Vrane

Tih dana bih samo sjela na stari zeleni bicikl koji je već bio prilično spor i u lošem stanju te krenula prema istoku. Prošla bih jednu i drugu tramvajsku stanicu, čuperak šume, benzinsku stanicu i livadu na kojoj su se, kao po nekom tajnom dogovoru, skupljale vrane.

Zatim bi me dočekala uska cesta, dućani, butici, slastičarne, pekare. To je bio moj put između ogledala.
Naime, tih sam dana živjela između ogledala. Nisam se mogla dohvatiti, prikačiti kukom na bilo što unutar sebe. Unutarnji organi kao da su se rasplinuli: slezena, jetra, u mjehure od sapunice. A misli, stavovi, sustavi, kao da nikada nisu niti postojali. Sve se pretvorilo u kašu. Doručak neke bebe.

Zato sam se morala ogledati, ali u očima drugih također nisam vidjela mnogo. Nisam mogla ići okolo i ispitivati detaljno svaku osobu: oprosti, tko sam ja? Možeš li me samo ugrubo opisati? Ili finije, dodaj neke nijanse o mojim vrijednostima, političkim pogledima? pa sam morala hvatati insinuacije i izraze očiju. Jesam li to primijetila gađenje prema sebi? Osmijeh? Znači li to da sam gadna, ali duhovita? Možda ironična? Jesam li uhvatila sažaljenje? Jadna?

Jadna sam svakako bila. Osoba koja je iznutra kaša, a ne fini koloplet tetiva, mišića i sivih moždanih stanica i jest nešto sasvim jadno. Nešto za što ne bi bilo šteta bicikl povući mrvicu prema lijevo i nestati ispod kotača automobila ili kamiona.

Pazi što poželiš, ali to se nije dogodilo, iako je bicikl imao vlastitu volju. Možda i nisam bila samo kaša, ako su noge imale dovoljno snage za vožnju. Dalje, i još dalje.
Do novih livada. Tu bih tek stala, tamo gdje su počinjala polja. Ili bi tu stao bicikl. Ili moje noge. Bilo je teško povezati tijelo u cjelinu.

Ruke bi se odvojile od volana. Skočila bih sa sica i pustila da bicikl nježno padne na stabljike. U daljini ili blizini, ne znam, sivilo ceste bi se spojilo sa zelenim.

Ali ja sam bila u žutom, među tvrđim stabljikama koje je moja težina ipak prilijepila na tlo.

Tada bih pogledala u nebo. Oblaci su plutali u različitim veličinama i težinama. Pogled mi je bio zamućen od suza, ali ovdje su one bile dozvoljene. Pik-pak za mene i smijem curiti kako i koliko želim. Ionako sam bila samo kaša, a svojstvo je kaše da katkada iscuri.

Da vidimo, mislila sam: što me može kondenzirati, što može ponovno uobličiti moje organe?

Nešto se u meni blago razlilo zbog njega i isprva je to razlijevanje bilo čista nježnost dok nije počelo mreškati se, titrati jače i slabije, a zatim i ključati.

Jecanje postaje dublje i snažnije. Nema nikoga, svejedno je. Ovdje nadaleko nema nikoga, čak niti kuća, ne još, iako nikad zapravo nisam provjerila. Možda bih mogla, pomislila sam i lijeno ustala. Ponovo me začudila težina vlastitog tijela, nemogućnost kontrole udova. Otkud to olovo u njima, ako je sve postalo tekuće?

Kratka kosica trave. Zemlja. Vjetrić. Priroda je bila ravnodušna i dobronamjerna.

Ustala sam i pogledala uokolo. Ptice. (Vrane?)

Malo dalje, obris nečega. Čovjek? Dijete? Krenula sam prema figuri. U svom stanju curenja (kipljenje je bilo pri kraju i osjećala sam da se u meni sada nalazi samo stara, beskorisna tekućina) nisam bila sigurna hoću li do nje još uopće stići čitava.

Mic po mic i ipak sam se uspjela približiti dovoljno da shvatim da je riječ o strašilu. Strašilu pribijenom na drvenu dasku. Veliko je, u žutim hlačama i staroj crvenoj vesti iz koje ispadaju velike količine sijena. Na licu ima zastrašujuću masku, ali ga sijeno koje mu izlazi iz ruku i nogu čini benignim.

• I, boje li te se ove vrane uokolo?

Pitam, tek toliko da prekinem tišinu koja se nadvila nad nas. Ne bojim se da će u strašilo ući neki zli duh kao u filmovima, ali pazi što zamišljaš.

Ni vrane ne djeluju posebno zaplašeno dok se u manjim ili većim krugovima okupljaju po polju i kao da vijećaju o tome što će učiniti sljedeće.

• Ove mi vrane nekada djeluju kao da su bolje organizirane od nas ljudi.

