Opipljiva samoća Ottesse Moshfegh

Sad sam dio tame. Savršeno se uklapam.
(O. Moshfegh: Smrt u njezinim rukama)

Svoj prvijenac, roman Eileen, Ottessa Moshfegh započinje rečenicom: „Izgledala sam kao djevojka kakvu se sreće u gradskom autobusu, ona koja čita neku knjigu iz knjižnice u platnenom uvezu, o biljkama ili zemljopisu, možda s mrežicom preko svjetlosmeđe kose.“ Ta rečenica, kao i ostali opisi koje glavne junakinje u njenim romanima pridaju samima sebi, čvrsto nam sugeriraju „običnost“ kojom se one žele „zamaskirati“, kao što to obično i žele oni koji se od svoje okoline osjećaju izdvojeni i drugačiji. Štoviše, njima je prikazivanje sebe kao „posebnih“ apsolutno neprihvatljivo jer im je njihova različitost bolno očita te se na sve načine nastoje uklopiti, prilagoditi i ni po čemu ne isticati.

Upravo ta „različitost“ od okoline te pokušaj tihog i nenametljivog uklapanja bili bi možda prve i glavne odrednice junakinja romana O. Moshfegh prevedenih kod nas, a to su, uz Eileen, Moja godina odmora i opuštanja i Smrt u njezinim rukama. One se osjećaju i sebe doživljavaju kao anomaliju, strano i otuđeno tijelo u inače homogenom društvu. Time kao da bi mogle rezonirati s citatom iz Dnevnika Franza Kafke: „Živim stranije od stranca“. I dok kafkijanska atmosfera čitatelja upoznaje s Gregorom Samsom koji se u svojoj otuđenosti „pretvorio“ u kukca ili sa zemljomjerom K. koji se gubi u nejasnom labirintu pokušavajući doći do (imaginarnog?) zamka, O. Moshfegh svoje junakinje postavlja u nešto „uobičajenije“, svakodnevnije situacije i okruženja, time ih samo naizgled „normalizirajući“, no u konačnici pojačavajući njihovu „abnormalnost“. Možda možemo reći: dok Kafkine likove problematična okolina „proziva“ čudnima („iako nisu ništa skrivili“), pa ponašanje i zahtjevi Jozefa K. ili gospodina zemljomjera u takvom okruženju odjednom postaju apsurdni, iako su čitatelju posve prirodni, likove O. Moshfegh stvorila je i odgojila upravo takva, „poremećena“ okolina, čineći njihovo rezoniranje i ponašanje drugačijima od većine, tj. od onih „ispravno“ socijaliziranih. I kod Kafke i kod Moshfegh likovi „pate“ zbog okoline, no dok Kafkini likovi nastoje pružiti (bezuspješan) otpor vodeći se vlastitom zdravom logikom, likovi O. Moshfegh svjesne su svoje „različite“ logike, pa se nastoje prilagoditi ili barem „upristojiti“ za svoju okolinu. I jedni i drugi su također posve bliski čitatelju, pa tako neobične junakinje O. Moshfegh brzo prihvaćamo kao „svoje“, budući da nam ona vješto približava ono što bi nam se inače činilo „stranijim od stranca“.

Usamljenost i samoća

Ako krenemo od njenog pretposljednjeg romana, Smrti u njezinim rukama (u ovom ću eseju neminovno otkrivati i dijelove radnje) možemo dobiti dojam da krećemo od svojevrsnog „kraja“ jer je junakinja starija gospođa, udovica, koja se preselila u manje mjesto, izdvojeno i izolirano od bilo kakvih modernih strujanja, prepuno „tvinpiksovske“ atmosfere. Junakinja Vesta tamo se seli kako bi se zapravo odmorila i „očistila“ od braka s (kao što ćemo kroz roman iz njezinih reminiscencija shvatiti) izrazito hladnim i autoritativnim muškarcem, a zatim i pokušala doći do vlastite „biti“ kroz koprenu obaveza i dužnosti koje su je pratile kroz život. Jedno jutro u šumi pronalazi poruku na kojoj piše da je neka žena ubijena, da se zvala Magda i da nitko neće doznati tko ju je ubio, kao i da je ovdje njezino mrtvo tijelo. Vesta, ne znajući je li poruka stvarna ili lažna, počinje maštati o tome tko je i kakva je bila Magda, pridavati joj različite osobine i zamišljati njezin život dok je gotovo sasvim ne postvari i ne osmisli joj (kao i sebi) konkretnu opasnost od okoline. Iako roman počinje kao kriminalistički, to je samo još jedno Ottessino navođenje na krivi trag. Naime, autoricu manje zanima sama radnja, međuljudski odnosi i stilske akrobacije, a mnogo više osnovna filozofska pitanja o životu i smrti. Ona je (koliko to može biti) neopterećena i povijesnim i/ili političkim pitanjima (nekome će možda biti zanimljiva i biografska crtica da je rođena u Bostonu te da je jedno od troje djece Zagrepčanke Dubravke Šajfar i Iranca Farhouda Moshfegha), a u njenim romanima nećemo naići ni na tipične feminističke diskurse.

