(Autor: Marija Rakić Mimica)
(Priča je dobila prvu nagradu na Književnom konkursu ‘Ulaznica 2020’)
Mene na sprovodima uvijek uhvati histerični smijeh. Valjda zato što znam da se ne smijem smijati i da se od mene očekuje da budem žalosna, ali uvijek me okrene na histeriju i tjeskoba mi se raspline u balončić od smijeha pa skrivam lice kako se ne bi vidjelo da mi se oči smiješe. Danas mi ništa nije smiješno. Stojim u prvom redu s Franom, grupica ljudi u crnini pored lijesa pognute su glave, uključujući i nas dvoje, sprovod je malen i beznačajan, kao da Anka nije imala ni prijatelja ni poznanika koji bi se htjeli, kako se ono kaže, oprostiti od nje i posljednji put je pozdraviti. Koja glupost, koga briga tko će me pozdraviti kad me više ne bude. Budi uz mene dok još dišem.
– Mene ne možeš iznervirat ako me pošalješ u pičku materinu kad ne znam tko mi je mater! – viknula sam na svog muža nakon što mi je dao šamar, tko zna koji po redu, i istrčala iz kuće njegovih roditelja na dva kata. Prestala sam brojati nakon što me jedne nedjelje bacio na pod u kuhinji i tukao nogama po trbuhu, a ja hvatala zrak na kuhinjskim pločicama kao ulovljena riba nakon što se otrgne s panule i baci u čamac. Više se u tu jebenu kuću nisam vraćala.
Majka me ostavila kad sam imala par mjeseci, tamo negdje blizu kontejnera iza Crkve svetog Frane u uskoj uličici što vodi prema Marjanu. Možda se pomolila prije toga, prekrižila pred likom Bogorodice i zamolila je za oprost, onako po kršćanski i kukavički. Zajebi pa se ispovijedi. Nemam pojma, Anka kaže da me našla časna sestra kad je navečer bacala knjige u kontejner, plakala sam glasno u nekoj kartonskoj kutiji ispod sive dekice u koju me umotala jer se valjda brinula da joj kćeri ne bude hladno u kanti od škovaca.
Anka je sa svojim suprugom Matom došla u crkvu po mene nakon što se časna dosjetila kako bi mogla spasiti novorođenče od dugoročnog boraka u Domu za nezbrinutu djecu tako da ga pokuša ponuditi bračnom paru za koje zna da već dugo pokušavaju osnovati obitelj, a ona poznaje ovu jednu svoju gospođu zaposlenu u Centru za socijalnu skrb i redovita je nedjeljom na misi pa će ih preporučiti. Mate nije bija oduševljen, uvjeravao je da ne želi nečije kopile koje je netko odbacio u kontejner, kako mi je kasnije često govorio, nego svoje rođeno dite za koje će se znat čije je jer s tuđom dicom nikad ne znaš kakva mogu ispast i čije će gene dovuć u kuću. Ne triba meni ničije smeće, govorio je tada. Ipak, ona je bila uporna da mi postane nova mama. Uskoro sam postala član njihove familije i zapravo sam odrasla u njihovoj kamenoj kući u Varošu, a od cijelog djetinjstva najviše pamtim dvor u kojem sam se igrala i rasla u dijete koje ima svoj dom i mater.
– Pusti ti njega šta on laprda, voli on tebe, al ne zna pokazat! – rekla bi mi Anka kad bi se uplašena i šokirana zatvorila u sobu nakon Matine dreke. Ajde kvragu odakle si i došla, znao bi mi reći nakon nekog mog dišpeta, uvijek je burno reagirao na dječji neposluh ili nerazumijevanje, odnoseći se prema meni kao da sam odrasla osoba, a ne dijete vrtićke dobi. Mater bi se tada stisnula i sva usukala u se, pognula ramena i podignula obrve s blagim i molećivom osmijehom prema svom mužu. Ma nije on tako mislija, rekla bi tada. Jednom se prepala se da će me Mate istući jer sam mu opsovala ludu mater sebi u bradu nakon što me sat vremena verbalno zlostavljao zbog nekoliko mrvica kruha koje sam ostavila za sobom na kuhinjskom stolu. Načuo je što sam rekla, krenuo prema meni, ja sam bježala oko stola, zapela o stolicu, pala na pod, pokrila glavu rukama, ali nisam mogla izbjeći udarac kad sam konačno ustala nakon njegovih prijetnji i ucjena. Dobila sam nagli šamar, srednje jačine, ali puno je gore od mene prošla mater jer ga je instiktivno uhvatila za ruku u pokušaju da me opet ne udari pa je ošamario i nju. Ali puno jače. Jebiga, takav mi je bio otac. Pardon, očuh, ni ne znam tko mi je otac.
Unatoč svim liječničkim prognozama kako nikad neće postati prava mater, Anka je dvije godine nakon mog dolaska rodila svom čoviku Mati dite, pravim čudom ginekologije i prirode, i to baš sina. Frane je bio divan dječak i velika radost u kući, kovrčave i kuštrave plave kose s loknama posred čela koje su ga uvijek nervirale kad bismo se igrali kukala u Ankinom vrtu. Maknuo bi rukom kosu, puhnuo u čelo i nastavio trku, gaziti po travi i čupati materi živce. Moj mali braco.
