Kategorije
poezija

Pjesme iz zbirke “Doba bršljana” (h,d,p, 2018.)

Autor: Davor Ivankovac 

 

Zasjeda

Studen iz ormara je izišla na ulice i
kuće su zatvorile prozore i vrata,
najniže spustile kapke.
Magla iz dimnjaka pada na
oči i duše, kad nešto brzo promakne,
slutnja prvog snijega.
Tako s jeseni počinju
svaka zima i rat,
očekivana zasjeda tjeskobe.
Silazim niz ulicu, desno od ludila
uznemiri se pas, lavež na lancu, jedan, pa tri,
i jato mrtvih ptica nad valovima blata,
odlaze u toplije, ne odlaze, poniru,
u niskom tromom letu kao ruke u džepove
ulaze u prosinački pejzaž.
Koji ću kad stignem staviti na prozor, novi vidik
za novi dan, monitor svijetli, mirišu
drva i čaj, pjeni se vatra,
i već se tiho smrkava,
zgušnjava.

 

Rasprodaja

Odnedavno griješim i u snovima.
Riječi koje izlaze na zaspala usta
najpodlije su smicalice tijela,
trbuhozborenje unutarnje mačke:
pervertirane krhotine jave,
krhotine knjiga, elektroničke pošte,
društveno umreženih komunikacijskih kanala.

Riječi složene u mozaik nove istine.
Samostalne riječi, nedomišljene, nepromišljene,
neproživljene.
Sjednem i ništa se ne događa,
sve vrijedno spomena potrošilo se noću,
ostao je samo strah,
strah koji kopka, podriva centar za dnevnu ravnotežu,
tjera na pitanja, uzastopna, ista,
neprekidna pitanja:
koje sam zvukove proizvodio u snu
i koliko će me koštati?

Noću je samo noć u tijelu
i
koliko će me koštati?

 

Ljetni hologrami

Andreja i ja sjedimo u voćnjaku

Iz mene izlazi san, u tebe tone.
Sjene se penju na planine i spuštaju u spilje
tražeći nešto možda nikad izgubljeno,
siluetu tišine, riječ za odlazak i starmalost,
a mi sjedamo u hladovinu pod šljive
i osluškujemo rast bilja.
Njegujemo hologramsku krhkost
povrća i voća, požar sjemena što treperi nad
vlažnom glinom, ispucanom korom, prahom.
O grane su obješeni slatki ukrasi,
njih ćemo obojiti kad za to dođe voda
i zamuti nam travu, krošnje i metafore.
I krtice znaju za lako ranjivu samoću,
ne izlaze iz podzemne republike u ovu,
nastanjenu šumovima, maglama i dimom.
Žir i lješnjak tvrdi su od zemlje,
zemlja je misao na kamen,
iskošen i zelen, napola lud.
Podupiremo oblake kvrgavim kolcem
sjekiru zmijom, sebe nama.
Sve naše životinje su tu,
i užarena kugla nad krajolikom.
Spušta se godina.

 

Pjesma kopriva

U nepredvidljivoj a poznatoj geometriji
pločnika i puteva
po kojima je dozvoljeno kretanje
svakodnevno pronalazim vlastiti plan starenja.
Starenje to nije umiranje, to je polagano
mijenjanje kože države,
polagano popunjavanje prostora suviškom sebe, svega,
oduzimanje prostoru da bi se dalo vremenu.
U jutarnjoj omamljenosti nedostaje preciznosti,
nedostaju mi precizne misli za suhe tvrde riječi,
omamljenost je kora starog hrasta,
vlažna udolina u ravnici i pljesnivi krajolik.
Geometrija me vodi kamo država dozvoljava,
razliven je beton i ugažena zemlja,
rasprostire se tjedan poligon,
kraj putova plantaže ljekovitog bilja,
sve je kako predosjećam.

 

Mahovina

A onda sam ugasio mobitel
i pogledao preko drvenog plota
u susjedno dvorište.
U hladovini loze i nekoliko šljiva
vrijeme je na sprud nasukana mjesečina:
lijevo za sitnu staricu primjereno mala kuća,
desno minijaturna ljetna kuhinja,
između stablo jabuke, puzavac i cvijeće.
Mahovinasti crijep i trule grede.
Ponekad su odatle dopirali tihi glasovi,
ali ljude nisam vidio, bili su preniski
čak i za ovu prastaru nakrivljenu ogradu;
oduvijek je bila ista, ta starica,
doživotno stara, pomalo besmrtna:
s jednako klonulim leđima, naboranom kožom,
i crnom maramom preko sijedog tjemena.
Davno, dok sam s bakom radio u bašči,
znala mi je dodavati bombone preko ograde,
velike tvrde bombone, u dva papirnata omota zamotane,
vrućina ih nije topila.
Ti su se bomboni topili na ledu
formirajući prepoznatljive oblike bez obličja,
a onda je prošao rat i sve se izvan sebe skvrčilo.
Otvorila su se stražnja vrata i ukazao se ganak,
poluotvoren hodnik s raspelom, cvijećem i ogledalcem,
utonuo u kolovošku, zelenkastu tamu.
Uzorak na zidovima je rendgenski snimak
pjesme: apstraktni oblici od smeđih linija
imitirali su cvijeće i secesijske ornamente,
pravilno raspoređeni,
u nizovima, u redovima,
kopije izgubljenog uzorka.
Miris tek okrečenih zidova pristajao je u to malo dvorište,
melankolični zatvor, kao plug u ravnu misao.
Praveći se da je ne vidim, da ne vidim da sam viđen,
objesio sam vrećicu s kruškama na ekser
s unutarnje strane ograde.
Popodne se sklupčalo kao ranjena životinja
u provincijskome antikvarijatu.
Čuli su se samo tihi zvukovi ljeta.
Bili smo među preživjelima, bar privremeno,
bar donekle, i to je bila misao
s kojom sam još jednog sljepića
ispratio pod zemlju.