(Autorica: Aida Bagić)
rujan, listopad
očevi su moćni, svejedno jesam li u australiji ili hrvatskoj. harold pinter imao je prijatelja koji je htio biti pisac. moj otac vodio je olinka delorka da skuplja narodnu poeziju po zagorju, svi su pomrli.
u sredinu papira upišem čaplja, onda povučem nekoliko crta, kao da iz čaplje vučem zrake: siva, danguba, žuta, mala bijela, velika bijela. saznam da se otprije nekoliko godina utve gnijezde u solanama na obali, druge nas ptice selice još uvijek prelijeću. u vrelom autu topi se čokolada, tamna, s barem sedamdeset i pet posto kakaa. za rođendansku tortu. gladna sam cijeli dan, stalno sam gladna.
pad u prošlost. nešto smo oblije, granice nam nisu više tako jasne i manje smo odlučne. ali kao da smo još jučer. kao da smo jučer.
bio je dobar čovjek. volio ljude, za svakoga imao lijepu riječ. volio životinjice. i za njih je uvijek imao ponešto. komad kruha, zrno žita. bilo je sedmero braće i četiri sestre, sad su četvorica braće i četiri sestre. prvi je otišao mlad: pao je pijan, udario glavom o kamen, ostavio troje djece. drugi je otišao lud: drži me, ne daj me, vikao je na samrti. treći je otišao dobar. kao kruh. kao zrno žita. četvorica braće i četiri sestre pogledavaju jedni druge: tko će sljedeći? tko će za pijanim, ludim i dobrim bratom? i kakav će biti? taj sljedeći?
lipanj, srpanj
prvi je dan kad mogu reći da se dogodilo sve što sam željela kao djevojčica
sjesti na klupu, gledati zaljubljeni par na klupi
istodobno tugovati i biti tiho radosna
zbog povratka
zujanje bumbara nad maslačcima
ljepljivi trag murve na rukama, pod stopalima
sitna zrnca pijeska
ne mogu uhvatiti
prenijet će me, crno ogledalo, odavde prema tamo
odavde u šume striborove, u međuzemlja i međumorja
bit ću kiborg snježna kraljica zla maćeha vještica
pjenit ću se, zaboraviti polako jesam li mala sirena i umrla sam zbog ljubavi
jesam li prljava morska pjena iz otočkog restorana ili s kruzera
jesam li naprosto pjena za kupanje, slučajno dospjela
ovamo, nasred pučine, gdje ovija me opna, prozirna
kotrljamo se, zajedno, opna u meni, ja u opni
travanj, svibanj
oslobodile smo hortenzije osušenih grana i cvjetnih glavica koje nisu maslačci pa da odlete nego, onakve nikakve i ljuskaste, čekaju snažan vjetar ili ljudsku ruku. gorjele su suhe grane vinove loze, šljive, japanske ruže (ili tako nečeg).
vidjela sam: jaglac, ljubičicu, šumarice, plućnjak, mladu koprivu i dobričicu. dva monaha, još dječaka. sve je na domak ruke, nešto više od sat vremena vožnje od grada.
nema potrebe da putujem ni na tibet niti u nepal, nikamo. osim ako ne skrenemo krivo, kao što smo mi učinile čak nekoliko puta. ljudi u gradiću do kojeg vode putokazi nisu bili od neke koristi, nisu znali da je samo desetak minuta vožnje od njihova mjesta udaljen samostan. koji nije nikakva velelepna i kićena zgrada nego nekoliko kućeraka razbacanih brežuljcima. magnolije, trešnje, sve u cvatu. u daljini žumberak.
slatkoća jabuke koju jedem sjedeći na klupi, u hladovini, umorna, gledajući šumu. nisam li nekad negdje već zapisala kako bih rado živjela u šumi, kuhala varivo, čekala poštara?
ožujak, travanj
vježbanje prisutnosti
(pet)
plava, crvena, zelena, žuta, plava, bijela, crvena:
tibetanske zastavice, sretne, lepršaju, neobrubljene, moj su vjetrokaz
krovovi, antene, krovovi, dimnjaci, krovovi:
u trećem redu, četiri ulice dalje, jedan se dimnjak nagnuo nalijevo
šarena olovka, desno od računala:
kad njome povučem liniju, nikad ne znam u kojoj će boji ostaviti trag
platnena vrećica okačena o stolac:
raduje me, jer na njoj piše Fierce. i stolac me raduje, jer je tako običan
kalendar pokazuje da je OŽUJAK:
u kvadratić 22 upisujem POTRES, za svaki slučaj
(četiri)
tipkovnica pod prstima, topla plastika:
koliko je prstiju sklapalo ovaj predmet
hladnoća šalice, hrapavi reljef crteža:
poklon s putovanja u berlin
ogrebotina na zapešću lijeve ruke:
jedva vidljiva, mačak je sve nježniji
mekoća nadlaktice:
mjesto koje smijem ugristi
(tri)
lom drvenoga stola ili kostiju: nema razlike
ako ne dišem: šum krvotoka
tutnji: negdje unutra
(dva)
pustinjski pijesak
u mirisu antiseptika
(jedan)
na nepcu, metalni okus vlastitog straha
srpanj, kolovoz
(djedovinske)
djed siječe šumu
ne dajte mu, kaže otac
ne dajte mu, kaže očeva sestra
ne dajte mu, kaže očev mlađi brat
šuma jedina još čuva ovo malo zemlje
boksitne i prašinaste
da je ne odnese
vjetar, ne raznesu vile na kopitima kad noću
tutnje preko plitko zakopanih kostiju
ostat će niska trava
spalit će je zvizdan
***
namastir je manastir
oni s one strane
onostrani
golobradi su mladići koji uče
pjevati pjesme
čitati pismo
krstiti se u ogledalu
***
kao toskana, kao provansa, kao
mogao bi biti ovaj kraj, kaže putnik
u pola sata koliko je ovdje, uistinu
sve je nalik na toskanu, sve miriše
na provansu, sve je kao.
poslije zavijaju čagljevi.
stričevi grade kuće, dižu zidove
šalju vraga jedan drugom da mu sriću izija
sve bit će toskana i provansa
i smilje prekrit će ledine
visoko će narasti
prosinac, siječanj
nekad sam, čini mi se, sve vidjela u snažnijim bojama
predmeti su danas više pastelno prašnjavi
otpuhnem
kao kad vjetar otpuhuje mandale u pijesku
niže se bjelina za bjelinom
