Autor: Petar Matović
ZDRAVLJE
Samo niski, tužni krajevi grada govore
u zoru, u osvit kad prvi prime sunce.
Neboderi ostaju zatočeni u tmini
zbog neprestanih senki. Odlazi se
u poslovne centre, i opet postoje svetla:
fotoćelije rasvete ne opažaju prilazak
obdanice, praznični ukrasi gore nepunim,
mučnim sjajevima. Ovo je košnica
gde se sve odvija po neprimetnom redu,
nema intima raspršenih kroz stanove –
ni mirisa kuhinja, ni veša na terasama.
Tek salate u celofanima i korporativni osmesi.
Tako izgleda zdravlje.
DOM
Ovo predgrađe je Bible Belt i tišina
ne umire s jutrima. Sa krovova spusti se
praskozorje u rosu travnjaka, svetlost
ne dodirne ničija lica. Elektro vozila
odlaze iz bezvučja više klase put
poslovnih akvarijuma. Nema ni ulja
procurelog na asfalt, gareži na njemu,
lišća zakovitlanog nema.
Ta nemost draži više od buke bazara
sa Orijenta. Tako bez soli, delikatnih
začina, u arterijama tajno klijaju bombe
visokog pritiska. To ne beleži barometar,
već sat na ruci, zaustavljen gubljenjem
pulsa. Taj časovnik, verni ljubimac,
jedini prijatelj.
U POLJU VENTROGENERATORA
Ležao sam u polju
vetrogeneratora, huk elisa
lelujao je rešetke od senki
stubova po mom licu. Taj zvuk
bio je drugačija tišina i nemir
je rastao kao sipljivo disanje
u zasadu topola.
Želeo sam da se odmorim posle
posla. Živčani povici šefova i
fiskalnih kasa, sindikalno
ućutkivanje šikaniranja, i dalje
izbijali su kao neplaćeni,
prekovremeni rad – iz jetre,
želuca, kroz utrnulost jezika i
leve ruke, na očne jabučice.
Samo malo mira, žudeo sam
mesecima, i sada, došavši ovde na
dohvat sna, osetio: akutni udari
organa eksplodirali su na spokoj
nenaviknuti, popucali kapilari
po celoj koži, pigmentacija
širila se u rđu.
Hteo sam da dosegnem povratak
obale. I da, nakon početne grubosti
tla po golim stopalima, u mrtvima
nađem uspokojavajuću bleštavost
beline i stabilni oslonac.
A razaznavao sam, u huku elisa,
šapat: Ali nijedan novčić nemaš
za sklapajuće kapke… Oslepljena
fiziologija opraštala se kružeći oko
projektovanog pejzaža, suncem
zbunjena, i retkom mahovinom.
LATICE
Vrata, i sadašnjost odlazi kao ti
u njenom plaču: u Eufrat bujaju
aprilske barice, te suze su ljudi
što se guraju u autobuse, đaci
koji trče preko pružnih prelaza,
lišće razvejano metlom, nikada
kiše nisu toliko trajale u prestonici,
uz vetar što drmusa prozore, a potop
dolazi iz tebe, u isprane boje
raznolikih fasada i ukrasnog bilja,
u porodična svetla udaljenih stanova,
i ne prestaje ni u leto, ni u jesen,
ni u tišini.
Vrenje melanholije, i svetlo
povlači se u zagaslo plavu, tvoj
puls zauvek pobegao u njom
dodirnute predmete, ti duboki
ritmovi kažu jezu na vratu, na
nakostrešenoj tkanini nameštaja,
soba raspeta beznadežnije od Isusa,
i grad teče vrevom, plutajućim
ostrvima bez sna, pustoš stiže
iz zagušenog saobraćaja, iz radosti
činovnika na kraju radnog dana,
stihiji obuće po pločnicima.
Vaše bujice se ne preplavljuju,
sada to su drugačiji slivovi
što ne prate pad geografije, slike
sećanja ostaju kao vakuum, i
zgrade pored kojih promičete
postaju stalno sivilo, nedodirnute
suncem i senkama. Kroz zatvorena
vrata ulazi praznina i opomena.
Predmeti se muče dok ćute. Otkucaji
šapuću: čuj organe, pomiri se
sa unutrašnjostima – umiraće u tim
pljuskovima i korenovi, ne samo
latice.
PREDAH
Otvaraju se vrata, i svetlost zareže
opustele predmete. Smrknuti mebl
sobe primio bi me u blagi zagrljaj
prašine. U kaminu, bukovina pucala
kao prejaki smisao. Topli dimovi, topli
dimovi iz sećanja, nek se pripreme
novembar, troma kiša i ljubavi
što se goje u neočišćenim dimnjacima.
Mi smo bol u želucu, kažem za pustom
trpezom, ili tek predah između kriza.
Breze govore o žudnji za severom,
umnoženim alergenima, to su zastave
nikad neprežaljene domovine voljenih
bolova. Postajemo srebro patinirano
pod mesečinom, negde u pozadini
istrajno prede anksioznost, ne mačka,
i tišina kuca poput infarktnog srca.