(Autor: Hrvoje Kovačić)
6.1.2023.
Dobar dan, mr. Parkinson. Lijepo je krenuo dan. Standardno drhtanje desne ruke. Malo kočenje, ali za sada se to događa sporadično, pa ne pridajem previše pažnje tome. Javljaju se ljudi i pričaju sa mnom o mojoj dijagnozi. Interesantna je ta želja ljudi da na neki način izraze sućut bolesnoj osobi, ali ne žele pisati o tome. Kao da je bolest sramota. Svi se zadržavaju u ilegali, domeni sigurne priče, okolnim pitanjima tipa jeste dobro, kada ideš na Pag, kako nam je bilo lijepo kod vas na Mrežnici….Nitko da direktno pita: Imaš neizlječivu bolest, reci kako se osjećaš, dokle ćeš…. itd. Ljudi bolest nije sramota!
Onda iznenada mr. Parkinson i ja doživimo šok. Jedna osoba, koju znam još iz gimnazijskih dana, koja mi je u životu mnogo pomogla, s kojom sam dijelio mnoštvo nedoumica i mislio da ju dobro poznajem jako me razočarala. Nazovimo tu osobu Aleks. Nisam znao je li Aleks čitao moje objave i nazvao sam ga da pitam kako je, Aleks se javio jako rezerviranim glasom, a onda nije izdržao i pitao me zašto pišem o svojoj bolesti. Govori da je to vulgarno, previše osobno! Nisam vjerovao vlastitim ušima. Osoba s kojom sam išao u jednu od najbolje Gimnazija. Gdje smo čitali mnogo i gdje su nas profesori poticali na rasprave. Čak nam je i profesorica iz Nacrtne najavila da ćemo kod nje naučiti njen predmet dovoljno za prijemni ispit, ali da će puno vremena provesti u razgovorima s nama. Čitala nam je Malog princa i onda smo brusili svoje lingvističke sposobnosti, dok je ona modelirala rasprave učeći nas kulturi polemiziranja. Nakon svega ta osoba me pita: Zašto to radiš. Koji ti je cilj? Pa ako ona nema širinu da to shvati, što očekivati od ostalih ljudi?
Nemam skrivanog cilja, Pišem jer moram pisati. Pišem jer se tako liječim i bolje osjećam. Pišem da kad jednog dana, po prognozama budem živio kao biljka, moji unuci čitajući upoznaju bar djelomično tko je bio njihov predak. Pišem da ljude s dijagnozom istovjetnom mojoj ohrabrim, da promijene pogled na život i Parkinsonovu bolest. Da im kažem da se ne predaju, da ima nade.
Već sam izdao prvu knjigu, na kojoj nisam ništa zaradio, nego sam ju podijelio zainteresiranima. Ljudima koji stalno pričaju o materijalnim dobrima, deklariraju onime što posjeduju iako su to uglavnom naslijedile, teško je shvatiti takvo razmišljanje. Koji mu je cilj?
Taj me razgovor uznemirio pa sam išao prošetati. Osjećao sam, intuitivno, da me mr. Parkinson podržava. Desna ruka mi se tresla, ali čini mi se na drugi način. Zastao sam i prvi puta posvetio punu pažnju tim trzajima i otkrio da se šaka trese BUM, BUM, BUM, BRINK, BUM, BUM, BRINK. BUM su trzaji, a BRINK je tridesetak posto kratkog zaokreta šake u lijevo. Koje otkriće!
Dragi, nemojte se iznenaditi ako vam jednog dana život, nakon što vam je od rođenja bio u ritmu muzike za ples, najednom krene ritmom BUM, BUM, BUM, BRINK, BUM, ili nekim drugim. Ako ne možeš protiv njih pridruži im se!
Doviđenja prijatelji. Idem dalje.
BUM, BUM, BUM, BRINK, BRINK, BUM, BUM, BUM
9.1.2023.
