Već dugo pratim tvoj rad. Od ”Bdjenja” preko ”Nije bilo dovoljno” i ”Civilne opasnosti”, do ”Lomeći kamenje” i ”Pisama za njih”, bavio si se različitim temama, idejama i dokazao se kao vrstan romanopisac. Smatraš li se ‘iskusnim’ u pisanju, kako bi opisao svoj književni put od Eventualista do danas?
Smatrati se iskusnim, to donekle stoji, sve je to iskustveno djelovanje, ali gledam na to iz malo drugačijeg kuta. Kada bih si rekao da sam ‘iskusni’ pisac, stao bih na put iskustvima koja će tek doći. Znam da to zvuči pomalo neobično, pa ću to reći na malo drugačiji način. Onaj period u kojem sam pisao zasigurno me kroz vrijeme činio iskusnijim, ali više u smislu čovjeka, osobe. Ne mogu napisati da sam ‘iskusni’ pisac, jer nova iskustva će me i dalje razvijati, tako i u pisanju, što znači da ću, i kao čovjek i kao pisac, neminovno biti u konstantnoj iskustvenoj promjeni i nadogradnji. Iskreno, nisam sklon stavljati točku na određeni zaključak koji je, govoreći iz vlastitog iskustva, još uvijek u domeni razvijanja. Uostalom, termini ‘iskusno’ i ‘iskustvo’ teže sami po sebi da ih razlikujemo. Ipak, meni se prirodno spajaju. Stoga, nisam u stanju reći za sebe da sam ‘iskusni pisac’, radije bih rekao da posjedujem određenu količinu iskustva, kao čovjek i kao pisac, a neke razlike i nema. Iskustva će se mijenjati, onako kako se mijenjam ja. Prvotno misaono, a zatim i u svom djelovanju. Iskustvo je dio mene, a ja sam iskustvo svoje vrste. I sada se naglas smijem sam sebi i svojem odgovoru. Put je nevidljivim očima, ali iznad tog puta je bistriji put, onaj koji vidi, čuje, dodiruje, osjeća, i tek tada nam postaje dohvatljiv u spoznaji, hvatamo mu rutu. Ipak, on i dalje nije označen. Takav je moj put. Književni i svaki drugi. Prisutnost je ključna. Prisutnost u glavi, već spomenuta misaona aktivnost, kao i osjećajna domena. Taj put me vodio kroz književnost, još i puno prije Eventualista, oni su bili samo jedna postaja na putu, ali nimalo samostalna ili ekskluzivna, jer dok sam ‘eventualizirao’, u isto vrijeme su me kroz književnost vodili i drugi putevi, druga književna događanja. Što će reći, put je uvijek multipliciran, a čovjek hvata potencije svih predloženih multiplikacija u onolikoj mjeri koliko mu to dopušta njegov misaoni kapacitet, koliko je brzo u stanju povezivati mogućnosti ostvarivanja tih beskonačno mnogo čestica potencijalnog stvaranja. Ipak, brzo povezivanje višestrukih točaka nipošto ne podrazumijeva da se mora djelovati u ikakvoj žurbi, jer sve to zajedno je jedno djelo u stalnom ostvarivanju.
Rekla bih da se u tvom pisanju često radi o Jaspersovim ‘graničnim situacijama’, tj. situacijama poput krivnje, umiranja, borbe, otuđenosti, namjerne i nenamjerne izolacije, nasilja, mučeništva. Događa li se u transcendiranju tih situacija neka katarza za tebe ili, kako bi Jaspers rekao, dolaženje do ‘prave egzistencije’?
Sve te situacije su duboko ukorijenjene u mojem pisanju, složio bih se s tobom. Smatram da je nužno konstantno težiti da se spomenuta stanja nadilaze, makar ih ja ispisivao, vadio na površinu, jer navedena stanja na taj način mogu poprimati drugačija značenja od ustaljenih, to bi značilo hvatati se u koštac sa svim njihovim oblicima, i upravo to je jedan od mojih stalnih ciljeva – da smisao svakog od tih stanja rastvorim poput cvijeta, pokažem da niti jedno od njih nema tek jedno značenje, kao niti samo jedan oblik, pa makar to tek bio podsjetnik da je tako, podsjetnik svima onima koji su svjesni prirode tih situacija. Upravo tu se očituje stalna graničnost, odnosno dolazi do jačanja privida koji usmjerava ljude da su sve te situacije skamenjene u svojoj nepromjenjivosti. Rekao bih da je upravo suprotno, zato i izostaju katarze, a svjesnost o promjenama svake od tih situacija slabi. Svjesnost o promjenama, koje su činjenica koja se ne može pobiti, dovodi do katarze do koje dolazi iz svjesnosti o nadilaženju svega što se čini nepromjenjivim. Tako se pomiču granice, tako se dolazi do saznanja da granice niti ne postoje, osim onih koje mi sami crtamo u našim umovima.
Koje si nove prostore izražavanja i samootkrivanja (jer o samootkrivanju je i riječ, zar ne?) te nove mogućnosti za sebe otkrio u epistolarnoj formi?
