Kad se osvrneš na svoju knjigu Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi, što ti prolazi kroz glavu, jesi li zadovoljan s njom, čini li ti se kao nešto iz daleke prošlosti ili kao nešto što bi i sada mogao napisati?
Zadovoljan sam što se knjiga dogodila. Zadovoljan sam time što sam uspio artikulirati neke misli i osjećaje te u konačnici ispisati kompletno djelo. Mislim da ta knjiga pati od nekih dječjih bolesti, nešto nezrelih rezoniranja i neprokuhanih ideja. Jednako tako vjerujem da sam u to vrijeme, u toj formi svakako bio jedan od originalnijih glasova na književnoj sceni.
Kad smo kod toga, što trenutno pišeš? Poslao si mi neke pjesme za ‘Čitaj mi’, spremaš li novu zbirku, ovaj put pjesničku? Kako bi je opisao?
Pišem pjesme. Za sebe, za bend, za druge glazbenice i glazbenike. Uvijek pišem pjesme. Objavljujem na fejsbuku i strahujem od reakcija, još više od ignoriranja. Moj digitalni i analogni mozak nisu najbolji prijatelji. Trude se. Slijedom takvog načina razmišljanja i prosuđivanja sebe i okoline, volio bih da te pjesme budu ukoričene i opipljive. Ja sam bio najsretniji (čitaj od desete do dvadesete) s kazetama, cd-ima, knjigama tako da imam osjećaj da si to moram priuštiti. Znaš i sama Jelena moja, stvaranje je majka, a tisak, promocija, tapšanje po ramenima… to su odsutni očevi – lijepo je kad se pojave, ali ne računaš na njih na dnevnoj bazi. Ostaje samo pisanje.
Majstor si kratke forme, neobičnih uvida, začudnih elemenata. U jednoj emisiji si rekao da ti je inspiracija za priču bila – muha. Promatraš li i inače svakodnevicu fenomenološki, pronalazeći uvijek nove začudnosti?
Hvala na lijepim riječima. Teško mi je reći kako promatram svakodnevicu, baš iz razloga što je to moja svakodnevica, za nekoga je potpuno drugačija. Svaki dan je svaki mjesec, mjesec godina…u konačnici život. Naravno, uvid se mijenja iskustvima i banalnostima entropije. Stari strahovi postanu smiješni, novi uvjerljiviji, na basketu mogu skočiti desetak cm manje nego prije desetak godina…
Uz pisanje, član si i rock benda Detective Jones. Kako se rad na pjesmama u bendu razlikuje od pjesama za zbirku u smislu inspiracije, procesa pisanja…?
Prvenstveno se radi o poštivanju forme i snalaženja u prostoru između. Određenu vokalnu melodiju mora pratiti određen broj slogova, poželjno je da su fonetski dobro posloženi i u konačnici – ugodni uhu. Poeziju pišem izrazito impulzivno, rijetko promijenim i slovo u tekstu. Tako se nađe da fali neko slovo u naslovu pjesme, ili se neobjašnjivo nađe slovo đ na kraju, bez ikakvog konteksta. Vještiji pjesnik bi mi vjerojatno ukazao na jednakosti u poštivanjima tih formi i međuprostora no to još nije bio slučaj. Da zaključim, nekako mi se iskristaliziralo da za glazbu više radim za inspiraciju, a za poeziju inspiracija više radi za mene.
Koji te žanrovi privlače, u književnosti, ali i šire? Kako bi, primjerice, izgledao film koji bi ti snimio?
U zadnje vrijeme najviše čitam domaće autor/ice. Vjerojatno neka stvarnosna proza. Film bi bio oh! tako neshvaćeni art slice of life. Scena je da sjedim pred laptopom i klavijaturama, pušim cigaretu za cigaretom, uzimam debele gutljaje pive iz limenke, tipkam nešto, mrštim se, neurotično čoham po tjemenu, nasmijem se kad nešto skužim, poljubim svoju dragu i legnem spavati kraj nje.
Što ti pada na pamet kad se sjetiš iskustva radionica (ali i rada) u CeKaPe-u? Što si tu naučio?
Razmjena ideja i tekstova u grupi je najbolja stvar koju si možeš priuštiti u kreativnom radu. Dinamika rada na tjednoj (kasnije dnevnoj) bazi diktira kvalitetu krajnjeg produkta. Prijateljstva, ljubavi… Još učim.
(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)