Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
(*Ogled je izvorno objavljen u časopisu ‘Tema’ 4-5-6- srpanj-prosinac, 2021.)
Što je bajka?
Nedavno sam prisustvovala čitanju bajke Tri brata od zanata u kojoj je stari otac poslao svoja tri sina u svijet da izuče zanate. Onome koji najbolje izuči svoj zanat, otac je obećao obiteljsku kuću nakon njegove smrti. Priča se nastavlja tako da su braća doista jako detaljno izučili svoje zanate; jedan je postao brijač, drugi potkivač, a treći mačevalac. Sva tri brata pokazala su svoje umijeće ocu, a on je presudio da je najveću vještinu stekao najmlađi brat te njemu ostavio kuću. No, budući da su braća bila složna i da su se jako voljeli, kuću su podijelili te nastavili živjeti u njoj zajedno. Nakon ove priče, jedno dijete je upitalo: “Što je u ovoj priči uopće važno?” Prvi bi odgovor možda bio: rad i sloga, no to je ono što bi bilo važno odrasloj osobi. U dječjem umu, da bi ta priča bila važna, trebala bi imati druge elemente i strukturu koja bi obuhvaćala dobro i zlo, njihov sukob, pravednu odmazdu za zle i nagradu za dobre. U dječjem umu, da bi ta priča bila važna, trebala bi imati druge elemente i strukturu kojom ćemo se pozabaviti u nastavku teksta.
Što je uopće bajka? Najopćenitije je možemo definirati kao književnu vrstu kojoj pripadaju priče s čudesnim, nadnaravnim elementima koji prkose zakonima stvarnog svijeta, no i miješaju se s elementima zbilje. Od sličnih vrsta, primjerice fantastične priče ona se razlikuje po tome što su takvi elementi za junake posve normalni, nedvojbeni i poznati. Oni žive u tom svijetu kao domaćini iako sami ne moraju imati odlike nadnaravnog. Dakle, ono što je u bajci nadnaravno, njezini likovi prihvaćaju kao prirodno i normalno.
Iako bajku možemo promatrati kroz mnogo perspektiva, u tekstu ćemo se koncentrirati na psihoanalitičku analizu bajki kroz neke od teoretičara koji su se bavili takvom interpretacijom bajke, nastojeći ukazati na njezin značaj za razvoj djeteta, ali i za osobe u odrasloj dobi. M. Hamaršek i D. Zima naglašavaju tri pristupa namjene bajke djetetu: književni, evolucijski i terapeutski. Terapeutski pristup polazi iz psihoanalize te se kroz njega bajka zapravo predstavlja i tumači kao mehanizam razrješenja dubinskih nesporazuma i problema u pojedincu. Osnivač je psihoanalitičkoga pristupa Carl Gustav Jung, a njegovi najpoznatiji sljedbenici Marie-Louise von Franz i Bruno Bettelheim. Ovaj je pristup zanimljiv jer, kao što ćemo vidjeti, ukazuje na to kako i koliko bajke mogu pomoći djetetu u njegovom psihološkom i emocionalnom razvoju.
C. Jungova definicija i interpretacija bajki usmjerena je prema onome što on naziva “kolektivno nesvjesno”, a to su zapravo mitovi i arhetipovi (praiskonske slike) koje su zajedničke svim rasama i vremenima. Bajke tako predstavljaju nesvjesne procese u kojima njezini likovi nisu ljudi već sastavnice duše. Von Franz se nadovezuje na Jungovu teoriju tvrdeći kako su bajke najčišći i najjednostavniji izrazi psihičkih procesa kolektivnog nesvjesnog, što uključuje tradicije, konvencije, običaje, predrasude, pravila i norme prema kojima svaki pojedinac u određenoj skupini živi. A. Pintarić pak dodaje da je bajka jednostavna prozna vrsta prepoznatljiva po čudesnim pretvaranjima, jedinstvenom zbiljskom i nadnaravnom svijetu, ponavljanju radnje, prepoznatljivim likovima, sukobu dobra i zla, nagradi i kazni, postavljanju uvjeta i kušnji. Bettelheim ističe kako se bajka ponajprije posvećuje životnim tjeskobama i dvojbama, kao i čovjekovoj potrebi za ljubavlju te strahu od odbacivanja, odnosno ljubavi prema životu i strahu od smrti, jednom od najvećih ljudskih strahova. U tom smislu tvrdi: „Ma koliko to izgledalo naivno, princ i princeza koji se vjenčaju i nasljeđuju kraljevstvo, vladajući u miru i sreći, za dijete simboliziraju najviši mogući vid postojanja jer ono sve to želi za sebe: da uspješno i mirno upravlja svojim kraljevstvom- vlastitim životom – i da se sretno sjedini s najpoželjnijim partnerom koji ga nikada neće napustiti.“ (Bettelheim, 1975).