Uglavnom: život i smrt ili čak, konkretnije, postojanje i nepostojanje, djeluju kao glavne motivacije njenog pisanja. U jednom zanimljivom intervjuu čudi se vlastitom postojanju: još uvijek ne vjeruje da postoji, da je prije četrdesetak godina nije bilo, da je jednog dana više neće biti. U istom intervjuu pojašnjava da je ključno ono s čime se čovjek suočava kada ostane potpuno sam. U tom smislu treba ukazati i na razliku usamljenosti i samoće, također vidljivu u ovom romanu. Vesta je sama – živi samo sa psom, nema obitelji ni prijatelja, izdvojena iz zajednice svog mjesta, dijelom svojevoljnom izolacijom, dijelom time što je došla „izvana“. Je li nužno i usamljena? Promatramo li njenu svakodnevicu, zadatke koje si zadaje, od kupovanja namirnica do šetnje psa, možemo pomisliti da je riječ o duboko ukorijenjenoj, sveprožimajućoj usamljenosti koja ju na kraju i nagoni na fantaziju, no također možemo reći i obratno: riječ je o sveprožimajućoj i apsolutnoj samoći koja svoj vrhunac doživljava u slobodi koja joj dopušta i različite zamišljaje. A zatim se postavlja i (možda ključno) pitanje ove knjige: ako postojimo na takav način, nepromatrani ni od koga, bez utjecaja na ikoga, gotovo nevidljivi, kada se naše postojanje dokida i kako ono zapravo prestaje?

Autoricu manje zanima sama radnja, međuljudski odnosi i stilske akrobacije, a mnogo više osnovna filozofska pitanja o životu i smrti

Bijeg u san

Roman Moja godina odmora i opuštanja Moshfegh napisala je nešto ranije (knjiga je originalno objavljena 2018.) i kao da je njime „predvidjela“ pandemijski lockdown, postavljajući glavnu junakinju u svojevoljnu izolaciju od svijeta. Riječ je o djevojci koja je svojevrsnu „regeneraciju“ od proživljenih traumatičnih doživljaja odlučila izvesti na krajnje neobičan način: kroz višemjesečni san. Uz, dakako, povremena buđenja zbog obavljanja tjelesnih funkcija, ona se na ovaj način zapravo odlučila „usmrtiti“ kako bi se ponovno probudila. (Oslobodila? Rodila?)

I u ovom romanu Moshfegh se vodi idejom da se uranjanje u sebe mora odviti kroz potpunu samoću koja također rezultira svojevrsnim nestajanjem – ovaj put u prostoru nesvjesnog. („Svi smo sami, Reva. – rekla sam joj. To je istina. I ja sam sama, i ona je sama. Bolju joj utjehu nisam mogla ponuditi.“). Zašto se u ovakvu „avanturu“ (doista to i možemo zvati avanturom, gotovo „obrnutom avanturom“ budući da se izvodi prema nutrini umjesto prema vanjskom svijetu) upušta žena koja je naizgled vrlo uspješna: bogata, prekrasna, mlada, zdrava i natprosječno inteligentna? Je li riječ o depresiji (koju smo također još uvijek skloni omalovažiti, pa je autorica možda željela ukazati i na posljedice tog omalovažavanja) ili nečemu još dubljem, gotovo egzistencijalnom, s čime se ona nastoji suočiti?

Čitajući ove romane ne promišljamo samo o smrti i nestajanju već se vrlo često i smijemo na sav glas jer je Moshfegh, što će se možda učiniti paradoksalno s obzirom na teme kojima se bavi, iznimno duhovita autorica. Oštro ironizira društvo, odnose, obiteljske situacije, farmaceutsku industriju, psihoterapiju (u nekim nam se trenucima čini da smo u nekoj od ponajboljih epizoda najbolje serije svih vremena, Obitelji Soprano). Ipak, maksimalno ironizira upravo svoje junakinje, stavljajući ih u konačnici u poziciju antijunakinja za koje navijamo možda upravo zato što je autorica prema njima nemilosrdna. Želi li time pokazati da posjedovanje različitih privilegija ne znači sreću? Ili se prvenstveno obrušava na društvo koje kao da generira apatiju prema pojedincima i potiče otuđenost? Kritika je usmjerena i na roditelje (obitelj) koji junakinje zanemaruju, na prijatelje koji ih iskorištavaju ili im otvoreno zavide, u ovom romanu i na terapeutkinju koja se s junakinjom poigrava kao s pokusnim zamorcem, na bivšeg sadističnog partnera… Svaki od likova predstavlja jedan vid društva ili životnog područja koje se urušava i s kojim se junakinja nastoji izboriti (ili barem dobronamjerno komunicirati), ali to ne uspijeva. Uranjanje u tamu zatvaranjem očiju zato se i čini jedinim logičnim izborom.

