Autor: Kruno Čudina
Bilo mi je loše godinama, bila sam većinom u svom stanu. Tresla sam se, povraćalo mi se od tjeskobe. Željela sam pobjeći s tog mjesta. Čeznula sam za velikim kretanjem, prepuna nezadovoljstva koje me je iscrpljivalo, isisavalo volju iz mene. Predugo je sve to trajalo.
I onda si se konačno pojavio, kao da si isplivao iz nekog najdubljeg kutka moje svijesti, u kojem je čežnja za oslobođenjem titrala poput malene iskre. I ovamo si me odveo, čovječe. Pod zemlju. Ni danas nisam sigurna nije li ovo samo san iz kojega se nikada nisam probudila. Nije. Došao si navečer, odvukao me sa stolice u kuhinji. Nisi mi rekao kako se zoveš. Rekao si kako ćemo sada putovati. Idemo na istok. Šutjela sam. Odjenuo si me. Sišli smo na ulicu, sjeli u auto. Rekao si mi neka spavam malo. Spavala sam. Probudio si me u šumi. Puhao je vjetar. Sjedili smo malo. Debela stabla su stajala nepomično. A vjetar je pojačavao, tek je pokoji list padao po nama. Nisam još uvijek mogla plakati. Nekad prije sam mogla, no tada kao da plača više nije bilo u meni. Vidjela sam samo stan na trećem katu, grad izobličene tuge, pojmila u sebi osjećaje koji su davno potisnuti. Gušilo me. Puhao si u mene lagano. A ja sam prestala vidjeti grad i ugledala sam posve novu šumu, ostajući u istoj. Bistriju, svjetliju, prisniju. Dao si mi ruku, pridigao me. Vodio. Hodali smo. Stali smo kod rupe na zelenoj površini, rupe prepune vode. Skinuo si odjeću s mene, brižno je složio sa strane. Uronila sam u vodu do ramena. Sjedila sam u toj rupi satima. Nije mi bilo hladno. Pomogao si mi da iziđem, dao mi novu odjeću, potpuno bijelu. Zapalio si staru odjeću, bilo mi je drago zbog toga, osjećala sam se tako lagano u prostranim hlačama i košulji. Iznenada tvoje lice se počelo mijenjati, ravno pred mojim očima. Bilo je to lice svih ljudi, svake sekunde drugačije. Onda je to prestalo. Krenuli smo dalje. Postajalo je sve strmije. Nisam ništa pitala. Osjećala sam se sve bolje, snažnije, bistrije, sigurnije. Pomislila sam kako ćeš me odvesti do nekog vrha, u nekakav hram ili nešto slično, u tišinu i mir. I kako ćemo tamo biti i ostati i kako se nikad više neću vratiti praznini iz koje si me odveo. Hodali smo. Zastali se odmoriti. Opet sjeli. Rekao si mi neka spavam. Kasnije si mi pričao o mom životu. Činilo mi se kako ja ništa o njemu ne znam, kako ga nisam niti živjela. Nije mi uopće ta priča ličila na moj život. Iako sve su činjenice bile na mjestu, ali kao da ga ja nisam živjela. Netko drugi. Bilo je svega, bilo je tu i gadnih stvari, potresnih. Ali mene se više nisu doticale. Prije bi drveće opet proplakalo svoje lišće. Vrijeme je prolazilo, a mi se više nismo kretali, ostajali smo na istom mjestu.
Napokon si me jedno jutro poveo dalje. Gore, visoko. Jeli smo bilje, pili vodu iz malenih potočića, lizali je s velikih listova, kiša je počela često padati.
Spavali smo u nekakvoj udubini u stijeni. Onda si me doveo ovamo pod zemlju. Sjećaš se, ušli smo u tu spilju i spuštali se, spuštali u utrobu svijeta, došli duboko, jedva se provukli do ove prirodne sobe. Sjeli, naslonili se na ledene grbave zidove i šutjeli u mraku. Ne znam koliko vremena je prošlo. Žeđ, glad, hladnoća, mrak, strah, pitala sam te kada ćemo natrag gore, željela sam van, živjeti. Rekao si mi neka idem ako želim. Znala bih se ja vratiti, ali nisam mogla krenuti. Rekla sam da ne mogu natrag! Ali želim vidjeti svjetlo, ne mogu više biti slijepa u ovoj tami. Pitao si me:”Da li se još uvijek gušiš? Da li te je još uvijek strah ničega? Da li ti je još uvijek loše?” Šutjela sam. Dugo samo šutjela. I napokon rekla ne. Izgubila sam strah. ”Misliš li da je tamo svjetlo? Tamo gore. Vani u svijetu?” Plakala sam nečujno. I osjećala sam. Sve. Svu tugu i radost svijeta, svu vlastitu tugu i radost. I vidjela te odjednom opet. I svaki osjećaj svoj kako živi. Smijala sam se i plakala u isto vrijeme. I znala da ne idem nikada više odavde. Čemu? Ovdje je svijet, u meni. I doveo si me u ovu tamu samo kako bi me sklonio od svijeta vani, kako bih lakše vidjela svijet, jedini pravi, u kojem se suze prelijevaju preko osmijeha. I vidim svjetlo dana, vidim ga u sebi, daleko od tame dana vani. Vidim te kao da sjedimo ispod reflektora. Vidim ova dva tijela. Sjedimo i sporo dišemo. Živim konačno unutra, konačno izvan tamnice svijeta laži koji je bio zasjenio sve ono što uistinu jesam.