Odlazak junaka od roditelja, borba sa zlim silama i sretan kraj
Kako bajka započinje? Najčešće, odlaskom junaka od roditelja. Oni su prisiljeni sami otići (Brat i sestra) ili ih se ostavlja na mjestu s kojeg više ne mogu natrag (Ivica i Marica) ili ih se pak predaje lovcima i slugama da ih ubiju (Snjeguljica). U svakom slučaju dolazi do loma između djeteta i njegovih primarnih veza koje ocrtava djetetov strah od napuštanja. U mnogim je slučajevima majka (ili maćeha) ta koja dijete tjera iz kuće ili ga na neki način želi ukloniti. Tu se susrećemo s djetetovim strahom od napuštanja od strane majke. Budući da majka za dijete predstavlja sam život, odvajanje od nje je za njega jednako smrti tj. život mu u tom trenutku postaje ugrožen. U mnogim je slučajevima (Ivica i Marica, Pepeljuga, Snjeguljica) otac predstavljen kao slaba figura, nesposobna pružiti otpor majci i nesposobna zaštititi dijete te mu stoga nije od velike koristi. No, očev izostanak ne znači neposrednu životnu opasnost dok majčin znači upravo to i odvajanjem od nje i roditeljskog doma bajka može započeti. U nekim slučajevima može se raditi i o smrti roditelja koju primjerice analizira C.P. Estés kad predstavlja odvajanje od majke kao (pre)dobre, ali ‘svršene’ sile (Crvene cipele) koja na žalost više nema svoju funkciju za dijete u njegovom suočavanju s novim problemima i izazovima s kojima se mora samo izboriti.
Što se događa nakon odlaska? Najčešće – borba sa zlim silama tj. problem koji junak ili junakinja treba riješiti. To je sljedeći bitan element bajke, kao i veći broj pokušaja (obično tri) koje on treba napraviti da bi se problem riješio, a zatim slijedi sretan i pravedan kraj s moralnom poukom koja je bitna za bajku dok to nije za druge književne vrste, barem ne na takav, optimistični i neizravan način. Također je bitan i element kažnjavanja zlih i nagrađivanja dobrih, dakle pravedne raspodjele dobra i zla.
Prema Von Franz, unutar svake bajke prisutno je pojavljivanje tri elementa: animusa, anime i sjene. Animus predstavlja sliku duše u muškarcu, anima sliku duše u ženi, a zapravo su to slike o suprotnom spolu koje nosimo u sebi. One su najčešće napravljene prema slici oca (žena) ili majke (muškarac). Sjena pak predstavlja našu ‘drugu’ tj. mračnu stranu koja je neodvojiva od nas. Sjena je zapravo svi neintegrirani dijelovi naše psihe koje pojedinac ili njegova okolina doživljava nepoželjnima, te su zato potisnuti u nesvjesno, odakle snažno utječu na ponašanje i razmišljanje. Poželjno je i bitno za osobu osvijestiti elemente sjene, koji ne moraju nužno predstavljati neku negativnu karakteristiku, već samo neprihvatljivu za okolnosti i kulturu u kojima se osoba nalazi. Kada osoba primjećuje elemente vlastite sjene na drugima, to se naziva projekcija. Animus ili anima su pak u bajkama protagonisti koji opisuju različite obrasce ljudskih odnosa, a najčešće je to uzajamno izbavljenje ili pak prepoznavanje ‘zagonetke’ suprotnog spola (što se može odnositi i na spolnost samu), pa se tako u bajkama često pojavljuje razriješenje zagonetke što je (češće) ženski lik predstavlja muškom. Za ženu je, prema von Franz, važno da se izbavi iz pogubne vlasti animusa. U sibirskoj bajci Djevojka i lubanja, primjerice, junakinja mora zapaliti lubanju koja predstavlja animus kako bi je mučila i nadoknadila joj probleme koje je djevojka prethodno prošla zbog nje, ali i kroz vatru osvijestila svoju unutarnju snagu i moć te došla do svojevrsnog prosvjetljenja i novih uvida.
