Kategorije
proza

Revolveraš (neobjavljena priča)

Autorica: Perina Kulić

 

Bogata mlada dama siromašna nadom rastrojeno je koračala prema policijskoj postaji. Valovi prekrasne plave kose zajedno sa suzama u potocima su se slijevali niz njenu lijepu glavu. Vratio se. Ovoga puta prišao je bliže nego ikad prije. I to na dan njene proslave zaruka!

Dočekao ju je u veži njene zgrade, popravio crni šešir na glavi i uhvatio dršku revolvera. Panika joj je dala nevjerojatnu brzinu i nekako mu je uspjela umaknuti, izletjevši kroz vrata spasa. Prvo se dala u trk, a kad je osvrćući se zaključila da joj nije za petama, zadovoljila se brzim hodom.

Plava dama sada je tako namjeravala učiniti ono što je odavno trebala: obratiti se vlastima. Zazirala je od toga, prezirala je te svinje u policiji koje nisu uspjele ništa učiniti za njena oca, ali nije više mogla živjeti svoj život u strahu od revolveraša. Nadala se da će joj ovaj put, za promjenu, netko vjerovati.

Prvi ga je put vidjela prije tri godine u bolnici kada joj je otac umirao. Bio je ustrijeljen nakon što je neoprezan, veseo i pijan teturao kući iz gostione. Dok je drhtala pored njegove bolničke postelje, on joj je progrgljao posljednje riječi uz neopravdan osmijeh: „Neprijatelj koji je veći od prijatelja…“ i tada se njegovo srce umirovilo, a ona mu je sklopila kapke koji su pokrivali njegove snene, nježne oči. Njegove posljednje riječi izgovorio je viski, pomislila je s tugom i tada kroz zamagljene oči na dovratku bolničke sobe ugledala visoka, mišićava muškarca u kožnom kaputu, iz čijeg je pojasa sjajila drška revolvera. Iznad sjajnih crnih brkova nos mu je bio razbijen, a usne su mu se izvile u cerek. Prstima je napravio gestu kao da puca u nju, puhnuo u kažiprst i otišao. Pojurila je za njim, ali nestao je bez traga. Grozničavo je pitala ljude u hodniku bolnice jesu li vidjeli revolveraša u kožnom kaputu, a svi su je gledali s mješavinom sažaljenja i čuđenja. Obećala je sebi da će ga kad-tad naći, ali pretekao ju je i on je došao k njoj. Nedugo nakon toga počeo ju je slijediti. Dao bi joj par dana lažnog mira, ali onda bi se vratio da je podsjeti kako je jednom kretnjom može izbrisati s lica zemlje. Nekoliko joj se puta ukazao u javnosti, dok je bila u društvu – ali nitko osim nje nije ga vidio. Nakon nekog vremena njene je panične ispade i tvrdnje da je revolveraš koji je ubio njena oca slijedi majka pripisala psihičkoj bolesti. Liječnik je zaključio da je deluzionalna i propisao joj lijekove od kojih joj je bilo zlo, koje je ubrzo počela istresati u zahod. Da je barem u isti taj zahod mogla istresti stalni osjećaj straha i samoće i pustiti vodu da ih odnese.

Na svoj osobit način došao joj je i čestitati na proslavi diplome. Odbacila je svoje začine, profesionalni pribor za kuhanje i po majčinu receptu završila za liječnicu. „Ta neće valjda jedna dama biti kuharica!“ rekla joj je osorno majka dok joj je kao tinejdžerica oduševljeno servirala svoj specijalitet u nadi da će majčino nepce i um podržati njene snove. „Ovo je zaista ukusno, draga“, rekla je majka, „ali moraš misliti na ugled i budućnost naše kuće. Što će posluga misliti kad im se buduća glavna dama pridruži u kuhinji?“ tu se gromko nasmijala i zavrtjela glavom na blesave ideje svoje kćeri. Majka je progutala ukusan zalogaj escargota, a kći je osim knedle u grlu progutala i svoje snove, ponos i naposljetku učinila kako je dužnost zvana majka nalagala. Kad je s diplomom u rukama dočekala rodbinu i prijatelje na slavlju, svi su nosili osmijeh na licu osim nje. Bila joj je potrebna ogromna količina samozavaravanja da se pretvara da joj svi ti zadivljeni pogledi nešto znače. Da je sretna jer će spašavati tuđe živote, a nikad neće moći spasiti svoj. U jednom je trenutku izišla na verandu kako bi se maknula od te šarade i parade jeftinog veselja. Tada ga je vidjela. Revolveraš je zviždukao i lanenom krpicom brisao svoj veliki revolver. Podigao je glavu i namignuo joj. Smjesta ga je prepoznala. „Hej, ti!“ povikala je kao da će krenuti prema njemu, ali noge su joj se skamenile. Iz nekog mu razloga nije mogla prići. „Ne znam što hoćeš, ali nećeš me poslati na isto mjesto kamo si poslao tatu!“ rekla mu je bijesno.

