Nešto sam izgubila. A svaki je gubitak samo gubitak, zar ne? Tiho, nedvosmisleno nestajanje.
Otputovala sam u hotel na osami. Na pitomom je mjestu, bez mračnih tonova koji su isto kao i podrumi bili idealna mjesta za skrivanje. Jeftin, bezopasan hotel, prazan, izvan sezone. Tvrdi jastuci zabijaju mi se u glavu dok se smiještam u uzak bijeli krevet uz prozor.
Ujutro se budim i gledam u dugačke travnate površine. U daljini, benzinska pumpa. Još dalje, brda. Malo bliže, crkva, masivna u odnosu na ostatak prostora. Gura se u krajolik koji bi se inače sastojao samo od pitomih dolina i uzvisina. No, nešto je u njezinoj prisutnosti utješno. Ona je velika ruka koja bi me mogla uzeti na dlan i obujmiti sa svih strana. Jedino njezina tišina ne odudara od ostatka krajolika. Nema zvuka, osim ptica.
Crkvu obilazim danima. Gledam krov na kojem se odvijaju radovi. Radnika nema, ali je prekrivena bijelim platnima. Ispred crkve je trg, također prazan i sasvim tih. Zatim nekoliko kafića i cesta koja vodi prema dalje. Dalje iz mjesta, dalje odavde. Dolazim u napast krenuti njom, ne znam kamo. Samo staviti nogu pred nogu i otići. Gledati u kratku travu pored ceste i prozračne oblake. Zamišljati niz vrana koje bi me pratile, okrećući kljunove u mom smjeru i pokazujući mi tako put. Donedavno, bojala sam se njihovog skliskog perja i crnih očiju. Sada se ne bojim ničega što bi me moglo zadesiti.
Sjednem u kafić na trgu i naručim kavu. Pogled mi opet odluta prema crkvi. U vrijeme oko Božića, ispred nje su stavili jasle ukrašene lutkama Isusa, Marije i Josipa. Jednom, prije gubitka, iz šale sam glumila da ulazim u te jasle.
(- Jesi li ti religiozna?- pitao me on tad.
U tom sam trenutku bila jer sve je stajalo na oštrici noža. Dovoljan je bio jedan moj pogrešan potez, mislila sam, i izgubit ću ga. Poteze sam zato povlačila jako dugo, oprezno. Svaki dan u sebi je imao barem deset zamrznutih fotografija, nasilnih pauza u kojima sam intenzivno razmišljala kako dalje, što učiniti da se to ne dogodi, da ono što sam pronašla s njim, a što mi je toliko nedostajalo u čitavom vremenu i prostoru dotad, ostane. Samo da ostane. )
Pogledam na drugu stanu s natpisom na zidu. Natpis glasi: ‘Crkva na otvorenom’. Na njoj je prostran auditorij sličan kazališnom. Iznad njega, pozornica na kojoj, pretpostavljam, svećenik drži propovijedi. Sada nema nikoga i ne znam kada i hoće li se uopće napuniti. Ne mogu zamisliti da na propovijed dolazi toliko ljudi koliko ima praznih sjedišta. Završavam kavu i krenem prema njima. Pored mene niču štandovi s drangulijama, plastičnim igračkama, medenjacima, svime onim čime kao da sam željela popuniti prazninu koja je ostala nakon njega. Pustopoljinu koju ne želim uređivati, a ne želim niti bježati iz nje, želim stati i udisati je. Svaki put kada udahnem nešto što u sebi sadrži dio njega, pomislim kako sve nije sasvim ispražnjeno, kako balast uvijek ostaje; jedino pitanje je koliko dugo i na koji način.
Sjednem u prvi red. Da je auditorij nekim slučajem pun, nikada se ne bih smjestila tako blizu pozornici. Ne znam molitve. Sjela bih u zadnju klupu, pognula glavu, približila kaput koji me ionako slabo grije tijelu. Pokušala se utopliti i prilagoditi. Sada samo osjećam kako svjež i miran zrak struji oko mene i spaja se s tišinom. Moja koža je i zaslužila led, pomišljam, a molitva šutnju, jer moji potezi ipak nisu bili dovoljno promišljeni. Imala sam ovaj hotel i mogla sam doći u njega kad god sam htjela; koncentrirati se, ušutjeti i smišljati sljedeći potez.
Ali, nisam to radila. A sada je kasno.
(- Jesi li ti religiozna?
– Koga ti cijeniš?
– Što bi ti napravila na mom mjestu?- pitao je, zanimali su ga odgovori. Svaki mu je bio znakovit.)