Samootkrivanje i izražavanje mi ne ovise previše o samoj formi, tek u određenoj mjeri. Kroz izražavanje samog sebe produbljuje se samootkrivanje. Otkriti sebe samom sebi je jedna stvar. A nadalje dolazi do izražavanja sebe prema van, prema drugim ljudima, ali primat u takvom djelovanju pripada samootkrivanju. Jer ako nisam ustrajan u tome da produbljujem znanje o sebi, onda bih teško uopće došao u priliku da iskreno dođem u stanje izražavanja sebe prema vanjskom svijetu. Ionako taj vanjski svijet živi u meni, ali je krucijalno da nastavim prolaziti tunelima svojih misli i osjećaja, jer bi u suprotnom došlo do kolapsa te povezanosti vanjskog i unutarnjeg svijeta u meni. U principu – ta povezanost može postojati samo ako je čovjek spoznao da prave odvojenosti između ta dva svijeta niti ne može biti, jer ovo, nazovimo to vanjskim, je samo zrcaljenje nas u tom ogledalu vanjskosti, i upravo na taj način nas skreće od istraživanja, od potražnje za znanjem i produbljivanjem tog znanja o nama samima. Ogledala su opasna. A sve izvan nas je svojevrsno ogledalo. Treba se riješiti ideje o ogledalu kao dijelu neslomljive stvarnosti. Tako ćemo lakše uranjati sami u sebe.
Je li pisanje za tebe i čin ‘ogoljavanja’ – ne nužno pred čitateljem već i pred samim sobom? Ispisivanja nutrine bez zadrške i cenzure?
Ja stojim gol. Stojim gol usred odjevenog svijeta. Znači i pred čitateljima, kao i pred samim sobom. Ispisujem sebe. Skupo prodajem svoju kožu, ali sam spreman i oderati je sam sebi. Cenzura nije opcija. Autocenzura, da budem precizan.
Koliko ti je teško ili jednostavno napraviti distancu od pisanja? Radiš li je zapravo ikada?
Gledam na pisanje, a takvim ga i osjećam, jednim neprekidnim procesom. Prema tome ne vidim nikakvu potrebu, čak niti mogućnost, da dođe do tog prekida. Čak niti u trenucima kada ne pišem doslovno ili efektivno, čak kada bi se moglo učiniti da uzimam nekakav odmak od pisanja, iznova i iznova mi se potvrđuje da to nije moguće. Ne može doći do puknuća te osovine ‘misliti-osjećati’, koje je pisanje neizostavno mentalno i duhovno djelovanje, bilo to djelovanje još uvijek samo u mislima ili je već izišlo van na papire u svojem sirotnijem obliku, onom pod koji spadaju riječi, sklopljene u neki određeni red. To nam je potrebno za razumijevanje, ali ta razina se ne može mjeriti s mislima i osjećajima, tek je neophodna da bi se predstavila kroz riječi u povezivanju istih u shvatljivu nam cjelinu. Ipak, ta cjelina ostaje na inicijalnom mjestu, iako je posve jasno da prava inicijacija počinje unutar nas samih. Sve je to vrlo jednostavno, ali rijetko to spoznajemo, jer sve u nas je okrenuto naopako. Nisam siguran kako je do toga točno došlo, ali moramo izokrenuti taj pogled na to kako se stvari uistinu odvijaju. Zapravo se vrte u krug.
”Vizije o Zan” naslov je tvog novog rukopisa. Na ovoj stranici smo već imali priliku pročitati jedan njegov dio. U kojem će se smjeru razvijati, što želiš postići?
Sve ovisi o Zan, o njoj sve ovisi. Ona je to biće koje daje ritam i tempo mojem kretanju kroz zapisivanje vizija koje ona sama donosi u moje misli, osjećanja i nadolazeće razboritosti, kao i prikaze svih događanja koja će nastupiti u društvenom poretku, ona je moj vodič, tako da meni ostaje samo da je pratim, prolazeći kroz nebrojena otkrića koja me dovode do otkrivenja stvarnosti, kao i do stapanja s njom. Tko je Zan? Za sada tek mogu reći da je to biće riješeno forme okovanog uma, ali u svojoj srži je ženska strana, nešto poput yin, bez koje u budućnosti ne bi moglo doći do afirmativnog djelovanja, i daje toj stvarnosti pečat. Fascinantna povijest i pozadina stoje uz nju i iza nje, to već znam, a i samo njezino ime dolazi iz perzijske riječi zan, u prijevodu žena, čime se povlači paralela s ovom savitljivom, gipkom stranom, ona je tama koja ostvaruje svjetlo. Ah, njezini perzijski defovi. Dakle, djelo se ostvaruje kroz niz vizija i kroz serije scena, događaja u snu, u snovima koje bivanje u javi lakoćom sama ta java izjednačuje na sljedeći način: između jave i sna nema razlike – to je poput promjene agregatnog stanja, ništa više od toga, to je voda. Pratim isječke iz njezinog života. Znam samo jedno: smjer njezinih kretanja mi postaje sve poznatiji, zato što ona se kreće u svakom smjeru, jednako kao što se, zbog toga, imajući uvid u nju, kako rijeka teče dolazi se do delte, tako se ja kroz svoje pisanje krećem na jednak način. Smjer je nepoznat zato što je svaki pravac potencija. Što želim postići? Podići svijest o tome da ljudski um i duh uopće ne moraju ostajati zarobljeni u jednoj skučenoj prostoriji, nego se mogu razvijati u jednu nedohvatljivu daljinu. U svim smjerovima, da ponovim, prikazi njezinog života kroz moje vizije o njoj, upravo oni prikazuju i pokazuju, te ukazuju da ne moramo ostati suputnici smrti, jer postepeno rasipanje naših krutih ega i uvjerenja događa se da bismo došli do oslobođenja od nas samih, svatko za sebe, što je pobjeda nad samim sobom i oslobođenje sebe samog od bivanja koje nas tlači, a mi to sami izazivamo, potražujući i ostajući u nekakvoj imaginarnoj izvjesnosti, opet uvjereni da će nam takva, jedna nepostojeća izvjesnost priuštiti sigurnost, ali takvi zamišljaji nas jedino uvode u stanje misaone nepokretnosti.
(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)