„Ne još“, odgovorio je i nacerio se.

„Pozvat ću policiju!“

„Slobodno. Što ćeš im reći?“

„Da se vratio čovjek koji je ubio mog–“ riječi su joj isparile u zrak zajedno s revolverašem. Nestao je bez traga, a ona je bijesno urliknula u bezdan.

Nađi nekoga tko ti vjeruje i možda te poštedim, šapnuo joj je vjetrom.

Kad se vratila u dvoranu, mahnito je upozoravala sve da se revolveraš vratio. Nastupila je neugodna tišina i meškoljenje.

„Opet ta priča?“ rekao je netko. „Je li popila lijekove danas?“ promrmljao je netko drugi. „Danas je bio velik dan i sigurno je podsjetilo na oca koji nije tu. Uzbuđena je pa joj mašta radi“, rekla je crna dama, njena najodanija prijateljica, i uzela je pod ruku. „Sve je u redu, idemo na zrak“, šapnula joj je na uho. „Upravo sam bila na zraku i tamo me zatekao čovjek s revolverom!“ proderala se. „Zar me nitko ne čuje?! Zar me nitko… ne… čuje…“ urlik divlje zvijeri pretvorio se u cvilež bespomoćnog mačića. Crna ju je dama zagrlila i odvela do stola sa šampanjcem. „Draga, znam da si pod stresom, ali moraš znati da je to samo privid. Ne možeš si dopustiti ovakve ispade, ne više“, rekla joj je snishodljivom dobronamjernošću.

I tako je naša plava dama stišala svoju stvarnost kako bi se uklopila u njihovu. Uzela je čašu šampanjca, kucnula se s prijateljicom, i progutala svoje noćne more baš kao što je onomad progutala svoje snove.

Sada, dok je čekala da je policijski službenik primi, tuga joj se polako pretvarala u bijes. Revolveraš se baš morao pojaviti na njezin veliki dan. Prijatelji je čekaju u restoranu, a ona tu čeka u policijskoj postaji. Tada se u njoj probudio bunt. Bio on stvaran ili ne – odlučila je da za nju više neće biti. Ustala je i bez riječi odmarširala iz policijske postaje.

Plava dama sada je pak tvrdoglavom odlučnošću koračala prema restoranu. Slavit će, slaviti! mislila je brišući suze koje iz nekog razloga nisu pratile odluke njena razuma. Srce je preplašeno kucalo. Ništa što par pića ne može umiriti.

Ušla je u restoran kao prava kraljica – što je toga dana i bila. Konobar je uzeo njenu raskošnu bundu, a ona se izljubila sa svima u obraze ne dotaknuvši niti jedan usnama. Njezin prelijepi, besprijekorni dragi dočekao ju je sa širokim osmijehom i njega je poljubila usnama, ali kao da je među njima bila barijera od svile privida. Crna dama održala je zdravicu u njihovo ime te je zabava počela. Nakon sat vremena dokazivanja pred prijateljima, plava je dama umorno sjela za šank i naručila vodu da okrijepi grlo suho od nenatopljenosti istinom.

„Čestitam“, rekao je hrapav muški glas. Okrenula se i ugledala revolveraša. Sledila se na licu mjesta.

„Hajde, objavi svima da sam stigao. To je svaki put polučilo odlične rezultate“, sarkastično je rekao.