Kako bajka pomaže djetetu?
Po čemu upravo bajka toliko važna za razvoj djeteta, ili zašto je važnija od ostalih književnih žanrova i kako mu točno pomaže u odrastanju? Zato što se ona podudara s djetetovim unutarnjim svijetom i načinom na koji ono doživljava stvarnost.
Malo dijete doživljava stvarnost ili kao blaženstvo ili kao potpuni pakao, što odgovara binarnoj podjeli dobra i zla u bajkama. Dijete majku koja se prema njemu ponaša ljutito ili mu nešto brani doživljava kao zlu, dok onu koja je prema njemu nježna i draga doživljava kao dobru. Teško je stvoriti poveznicu između ove dvije ‘majke’ za malo dijete pa se ona stvara tek kasnije, u procesu njegova sazrijevanja. Upravo bajke mogu pomoći djetetu pri integraciji ovih osjećaja, tj. mogu mu biti od pomoću pri integraciji ida, ega i superega, prema Freudu, tri strukture koje čine osobnost. Ego bi mogli nazvati onim realnim dijelom koji usmjerava osobu prema napretku, razlikuje realnost i fikciju, planira, trpi i raspolaže kognitivnim aparatom, te kontrolira id. Id je pak onaj dio nas koji postoji u nesvjesnom kroz instinkte, nagone, automatske reakcije, dakle kroz ono animalno, životinjsko i neukrotivo. Najprisutniji u njemu je libido (nagon), te ga karakterizira nepriznavanje ikakvih zakona, ograničenja, iracionalnost i impulsivnost. Superego se pak razvija socijalizacijom, najkasnije od ovih elemenata. On je ‘moralni čuvar’ i funkcionira po principima ‘dobrog’ i ‘lošeg’, a ego i njega ‘drži’ pod kontrolom, da ne ode previše u idealizaciju. Bajke, dakle, pomažu djetetu da integrira u sebi sebi ono nagonsko, animalno (id) i negativne osjećaje koje ima prema roditeljima te se one upravo kroz svoje likove obraćaju i tom dijelu djeteta jer likovi u bajci, kao što ćemo malo kasnije vidjeti, korespondiraju sa strukturama osobnosti (idom, egom i superegom) i pomažu djetetu u njihovu integriranju.
Elementi bajke kao što su dobro i zlo, njihov elementarni sukob, kažnjavanje zla i pobjeda dobra, također odgovaraju djetetovoj percepciji stvarnosti. Kroz njih ono uči i razvija se ojačavajući dijelove svoje psihe. Suprotno tome, ako bajke nisu pričane djetetu, tj. ono nije došlo u doticaj s njima, a roditelji koriste samo ‘stvarne’ situacije i priče koje nemaju elemente bajke, dijete počinje misliti da velik dio njegove unutrašnjosti ne odgovara stvarnosti. To se pogotovo odnosi na crno-bijelu tehniku koja se koristi u bajkama portretirajući junake kao isključivo dobre ili zle, a zatim i na borbu između junaka i sila zla koja može biti i vrlo okrutna pa roditelji često smatraju da je nepotrebno i negativno djetetu pokazivati priče u kojima dolazi do obračuna poput bacanja vještice u peć u Ivici i Marici ili vuka koji jede baku ili kozliće u Crvenkapici i Vuku i 7 kozlića. Neke kazne koje dožive zli likovi se odraslima također čine pretjeranima i neumjesnima, no pogledamo li ih kroz dječju prizmu, to su kazne koje su takvi likovi zbog svojih nedjela i zaslužili i svako je njihovo ublažavanje nepotrebno pa čak i kontraproduktivno za dječju psihu.
Konzumiranje bajki može se usporediti sa sanjanjem, navodi B. Bettelheim. Ako osoba ne dobije dovoljnu količinu sna, ona se nije sposobna nositi s realnošću na način razriješavanja konkretnih situacija, budući da se mnoge situacije iz života zapravo rješavaju kroz rad nesvjesnih mehanizama. Isto tako, ako je dijete deprivirano od susreta s ovom vrstom literature, ono kasnije u životu može biti sklono ‘pobjeći’ u svijet fantazija koje nemaju veze s realnošću te, budući da nije proradilo na svojim unutrašnjim mehanizmima, ne biti sposobno razlikovati i samopouzdano riješavati stvarne probleme.