Kažem mu.

Ovaj razgovor bi mogao zapeti, pomislim i nasmiješim se.

Ali, opet: zar ne idem ovdje plakati, ne samo plakati već i jecati, izbaciti ono što ne mogu nigdje drugdje i nikome drugome. Zašto se onda ne bih povjerila ovom strašilu? Ionako nemam kome. Sjednem ispod njega, okrenuta prema njemu leđima. Još svega nekoliko vrana oko nas, i tišina.

• Nisam mislila da ću se ikada pretvoriti u ovakvu tekućinu. Sigurno misliš da sam idiot, ali evo, ti si od slame, ja sam iznutra od kaše. To je čitav kaos.

Nedostaje mi cigareta, iako sam prestala pušiti. Kako objasniti ovom strašilu da sam se pretvorila u kašu? Otkud krenuti?

• Vjerojatno ima više faktora. Čovjek se ne pretvara u neku jadnu tekućinu preko noći niti zbog jednog jedinog razloga.

Okrenem se prema njemu. Strašilo gleda ispred sebe čudnim umjetnim očima. Tek sad primjećujem da ima i šešir: smeđi, poderani šešir. Tko zna iz kojeg su ga podruma izvukli?

• Možda sam se osjećala pomalo kao ti. Kao da samo služim nekoj svrsi… možda kao netko tko stoji između ptica i trebao bi imati neku ulogu, možda čak i moć, ali najčešće nema…

Kao da to želi potvrditi, jedna nam se vrana približi vrlo blizu i gleda nas crnim očima, gumbima.

• Ali, zatim se nešto u meni razlilo. On je učinio stvari bitnim, kao da ih je ‘posvetio’…znam da to glupo zvuči… i više nisam mogla biti samo strašilo. Bez uvrede…

Nasmiješim se.

• Iako zapravo ne mislim da je taj posao sasvim uzaludan. Nešto vrijedno pokušavaš očuvati, nešto štetno otjerati. Svakako je korisniji od posla kojim sam se ja bavila. Radiš važnu stvar, uspijevaš otjerati sve te vrane… tko zna što bi bilo da nisi tu…

Zamišljam da strašilo pažljivo sluša.

• Na kraju sam dala otkaz i otada se svaki dan vozim ovuda biciklom… mislim, tu, po cesti, do ovog polja… i pokušavam se vratiti na nešto, ali ne znam na što.

Gluplje povjeravanje nisam dugo čula, iz svojih ili tuđih usta. Sreća da se nisam uputila na terapiju.

• A možeš i nastaviti kao kaša.

Začujem blagi glas iza sebe.

Odlično, uz sve ovo, još sam razvila i halucinacije. Vjerojatno je ionako bilo pitanje vremena. Pričam li sa strašilom ili vranom, tko zna, ali nije ni važno. Glas je topao pa vjerojatno nema opasnosti. Ako i ima, u onim filmovima se ionako nitko ne izvuče. Strašila su obično previše bijesna i uvijek u nekom svom pohodu u kojem se nitko ne izvuče.

• Nije li ovo bolje nego da si ostala na tom poslu polu-strašila?

Pa možda i jest bolje sada, ako izbacimo to da pričam sa strašilom. U ovom žitu zapravo i nije tako loše.

• Ali kako mogu nastaviti kao kaša?

Ne okrećem se prema strašilu jer zapravo ne želim vidjeti čudovišno strašilo kako oživljava, ali zanima me odgovor na moje pitanje.

• Možda je ono prije bilo pogrešno. Možda nisi organi, možda si kaša.
• Ali što mogu raditi kao kaša?

To je ono što me doista zanima. Očito nisam bila sretna kao ‘organi’. Ali, mogu li postojati kao kaša? Pa, ako ono može kao sijeno, što fali kaši, pitam se.

• Ako je curenje prestalo, možeš što god poželiš.

Dodirnem oči. Nema tekućine. Možda je curenje zaista prestalo, razlijevanje se zaustavilo. Možda mogu dalje. Možda kruta stanja nisu ništa bolja od tekućih. U tijelu je ionako najviše vode. A i krv zna stvari bolje od mozga, kreće se uokolo.

Ustanem i dodirujem se po kosi, očima, tek toliko da provjerim jesu li još tu; okuplja li koža i dalje ono što je iznutra.

• Pa hvala…

Kažem, ne osvrćući se i krenem prema mjestu gdje sam ostavila bicikl.

Na dovoljnoj udaljenosti od strašila, već blizu bicikla koji srećom stoji točno tamo gdje sam ga ostavila, okrećem se prema strašilu.

Učini mi se da i dalje sasvim mirno stoji na istom mjestu, samo što je sada okruženo ogromnim jatom vrana koje se kao crni cvjetovi razlijevaju po njemu i svuda uokolo, gotovo do granice sa šumom.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)