Nisi stvaran, nisi stvaran, ponavljala je u svojoj glavi dok je skretala pogled.

„Ali jesam, i ti to znaš.“

Zapanjeno se okrenula natrag prema njemu. Razjapljena usta uskoro su se pretvorila u gnjevnu grimasu. „Zašto me ne ostaviš na miru? Nisi li mi već dovoljno oduzeo?“

„Ali ti imaš sve, zar ne?“ Pronicljivo ju je gledao.

„Imam više nego mnogi.“

„Više laži? Da.“

Strah ju je napustio i osmjelila se. „Više stila nego neki. Gdje si kupio kaput i revolveer? U trgovini relikvijama s divljeg zapada?“

Podsmjehnuo se.

„Sljedećih nekoliko minuta je ključno“, rekao je ozbiljno. Plava je dama frknula, ostavila ga samog za šankom i uputila se potražiti dragog.

On ju je čekao za stolom, s dvije čaše šampanjca u ruci. Uzela je svoju i nazdravili su za buduće mladence. „Kako se osjećaš?“ upitao ju je dragi sjajniji od dijamanta na njezinu prstu. Kako se osjećam… ja… mene tu nema… osjećam… kako se očekuje… tako se ja osjećam. „Sretna sam“, izustila je svoju posljednju obmanu. Revolveraš je bljesnuo pred njom, oružje je sijevnulo, hitac je ispaljen, a utroba puna tuge napravila je mjesta za metak.

Iz plave je dame tekla crvena krv, a ona se zajedno s njome slila na pod. Jedan od uzvanika pitao ju je što glumi tamo na podu. „Zovi pomoć“, zagrcala je. „Vidim da ti ne treba pomoć u ispijanju pića kad si već na podu“, izvalio je, a prostorijom se prolomio smijeh.

„Što je vama? Upucana sam!“ riknula je crvena dama.

Dragi ju je blijedo gledao. Nikada ni nije mogao vidjeti njezine boje.

Crna joj je dama pružila ruku. „Opet revolveraš? Napokon je ispalio?“ Crvena je dama uzela hladnu ruku i grgljajući sjela u separe. „Molim te, zovi pomoć“, ridala je, „iskrvarit ću.“

„Jedina pomoć koju ću zvati je psihička. Ovo je otišlo predaleko“, s neodobravanjem je odgovorila crna dama, odmahujući glavom.

„Neka mi netko pomogne!“ jaukala je ljepotica unakažene utrobe. „Zar ga niste vidjeli? Zar ne vidite moju ranu? Zar ne vidite… moju ranu…“ posljednje su joj se riječi prevalile preko usana i tijelo patnje klonulo je. U lijepoj kući žalosti ugasili su se svi prozori, a zadnja su ugasla dva gornja okna iz kojih je izletjela besprijekorna duša.

Bijela je dama gledala u svoje obamrlo tijelo. Tek kada je izdahnula, njezini su daleki bližnji počeli vrištati i dizati paniku. „Zašto joj nitko nije pomogao??“ urlala je crna dama. „Kako nismo vidjeli da je ranjena?“ zaručnik je ridao. „Zovite pomoć!“ odjeknuo je kasni spas.

Prostorija se zamaglila i rasplinula. Bijela se dama vinula u nebesa i sklopila umorne oči.

Kada se rasanila, vidjela je da se nalazi u sivom prostoru bez okova prostorije. Ispred nje je bio revolveraš. Smješkao se.

„Ubio si me“, promrsila je kroz zube. I dalje se smješkao.

„Uništio si me“, zarežala je. Njegov je osmijeh postajao sve veći.

A onda joj je sinulo. Neprijatelj koji je veći od prijatelja…

„Oslobodio si me“, rekla je i uzvratila mu smiješak. Uperila je pogled u njegove smeđe oči u kojima je plamsala toplina. Toplina koju prije nije bila u stanju uočiti u svojem zamrznutom kavezu.

„Dođi. Vijeće te čeka“, rekao je meko i pružio joj ruku.

Bijela je dama prihvatila ruku od koje je ginući oživjela.

 

Perina Kulić