No, dijete koje dolazi u doticaj s bajkama kroz različite likove koje bajke predstavljaju može ispuniti svoje različite i često proturječne osjećaje i potrebe, pa su tako njegove želje utjelovljene u dobroj vili, strahovi u nezasitnom vuku, ljutnja ili zavist u zloj kraljici, savjeti njegovog superega ili savjesti u starom mudracu i sl. Za shvatiti vlastitu prirodu – same sebe – što predstavlja bit psihoanalize, a prema psihoanalitičkom pristupu i bit bajke, važno je prihvatiti te protuječne emocije i doživljaje sebe i vanjskog svijeta te ih naučiti integrirati.
Važno je napomenuti kako niti jedno psihički zdravo dijete ne smatra bajke stvarnima kao i činjenicu da bajke niti ne opisuju stvarni svijet niti je to njihova namjena. Svi elementi u bajci su metafora za dijelove dječje psihe ili za njegove osjećaje i razvojne faze, od likova do prostora. Šuma, primjerice, simbolizira nepoznat svijet u kojem se djeca moraju snaći te nove situacije koje mogu djelovati zastrašujuće dok buđenje Trnoružice iz sna može starijem djetetu predstavljati ulaz u adolescenciju ili otkrivanje seksualnosti koja je vrlo važan skriveni dio većine bajki. Seksualnost je često prikazana nekom vrstom prekida dosadašnje (djetinje) faze latencije u kojoj je libido potisnut i to kroz razne elemente koji nerijetko u sebi sadržavaju i simbole poput krvi, primjerice ubod u vreteno (Trnoružica) ili obuvanje cipelice (Pepeljuga). U nekim bajkama za mlađu djecu radi se pak o odrastanju kroz nadvladavanje nekih od razvojnih faza, primjerice oralne faze, tj. faze ugode (Ivica i Marica, Tri prašćića). Naime, oralnu fazu karakterizira djetetovo istraživanje ustima, a glavni su mu izvor zadovoljstva usta, usne i jezik. Ako je ne prijeđe, može stvoriti fiksaciju na oralnu ugodu koja se kasnije manifestira raznim problematičnim ponašanjima poput prejedanja, alkoholizma, konzumacije droge, duhana i sl.
Bajka također, prema Bettelheimu, uspostavlja ravnotežu u situacije koje se mogu vidjeti kao nerješive i u kojima dijete nerijetko dobije napad bijesa jer ne vidi izlaz. Čim je dijete kadro zamisliti rješenje, pri čemu mu bajka pomaže, ono povoljno savladava probleme. Rješavanje zagonetki ili problema u bajkama odnosi se zapravo na djetetovo odrastanje i učenje kako se nositi s nepoznatim i teškim situacijama. Često se radi o zagonetkama koje se tumače kao rješenje tajne suprotnog spola budući da je onaj koji shvati suprotni spol postigao zrelost, tj. sjedinjenje s princom/princezom i sretan život. Ove zagonetke pojavljuju se u raznim bajkama. U bajci Mudra seljanka, primjerice, seljanka riješava careve zagonetke i time postaje njegova žena, a u bajci Mlinarski momčić i maca mladić služi mačku sedam godina nakon čega se ona pretvara u princezu i nagrađuje ga, a bajka tako pokazuje kako se predanost, upornost i poslušnost nagrađuju i ispostavljaju bitnijima čak i od pronicljivosti ili pameti. U mnogim bajkama tako ‘običan’ mladić uspije nasmijati ili na neki drugi način ‘izliječiti’ princezu nakon čega se ona udaje za njega (nasmijati se u tom slučaju može promatrati kao ‘osloboditi’ ili otvoriti). Nakon toga dolazi do sjedinjenja između likova koje je za dijete važan trenutak pronalaženja dugotrajene veze, tj. odnosa u kojem neće biti napušteno (‘i živjeli su sretno do kraja života’) i koji na nekoj razini predstavlja poboljšanu verziju tj. novu razinu naspram bliskosti koje je dijete imalo u roditeljskom domu (a koji je moralo napustiti uslijed sazrijevanja).
Važan je element bajke i nadmoć roditelja, tj. ono što u mnogim suvremenim bajkama nedostaje, a to je pokazivanje da roditelji ipak bolje razumiju život i na mudriji i zreliji način sagledavaju svijet od djeteta. Dijete kroz bajke i njezine likove upravo kroz rješavanje različitih problema koji mu se nameću dolazi u fazu u kojoj postaje jednako ‘moćno’ i sposobno kao roditelj. U bajci je to obično prikazano kroz teške situacije ili zagonetke nakon kojih je dijete sposobno vladati carstvom (svojim životom) te preuzeti uloge i znanja koja su dotad imali samo njegovi roditelji.