Pogledam prema uzvisini iza crkve na otvorenom. Valovito spuštanje brjegova podsjeća me na valove. Vrane iznad njih, na neminovnost. Mobitel mi je ugašen, nikakve šarene slike ne mogu oštetiti ovaj prostor. Podignem pogled prema granju. Jedna grana se diže i spušta, kao da kima. Potvrđuje ono što je svima poznato ili ono što ja tek počinjem shvaćati. Nisam trebala trošiti vrijeme na promišljanje poteza, ikada. Igra je izgubljena za mene. Vjerojatno je bila otpočetka.
(-Ako napravim to, što ćeš ti onda napraviti?
Igrao je šah, stalno, automatski. Nisam znala pravila.
‘Ti’ je izgovarao prozivajući; izazivajući one nepokretne, uspavane stvari u meni tako da su podizale glavice i nastojale pronaći put iz mene prema njemu. Nisam ni znala da ih je bilo toliko, da je moj drijemež poprimio razmjere dubokog zimskog sna. Palio je vatru ispod usnulog i zaleđenog dok više nisam mogla zanemariti sve što je iz mene počelo kuljati niti važnost toga što je u meni radio. )
Trebala sam se zaustavljati, dolaziti ovdje, pauzirati. Gledati što se događa sa mnom i zašto se to događa. Ali nisam.
Južina se zavlači u pore drveća i prostor postaje umoran. Zijevnem. U kutu oka, nešto se pomiče.
Mladi par s djecom približava se crkvi na otvorenom. Samo oni i ja smo tu. Možda je crkva na zatvorenom po ovom hladnom vremenu posjećenija. Otac i majka sjednu nedaleko od mene dok djeca nervozno trčkaraju.
Sve je prije ovog mjesta bilo distrakcija. Beskorisna buka glasova, misli, brbljanje bez djela, bez smisla. Odvratim pogled od te obitelji. Njihova prisutnost samo je još jedna distrakcija.
S druge strane bio je on i tajna riznica pitanja koja su dolazila u rojevima i spuštala se na mene u tišini. Bilo je to otkopavanje korijenja, otkrivanje važnih tajnovitih predjela, onih od kojih se sastojalo tkivo života.
S jedne strane buka, s druge tajne. Tajne i buka. Tkivo i distrakcija.
Nisam više željela gubiti vrijeme na buku.
- Jesi li ti jebeno normalna?- glas me prene.
Muškarac viče na ženu i maše rukama. Jedno dijete je kraj njih. Ogledam se, ali drugog djeteta nema.
- Otišao sam samo po kavu i njega nema?
Žena se pridigla, crveni šal joj vijori oko vrata.
Ogledam se zajedno s njima. Glave kao da su nam na nevidljivom konopcu koji pomiče neka veća ruka. Je li to ruka crkve, onoga u crkvi koji nas gleda sa sigurnog i toplog mjesta?
- Marija, Isuse, Marija! Ti si sasvim luda!!
Gdje je dijete moglo nestati, razmišljam. Prostor je nepomičan, pregledan, pust. Cesta je mnogo dalje, zar je otrčalo tako daleko bez brata? Muškarac hvata drugog dječaka, malo starijeg, za uska ramena.
- Gdje je on? Gdje je otišao?
Dječak spušta glavu.
Otac se penje na pozornicu, majka hoda teturajući s jedne strane na drugu kao da ne zna kamo bi prvo krenula, a svaki put vodi na krivi trag.
- Viktore! Viktoreee! – viču oboje. Tišinu paraju njihovi glasovi. Nema jeke.
Prostor je omeđila buka, kao da ga je zatvorila. Slučajno sam u toj kocki, zaleđenoj i nepomičnoj, iako sam donedavno bila slobodna u svojoj praznini. Iz praznoga u puno, pomišljam. Ustajem i pokušavam obuhvatiti pogledom svaki kutak auditorija i crkve na otvorenom, put koji vodi prema crkvi na zatvorenom, brjegove koji se spuštaju, zatim dižu.
Otac i majka već su prošli čitav prostor crkve i travnatih površina, a otac se sada zaputio prema cesti iza kafića.
Krenem prema zatvorenoj crkvi. Dijete su mogli privući štandovi, pomislim. Plastične figurice. Lizalice, šarene, okrugle, velike, nestvarno zamamne. Postoji mnogo stvari koje su ga mogle distraktirati. Na jednom štandu položeni su medenjaci u obliku različitih životinja. Zašto ne bi došao u napast uzimati jedan po jedan i stavljati ih u usta, gledati kako njihova tijela polako nestaju?
Nebo postaje sve više sivo, prozirni oblačci od prethodnih dana zamijenjeni su svojom braćom; pratiteljima južine. Uskoro bi se na nas mogla izliti kiša, pomišljam, što će još više otežati potragu.
- Jeste li možda vidjeli dječačića od negdje tri godine? – pitam prodavačicu na štandu.
Ona odmahne glavom, ali rukom pokaže na štand, na obilje igračaka i slatkiša, kao da želi pokazati da je ono bitno upravo tu ,preda mnom, da mogu prestati tražiti.