Moshfegh je, što će se možda učiniti paradoksalno s obzirom na teme kojima se bavi, iznimno duhovita autorica. Oštro ironizira društvo, odnose, obiteljske situacije, farmaceutsku industriju, psihoterapiju

Poetika lišena iluzija

Junakinja treće knjige Eileen (originalno objavljene također 2018.) na početku također najavljuje ponavljajuću temu nestajanja: „Ovo je priča o tome kako sam nestala.“ Ova je junakinja gotovo u potpunosti „izmještena“ iz svoje sredine, u kojoj se suočava sa smrću majke i ocem alkoholičarom te poslom u popravnom domu za maloljetnike gdje njeno doživljavanje stvarnosti postaje sve sumornije. Junakinje O. Moshfegh imaju zajednički nazivnik upravo u vidu hladnih i slabih roditelja koji im ne posvećuju nikakvu pažnju, često ih samo ismijavaju, alkoholičari su, a prisutna je i smrt jednog ili oba roditelja. U takvom okruženju odrastanje nije samo sumorno, ono je i „pogrešno nasađeno“ od početka pa se „nenormalnost“ junakinja proteže na njihovo daljnje djelovanje, kao i na njihov doživljaj svijeta, muškaraca i žena: „Muškarci su više nalik na kućne mačke. Ostavi ih predugo same i umrijet će od tuge. S godinama sam zavoljela muškarce zbog te slabosti. Nastojim ih poštovati kao ljude pune osjećaja koji se mijenjaju iz dana u dan. Slušam ih, tješim, brišem im suze.“ Eileenino djelovanje je usmjereno upravo pokušajem pronalaženja bliskosti u samoći u kojoj se zatekla, dirljivo se nastojeći prilagoditi svijetu na način na koji misli da se od nje očekuje, budući da vlastitog načina nema i neće ga nikada imati. Njezina jezgra, ono čvrsto i opipljivo što je trebalo biti izgrađeno i definirano u ranijim godinama, nije se uspostavilo ni očvrsnulo. Sama junakinja nam daje naslutiti da se ni kasniji događaji u njezinom životu nisu razvili ni u što „dobro“ ili „sretno“. Dapače, u svojim kasnijim godinama nam vrlo jasno daje do znanja da su nakon napuštanja rodnog mjesta stvari za nju krenule nagore, koliko god to čitatelju zvučalo razočaravajuće budući da se već sasvim uživio i vezao uz atipičnu antijunakinju Eileen (a možda je junakinja iz romana Smrt u njezinim rukama zapravo ostarjela Eileen, samo pod drugim imenom. Takvo zatvaranje ciklusa, čini mi se, imalo bi smisla). Ali to je „poetika“ O. Moshfegh. Ona ne želi pribjeći iluzijama ni onda kada su one najpotrebnije čitatelju ili njenim vlastitim likovima.

Na kraju se možemo zapitati: u svijetu kakav ocrtava Ottessa Moshfegh, na žalost vrlo realnom svijetu crne bajke, postoji li za njene junakinje uopće neki drugi izlaz osim „savršenog uklapanja u tamu“, tj. bi li se (savršeno ili bilo kako drugačije) mogle uklopiti u nešto drugo? Tama je njihova sudbina, upisana u njih oduvijek, potpuno deterministički, dok je one prihvaćaju defetistički. U tom im se smislu možemo diviti ili ih žaliti, no zapravo je najsmislenije s njima suosjećati. I razmisliti, vrlo ozbiljno, o tome koliko nas dijeli od takve sudbine. Je li ona mogla biti i naša? Hoće li biti? I ako hoće, hoćemo li se u nju znati uklopiti kao junakinje O. Moshfegh, pronicljivo, britko i hrabro, ili ćemo se saviti pod njezinim zastrašujućim teretom?

O. Moshfegh me zapravo natjerala da se zapitam: jednom kad dođe, jer doći će neminovno, koliko ću biti spremna uklopiti se u tamu?