Prema Bettelheimu, tek kad dijete postigne sklad dijelova (elemenata) osobnosti, dakle kada dođe do integracije onog animalnog (nagonskog) (id) i savjesnog (moralnog) (superego) kroz razumski dio (ego) koji su u bajkama prikazani raznim likovima i situacijama, postiže zrelost ili ulazi u novu fazu odrastanja. Pri tome nagonsko ili id u bajkama mogu predstavljati zli, budalasti, okrutni, zavidni proždrljivi likovi poput vuka, vještica, zlih kraljica; superego ili savjest dobri roditelji, starije osobe, mudraci, vrlo često i lovci, a ego sami junaci koji pokušavaju razriješiti situacije u kojima se nalaze. Na kraju bajke tako dolazi i do razrješenja problema i ‘vječne sreće’ često naznačene s inačicama kraja ‘Ako nisu umrli, onda i sada sretno žive’, a koje zapravo znače da je do integracije došlo i da dijete može zadovoljno nastaviti u novu životnu fazu budući da je prikupilo znanje koje joj je potrebno i postiglo novu razinu zrelosti.
Što nije bajka?
Mnogo modernih priča nema sretan završetak i time ne ulaze na listu dječjih najdražih priča budući da se djeca najćešće opredjeljuju za bajke kao najdraže, a one su zbog svoje unutrašnje strukture i funkcije za djecu i one koje najčešće pamtimo i kad odrastemo. Bez ohrabujućeg elementa sretnog kraja, dijete misli da doista ‘nema nade’ da izađe iz svoje trenutne teške situacije pri čemu mu bajka inače pomaže. U tom smislu priče H. C. Andersena poput Djevojčice sa šibicama ili Male morske sirene ne možemo smatrati bajkama u tom, klasičnom smislu, budući da nemaju nužnu strukturu koja omogućava djetetu prevazilaženje vlastite situacije i daljnje učenje. U ovim ‘bajkama’ dobro ne pobjeđuje, tj. događaju se krajevi (djevojčica sa šibicama umire dok se mala morska sirena pretvara u morsku pjenu) koje ti junaci nisu zaslužili budući da su sve izazove koji su stavljeni pred njih prebrodili na najbolji mogući način u skladu sa svojim mogućnostima. U dječjem umu zato ne dolazi do potpunog shvaćanja ovakvih krajeva niti ih oni tješe, ohrabruje, osnažuju i pružaju katarzu pri daljnjem suočavanju sa životnim situacijama i tegobama.
U bajci se, kao što znamo, dobro nagrađuje, dok se zlo oštro i nemilosrdno kažnjava. Ako u modernim pričama postoji milosrđe prema nepravednima i zlima, premda je ono svojstvo zrelog uma, ili upravo zato, ono zbunjuje dječju psihu. Oštro kažnjavanje, primjerice vještice u Ivici i Marici ili zle služavke u Gušćarici (u kojoj zla služavka sama izriče zastrašujuću kaznu ne znajući da se radi o njoj i zatim je trpi) ne izazivaju u djetetu jednaku rekciju kao u odrasloj osobi. Djetetu je ovakva kazna nužno potrebna da bi se uspostavio poredak u svijetu kakav ono zna i kakav mu je potreban. Utjeha je djetetu pružena upravo kroz izvršavanje pravde. Vrhunska utjeha koja je djetetu potrebna je ona koja briše njegov najveći strah (kao i najveći strah odrasle osobe, uz strah od smrti) – strah od napuštanja, tj. odvajanja. Trajna je veza (princ i princeza, kralj i kraljica) zato za dijete ključan element bajke.
‘Uljepšane’ ili očišćene verzije bajki također ne ispunjavaju svoju funkciju kod djeteta. Ako, primjerice, zle sestre u Pepeljugi nisu kažnjene za ono što su učinile, dijete tu verziju bajke neće ozbiljno shvatiti i zato je važno da roditelji ispričaju izvornu bajku bez strepnje da će time uznemiriti dječji duh te da ne uljepšavaju ili ne ublažavaju posebno oštre i okrutne dijelove. Ako zli nisu kažnjeni, dijete ne osjeća da je u svijetu sve u redu i zato zapravo traži odmazdu.