Dobro jutro, mr.Parkinson. Danas smo se ustali dosta rano. Vani je bio još mrak. Ne znam zašto si tako nervozan. Jedva sam oprao zube. Odlučio da se danas neću brijati. Jesti juhu lijevom rukom sam svladao, ali brijanje nisam niti pokušavao. Liftom se spuštam u prizemlje. Po katovima ulaze mladi ljudi koji moraju na posao. Iz njihovih snenih lica vidim da si misle: Gle ovog starog penzića. Umjesto da spava on se gura s nama u liftu. Kad ću ja biti u penziji neću se dizati do popodne.
Tako sam i ja mislio, ali život nije švedski stol. Krelci! Mislim u sebi, a glasno svakome zaželim dobro jutro. Imam osjećaj da ih i to iritira.
Izađem van i osjetim jutarnju kišu. Ne pada jako. Otkrijem glavu i uživam u osjećaju kako mi velike hladne kapi klize s tjemena glave, preko čela na lice. Uživancija. Čak se i mr. Parkinson lagano smirio. Ma je li taj mr. Parkinson postoji? Možda je to sve privid. Možda se radi o zabuni. Netko je ispekao kruh. Još imam nekakav osjet mirisa. Čim sam pomislio na tebe mr. Parkinson, desna ruka se jače počela tresti. Dobro, postojiš. Svejedno ništa od ovoga gore ne možeš osjetiti. Crkni od jada!
Navečer sam raskitio bor. Ostala je praznina na mjestu na kojem je stajao. Malo ćemo razmjestiti namještaj i tu ćemo prazninu lako popuniti. Nedostatkom poznatih glasova nastala je praznina koju je teže popuniti. Mr. Parkinson zalud me pokušavaš gurnuti u depresiju. Malo ćemo se odmoriti a onda put pod noge u zagrljaje voljenih.
Suživot s tobom nije lak, ali postoji!
10.1.2023.
Dobro jutro, mr. Parkinson. Još jedan dan našeg suživota. Običan dan. Neki iz ekipe su bolesni pa se sastajemo u suženom sastavu. Platio sam kavu eurima. Cijene su pošteno preračunate. Veći su mi problem sitni centi koje ja i s naočalama teško raspoznajem.
Popodne sam otišao do mame. U devedesetoj je i ima „milijun“ dijagnoza. Svjestan sam da me mr. Parkinson sve jače gura desnom rukom. Skrivam ga od pogleda mame, držeći desnu ruku ispod stola. Družimo se nekih dva sata i sjećajući se sretnih dana. Zabrinut sam jer kašlje. Odgovara mi da joj nije ništa. Zagrli me i veli da se pazim. Niti spomenuli nismo mr.Parkinsona, ali njen zabrinut pogled na rastanku govori mi da ju nisam uspio zavarati.
Sjedam pred stol i ne znam o čemu pisati. Osluškujem svoje misli, ali čujem samo unutarnji glas koji mi govori da je u hladnjaku još jedan komad orehnjače. Kolebam se. Čitao sam da nova istraživanja sve više dokazuju da su uzroci mnogih bolesti vezani uz loše prehrambene navike. Da nisam ja sam kriv za društvo mr. Parkinsona?
U ključnom trenutku razvedri se nebo iznad Zagreba. Zaboravim na orehnjaču. Jake zrake sunca sporadično se probijaju kroz sive oblake, slično motivima svetih sličica. Osjetim kao da je neka Muza doletjela izdaleka, iz divnih toplih bezvremenskih krajeva i ukorila me: Poput Poncija Pilata, pereš ruke. Kriviš i Boga i Vraga i zlu sreću! A tvoja krivnja?
Malo se zamislim, a onda odmahnem rukom. Daj Muza, olabavi. Svakom je jasno da sam potpuno nevin i moje su tegobe rezultat, potpuno neopravdane, zle sreće!
Ako nađeš nekoga tko misli drugačije, a da nije doktor, neka se javi.
13.1.2023.