Zahvalim i odem do sljedećeg štanda. Niti tamo ga nisu vidjeli. Uskoro se nađem pred crkvom. Pogledom pregledam trg. Na njemu se nije imao gdje sakriti.
U ovom sam mjestu već neko vrijeme i ipak nešto znam. Znam gdje se može sakriti. Jedino u crkvu. Oprezno se šuljam oko nje.
Ulazim kroz velika vrata.
Unutrašnjost je mračna i osjećam miris drveta. Zašto nikada prije nisam ušla? Zašto sam ušla sada?
Sjednem na zadnju klupu i čekam da mi se oči naviknu na tamu. Dječak se zove Viktor, ali ovdje ne smijem vikati njegovo ime kao na otvorenom.
U desnom kutu ugledam muškarca. Nije obučen u halju, ne čini se da pripada crkvi. Ima gustu crnu kosu. Podsjeća me na njega, način na koji me gledao dok je u meni još uvijek vidio nešto važno.
Čovjek okrene lice prema meni. Oči su mu crne i bez zjenica, ili se barem tako čini u polumračnoj crkvi.
Dižem se s klupe i približavam mu se.
- Jeste li možda vidjeli dječačića, oko tri godine?
Muškarac nakrivi glavu. Oči su mu doista crne i mirne, kao vranine. Gleda me u tišini. I ovaj prostor se zatvara, pomislim. Iz jedne klopke u drugu.
(- Moj otac je znao govoriti da su sve oko njega mine. Da je to život.- rekao je jednom.
– To bi objasnilo tvoje paranoje oko ljudi- odgovorila sam. – Opusti se. Nisu svi tu da te sjebu.)
No, sada nisam više tako mislila. Čovjek s crnim očima, dječačići, ljudi na štandovima, vrane, brda, crkva. Je li sve prijetnja?
- Jeste li religiozni?- odgovori čovjek protupitanjem. Lice mu je bijelo, sasvim bijelo i odudarajuće od crne kose i očiju.
Pitanja i odgovori. Buka i tajne.
- Ne znam. – odgovorim. – Sve stvari oko kojih sam bila, izgubila sam.
- Gubitak je provjera vjere.- čovjek me gleda ravno u oči. Mirno i, čini se, ravnodušno.
- Sve može biti provjera vjere. – kažem, ogledam se i pokušam razaznati neki šum koji bi odao dječačića, ali do mene dopire samo nejasan miris paljevine.
- Sve što ostavlja na čistini. – kaže čovjek, ali puno tiše, gotovo šaptom – bilo lijepo ili ružno.
Sve što miče od buke, pomislim. Kimnem.
- Zašto se vjera mora provjeravati?- pitam.
Pomirujem se s tim da sam pogriješila. Dječačić se nije došao sakriti u crkvu. Dječačić je negdje sasvim drugdje.
- Sve se mora provjeravati.- odgovori čovjek i okrene glavu.
Prekinula sam ga u molitvi i sada ga moram pustiti da je dovrši. Opet kimnem. Toliko provjeravanja, toliko pitanja, toliko testiranja. I na kraju opet nisam prošla.
Približavam se izlazu. Još se jednom okrenem prema čovjeku u crnom.
- Ne uzdaj se u blago krivo stečeno, ono ti ništa neće koristiti u dan nesreće.- čujem kroz tamu.
Izlazim iz crkve. Moji koraci strogo i preglasno odjekuju.
Dočeka me pljusak. Oblaci su se ipak odlučili.
Ne želim se vratiti natrag u crkvu, ali ne mogu ostati niti stajati ovdje. Protrčim pored štandova i vratim se do crkve na otvorenom. Auditorij je prazan. Majke, oca i sina nema. Ogledam se, ali kiša je sve gušća i ne mogu zaključiti jesu li igdje u blizini. Sakrijem se na pozornicu, jedini natkriveni dio.
Gubitak je provjera vjere, pomislim.
(- Ljudi su zli.- rekao je.- ne želim imati ništa s njima.
Ali, želio je. Tada je samo odlučivao, polako i smišljeno, da ne želi više imati ništa sa mnom, što me smanjivalo do nestajanja. Kada sam dovoljno nestala, usitnjena tako da me se više nitko nije mogao niti sjetiti, došla sam u hotel.)
Kiša povija granu drveta koja je nedavno kimala, koja mi je govorila da su neke igre unaprijed izgubljene. Da neke šanse nisu to nikada niti bile.
Ponovo se okrenem prema zatvorenoj crkvi. Vrata se polako otvaraju.
Nešto sam izgubila. Blago krivo stečeno. A svaki gubitak nije samo gubitak, zar ne? Već i tiho, nedvosmisleno nastajanje.
U okvirima vrata postepeno se, kao blagim potezima kistom, ocrtava silueta dječačića.
Fotografije: Meho Mahmutović
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