Na ovom mjestu možemo naznačiti i razliku između bajke i mita te bajke i basne. Bettelheim tvrdi da bajka, basna i mit imaju sličnu strukturu, no dok basna svoju pouku izriče ‘jasno i glasno’, kroz neku konkretnu moralnu istinu te ništa nije prepušteno našoj mašti i nema skrivenog značenja, bajka ostavlja prostor čitatelju, tj. djetetu da je samo dohvati, promišljajući priču, likove, radnju. Time ono u bajci samo stvara svoj zaključak i razumije strukturu bajke kao i njezine elemente.
Mit pak također sadrži i čudesne elemente i pouku, no njegova je pouka često pesimistična, kako za bogove, tako i za ljude, bez uobičajenog, optimističnog kraja u bajkama. Također, zahtjevi koje utjelovljuju likovi u mitu i koje moraju obaviti previše su strogi tako da obeshrabruju dijete u njegovim nastojanjima. Mjesto radnje je također bitno jer se radi o nebu i nebeskim nagradama i kaznama, dok se bajke sretno žive tu, na zemlji. Nadalje, mitovi se uvijek bave junacima i prate povijest određenog junaka: Teseja, Herkula, Brunhilde… dok se u bajci radi o ljudima vrlo sličnima nama samima, tj. o običnom čovjeku. Mitovi, prema Bettelheimu tako projiciraju idealnu osobnost nadljudskih dimenzija, koja postupa prema zahtjevima superega, dok bajke predstavljaju integraciju ega koja dopušta prikladno zadovoljavanje želja ida.
Postoje, dakle, mnoge književne vrste i podvrste koje jednim dijelom slijede strukturu bajke, no drugim se kreću primjerice prema fantastici ili umjetničkoj bajci, koje je primjer i H.C. Andersen, čije bajke često nemaju sretan kraj niti pravedno raspoređene nagrade i kazne.
Što nam bajka pruža u odrasloj dobi?
B. Bettelheim tvrdi da bajka pomaže samo djetetu u njegovom trenutnom problemu ili situaciji s obzirom na njegovu psihološku strukturu te zbog toga doživljava kritike kasnijih teoretičara. Zaista, što se događa kada odrastemo i napustimo crno- bijelu percepciju stvarnosti? Dovodi li uviđanje slojevitosti ili sposobnost razmijevanja vlastitih nesvjesnih nagona, poriva i negativnih osjećaja te prevladavanje različitih razvojnih faza do nemogućnosti katarze kroz formu bajke? Postaje li ona zato u odrasloj dobi suvišan i nebitan žanr? Što ako nam vraćanje na neke njezine osnovne elemente i arhetipove zapravo i dalje može biti od koristi? Mogu li nam bajke priskočiti u pomoć kao svjetionici u tami u slučajevima kada smo i sami, samo ovaj put kao odrasli ljudi, zalutali duboko u šumi?
U slučaju kada se bajci vraća odrasla osoba, ne govorimo više o dječjem pojednostavljivanju stvarnosti i polariziranju svijeta na dobro i zlo, ali i dalje možemo govoriti o rasvjetljavanju arhetipskih obrazaca, kao što M. Zlatar u eseju „Rusalka – bajka kao poziv na kontemplaciju“, bajku definira kao prvenstveno narativ, ciljano osmišljenu priču koju slušamo, gledamo, osjećamo, koja dopire do nas ako naćulimo uši, otvorimo oči i rastočimo intrapsihičke blokade, a svekolike blokade svakako nisu rezervirane samo za dječji uzrast.
Inicijalno, bajke i nisu mišljenje i pisane za djecu, pa tako M. Hameršak navodi da su u predindustrijskim i ranoindustrijskim društvima Europe, kakvo je bilo i hrvatsko društvo devetnaestog stoljeća, odrasli bajke pripovijedali za odrasle te samo usput i za djecu koja su se zatekla u njihovom društvu. Grimmovi su, primjerice, svoje bajke prije dvjestotinjak godina objavili imajući na umu primarno proučavatelje jezika i starina, odrasle čitatelje općenito, a tek zatim i djecu. Ne bi li svoje bajke čvršće vezali uz dječju publiku, oni su već u drugom izdanju svojih bajki iz njih isključili svaki izraz koji ne odgovara dječjem uzrastu. No, postoje i drugačija tumačenja pa tako npr. E. Rudan u svojim istraživanjima napominje da je postojalo jasno razlikovanje između priča za djecu i onih za odrasle, te da su neke predaje bile rezervirane za djecu, dok su se druge provodile isključivo onda kada djeca nisu bila prisutna. Mnogo puta su djeca, dakako, bila prisutna dok su se bajke prepričavale te su se tako navikavala na njih, slušala ih zajedno s odraslima i na njima odrastala.