Kad smo već narasli u male ljude, kupali smo se ljeti na Firulama i to nam je rano jutro bilo rezervirano za picigin, nismo nikad bili spavalice, a ostatak naše ekipe iz kvarta došao bi tek kad bi prošlo podne, sunce bi upeklo, a žega bi se već dobrano razlila po našim tijelima s nakupinama pijeska. Ponekad bi i mater htjela ići s nama što nas je strašno živciralo, da nas sramoti s kremom za sunčanje i nasjeckanom breskvom u plastičnoj posudi jer se voće mora jesti, zdravo je i daje nam energije za cijeli dan, pa bismo se odmaknuli od nje na plaži kako nas ne bi mogla dozivati i upozoravati na izmišljene opasnosti koje je samo ona projicirala u svojoj glavi i dolazili joj se samo povremeno javljati da je sve u redu i da ona slobodno može otići kući ako želi. Mater bi tada kimnula glavom, istovremeno zadovoljno i sjetno, promatrajući svoju djecu kako uživaju i pronalazeći u tome mir i spokoj, ali i pomalo tuge što tako brzo odrastaju i sve manje ovise o njoj. Tada bih zagrizla komadić breskve, a svježi sok voćke cijedio bi se niz obraze na golo tijelo.
Odrastati s Franom u kamenoj kući u centru grada bilo je uzbudljivo i stresno; kad sam počela izlaziti s njegovim društvom, prvi put sam probala alkohol i zapalila cigaretu, a prvi džoint zapalili smo u dvoru dok su mater i Mate spavali u kući nakon napornog dana provedenog na selu kopajući krumpire. Sjećam se, Mate je taj dan predvečer sjedio na kauču, pozvao me da mu priđem, pomazio po kosi i rekao:
– Nisi ti tako loša, mala! Dobra si.
U tom periodu kad sam redovno izlazila s Franom i njegovom ekipom, znali bismo nakon izlaska ostati sjediti u našem dvoru i razgovarati, bili smo bliski i povezani pričama o svim događajima prošle noći, tišinom ispred naše kuće, prostorom u kojem smo proveli najljepše dane djetinjstva, a ja sam konačno imala osjećaj da nekome pripadam. Nas dvoje u našem dvoru, izgledalo je kao da će trajati zauvijek.
Frane nas je napustio jednog utorka ujutro nakon što je naglo odlučio kako je vrijeme da se makne iz Splita i krene dalje; kad mu je dosadilo piti pivo na zidiću na Matejušci, slušati kvazintelektualne priče o prošlim vremenima koja su bila humanija, klanjanje Smoji i splitskom stanju uma koje vječno nešto pokušava, a zapravo uvijek stoji na mjestu. Ispratili smo ga na željeznički kolodvor svi troje, Mate mu je ponavljao kako mora uvik ostat čovik i mislit svojom glavom, mater je plakala i brisala suze krpenom maramicom koju je uporno vraćala u džep nadajući se da će suze jednom stati. Ja sam stajala na stanici dugo nakon što je vlak otišao i mahala.
Nedugo nakon toga upoznala sam Duju, momka koji je svojim divljim temperamentom i energijom uspio ispuniti prazninu nakon Franinog odlaska, zalijepila sam se za njegovu pojavu kao žvaka i udala se brzo, uselila u kuću njegovih roditelja i dane provodila kuhajući i čisteći sve kantune kuće dok je on radio i zarađivao za obitelj. Uskoro je njegova pozitivna energija prešla u patološki bijes, a divlji temperament u agresiju. Bila sam zaljubljena i glupa, ali ipak ne toliko da ne uspijem pobjeći nakon tko zna kojeg šamara po redu.
Vratila sam se kući svojoj materi, a Mate je uskoro umro od srčanog udara za šankom jedne splitske birtije u Varošu. Uhvatio se naglo za snažna prsa, kriknuo od boli i spustio glavu na drveni šank.
Iako sam slabo vidjela ljude oko sebe, osjećala sam Franu pored sebe i svojom lijevom rukom mu dodrivala desnu nadlakticu i činilo se da njegova prisutnost olakšava od sada vječnu odsutnost moje matere. Proći će, možda prođe kao kad je Duje nestao iz mog života ili kao kad je Frane otišao i ostavio me samu s njima. Proći će, ljudi uvijek odlaze. Sprovod nije dugo trajao, svećenik je svoje floskule ubrzao i pustio nas da idemo u miru iako nisam imala blage veze o kojem miru on priča jer sam upravo stajala iznad groba svoje matere čije sam tijelo ubacila u crnu zemlju, a u jebenu rupu sam ubacila ružu. Nisam mogla stajati dugo nakon sprovoda ni ćakulati s Franom o njegovom divnom životu s novom obitelji pa sam se odmaknula od svih i krenula put automobila. Učinilo mi se da pored njega stoji žena u crnini i promatra me, nisam ubrzala korak, ali sam je uporno gledala u oči čekajući njezinu reakciju dok joj prilazim. Visoka žena duge crne kose zavezane u opuštenu punđu prišla mi je stisnutih usnica, pogledala me i s nekim blagim odsutnim pogledom rekla:
– Čekala sam te.
– A Vi ste? – pitala sam i prihvatila njenu ruku.
– Ja sam Ana, tvoja mama.
Ženo, moja mater je mrtva. Upravo sam je ukopala i gledala kako je zatvaraju u lijes. Ti si ništa, lik iz nekog lošeg scenarija za jeftini film o ženi koju je majka ostavila u kanti za smeće, očuh zlostavljao, muž tukao, brat napustio. Filma koji nitko ne želi gledati. Šamar koji nitko ne zaslužuje primiti.
