Autorica: Tena Lončarević
Neke sam stvari dobro upamtila. Znam da je bio sunčan dan, to sigurno, blještalo je sunce onako jako, onako da moraš stisnuti kapke jer ti se crni od svjetlosti. Znam i da je to bio prvi takav dan nakon dugog razdoblja prljavo sivih magli. Eto, čudno je što na kraju upamtiš. Ne sjećam se tko me nazvao, a moguće je da se radilo i o cijelom nizu poziva, vijest se širila, kako to već ide s gadnim vijestima, brzo poput poplave. Ne sjećam se što sam odgovorila, možda sam samo šutjela, tko zna, a opet, neke sam nevažne detalje jako dobro upamtila. Prvo tu svjetlost što ništa nije ostavljala skrivenim, sjećam se da sam izišla iz kuće u majici i hodala dugo, do samog ruba sela. Je li mi bilo hladno? Ne znam, moralo mi je biti hladno, u veljači nema visokih temperatura, bez obzira na sunce. Tamo gdje prestaju zadnje kuće široka je, zarasla livada, tamo sam stala. Put mi je presjekla mačka, utrčala je u visok gustiš. U zubima je nosila plijen, sivog, ugušenog miša. To je drugo što sam upamtila, Dalje ne znam ništa. Sve sam zaboravila.
***
Nemam puno fotografija na kojima je ona, samo nekoliko razrednih, onih na kojima su glave točke umočene u mutnu crvenkastu nijansu. Pred objektiv se stajalo rijetko, takvo je to bilo djetinjstvo, odrastalo se bez dokaznog materijala. Nekim točkama danas više ne znam imena, ishlapjela su skupa s pratećim glasovima i kretnjama, nije to neko čudo, ipak se puno desetljeća sabilo u prostor između moje ruke i fotografije koju ta ruka drži. Njezinu točku, međutim, bez problema odgonetnem. Pronalazim je prvu, izoštri se, odskoči od mutne, crvenkaste pozadine, raste. Znam što slijedi, svojim će štrkljavim, krivim nogama iskoračiti iz fotografije. Za sobom će povući razredni žamor, vriskat će tanki glasovi podebljani rijetkim mutiranim, fijukati lopte napravljene od papira, škripati slučajno gurnute klupe. Ona će usred tog kaosa stajati potpuno mirno. Prići ću joj. Zašto? Pitam sasvim tiho. Zatim glasnije. Zašto? Zašto si to napravila? Ponavljam. Unosim joj se u lice. Zašto si to napravila? Urlam. Glasnija sam od buke koja nas okružuje. Zašto? Grlo mi se napinje, glas me boli, reže mi ždrijelo. Zašto si to napravila? Ne odgovara. Šuti i smješka se vedro, baš kako je to činila u trenutku kada je fotograf okinuo posljednju fotografiju. Ne čuje me, njen pogled prolazi kroz mene. Ako se bolje zagledam, vidjet ću da me i ne može čuti, tanka je i plosnata, napravljena je od fotografskog papira.
***
Na ringišpilu smo, u beskrajnom krugu, vjetar nam šiba kožu, ali svejedno ne žmirimo. Odbacujem njeno sjedište daleko ispred sebe, ispada iz putanje, okreće se i smije, smije se široko.
- Hajde opet! – viče.
I opet i opet, leti iznad sela, odvaja se od kruga, vjetru pokazuje zube i one rupe na mjestu ispalih mliječnih pretkutnjaka. Smijem se i ja. Ispod nas ostaju glave, prigodno kirbajski umivene, sudari glasne muzike i jedan kratkonogi minijaturni mješanac što se gužvi potpliće pod cipele. Auti na sudaranje svjetlucaju u disko bojama i to se šarenilo reflektira svuda, po psu, po obrazima djece ljepljivim od ušećerenih šipki, po ravnodušnom licu čovjeka što upravlja ringišpilom. U okolnim dvorištima kravlja balega skuplja se na hrpu, u đubre. Ispod nas zrak je težak.
***
S nepunih šesnaest godina izgledala je gotovo odraslo, kosu je bojila u šipak crvenu i lice skrivala ispod debelog sloja pudera. Znale smo sjediti skupa u autobusu što je srednjoškolce odvozio do obližnjeg grada. Nije se više smijala onako široko, zaigrano, nije se to uklapalo u novu odraslost, u usne ocrtane tamnom olovkom i crveni mat ruž. Ne sjećam se naših razgovora, vjerojatno u njima nije bilo ničeg značajnog, malo školskih zadaća, koji sukob s roditeljima ili zanimljiv frajer na vidiku, vožnja je trajala kratko, poslije bismo se pridružile svaka svojem društvu, sada smo išle u različite škole. Ne sjećam se njenog glasa, ali neki su se detalji ipak zadržali u svijesti, kap previše parfema, Laura Biagotti, Roma, način na koji bi ulične svjetiljke u bljesku otkrivale njezin profil kada smo se vraćale iz popodnevne smjene, palcem utisnuta žvakaća u sjedište ispred nas. Znam da mi je dugo bilo potpuno neshvatljivo da je to zaista učinila, ujutro bih odlazila na stanicu uvjerena da ću je tamo zateći, ući ćemo u autobus i razbuđivati se do grada. I svaki bih se put iznova trgnula tek kada bi vozač krenuo, a sjedište do mene ostalo prazno.
***
Dva tjedna prije šesnaestog rođendana majka ju je zatekla u kadi prerezanih vena. Nije ostavila oproštajno pismo. Otada je prošlo više od trideset godina, a ja i danas pokatkad pred sobom vidim tu kadu. Noć je, ukućani spavaju, ona pazi na svaki svoj korak da ne naruši tišinu, zna kako izbjeći škripanje dotrajalih šarki, polako otvara vrata kupaonice, ne pušta vodu iz slavine. Razodijeva se, uredno slaže odjeću na poklopac korpe za rublje, ulazi u kadu, uzima nož. Vidim kako traži plavkasti trag na podlaktici, putanju kojom će pustiti život iz sebe. Nožem otvara crveni mlaz, pogled s krvi skrećem prema njenom licu. Čudno, lice joj je dječje, šipak crvena kosa ponovno je boje meda. Kada me ugleda, nasmiješi se široko, vragolasto, vidim rupe na mjestu tek ispalih mliječnih pretkutnjaka.
Nikad nisam saznala zašto se ubila. Sjećam se da mi je, toga dana kad ju je majka zatekla mrtvu, jedna mačka presjekla put, u zubima je nosila sivog, ugušenog miša. Ispred mene bio je visok gustiš.
