U jednoj knjizi koju sam nedavno čitala, glavna junakinja kaže da piše zato da ‘drugi vide ono što ona vidi’. Misliš li da taj odgovor donekle točno opisuje motivaciju za pisanje/objavljivanje? Kako bi opisala svoju?
Imaš neki svijet u sebi “koji nije od ovoga svijeta”, i taj svijet u jednom trenutku nezaustavljivo nadire prema vani i želi biti pretočen u riječi, sasvim prirodno i iskreno događanje. To je motivacija.
Što misliš da ljudi osjete ili dožive čitajući tvoje zbirke pjesama ‘Plovna mjesta’ i ‘Autobus za Trnavu’? Možeš li s nama podijeliti neke reakcije? Začuđuju li te ili su donekle očekivane? Koga zamišljaš kao svoje čitatelje?
U isto vrijeme mi je prije nekoliko mjeseci dvoje ljudi poslalo fotografiju iz mjesta Butori, u Istri, na kamenu skrivenom iza jednog stavlja ispisana je moja pjesma “Jednota”, a da ja to nisam znala. Čudesni su putevi pjesama.
Knjige imaju svoj život kao i tekstovi u njima. Moji čitatelji su ljudi koji bi mi bili prijatelji kada bi bilo moguće jer smo se sreli u tekstu neplanirano i bezinteresno.
Što je za tebe najteži, a što najugodniji dio procesa pisanja i koji prevladava?
Najteža je sumnja i pokušaji koji završe u ćorskokaku. Najugodniji dio je kada se desi to bezvrijeme iz kojeg poteče nešto nekontrolirano i ja osjećam da je za mene to “to” u tom trenutku.
Misliš li da se kroz pisanje nužno probijaju i vrijednosni sustavi, uvjerenja i stavovi autora, neovisno o tome želi li on to ili ne? Kako kod tebe stoje stvari po tom pitanju?
Vrijednosni sustavi, uvjerenja i stavovi autora probijaju kroz pisanje, da, to je nezatomljivo. Ako je stav i svjetonazor dominantan na način da strši iz teksta, taj tekst postaje naporna parola, od toga čovjeka zaboli glava.
Autor može, naravno, imati svjetonazor. Lijepo je, ipak, kad se ništa ne vidi, a sve je jasno.
Koja je za tebe razlika između kvalitetne poezije i nečega što bismo mogli svrstati u kič ili neuspjele pokušaje? Kako kod sebe prepoznaješ tu granicu?
Dobra je poezija prije svega nenamještena, donosi neki novi moment, u meni kao čitateljici iznutra pokreće prostor uzbuđenja, oduševljenja.
Pjesnički tekst može imati “pravu”, da ne kažem popularnu temu, zanimljive riječi, zanimljiv jezik, a svejedno može biti šupalj i mrtav.
Recimo, pjesmu “Strofe, spolovi, zavođenja” Anne Carson mogla bih čitati milijun puta, ima to nešto zanimljivo, jezično pomaknuto, a opet potpuno jednostavno:
“dobro je biti bez roda./Želim imati besmislene noge. / Ima nepodnošljivih stvari. Dugo ih se može izbjegavati. (…)”
A kod sebe, naprosto znaš kada nešto ne valja, da je to neko ponavljanje, bljutavost. Gađaš koš za smeće, što bi rekla Szymborska. Nisam za hiperprodukciju. Nektar vlastitog glasa ponekad treba čekati. Pisanje je i vježba strpljenja.
(razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)