*Priča predstavlja svojevrstan uvod romana u nastajanju na kojem radim, radnog naslova „Veličina plijena“ i njime je inspirirana (Jelena Zlatar Gamberožić)
Svila kao dio mreže*
„Ne koriste svi pauci mrežu za hvatanje plijena. Neki pauci jednostavno čekaju svoj plijen skriveni, sve dok ne uhvate priliku za napad, dok drugi progone svoj plijen.“
(„Osam činjenica koje možda niste znali o paucima“)
Mnogo toga je tek naslućivala, bez čvrstih dokaza, jer on se uvijek potrudio poništiti dokaze. To je bilo nužno, ne ostaviti trag, ne ostaviti ništa na što ga se moglo pozvati. Naslućivala je da je njegovo početno povlađivanje samo imitacija; da se pretvara u kameleona svaki put kada mu se ona ili itko povjerava; da se pravi da razumije samo da bi informaciju izvitopereno proslijedio, preusmjerio, prebojao, zadobio neki drugi savez iz kojeg dalje može crpiti.
Pleo je svilenu priču. Priču o svojoj otuđenosti, nesreći, o tome kako je ostao posve sam u tom svijetu punom hladnoće i gluposti, kako ga nitko zapravo ne razumije. Zlatousta priča, toliko puta ispričana, modificirana, kićena, a ipak nedosljedna, a zatim negirana. Odjednom,
sve to bio je samo njen umišljaj, a svijet pun obilja za njega; prihvaćao je pune čaše, poljupce, branio se rukama i nogama od obožavanja.
Njegov narativ se mijenjao ovisno o onome prema čemu bi okrenuo glavu kao suncokret i znala je da i o njoj sada kruže priče, kao što joj je nekada izbacivao mreže i mreže plodova; priča o onima, sada shvaća, na koje je bio ljubomoran, koji su ga odbili, prokljuvili, prozvali,
postavili na mjesto.
Trebalo se izvući. Morala se izvući.
Znala je: postoji prostor slobode, prostor u koji nije uspio ući, kojem nema prilaza, koji je još uvijek samo njen, koji nije uspio zagaditi svojom sveprisutnom, gromoglasno tihom mržnjom. Zaključala je te dijelove sebe duboko pod zemlju, u daleke krajeve, kamo on nema
prilaza i kamo nikada neće ući, ma koliko kucao, a ponekad i razvaljivao. Njegove pozorne, predatorske oči vrebale su svaku prostoriju, stranicu, društvenu mrežu. Niti jedan detalj mu
nije promicao; mirno je bilo njegovo vrebanje, čekanje da se netko zaustavi, umori, povjeri, opusti. A zatim bi ga dočekala njegova svilena paučina.
Pokidala je njegovu mrežu, a usput odrezala i neke dijelove sebe te ih krvave i zalijepljene ostavila tamo znajući da će se on njima još neko vrijeme gostiti jer vrijeme hranjenja je uvijek; praznina u njemu je nepregledna, širi se i ne može se ispuniti ničim, ma koliko se trudio. Glad je njegovo trajno stanje pa crpi i uzima. Krade ideje, vitalnost, kožu i meso. Jede puno, jede stalno. Njome se hranio dugo jer je otišla prekasno. Čim je počela osjećati da nestaje, da se uz njega smanjuje, da ju je prije učinio velikom, većom od svega samo da bi je kasnije odlučio stiskati i smanjivati dok je ne učini još jednim plijenom, muhom koju lako može progutati, trebala je bježati, bježati i bježati.
U zadnji tren je otišla, dok je on nastavljao udarati u prostor gdje je mislio da ona još uvijek stoji, ali već je izmakla, jurila, već je pisala. Dočekao ju je prostor žut, plav, spokojan, miran. Sa sobom je uzela ono najvažnije, do čega nikada nije uspio doći, i sada, naslonjena na to, na svoju snagu kao na veliki ćup, promatra sunce i ptice, grane drveća koje se povijaju na blagom vjetru, novi dom koji stvara.
Ostavila ga je u gladi i novom lovu u koji je već krenuo.
Pogleda još jednom oko sebe. Prostor slobode nadima se i spušta, tih i vječan, kao disanje. Tu je mir, bez straha i trepeta.
Sada je u njemu. I tu će ostati zauvijek.
Nije niti prva niti zadnja koja se dala u bijeg, preko sedam gora i sedam mora, kao u bajci. Ni prva ni zadnja koja je morala svom preostalom snagom koju nije oteo stisnuti sve što je u njoj još preostalo da izađe iz katrana u kojem ju je gušio. Niti prva niti zadnja. Kako upozoriti one
koje tek slijede?
Možda ovom pričom, koja tek počinje.