizgled, najednom… Život mu se pretvorio u country baladu: žena otišla – doduše, dobro za njegov ego – ne s drugim, nego naprosto uvrijeđeno; djeca – gdje koje; postao je predsjednik uprave i ne mora se više dokazivati… Uvečer dođe u veliku, praznu kuću koju je besprijekorna domaćica besprijekorno održavala. U mikrovalnoj ga čeka zdrava večera. Katkad, da ne uvrijedi tu brižnu ženu, baci hranu u wc školjku i dva puta pusti vodu. Tu i tamo pojede, uglavnom kad previše popije. Često. Još češće se napuši. Drugačije ionako ne može zaspati, ali zapravo bez te promijenjene svijesti ne može uopće podnijeti tu smiješnu kućerinu – spomenik njegovom besmislenom životu.
Hvala nebesima na sekretarici!
Osim što zna sve njegove gadosti i umije mu s vrata prepoznati raspoloženje i pregristi jezik kad bi drugi progovorili na lakat. Jedan od razloga zašto više od dvadeset godina vuče za sobom na svim pozicijama ne osobito učinkovitu sekretaricu, jest taj što uvijek i posvuda može nabaviti najbolju travu. Diskretno i bez suvišnih pitanja. Dovoljna je njihova davno dogovorena riječ – bomboni od đumbira. To mu je najdulja veza s nekom ženom u životu. Mama se ne računa. Ta žena, samo tri godine starija od njega, nikad nije nasjela na njegov šarm niti se dala potkupiti… Uglavnom, kad joj je predstavio svoju buduću suprugu, rekla im je: “Vas dva nebudete ostarili zajedno.” Okrenula se i otišla na svoju zakonom zajamčenu pauzu.
Prisjetio se toga sto puta u posljednje tri godine otkako je sam u kući s pet spavaćih soba, pet kupaonica, tri terase… Sekretarica nije bila od onih koji bi likovali: “jesam li ti rekla”, ne, šutjela je, gledala u stranu, donosila paketiće trave i kad nije pitao. Usto, ujutro ga na stolu više nije čekala velika šalice crne kave, nego neki superzdravi smoothie. Gunđao je sebi u bradu.
Ta žena imala je njemu nevidljivi raspored kad treba zvati koje dijete, kad sestri i majci poslati cvijeće, a tatu pozvati na ribičiju. Znala je da naziva davnu bivšu jer je tada pušio džoint u uredu i ostajao znatno dulje. Tako je znala i kad je prestao nazivati. Zgugagla ju je, ali ništa nije mogla učiniti: njih dvije nisu postojale ni znale jedna za drugu.
“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš…”
Pravila se da nije čula što mu je zadnje rekla davna bivša, iako je prisluškivala većinu njihovih dosadnih privatnih razgovora.
Sutradan nije ujutro došao na posao. Nije ga nazvala jer nije bio takav običaj među njima. Nikome nije javila da nije došao na posao jer nije bio takav običaj u njihovoj tvrtki. U podne je u slivnik izlila oksidirani superzdravi smoothie. U pet-nula-nula otišla je kući.
Sutradan u devet-nula-nula ušla je firmu, na porti se upisala i podigla snop novina za svog šefa. U kancelariji ih je stavljala u dogovorenu formaciju za čitanje i spazila: “… ostao na mjestu mrtav nakon pada s nadvožnjaka…“
U gluho doba noći njezin se šef vozio obilaznicom i izgubio život…
Nazvala je davnu bivšu, nije bio red da tu vijest sazna iz medija. Međutim, zaboravila je da, za razliku od nje, drugi ljudi imaju privatni kompjutor i čitaju news portale… Zajedno su plakale, gorko su ridale, povezane i bliske u trenu, ispitujući jedna drugu jesu li trebale i što poduzeti, nekoga obavijestiti, njega nagovoriti na liječenje… No, znale su: on je bio jebeni narcisoidni, umišljeni, tvrdoglavi kralj i car poricanja pa bi sve bilo zalud…
“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš…”