C. P. Estés se u „Ženama koje trče s vukovima“ (ali i svom širem radu) bavi istraživanjem psihe kao i posttraumatskim tretmanima kroz arhetipove bajki, priča i tradicionalnih narodnih pjesama. Ona uzimanjem različitih elemenata i likova iz bajki stvara analize arhetipova kroz koje se obraća zapravo odraslim osobama. Primjerice, u spomenutoj knjizi analizom različitih bajki dolazi do biti i opisa ‘divlje žene’ (kao prave i zdrave ženske prirode i psihe) čija je bit često razbijena ili zanemarena, a ona je ponovno sastavlja kroz poruke koje prenose bajke kroz pozadinski, dubinski sloj teksta, odnose između likova i zaključak. Modrobradi, Kosturka, Ružno pače, Crvene cipele, Djevojčica sa žigicama, Zlatokosa, samo su neke od bajki koje analizira i kroz koje dolazi do bitnih arhetipova i riješenja unutarnjih konflikata. U bajci o Modrobradom primjerice pronalazi dinamiku u priči u kojoj rastavlja sve elemente i djelovanje glavnih junaka dolazeći do biti onoga što nam bajka zapravo poručuje, a do čega i dijete i odrasla osoba dolaze većinom intuitivno, a u ovom je slučaju to pobjeda nad grabežljivcem, Modrobradim, koji u slučaju ove bajke i njenog tumačenja predstavlja vanjske ‘opasnosti’ u kojima se žena može naći, poput različitih stagnacija u emotivnim ili poslovnim odnosima i situacijama koje crpe njezinu psihičku energiju, umaraju je i ne dozvoljavaju kreativan protok u njoj, pri čemu Estés nastoji ženu u takvim situacijama ‘osloboditi’ upozoravajući je na ‘grabežljivce’ njezine snage i načine na koje ga može rastaviti te se s njim suočiti pri čemu se oslobađa dio ženske psihe dotad zatvoren u nekoj životnoj klopki. „Rastavljamo grabežljivca tako što zadržavamo svoju intuiciju i instinkte i tako što odolijevamo njegovu zavođenju. Kad bismo morale nabrojati sve naše gubitke do ovoga trenutka u životu, sjetiti se svih trenutaka kad smo bile razočarane, kad smo bile nemoćne pred mučenjem, kad smo njegovale maštarije ukrašene tučenim vrhnjem i posipom, shvatile bismo da su to ona ranjiva mjesta u našoj psihi. Grabežljivac se obraća tim željnim i neprivilegiranim mjestima kako bi sakrio činjenicu da mu je jedina namjera odvući vas u podrum i popiti vašu energiju, što je za njega neki oblik transfuzije krvi. Kada pobijede grabežljivca i oduzmu mu ono korisno, a drugo ostave, žene otkriju da ih ispunjava intenzitet, vitalnost i nagon… Nakon toga, poput onog divljeg bića koje stvari nanjuši pa njuška oko i ispod njih da otkrije o kojoj se točno stvari radi, žena je slobodna pronalaziti prave odgovore na svoja najdublja i najmračnija pitanja. Dobiva slobodu da izvuče moć pa te moći koje su se nekad rabile protiv nje okrenuti za svoje dobro te se njima pravilno i sjajno koristiti. To je divlja žena.“ (Estés, 2019).
