Autor: Ivan Jozić
Dućan je ulicu niže
Gospodine, molim vas, maknite se od vrata, vidim vas kroz ključanicu i to često, dovoljno često da zaključim kako to ne može biti slučajnost, ako nešto trebate, bilo što, dućan je ulicu niže, radi svaki dan osim nedjeljom, možda i subotom radi, to se lako provjeri, jasno piše na vratima, uglavnom, ne sviđa mi se što se motate ovuda, očekujem da mi sin dođe u posjet svaki tren sada, vrlo skoro sada, neće biti ugodno ako vas zatekne tu, kako mi dašćete pred vratima, to je neugodno, ne tvrdite suprotno, nema potrebe da se dalje ponižavate, pa gledam ja kroz ključanicu i odmah da raščistimo, nit’ sam luda nit’ bolesna, ne treba meni nitko, a ponajmanje vi, gospodine, možda sam stara, ali luda nisam, a i sin će jednom doći, obećao je doći čim stigne.
Probudio nas je potres
Soba se divljački zatresla, nešto je palo i razbilo se, alarmi na autima su vrisnuli, a mi smo na parking istrčali sneni i zbunjeni, pa smo se zagledali svatko prema svom balkonu; ne znam za druge, ali ja sam se nadao da će mi se gore ukazati neki drugi ja, staložen i smiren, u šlafroku sa šalicom kave, koji je u svemu tome prošao neokrznut i zna što treba činiti dalje, neki ja koji će s balkona, dignutim palcem pokazati: Sve je!
***
Zagreb se tog jutra naherio i napuknuo, a ono što će znanstvenike zbunjivati u godinama koje dolaze bile su Rupe. Na najneobičnijim mjestima, kao i na sasvim običnim, pojavile su se te čudne Rupe, tako smo ih zvali, koje nije bilo moguće zatrpati bez obzira na količinu šute i šodera. Rupe su se pojavile naglo, ali su nam, izgleda, ostale u trajno nasljeđe. Prošlo je već neko vrijeme od svega o čemu pišem i na njih smo se nekako navikli, kao i na sve drugo u radu.
Samo bi poneki stari purger, ako bi gurnuo glavu dovoljno duboko, tvrdio da je u mraku na trenutak vidio vlastiti odraz.
Tuđa kolica
Na subotnjoj špici sreo sam prijatelja iz studentskih dana. Čuo sam da se rastao, sjedamo na kavu, oprezno pitam što ima, kako je.
– Razvod mi nije pao teško – priča prijatelj – sve je to nekako prljavo. Svađe bez pobjednika, nabacivanje krivnjom, podjela imovine, pa kalendar za dijete i psa… U nekom trenutku, sve postane stvar operativne provedbe. Ufuraš se u taj neki novi život, stvarno prestane biti teško. Postane operativno. Znaš kako smo uvodili nove procese u kompanije? Svi se u početku bune, neki usput poberu otkaze, drugi napreduju, ali na kraju, svi nauče novi proces. To postane nova stvarnost. Tako ti je i ovo, amigo moj – kaže prijatelj.
Tema je tvrda, umačemo je u štrukani pelin, zazivamo prošle dane. Od svega u novom životu, rekao je prije odlaska, čudna je samo jedna stvar: nekad odem u Ikeu, bez posebnog razloga. Upratim neku mladu obitelj, pa dok ne gledaju, zamijenim kolica. Platim te njihove stvari, donesem ih doma, rasporedim po podu i gledam kako bi oni posložili život.
Na oprezu
Moj prijatelj slikar osvetoljubiv je čovjek. Upravo je završio seriju grafika koje prikazuju njegovu bivšu napola kao ženu, a druga polovica tijela nekad je svinja, nekad kobila, nekad kokoš, ili zmija.
Netremice me gleda dok stojim pred slikama.
Kako ti se čini, pita neraspoloženo.
