* iz zbirke pjesama “Vuk i breza” (HENA COM, 2019.)
Slučajno drvo
Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri.
Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen
čijih pet prstiju viri iz zemlje, za njena mala stopala.
Moje oči su razmještene po listovima,
na vjetru podrhtavaju
i okreću se za svojom kćeri.
Kćeri su užareni planeti i tek što se cvijeće
Ujutro pridigne s postelje,
ti planeti već gore među laticama.
Drveće ne poznaje način
na koji te kćeri vole i prisvajaju.
Samo slijede listovima okrugle vatre
koje spuštaju se niz stabljike,
trče niz obronke do mrzlog potoka,
u roju sitnih dlanova.
I moja majka je slučajno drvo.
Ujutro ustanem, skuham kavu
i sa šalicom hodam po njenom korijenju
U kojem su se ohladili vlakovi,
zarasle misli i naježio se par vlati.
Stopalima sviram po hladnim tipkama
i znam da je to jedna obična, blaga sreća.
Osobna kora
Mislim da je mame potrebno izvaditi iz staklenki
i nježno ih poredati na kredenc.
Jedna mama dunja, jedna mama jagoda jedna višnja.
Trepere im glasnice,
bijele latice hrle na ispružen jezik
brižnoj osobi koja ih je oslovila imenom.
A brižna osoba od sunca
od gorkog likera stoji i gleda u njih
u račvaste gradove pečenih evropskih poluotoka
u mame kao tamne obrve gitara
koje su prstima izradile prošlo stoljeće
u nježno godišnje doba
primirenih voćnjaka.
Sad smo urezane u svoju osobnu koru
bez vrhova planina kojima se stablja penju
kad su bijesna, nama to je samo predivno
ništa više,
predivno.
Prije zime
Dakle te večeri u parku
kad sam načas bila vrana u masnom kaputu
pod kojim sam nosila tebe, još manju pticu
i zabadala pogledom crne grane
u ionako crno nebo
i ranije, ujutro u parku
jer sam dugo gladila plišanu koru breze da iz nje iziđe
nešto nerazgovijetno i divlje
mlijeko ili zvonce
nanjušio nas je snijeg.
Tebe, jer si tek došla i sve oko tebe bliješti.
I tek zatim kapi
koje vukle smo za sobom kao kišnu tintu
i zaštitničko oko na mom vranjem tijelu
i tebe, pticu na mom srcu
i trenutak poslije, i grane koje plutaju na nebu
dok se večer zatvara
po drugim šavovima nego jučer
nanjušio nas je snijeg.
Jer sam u kaputu nosila svježinu,
još ne pitomu, kože i obrva, tekuć svemir,
čas ježa, čas ribu, čas paprenu metvicu-
a ti si disala brzo i plitko,
drveće je nježno silazilo da te omiriše
prije zime, prije slijetanja
velikih, masnih ptica.
Hodale smo ispred snijega,
svečana tijela iznutra obloženog vunom
svih prvih klavirskih koncerata.
I za nama plašt
tamnoplavog neba s crnom čipkom
od rijetkog, napuštenog granja.
Osvrt
Planina se osvrnula.
Ako nisi nožicama u nju ukopan, u snijeg
ili plavu zamišljenost čela, ako nisi agon
ili suprug crne mahovine,
zacijelo si skutren iza prozora i jednim okom
okrzneš tu urokljivu šubaru, daleku od tebe,
blizu nevinog oblaka,
damu u toplim bucama koja se osvrnula
i šapnula u kljun ptici
da je sama
i da čeka.