Rješavanje životnih situacija – stara znanja i intuitivni uvidi
Bajke se koriste i u terapijskom okruženja kod riješavanja raznih mentalnih problema. P. Lafforgue piše o bajkama kao oruđu pri rješavanju terapijskih problema i situacija budući da tvrdi da se u bajkama adresiraju zajednički problemi djece i odraslih. Iako se u bajkama koristi jednostavan jezik i binarne, sterotipne podjele dobra i zla, lijepog i ružnog i sl. smatra se da i odrasle osobe mogu u takvim opisima uživati, ako ih koriste na ispravan način. J. R:R. Tolkien, primjerice, smatra bitnim i korisnim korištenje jednostavnih riječi poput ‘voda’, ‘kamen’, ‘vatra’ te tvrdi da se prave bajke većinom oslanjaju na jednostavne, ali fundamentalne stvari pri čemu se zapravo rasvjetljava priroda i njezino djelovanje, a onaj koji dobro shvaća bajku postaje gospodar prirode, a ne njezin rob. Ovdje se zapravo može govoriti i o ljudskoj prirodi i o prirodi izvan nas budući da je u bajkama to dvoje zapravo povezano i neodvojivo. Prezentiranje jednostavnih, fundamentalnih stvari na nov način, kroz bajku, može biti iznimno snažno i može nam stvoriti nov uvid prema njima i zahvalnost zbog njih. Također, kako Tolkien naglašava, bajka nam može pružiti uvid širi od onog kojeg trenutno imamo ne gledajući svaki element posebno već spajajući ih dok nam se ne otvori nova perspektiva situacije s kojom se moramo suočiti.
Bijeg, utjeha, fantazija i oporavak također su elementi koje, prema D. Kronborg, odrasla osoba pronalazi u bajci. Oporavak je od ovih elemenata najmanje potreban djetetu i najrjeđe ga traži budući da je za dijete svako iskustvo novo kao i većina situacija. Odrasloj osobi je pak on vrlo potreban, a budući da dio oporavka obuhvaća određeni odmak od situacije i ‘nov’ uvid u nju, znači da odrasli trebaju vidjeti stvari onakvima kakve su ih vidjeli prije, u čemu im upravo bajka može biti od velike pomoći. Tako djeca mogu iz bajki učiti po prvi put dok odrasli uče ponovo, proživljavajući neka iskustva koja su već iskusili, a koja im mogu dati poruke i ideje koje im pomažu u trenutnim životnim situacijama.
Razrješenje koje bajka donosi, kao i njeni odgovori, pomažu dakle i djetetu kao i odrasloj osobi, ne zbog sretnog kraja, već zbog procesa koje i dijete i odrasli moraju proći kako bi shvatili skrivenu poruku bajke.
U odrasloj nas dobi bajka tako može ne samo okrijepiti i osvježiti nam neka stara znanja i intuitivne uvide (kojih smo dakako uvijek bili svjesni, ali smo ih putem i kroz raznorazna iskustva možda zatomili ili zaboravili), već nas i ojačati i kroz nesvjesnu nam razinu (poput sna) ukazati na ključna problematična čvorišta te pomoći s njihovim rasplitanjem.
Bajka je, dakle, iako i za odrasle, prije svega važna za dijete i dječju psihu jer ono putem nje razriješava neke elementarne sukobe koji u njemu postoje za vrijeme odrastanja, a u kojima mu upravo bajke sa svojim junacima, strukturom i poantom pomaže. Dobro i zlo, polarizirana slika svijeta i pravedan, sretan kraj, elementi su s kojima se dijete može poistovjetiti te koji odgovaraju njegovom unutrašnjem stanju. Odrasle osobe tako mogu djeci pomoći čitajući im bajke, ali pritom pazeći da im ne nameću vlastite ideje i pouke već ostavljajući dijete da samo dođe do onoga što je njemu u svakoj bajci bitno i što osjeća kao poruku koju mu bajka želi dati. Dijete će samo osjetiti da je neka bajka za njega ‘važna’ i to zato što će vjerojatno upravo pratiti strukturu bajke – junake, njihov odlazak od kuće i sigurnosti, sukob, izazove i prepreke koje će oni morati proći te sretan kraj u kojem će oni dobri biti nagrađeni, a zli kažnjeni. U slučaju postojanja tih elemenata, djetetu će bajka pomoći u daljnjem razvoju. Zato je svaki strah od ‘strašnih’, ‘opasnih’ ili ‘okrutnih’ elemenata u bajkama zapravo suvišan jer one u djetetu neće stvoriti ‘traumu’ niti će djelovati na njih tako da i sama postanu ‘okrutna’ ili ‘nemilosrdna’. Naprotiv, u najboljem slučaju će ih ojačati i pripremiti za daljnje izazove koje im život nosi i u kojima će se sami morati snaći. Stoga treba prihvatiti pomoć koju bajke u životu djeteta pružaju te ih nastaviti čitati u njihovom izvornom obliku što češće, uživljenije, predanije i bez zadrške.