Lift na trećem katu čekam neobično dugo
Lift u prizemlju poslovne zgrade stoji čitavu vječnost. Kad napokon stigne, vrata se otvaraju i u njemu zatječem par. Dok se vozimo, promatram ih u ogledalu. Jedno kraj drugoga stoje bliže nego poznanici ili poslovne kolege. A onda se žena nagne, kao da će mu staviti glavu na rame, i kaže:
– A kad ćeš to reći njoj?
Oglas: Utrine
prodajem jednosoban stan
kupujem grob
Eduard B.
Za prvi izlazak odabrali smo muzej.
Razgovor je u početku trzao, zapinjao na očiglednim nepoznanicama i skliskim mjestima pretjerane uljudnosti. Valjda smo oboje željeli pokazati više nego što je trebalo, ili se pokazati boljima, tako nešto. Nakon prvih posrtanja uhvatili smo korak kao dvoje plesača, možda ne profesionalnih, možda čak ni talentiranih, ali plesača željnih plesa, pa se i razgovor nastavio u ritmu koraka.
A onda, mislim da je to bilo na drugom katu, zaustavili smo se pred platnom velikih dimenzija; pročitala je opis i zatomila krik rukama, zaledila se u mjestu.
– Edi je umro – rekla je tiho.
Gledao sam sliku i opis kraj nje. Doista, Eduard B. je preminuo, prema kratkom opisu dogodilo se to prošle godine. Nisam znao tko je on, no meko izgovoreno e d i, ono što se našlo među slovima, cijeli jedan život u kojem sam se našao nepozvan, sve to je učinilo da posrnem, izgubim korak. Nedugo zatim izašli smo iz muzeja. Uz kratki i formalni pozdrav rastali smo se i otišli svatko na svoju stranu.
Nakon Edija više se nije imalo što reći.
Možda se igramo
Za subotnje šetnje Maksimirom svjedočili smo strašnoj sceni: pitbul se stvorio niotkuda, zaletio se na mladunče šteneta i na licu mjesta ga zaklao.
Ono što nas je posebno potreslo je činjenica da se i u zadnjim trenucima štene bacilo na leđa, mašući repom, spremno za igru.
Tri slike s prozora
Danas je ulica uglavnom tiha.
Niže na raskrižju muškarac viče na mladog policajca, govori da nekad moraš proći kroz crveno jer u životu moraš proći kroz puno toga. Ima nešto u toj logici što će policajca natjerati da izvuče pendrek.
Prije semafora na tom je mjestu stajao znak s natpisom “NLO” i prekrižen leteći tanjur. Godinama smo mu se čudili, a onda su ga zamijenili semaforom. Sada je to samo priča koju više ne možemo pričati.
***
Na broju 13 profesorica klavira živi s lutkom muškarca kojeg ponekad svečano odijeva. Namjesti ga uz prozor i tako provedu poslijepodne.
Kad prolazi ispod njihova prozora, tramvaj ulicu zakopčava kao zip, primiče joj fasade. Putnici ih onda gledaju, a njih dvoje gleda putnike. To je iskrena znatiželja, ograđena staklom; vidi, tu sam. Već sljedeći trenutak na redu je nova stanica.
Nakon što tramvaj prođe, ulica se raširi, a pruga bljesne na suncu.
***
Susjeda Slavica noću dežura u veži, lice joj je opterećeno kremama. Sinoć su, tvrdi umornim glasom, po pločniku bile rasute ruže, a papir koji ih je držao na okupu lepršao je kao da to nisu njegova posla.
Čula je i glasove, kaže, njegov pa njezin, zatim potpetice kako prelaze tračnice, odlaze na drugu stranu ulice. I još nekoliko povika. Svjetla u stanu profesorice klavira su se upalila, a dvije sjene pojavile se u okviru prozora.
Jutros, nakon uličnih čistača, pred našim ulazom više nema tragova njihove ljubavi.
Ulica je tiha i njih kao da nikada nije ni bilo.
