Nitko mi to nije rekao, nitko me na to nije upozorio, ali počelo mi se događati oko četrdesete godine života: neumoljiva i stalna sjećanja na detalje iz djetinjstva.
Hodala bih gradom i odjednom bi neka sasvim obična livada postala gnijezdo, epruveta za sjećanje. Na njoj sam se posvađala s najboljom prijateljicom iz prvog razreda osnovne škole i ona je nesretno otišla kući (živjela je u žutoj straćari koju su brzo srušili i zamijenili urednom sivom zgradom). Sjećam se njenog hoda, brzog i nervoznog, plavih traperica i ljubičaste majice s likom Gafielda, kao da se zbilo jučer. Sjećam se i njene kuće: crnih stepenica i mirisa ustajalosti, hladnoće koja je ljeti bila blagotvorna, a zimi nas je zbog nje privlačila toplini kamina.
Zatim bih zastala nasred te livade i pitala se što se događa: jesam li iz tog vremena ikada izašla, je li ono ikada završilo i jesam li možda istovremeno i u ovome ‘sada’ i u ‘tada’. Želim odjuriti do te prijateljice koju nisam vidjela desetljećima i pitati je ljuti li se još uvijek; misli li još uvijek da je ono bio razlog za ljutnju ili sada misli da je ipak bilo važnije održati naše prijateljstvo. Ima li o tome ikakvo mišljenje, sjeća li me se, bi li me uopće prepoznala? I ako se pojavim pred njom, hoću li biti ova ja ili ću se pretvoriti u sebe malu: uplašenu, ushićenu, naivnu. Hoće li i ona isto postati ta mala koja je bila na livadi, s Garfield majicom i trapericama i hoćemo li opet otići do livade i pokušati razgovarati o stvarima koje su nas odijelile, s toliko vremena koje se ispriječilo između nas, koje je teklo, koje nam je mijenjalo teksturu, vid, opip i okus?
Nitko mi to nije rekao, nitko me na to nije upozorio, ali kada uđem u majčin stan, to nije više majčin stan danas. Kuhinja se mijenja i pomlađuje; elementi gube znakove istrošenosti, s njih se brišu desetljeća i postaju blistavi, novi. I majka je nova i mlada, odjevena u svoju kućnu haljinu (crnu s ružičastim cvjetovima). Njena kosa blista na suncu dok okreće palačinke u zrak, pjevuši i zove me. Naša stara lampa, narančasta i okrugla, ljulja se lijevo desno iznad kuhinjskog stola. Pazi, lampa će pasti i razbiti se! vičem i doista, vidim je kako se kotrlja po stolu, a zatim i podu. Osjećam sasvim identičan strah.
Kao i u slastičarnici preko puta škole gdje sada idem na trening. Tamo sam izgubila malu plastičnu ružičastu igračku od koje se kao mala nisam odvajala. Slastičarnica je ugodna i miriše na kreme, ali stol za kojim sjedim je prazan; figurice nema. Kako bi bilo, nakon svih ovih desetljeća, pitati vlasnike: Jeste li možda našli malog ružičastog žapca? Imao je tijelo od spiralne žice i male noge. Bilo je to prije tridesetak godina. Nastavim jesti kremšnitu i pitati se gdje je nestao, što se dogodilo s njim. Bol u trenutku kada sam u tramvaju shvatila da moje male amajlije više nema, da je ostala u slastičarni, probada me pri svakom zalogaju.
Nitko mi to nije rekao. Nitko me na to nije upozorio. Prolazim kraj svoje osnovne škole i vidim se kako ulazim prečicom, kroz prozor, u kabinet iz matematike. Ruke su mi vretenaste i jake, a tijelo lagano dok se podižem i prebacujem unutra, gdje upravo počinje još jedan sat. Nakon škole ću biti gladna, odjurit ću doma i jesti ono što je majka spremila za ručak. Bit će mrak, bit ću sretna. Osjećam to u trbuhu, ushićenje zbog nastavka večeri s prijateljem s prvog kata, kojemu ću gotovo odletjeti da se igramo i snimamo kazete s pričama koje ćemo smišljati. Njegov glas je kao karamela: utješan i topao.
Jedva čekam, osim ako nisam zaboravila ključ. To znači čekanje ispred vrata stana dok se otac ne vrati. A to može potrajati minutama ili satima. Gledam kroz balkon i čekam ga. Nema mobitela, ničega što bi moglo razbiti tišinu čekanja pri kojem je lift jedini spas. Samo da dođe, da što prije dođe, moljakam višu silu s kojom tada imam sasvim pristojan odnos. Vrijeme se rasteže, gladna sam i umorna, nitko ne dolazi. Još ću mnogo puta zaboraviti ključ. Pločice na kojima sjedim hladne su i ta mi se hladnoća provlači kroz kičmu, osjećam je dok polako i tiho dišem da susjedi ne shvate da čekam već predugo. Osjećam je posve jednako i sada dok čekam da majka otvori ulazna vrata i gledam u mjesto na podu ispred njih gdje sam do maloprije sjedila.
Nitko mi to nije rekao, nitko me na to nije upozorio, ali stvari koje su se davno dogodile preuzimaju potpunu prednost pred onima koje se događaju sada. Zar sam postala djed koji se ne sjeća onoga što se dogodilo jučer, ali sasvim suvislo govori o onome što se dogodilo prije pola stoljeća? Ne, moj problem nije zaborav. Ono što se dogodilo jučer tu je, u mom pamćenju i tijelu, ali nema težinu prijateljičinog odlaska, gubitka figurice, pada lampe i čekanja ispred ulaznih vrata.
Možda mi nitko to nije rekao ili me na to upozorio zato što to i nije tako. Sada je ono što se računa, ne jučer, ne sporadični događaji prije trideset godina.
Ali trava na livadi, stol u slastičarnici, majčina kuhinja, prozor škole i balkon pred vratima s time se ne slažu; nude mi novu stvarnost ili; staru stvarnost.
Nedavno sam otputovala i na otok koji često posjećujem. Uglavila sam se u kafić između male luke s jedne i svjetionika s druge strane. Brodići su se stapali s crvenim u pozadini, zalaskom koji je obećavao lijep sutrašnji dan. Zatvorila sam oči u pokušaju koncentracije na sada, samo na sada. No, kad sam ih ponovo otvorila, ugledala sam prizor iz djetinjstva: otac mi maše s broda i odlazi na put; dalek put s kojeg se više neće vratiti.
Digla sam se i potrčala prema brodu. Znam da se neće vratiti, ali možda postoji nešto što mu još mogu reći, nešto poput: Čuvaj se tamo! Ili ga zamoliti da se vrati. Približavam se brodu i gledam u njegovo mlado i jedro lice, mlađe od moga sada. Pitam se jesam li i ja curica, dijete koje još nema pravo glasa, koje može moliti, ali otac će opet napraviti ono što želi. On prebaci šiške na drugu stranu. Njegova snaga je beskrajna, veličina nemjerljiva.
Sve što će se kasnije događati sa mnom, bit će samo kopija, blijeda slika svega što je bilo tada. Vrijeme će teći, curiti, vrtjeti se u vrtlozima, umakati se u različite boje, ali nijedna od njih neće imati miris i okus.
Stvari koje su se dogodile tada, odnijele su prevlast nad svime što se događa sada, a možda i nad svime što će se tek dogoditi i nastaviti se događati do kraja mog života.
A nitko mi to nije rekao. I nitko me na to nije upozorio.
(Slika: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