Dobro jutro, mr. Parkinson. Odmah ujutro smo bili malo uznemireni pa sam popio nešto smirujuće. Onda sam sa suprugom i mamom otišao na plac, pa na kavu i sve je bilo lijepo i opušteno Poslije popodnevnog odmora pokušavam poslati poruke preko moba i maila i moje nesnalaženje pri tome mi ide na živce. Naročito kada kucam poruku na mobu, a mr.Parkinson me zeza. Te stisnem krive tipke, te jednu tipku više puta, te brišem, a još k tome telefon ubacuje svoje riječi. Kakve gluposti šaljem ljudima. Sreća da me znaju pa se ne ljute.
Ne bi li me utješio, jedan od prijatelja mi je rekao da se ne sekiram, da se to u našim godinama događa i normalnim ljudima. Zapeklo me, ali samo sam mu se nasmijao na te riječi.
Kad sam išao prema doma cijelim putem sam razmišljao. Je sam li svim “ normalnim“ ljudima, ja bolestan čovjek nenormalan? Smatram se, na temelju dosadašnjeg života i ponašanja, sigurnim u sebe i samosvjesnim čovjekom.
A ipak, kad sam s dvoje susjeda ulazio u lift, nesvjesno sam uvukao desnu ruku dublje u rukav i sakrio je iza leđa.
15.1.2023.
Dobro jutro, mr. Parkinson. Nedjelja. Pijem ujutro kavu sa suprugom. Onda odem na ping pong, organiziran za ljude s mojom dijagnozom. Pokazalo se da je igranje ping ponga, kao i plesanje ili hodanje dio terapije. Prilično sam sumnjao u učinkovitost ali nakon nekog vremena bio sam oduševljen. Ne znam kako drugi to doživljavaju. Prvih desetak minuta imam problema u kontroli reketa, a u podlaktici osjećam sporadičnu ukočenost mišića. Kad taj prvi dio prođe, koncentriram se na igru i zaboravim na teškoće. Sličan efekt osjećam i kad pišem. Neprimjetno mi prođu dva tri sata u pisanju. Supruga mi veli da sam toliko koncentriran na pisanje da mi ruka gotovo ne drhti.
Druga stvar koju sam primijetio, gledajući pacijente koje srećem, je da svako ima svog mr. Parkinsona. Možda na kraju, svi postaju isti, ali sada kada sam upoznao više pacijenata mogu reći da nisam sreo dvoje s potpuno istom vanjskom ekspresijom. Nisam liječnik i ova zapažanja su rezultat mojeg subjektivnog doživljaja.
Danas sam bio s jednim pacijentom koji mi je pričao da je psihički loše primio dijagnozu. Kako ja nemam tih problema, ali mogu shvatiti drugog koji ima, kratko smo porazgovarali. Valjda je lakše razgovarati s nekim tko je u istoj kaši nego s nekim tko je izvan kruga. Bilo mu je lakše. Pozvao sam ga dođe na sastanke Udruge Parkinson i mi. Tu će susresti više ljudi s kojima može razgovarati i savjetovati se. Osjetiti da nje sam, da nije neki izolirani čudak, nego jedan od istih.
Meni je najviše pomogla supruga. Jedan iskreni razgovor o budućnosti i jedan veliki teret skinut mi je s leđa. S druge strane u Udruzi sam odmah na početku upoznao gospođu Mariju. Ona duže živi s mr. Parkinsonom i on ju muči puno više nego mene. Ali ona je vrlo hrabra žena koja nije dozvolila mr. Parkinsonu da joj uništi zadovoljstva života. Na kavi, jednostavno smo izbacili mr. Parkinsona kao temu razgovora i pričamo o porodičnim životima i kako u Udruzi organizirati aktivnosti da budu maksimalno učinkovite.
Što je pjesnik htio reći?
Ne predajte se mr. Parkinsonu! Nemojte se boriti sami. Kad vam je teško potražite ljude koji vas razumiju. Naglasak je na ŽIVITE!