Kategorije
proza

Stvari propadaju kroz tlo

Kosa mu je ošišana tako da izgleda kao paperje. Nizak je, djeluje krhko i u ruci drži običan, drveni štap. Oči su mu plave ispod naočala i neobično bistre. Kad je rekao:

  • Molim te, stani!-  stala sam. Nisam se ni pokušala usprotiviti.
  • Ja sam sljedeći, zatim si ti. – kaže.
  • Sljedeći?- pitam, gledajući u njegove tanke ruke i izgrižene nokte.
  • Za propadanje kroz tlo – kaže brzo. Zadnje riječi gotovo proguta.

Pogleda me i nasmiješi se. Moram krenuti dalje, ali nešto me zalijepilo za tlo. Zrak oko mene kao da se zaustavio.

  • Zašto kroz tlo?- opet pitam zato da se ne prekine strujanje koje se pokrenulo i koje više ne mogu zaustaviti, odvajanje zaleđenih ploča jednih od drugih kada temperatura poraste.
  • Stvari propadaju kroz tlo. Nestaju nakon što su obavile svoju funkciju. – kaže i pogleda me vedro. Nemoguće je da će uskoro biti samo netko koga ću se sjećati skrivena iza svojih zidova.
  • Zar to nikada ne vidiš?- pokaže štapom prema asfaltu.

Promatram sivilo ceste. Što on vidi? Postaje li cesta mekana i savitljiva kad predmeti propadaju kroz nju ili oni postaju sve slabije vidljivi, sve lakši, spremniji na to da ih proguta mračna gusta tišina utrobe koja se širi ispod tla?

  • Kako znaju da su obavili što su trebali? Da su završili? -i dalje gledam u tlo.
  • Kako ja znam?- odgovori. – Rasplamsaj traje kratko, kao zaljubljenost – zatim se boje mijenjaju dok ne postanu prozirne.

Sada i on gleda u tlo. Više mu ne vidim oči. Glas mu je sasvim tih i kao da tone.

  • Imao sam ribu, nedavno je uginula. Batrgala se i mučila u neprirodnim položajima, sve više bijela. Nisam to mogao gledati i nisam je mogao prestati gledati. Pred smrt je bila gotovo prozirna. Njena boja je otišla u nešto drugo, nešto što je tek počelo živjeti. Razumiješ li?

Štap polako povlači po tlu. Lijevo-desno, desno-lijevo. Nešto je u tim pokretima gotovo nježno, kao da  miluje ono u što će i sam uskoro nestati.

  • Je li propala u tlo nakon toga?- pitam. Trebala bih krenuti, sakriti se u sigurnost zidova, radijatora. Ovdje je prostor krhak poput njega, ima druge zakonitosti.
  • Zakopao sam je u vrtu. Nju i malu pticu koju sam isto našao na tlu taj dan. Nije još letjela, bila je tek rođena ptica, u položaju fetusa. Vrlo krhka, mrtva. Isto blijeda. I najmanji stisak ruke bi bio dovoljan da njen oblik nestane, ali nisam htio da nestane pa sam je stavio u kutiju od nekog lijeka, kao i ribu. Stavio sam ih zajedno i zakopao. Kad sam ih zadnji put vidio, bile su bijele gotovo kao unutrašnjost kutije. Stopile su se s njom.

Zamišljam ribu i ptića.

  • Riba je barem dulje živjela- nesigurno kažem.
  • Svejedno je.- odgovara on – na kraju sve izgleda jednako.
  • Ali nije svejedno dok traje?- pokušavam razumjeti.

Štapom malo čvršće dodiruje tlo.

  • Jednom kad propadneš kroz tlo… – počne, ali zatim zatvara usta i pogleda u vis. Nebo je sivo, pred kišu. Vlaga se skuplja u zraku. Disanje mi se otežava. Šutim.
  • Većina prepusti boju. Važno je prepustiti boju. Inače…

Opet ušuti i zagleda se u zrak.

Automobili trube oko nas. Moram se vratiti kući. Bila sam na povratku s posla. Mislim da me netko čekao, ali sada više ne mogu u to biti sigurna.

  • Što inače?- pitam bez daha.

Pogleda me uz smiješak, ali ne odgovara.

Lupka štapom po sivilu kao da me u nečemu požuruje. Mene ili samo tlo, ne mogu biti sigurna.

Svakako bih se trebala pokrenuti i otići odavde. U tlu se neće stvoriti rupa. Neću propasti kroz tlo. Hoće li on?

  • Ja ću uskoro propasti- kaže kao da me čuo- ali neću predati ništa. – umirio je ruku na tlu.- Što kažeš na to?
  • To bi moglo biti opasno- kažem. Na koži osjećam kapljice kiše.

Ne znam zašto bi moglo biti opasno. Ako su mogle tek rođena ptica i riba, umiriti se u tom nedostatku boje, zašto ne bi mogao i on? Po čemu se on izdvaja, što će odnijeti sa sobom? Što će to poremetiti?

Autobus prohuji pored nas i snažno zatrubi. Na samom sam rubu ceste, shvatim. Mogao me zgnječiti kao onu pticu. Trebala sam biti u tom autobusu i u toploj nutrini nas iznad tla, sigurno poduprtih, ali nisam. Tlo oko nas više nije sigurno, podupiruće. Mekano je, omekšano od kiše i spremno progutati nas.

  • Ti odluči za sebe.- kaže, još jednom lupne štapom o tlo, zatim se skloni sa ceste i uputi prema visokoj zgradi. Nestane iza nje.

Požurim za njim.

Prostor iza zgrade obrastao je gustom travom i tišinom.

Udarim nogom o tlo. Zemlja je tvrda, još uvijek tvrda. Nema ga. Možda je ušao u zgradu?

  • Stani, molim te. Mogu li s tobom?- tiho izgovaram, gutajući zadnje slogove, ali dovoljno glasno da me čuje, ako je još uopće iznad tla.

 

Jelena Zlatar Gamberožić